»Ljubomirova karika«

Držeći u rukama knjigu Spomenica Ljubomira Cote pitao sam se koliko mi uopće može biti zanimljivo njeno čitanje, nakon što sam se Ljubom i sam bavio u svojoj knjizi The Arhitects Unplugged. Činilo mi se da sam u tom svom eseju fokusiranom na moje prijateljsko poznanstvo s Ljubom rekao sve meni poznato bitno o njemu i onome čime se bavi, a usput i ponešto o ocu mu Frani kao svojevrsnom njegovu pedigreu. No, zainteresirao me naslov knjige iz kojeg sam unaprijed iščitavao autorovu posvetu svom ocu i njegovu djelu; čovjeku koji mu je značajno obilježio život, a da se gotovo nisu ni sreli. Frane Cota je prekasno postao otac i prerano zauvijek otišao iz sinova života da bi to stvarno i bio. Očekivao sam u toj »knjizi o ocu« priču o subjektivnoj fascinaciji njegovim tragovima, možda čak i kao sjeni oca koja je pala na sina. No Spomenica nije bila to što sam očekivao, nego zbirka anegdota i fakata kao autobiografskih bilješki samog autora u kontinuitetu obitelji Cota. Zato sam ovaj osvrt i naslovio »Ljubomirova karika«, imajući na umu tu Ljubomirovu poziciju samo određenog trenutka u obiteljskom trajanju.

No ono »karika« iz naslova ipak treba shvatiti više metaforički negoli doslovno, jer u ovom slučaju čvrstoća te »Ljubomirove karike« u lancu obitelji Cota nije uopće važna, nego samo postojanje karike. Zato bi tu Ljubomirovu ulogu možda bilo još točnije opisati perlom u niski Cota&Cota, a jedinom kompetentnom za sagledavanje onog prije i onog što bi nakon nje u toj niski moglo uslijediti. Bez kompleksa se koristim izrazom perla, koji uobičajeno asocira na nešto vrijedno, jer u ovom slučaju doista je riječ o vrlo vrijednim zrnima jedne niske, ne pišem ovaj tekst da bih vrijednosno sudio perle, nego govorio o doživljaju nizanja te niske. To je i okosnica Spomenice kao zapisa za budućnost o jednom segmentu – periodu obitelji Cota, a prema štivu koje je autoru bilo dostupno za analizu. Ljubomir je karika koja povezuje, ali u moguće beskrajnom lancu zadaća karike je i da ga nastavi. Baš onako kako autor i sam govori:

»Spomenica bilježi opus moga oca, sebe predstavljam kao kroničara, dok sina opisujem kao nositelja svih tereta naslijeđa i odgovornosti o kojima ovisi opstojnost tvrtke.« U obitelji Cota arhitektura je dominantna izričajna linija, premda je otac Frane sam sebe doživljavao kiparom. Zato mi se čini da je i bivalentnost djelovanja značajna odlika te obitelji, ali ona zna biti blagoslov i prokletstvo. Kao potencijal ona je Božji dar, ali kad odluka o odabiru razdire utrobu, kao da se slute i vražji prsti. Kod Cota&Cota možda nije bilo trauma, ali lutanja su im povijesna činjenica. Frane je nakon kiparstva na Umjetničkoj akademiji u Beču upisao arhitekturu na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, a Ljubo se nakon studija arhitekture upisao i na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Hoće li se i ta odlika Cotine niske nastaviti i s Milivojem – sinom od sina?

Zato mi se čini da Spomenica možda i nije najbolji naziv ovog literarnog uratka, jer se spomeni odnose samo na jedan dio te Cotine niske, a puno toga se još uvijek događa i nastavljat će se i sutra. Prema Ljubomirovu izboru riječi moglo bi se reći da knjiga zvuči i kao testament sinu, ali više od svega kao svojevrsna autobiografija u kojoj se s posebnim poštovanjem, ali i sjetom zbog nekog osjećaja uskraćenosti, ogledava u kreativnom života vlastita oca. Potvrdu toga nalazim u Ljubinoj rečenici: »Kad bi me sad u nekom kvizu netko pitao koga bi ti najradije sreo u svom životu… ja bih htio sresti svoga tatu u ravnopravnoj dobi. Da razgovaramo, što ti misliš o mojoj arhitekturi, što ti misliš o mojoj?«. Ono »svoga tatu« umjesto »svoga oca« čini mi se ključnim čak za smisao pisanja Spomenice.

Ova knjiga je i registar uspomena i autorovih lamentacija o njima, ali istodobno i sažetak misli i postulata koji su se na temelju iskustva u njemu iznjedrili. Očevim i vlastitim iskustvom potaknut promišlja o vrijednosnim kategorijama arhitekture i kiparstva, koliko su oblikovanjem istoznačne, a koliko samosvojne, te što je on između njih i u njima. »Arhitektura ima svoj vijek trajanja. Kiparstvo pretendira na vječnost.« Komu i kakav imaju značaj? »Moraš biti kreator da bi shvatio drugog kreatora«, ali ne nužno u istoj vrsti izričaja. Iznad svega važno je biti kreativan, a to znači biti slobodan. No je li i ta vrsta bivalentnosti moguća? U kiparstvu da, u arhitekturi ne, jer kipari uživaju slobodu stvaranja, a arhitekti najvećim dijelom izvršavaju zadatak. Cota se već i u svojoj prethodnoj knjizi Arhitektura naša svakidašnja bavio analizom odnosa kiparstva i arhitekture pokušavajući svoju arhitektonsku empiriju i kreativnu dvojnost teoretski i gotovo filozofski opisati, a kao prijepis zabilježenih misli tijekom svoga životnog puta. Na kraju zaključuje: »Kiparstvo je ekstrakt, oblikovanje je slobodno, često je i motiv slobodan; ne mora biti i nužno naručeno. U kiparstvu je važno što konačni proizvod nije mjerljiv zadanim dimenzijama, za razliku od arhitektonskog djela. Kiparstvo je poetika, a arhitektura proza.«

Spomenicu sam čitao iz bliskosti našeg odnosa, ali, naravno, i kao kolega po zvanju i zanimanju, pri čemu podrazumijevam ne samo taj arhitektonski kreativni čin nego i onaj refleksni misaoni zabilježen riječima. Zato su mi čitanjem zapisa u ovoj knjizi odzvanjale i rečenice iz one prethodne, poput »Arhitektonsko djelo je svojina arhitekata dok je na stolu, izgrađeno djelo svojina je Investitora, a dojam postaje općom svojinom.« Zbog meni bliskih razloga zanimljiva mi je i prispodoba o arhitektu kao dirigentu: »Orkestar kojim upravlja mora biti tako uigran da svoje dionice samostalno izvodi prema unaprijed pripremljenim partiturama… Dirigent autoritet ne postiže batinom već transferom odgovornosti.« Ima Ljubomir još takvih meni bliskih misli, ali bi me njihovo navođenje zavelo o priči o njemu, umjesto o Spomenici. No vraćajući se na napisano, između faktografskih notica opet zapnete za poneku misao. »U vrednovanju arhitekture danas oficijelni kritičari, pa tako i ostali ljudi, prihvaćaju najčešće estetske kriterije. Vječno pitanje lijep – nelijep ne govori ništa o dosegu arhitektonskog djela... Neozbiljno je jednu od najstarijih struka naše civilizacije paragonirati s raznim sportskim natjecanjima ili izborom za miss, za najljepšeg ʽpesaʼ i tome slično. Na ovakav način profanirana, struka postaje predmetom kavanskih naklapanja umjesto stručnih prosudbi.«

Ljubo i ovom knjigom otkriva sebe i svoju užu obitelj kao manje-više dostatnima za njegovu sferu socijalnih interesa, a u koju propušta samo ponekog iz »vanjskog svijeta«, poput nekih suradnika koje time promovira u širi krug svoje obitelji. Uvijek, barem prema izvana, miran, uglađen u obraćanju, tiha glasa, s diskretnim smiješkom na licu, više kao činom pristojnosti negoli zadovoljstva susretom. U eseju o njemu napisao sam: »Teško je od čovjeka takve naravi očekivati duhovitost, pa me zato iznenadila njegova duhovita iskrenost kojom razobličava prirodu vlastite i moje profesije: ʽNeki stanovnici naših kuća nisu zadovoljni, no mi svejedno možemo biti zadovoljni našim djelima, mi naime ne stanujemo u njimaʼ«. No Ljubomirov svijet je ipak vrlo bogat svijet, koji ispunjavaju kreativnost i analitičke misli. Prebacivanjem kreativnih nagona na kiparstvo došao je u prigodu da sam sebi bude Investitor, da oblikuje rasterećen bilo kakva projektnog zadatka i robovanja punjenju blagajne svoje firme. Dokazao je da je bivalentnost slobode i kreacije u istoj osobi moguća, a da je za to dostatno samo jedno nalivpero. Taj alat ga značajno razlikuje i od oca, jer Ljubomir značajno više od oca riše ne samo arhitektonske crteže nego i krokije kao predloške budućih skulptura. A buduće skulpture velikim dijelom izgledaju kao trodimenzionalni crteži, oblikovanje sadržajem i formom bitno drukčije od Franina rada.

Prema svemu napisanom u Spomenici reklo bi se da »Ljubomirova karika« misli kako o svojoj niski dovoljno zna da je može prepoznati i definirati, sve od onoga prvog zrna pa preko aktualnog trenutka do zrna koja slijede, ali nizovi kao što je ovaj su poput neke melodijske linije koju slušamo tek prvi put. Možda nakon posljednjeg tona i možemo slutiti njen nastavak, ali ipak ne znamo kako će se glazba dalje razvijati. Pa i sama Ljubina osobna melodijska linija od najranije dobi do danas puna je nepredvidive dinamike, skladnih i neskladnih akorda, nevjerojatnih pianissima i fortissima, te burne i staložene ritmike. Ljubo nastavak niza gleda »s vjerom u budućnost«, ali danas je ipak sve do Milivoja da tu arhitektonsku orkestraciju dojmljivo nastavi. Naravno i njegove djece da taj kontinuitet potvrde prema postojećoj slici ili mu daju novi smjer. Trenutačno je vrlo zanimljivo što baveći se određenim angažmanima oko Franinih skulptura niska »Cota&Cota« u potpunosti funkcionira kao poveznica među generacijama – Đuro Deželić se vraća na izvorno mjesto, Stjepan Radić je sada i u Solinu, a Kralj Tomislav nakon sto godina opet ima funkciju u obljetnici kraljevstva.n

Jerko Rošin hrvatski je arhitekt. Diplomirao je u klasi Vladimira Turine 1967. godine. Uz arhitektonsku i urbanističku projektantsku karijeru predavao je kao gost predavač u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je više knjiga i brojnih članaka arhitektonske i urbanističke tematike te kulture življenja. Stručno je angažiran u UN Habitat, programu Ujedinjenih naroda za gradove i ljudska naselja, a u Hrvatskoj u Savjetu za prostorno uređenje Vlade RH i Odbora za prostorno uređenje Hrvatskoga sabora.