Kakav treba biti hrvatski sustav znanosti i visokog obrazovanja?

Kulturna pozadina pitanja

Europski duhovni prostor posljednjih je stotinu godina poprište konverzijskog procesa iz srednjoeuropske znanstveno-obrazovne tradicije (Wissenschaft) u angloameričku tradiciju (science). Razlika između dviju kultura očituje se u rasponu disciplina: srednjoeuropska tradicija znanstvenima smatra sva afirmirana područja istraživanja, dok angloamerička taj status pridaje samo prirodoznanstvenim disciplinama utemeljenima na empirijskim podatcima i eksperimentu. U Hrvatskoj su te dvije kulture neosviješteno izmiješane, zbog čega među akademskim građanima često dolazi do nesporazuma i sukoba. Ipak, to je sporedna pojava u odnosu na dublje povijesne procese. Obje su kulture u posljednja dva stoljeća ušle u novu etapu političko-gospodarske dimenzije stvarnosti koja je znanstveno-obrazovnu zajednicu podredila logici drugih kulturnih područja. Promjene su započele tijekom prve i druge industrijske revolucije, kada se znanost počela isprepletati s tehnikom, potaknuta kemijskom revolucijom, otkrićem elektromagnetizma i organiziranjem istraživačkih grupa. Kulminacija tog procesa dogodila se između Prvoga i Drugoga svjetskog rata, kada je znanstveno-obrazovni kompleks ulaskom u ratne procese pokazao svoju neposrednu korist u rješavanju tadašnjih sociotehničkih izazova.

Oduvijek postoje dva povezana vida znanosti – spoznaja radi znanja i spoznaja radi primjene. Bitne su se povijesne promjene događale pod vidom spoznaje radi primjene u tri faze: drevna i starovjekovna znanost težila je usklađivanju čovjeka s kozmosom, novovjekovna je bila usmjerena na ovladavanje prirodom, a suvremena je u 20. stoljeću razvila tehnoznanost – novu inačicu novovjekovne znanosti u kojoj su oba vida podređena proizvodnji za tržište i političko djelovanje. Budući da su i privatne tvrtke u prvoj polovici 20. stoljeća sudjelovale u ratnim procesima i svjedočile općeprimjenjivim učincima novog povezivanja znanosti, politike i industrije, u drugoj polovici stoljeća osjetno je pojačano financiranje znanstvenih istraživanja od država i međunarodnih korporacija, koje su u tom razdoblju učvrstile eksploatacijsko-neoliberalistički pristup tržištu. Budući da je duhovni izvor Wissenschafta bio među ratnim poraženicima, utjecaj angloameričkog svjetonazora razlio se svim silnicama europskog društva bez obzira na nacionalne granice. Još sedamdesetih godina 20. stoljeća francuski znanstvenik i političar Maurice Duverger upozorio je na to da su reakcije na tehnokratičke promjene bile nedovoljno jake da bi mogle bitno utjecati na zaustavljanje ili mijenjanje »nepokolebljivosti poslovnih ljudi«.

Strateški izvještaji raznih radnih skupina Europske unije o gospodarsko-političkom stanju, tehnološkom razvoju, budućnosti rada i svjetskom položaju Unije opetovano ističu fasciniranost velesilama poput Kine i otvoren, neprikriven strah od gospodarsko-političkog porobljavanja zbog koje sve u Europskoj uniji, a to znači i znanost i obrazovanje, treba podrediti iznalaženju načina da se inovacijom i trgovanjem suprotstavi svjetskim velesilama. Dio retorike u trenutačnom rukovodstvu znanstveno-obrazovnim sustavom, ali i među akademskim građanstvom, počiva na prihvaćanju toga pristupa. Hrvatska je primjer države u kojoj formalna politička strategija posljednjih petnaest godina promovira neoliberalnu koncepciju tehnoznanosti unatoč tomu što njen pravni okvir razumijevanja znanosti, obrazovanja, kulture i društva počiva na socijalnoj ujednačenosti, kulturi Wissenschafta i humboldtovskoj koncepciji sve­učilišta. Ustav Republike Hrvatske posljednji je relevantni pravni akt u Republici Hrvatskoj koji upućuje na to kakvi su u državi trebali biti politika, obrazovanje i znanost: čl. 1. navodi da je Hrvatska »demokratska i socijalna država«, čl. 3. da je »socijalna pravda« jedna od najviših vrednota, a čl. 69. zadužuje državu da potiče i pomaže »razvitak znanosti, kulture i umjetnosti« i štiti proizvode tih djelatnosti kao »duhovne narodne vrednote«. No, ministarstvo nadležno za znanost i obrazovanje – dakle, za razvoj sposobnosti i karakternosti građana – provelo je niz političko-pravnih operacija koje zapravo i nisu shvatljive u perspektivi Ustava, ali jesu u perspektivi neoliberalističke tehnoznanosti. Prije nego dam komentar na to kakav je sustav potreban, pokušao bih približiti neke aspekte te konverzije.

Razlog zašto se pitanje mora postaviti

U posljednjih petnaest godina od približno 60 % angažiranih birača pobjedničkim je strankama u prosjeku povjerenje dalo oko 37 %, što znači da državnu politiku oblikuju strategije s kojima se ne slažu približno dvije trećine birača. To ne znači samo teško usklađivanje projekcija građana s parlamentarnim predvodnicima nego i duboku unutarnju podijeljenost stanovništva, kojeg danas ima otprilike koliko u Los Angelesu, gradu čiji je BDP gotovo dvostruko veći od hrvatskog. Od 2011. do 2021. broj stanovnika smanjio se za oko 400 000 (10 % u odnosu na popis iz 2011), dok se od 2013. do 2023. iselilo približno 390 000 ljudi. Migracijski saldo postao je pozitivan tek nakon 2021. zbog useljavanja iz dalekih zemalja i s ratnih područja, među kojima je udio osoba s potencijalom za znanstveno-obrazovni rad zanemariv. Na taj proces još je 1999. argumentirano upozorio Slavko Kulić, što znači da se hrvatsko građanstvo više od četvrt stoljeća nosi s negativnom političkom klimom i promašenim razvojnim strategijama. »Negativnom« i »promašenim« utoliko ukoliko se na umu ima autonomni prosperitet i konstitutivni integritet naroda koji se za te vrijednosti izborio: od dvadesetogodišnjaka koji su išli na ratište prije nego su započeli vlastiti život, preko samoodrživih seljaka diljem hrvatskog i bosanskohercegovačkog prostora, do sveučilišnih nastavnika i znanstvenika koji nisu napustili zemlju, nego su, poput Sveučilišta u Zagrebu, ponudili svoje usluge obrambenim snagama.

Brojke i indikacije valja promatrati u svjetlu indeksa korumpiranosti javnog sektora. Prema Transparency International CPI-indeksu Hrvatska je na 63. mjestu od 180 zemalja, uz bok Namibiji, Slovačkoj, Armeniji, Kuvajtu, Malti i Crnoj Gori, pri čemu sliku dodatno pojašnjava korelacija položaja na ljestvici s prisutnošću crnog tržišta, složenošću birokracije i diskriminacijom na temelju osobnih obilježja. Uznemirujuća bi trebala biti činjenica da u takvom ambijentu Vlada najprije drastično podiže plaće dužnosnicima, dvostruko do trostruko više od prosjeka, a zatim uredbom uvodi mehanizam arbitrarnog ocjenjivanja rada državnih službenika i namještenika. Korupcijski potencijal toga mehanizma posebno je značajan u kontekstu javne znanosti i visokog obrazovanja, s obzirom na to da se akademska zajednica od osnutka države bori protiv procesa elitiziranja, privatiziranja i faraoniziranja sustava. Dapače, to opasno uokviravanje naznačeno je iz pravca same Europske unije: Academic Freedom Monitor za 2024., kompletiran u ožujku 2025., zaključio je da većina akademske zajednice u Hrvatskoj sustav vidi neučinkovitim i podložnim korupciji te da zakonske promjene iz 2022. godine ne pridonose pozitivnim promjenama.

U Europskoj uniji (opravdan) strah europarlamenta od gubitka gospodarske suverenosti i političke važnosti olakšava promoviranje zaokreta pod izlikom jačanja konkurentnosti, inovativnosti i podređivanja znanosti tržišnim kretanjima. No, unatoč tomu što »Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine«, objavljena 2021. godine, tvrdi da su znanstvenici »najznačajnija sastavnica ljudskog kapitala« i »preduvjet za veću inovativnost poslovnog sektora«, izdvajanja to ne prate. Prema Eurostatu, 2024. godine u Hrvatskoj je u istraživanju i razvoju (R&D) radilo oko 130 000 znanstvenika i inženjera u dobi od 24 do 64 godine, odnosno 3,3 % stanovništva – jedna od najnižih vrijednosti u Uniji – a ne postoji plan za podizanje na relevantan standard. Irska, jedna od glavnih destinacija hrvatskih iseljenika, ima oko 6,2 % stanovništva u R&D-u i prednjači po izdvajanjima za znanost po glavi stanovnika, dok Hrvatsku nadmašuje i populacijski manja Slovenija, koja nema problem iseljavanja. Hrvatska za istraživanje i razvoj izdvaja oko 1,4 % BDP-a u odnosu na prosjek od
2,2 % u Europskoj uniji, koja taj prosjek pokušava podignuti na 3 %. U široj slici to sustavno zaostajanje postaje ponižavajuće kada uzmemo u obzir da predškolski odgojitelji te nastavnici u osnovnim, srednjim i visokim školama čine oko 2 % stanovništva, što zajedno s dijelom R&D sektora koji nije javno registriran znači da približno 5 % stanovništva obrazuje i spoznajno-tehnički unaprjeđuje državu te za to preuzima odgovornost.

Vlada je u odnosu na 2010. povećala izdvajanja, ali se Ministarstvo obrušilo na dva aspekta konstitutivna za razvoj običajnosti, umjetnosti, znanosti i obrazovanja u Hrvatskoj: na potporu znanstveno-stručnim udrugama, koje su za razvoj znanstvene zajednice često bile važniji čimbenik od visokih učilišta, te na domaće znanstvene časopise, oko kojih je bio izgrađen sustav zasebnog financiranja kakav je omogućio da mnogi hrvatski časopisi postanu priznati u svijetu. Kada uračunamo inflaciju, u pogledu potpore znanstveno-stručnim udrugama budžet za njihove elementarne potrebe srezan je za više od 90 %, a jedinstveni sustav financiranja časopisa razbijen je na dva izdavaštva – znanstvenih institucija i udruga – no sredstva za njih nisu ušla u nove budžete. U tom su procesu posebno pogođene bile publikacije koje su znanstvenoga karaktera, ali ih ne izdaju ni udruge ni znanstvene institucije. Donošenjem novoga Zakona koji uređuje znanost i visoko obrazovanje ukinula se pravna obveza financiranja udruga i javni natječaji za potpomaganje djelovanja sada postoje isključivo na osnovi dobre volje ministra. Ovdje ne treba pomisliti da model potpomaganja rada udruga i jedinstven sustav financiranja časopisa nije trebalo revidirati i osvježiti, baš suprotno, koješta je bilo zastarjelo i podložno subjektivnim evaluacijama te je osobito bilo potrebno usklađivanje s novim spoznajama o znanstvenom komuniciranju i u kontekstu svjetskih tokova. No, izvršene promjene nisu bile u funkciji očuvanja znanstveno-stručne potpore sveučilištima i institutima, kao što nisu bile ni u funkciji osnaživanja hrvatskih časopisa, nego se radilo o korpusu poteza iz iste strategije ʽoslobađanjaʼ države od financiranja znanstvene djelatnosti i visokog obrazovanja.

Nadalje, premda Nacionalna strategija ističe da će »modernizirati zakonodavni okvir koji regulira rad akademskog znanstveno-istraživačkog sektora smanjivanjem usitnjenosti sektora«, što se u Uredbi o programskom financiranju javnih visokih učilišta i javnih instituta odražava u vrijednosnom elementu za financiranje koji ističe preferiranu aktivnost »organizacijske i funkcionalne integracije« (čl. 6., st. 1, tč. 9., usp. st. 10), to jest, smanjivanja broja institucija i osoblja, te unatoč tomu što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja naglašavalo da u Hrvatskoj ima previše studijskih programa i učilišta (koje je ono samo u prethodnim mandatima dopustilo), najprije je Zakonom o visokom obrazovanju i znanosti olakšalo otvaranje novih učilišta i istraživačkih institucija, ponajprije privatnih, te privatnicima omogućilo konkuriranje u Rektorskom zboru javnih učilišta, a potom je Zakonom o osiguravanju kvalitete u visokom obrazovanju i znanosti zaoštrilo tu lakoću, zahtijevajući minimalne uvjete za pokretanje ustanove. Ujedno je napravljeno nešto neviđeno: prvo je novim Zakonom onemogućeno zapošljavanja osoba na znanstvena radna mjesta (osobe koje se bave isključivo istraživanjem, a koje zakon prepoznaje kao »znanstvenike«) na ustrojstvene jedinice visokih učilišta koja su orijentirana na istraživanja, premda su dio ustanova koje obrazuju, a zatim je u recentnom prijedlogu o Nacionalnim sveučilišnim, znanstvenim i umjetničkim kriterijima, koji propisuju uvjete izbora odnosno reizbora nastavnika i znanstvenika na slobodno i više radno mjesto, predviđeno dvostruko olakšanje napredovanje znanstvenika u odnosu na znanstveno-nastavno osoblje (osobe koje imaju obvezu u jednakom omjeru baviti se nastavnim radom i istraživanjima).

Uočljiva je priprema terena za rast dominacije privatnih instituta i pretvorbu fakulteta u trening centre bez stvarne potpore razvoju nacionalne infrastrukture. Na tom putu može se očekivati standardizacija prekarnog rada za znanstvenike i nastavnike te zaobilazno smanjenje studentskih subvencija i početak povijesti zaduživanja radi stjecanja visokoškolskog obrazovanja. Pitanje je, osim političkom establišmentu i privatnim vlasnicima kapitala, kome odgovara takva socijalno i obrazovno nestabilna Hrvatska odnosno zašto se sustav gura u smjeru protivnom temeljnim ustavnim odredbama naravi Hrvatske kao političkog entiteta, a s obzirom na odljev Hrvata – i kome točno ostaje takav sustav. Na kraju dana, odgovor na pitanje o tome kakav hrvatski znanstveni sustav treba biti ovisi o tome što želimo napraviti s »hrvatskim« i od »hrvatskog« u njemu – u pogledu (1) kvalitete života hrvatskih nastavnika i znanstvenika, (2) života hrvatskih učenika i studenata, (3) kvalitete života građana Hrvatske, (4) hrvatskog doprinosa općem korpusu znanstvenih otkrića, (5) promocije hrvatskog jezika i mišljenja te (6) promocije hrvatskog intelektualnog sadržaja kao istraživačko-obrazovnog predmeta istraživanja i učenja – jer »Republika Hrvatska« je samo naziv za upravnu organizaciju, njeno kulturno ustrojstvo može biti bilo kakvo.

Osnova za alternativni odgovor

Transnacionalisti u znanosti opravdano smatraju da je znanost međunarodni pothvat. Nijedno pleme, nijedan grad, nijedna zemlja nije sama ustanovila ukupni korpus ljudskog znanja, nego se korpus izgradio kulturnim prenošenjem i razmjenom. Povijest europske znanosti od grčko-rimske kolijevke do danas u bitnom je bilo pitanje međunarodne suradnje i razmjene znanja, pa i negativne konkurentnosti. Međutim, u svakoj epohi znanstvene povijesti postojali su predvodnički centri, konglomerati, zemlje ili nacije koje su bile u političko-gospodarskoj i kadrovskoj prednosti i koje su određivale diskurs i smjer, koje su u konačnici svojim kulturnim utjecajem prisilile međunarodnu suradnju da se prilagodi jednom jeziku komunikacije, a s time je dolazio i njihov način viđenja znanstvenog sustava i njihovi socijalni i znanstveni filtri kvalitete.

Danas je to slučaj s angloameričkim kulturnim krugom, ekonomskim modelom i jezikom, čija povijest uspjeha, što svakako ne treba zaboraviti, umnogome počiva na povezivanju kolonijalizma, robovlasništva i kapitalizma. U njihovu se području nalaze intelektualni centri koji guraju vlastite modele provođenja znanosti i obrazovanja za znanost, komunikacija na njihovu jeziku nameće sustave razmjene znanja koji su većinski vezani uz njihov kulturni utjecaj i koji su ujedno izvori »recenzijskog postupka«, »projektnog rada«, »citiranosti«, »citatnih baza« i »ishoda«. Te invencije nastale su tijekom 20. stoljeća u procesu nastanka tehnoznanosti te su izravno povezane ne samo sa specifičnim kulturnim pogledom na znanost nego i s političkim ekscepcionalizmom i neoliberalizmom. Natjecateljski agregati stvoreni oko tih invencija nemaju nikakve veze s kvalitetom znanstvenog istraživanja i obrazovnog programa, a nemaju veze ni s poviješću razvoja kvalitete znanstvene informacije. Moguće je da se znanstvena izvrsnost preklopi s pokazateljima tih elemenata, ali to nije nužno, niti je presudno. Jedini relevantan kriterij znanstvene kvalitete je jasna iznesenost obrazloženih razloga i provjerljivih dokaza za novi zaključak. Sve ostalo je pokazatelj socijalne dinamike određene informacije, kulturnih transformacija, dogovornih praksi i utjecaja znanstvenih ličnosti.

Ključno je uočiti da u formiranju nametnutih modela hrvatska kultura nije sudjelovala, niti se njena rješenja uzimalo u obzir. Ne zato što ono što je Hrvatska bila stvorila ne vrijedi, nego zato što predvodnike za Hrvatsku nije briga. Hrvatska znanost i visoko obrazovanje trebaju biti međunarodni, ali njena međunarodnost ne smije potisnuti nacionalnost. Treba uzimati u obzir trendove inoviranja u razmjeni znanstvene komunikacije, ali iz toga ne slijedi da treba napustiti vlastite kapacitete za razvoj učinkovite i ugodne znanosti i visokog obrazovanja i vlastite ideje o unaprjeđenju kvalitete znanstveno-obrazovne infrastrukture koja će pogodovati kvaliteti života cjelokupnoga hrvatskoga građanstva. Korpus ideja s kojim je Hrvatska počela – znanje i znanost javno su dobro, znanje i znanost trebaju biti transparentni i otvorenog pristupa, znanje i znanost trebaju imati financijsku potporu države koja se treba distribuirati prema natječajima temeljenim na objektivnim pokazateljima kvalitete, rad u znanosti i obrazovanju treba biti odgovarajuće plaćen, znanje i znanost trebaju socijalnu stabilnost da bi razvijali kvalitetu života u zemlji – jest hrvatsko rješenje za međunarodni doseg koje je funkcioniralo i koje je samo trebalo korigirati, osvježavati, širiti i promovirati.

Umjesto toga, trenutačna je situacija takva da kombinacija novih zakonskih akata i prijedloga, poput Nacionalnih kriterija, ide potpuno suprotno ne samo dobrim hrvatskim praksama nego i općim preporukama Europske unije. Europska unija inzistira na povećanju nacionalnog financiranja nacionalne infrastrukture i znanstveno-obrazovnog rada da bi se one osnažile i stabilizirale upravo oko nacionalnog identiteta – ali strategije sažimaju javne institucije i otvaraju prostor privatnim učilištima i institutima te priljevu stranih radnika; inzistira na osnaživanju nacionalnih jezika i komunikacije na nacionalnim jezicima – ali akti i prijedlozi forsiraju dominaciju pisanja i komuniciranja na engleskom jeziku; inzistira na razvoju znanosti u otvorenom pristupu i na časopisima koji promiču kulturu otvorenog pristupa i besplatne dostupnosti informacija – ali akti i prijedlozi u potpunosti dezavuiraju uredničko-izdavačko poslovanje, ne dopuštaju zapošljavanja na kombinirana radna mjesta te forsiraju objavljivanje u limitiranim, neuniverzalnim citatnim bazama kod međunarodnih korporacijskih izdavača koji doslovno žive od eksploatacije znanstvenog rada svih naroda svijeta. Takav pristup ne osnažuje integritet Hrvatske, nego podložnost stranim kulturnim rješenjima i pretvara zemlju u kolodvor. U odnosu između međunarodnog i nacionalnog rada, neupitno je da hrvatski znanstvenici moraju komunicirati s ostatkom svijeta ne samo radi razmjene relevantnih informacija nego i radi promoviranja Hrvatske, i jasno je da moraju objavljivati na svjetskim jezicima u časopisima relevantnim za njihovu struku (dakle, ne jedino engleski jezik i ne samo angloameričke citatne baze), neupitno je i da je rast citiranosti poželjna, kao i prisutnost u raznim bazama radi vidljivosti i poslovanja. Neupitno je da se u Hrvatskoj mora osnažiti kultura međusobnog citiranja i povezivanja i da se naša znanja, osobito znanja napisana na hrvatskom jeziku, moraju prenijeti u međunarodnu zajednicu. Ali iz toga ne može biti generirano pravo da se obezvrjeđuju istraživanja i suradnja koja ima lokalni odnosno regionalni karakter i koja počiva na hrvatskom jeziku, kao i to da se socijalno destabilizira cijeli sustav pa da bi on za svoj opstanak tražio inozemna sredstva i tako bio prisiljen na međunarodnost bez obveza resora. I tu se u potpunosti negira da stalni udari na dostojanstvo znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj i kontinuirano stvaranje nerealne negativne slike u usporedbi s daleko manje učinkovitim sportskim aktivnostima upravo pridonose lošijim rezultatima jer stvaraju odbojnost prema ideji (hrvatske) znanosti i obrazovanja i izazivaju gubitak narodnog samopoštovanja.

Hrvatska jednostavno mora podići izdvajanje BDP-a za znanost, visoko obrazovanje i transfer znanja na razinu iznad prosjeka Europske unije da bi dala nagli potisak te do 2030. godine povećati radnu snagu – znanstvenike, nastavnike, projektante, urednike, administraciju i tehničko osoblje – za makar 25 %, a optimalno 50 %, pri čemu je očigledno da mora uložiti u osnaživanje učiteljskih fakulteta i stimulirati rast broja predškolskih odgojitelja, kao i potaknuti stjecanje znanja iz deficitarnih zanimanja te uvesti stimulacije za istraživače koji svojim rezultatima prijeđu obvezujuće norme. Mora povećati sredstva za projekte pri Hrvatskoj zakladi za znanost i reducirati gubitak vremena na administrativne poslove, kao i budžete za javne natječaje skalirane prema realnim potrebama korisnika i diversificirane na znanstvena istraživanja, diseminacijske aktivnosti, usavršavanja, obrazovne programe, popularizacijske programe, uredničko odnosno izdavačko poslovanje, prevoditeljske poslove, osobito s hrvatskoga jezika na strane jezike, te tehnološko usavršavanje za institucije i udruge. Mora vratiti zakonsku obvezu formiranja centara izvrsnosti i znanstveno-tehnoloških parkova, obnoviti državni inovacijski centar, ponovno uspostaviti jedinstveni nacionalni sustav financiranja časopisa u otvorenom pristupu, te razviti sistem nacionalne potpore u obliku stipendija, prilika za zaposlenje i povoljnih uvjeta za stjecanje socijalne sigurnosti za deficitarna zanimanja, osobito za STEM područje, bez ukidanja potpore drugim znanostima za koje postoji prirodan interes. Uz to, potrebno je povećati zaštitu osobama na suradničkim radnim mjestima jer je to socijalno najugroženija skupina na samom početku karijere, subvencionirati smještaj za suradnike koji žive u najmu i omogućiti materijalne poticaje za dugoročni ostanak u znanosti i visokom obrazovanju.

Kada je u pitanju odnos ulaganja u spektar znanosti koji iz bilo kojega razloga pod bilo kojom tekućom vlasti ima stratešku važnost, kao što je to trenutačno STEM područje, treba razumjeti da sustav znanosti i visokog obrazovanja postoji radi svih ljudi u zemlji i da je ono, zajedno s institucijama, u strateškoj funkciji unaprjeđenja kvalitete zemlje. No, isto tako, akademska zajednica ima vlastite istraživačke potrebe koje ne moraju biti nužno vezane uz gospodarski razvoj zemlje, kao i što se može baviti istraživanjima koja su u funkciji kulturnog, duhovnog, moralnog i drugog razvoja, a ne samo gospodarskog. Ti razvoji imaju značajnu ulogu u pogledu stimuliranja gospodarskog razvoja i zdravog života u zemlji i ne smije ih se podcjenjivati. Ovdje ujedno relevantnom postaje dilema preferiranja između strogoga državnog odnosno političkog usmjeravanja istraživanja i slobodnoga konstituiranja tema istraživanje koje proizlazi iz potreba same struke. Znanstvena povijest i aktualne prakse u vodećim zemljama pokazuju da su obje komponente relevantne. Sprječavanje fundamentalnih istraživanja, teorijskih ispitivanja i slobodnog stvaralaštva onemogućuje pronalaženje koncepcija i inovacija koje mogu promijeniti odnose kulturnih snaga i stvoriti nove kapacitete za primijenjena istraživanja, dok nestimuliranje primijenjenih istraživanja, eksperimentalnih metoda te transfera znanja usklađenog s prioritetnim tematskim područjima dugoročno sužava prilike za relevantna fundamentalna istraživanja. S obzirom na globalni kontekst nevidljive pandže opravdano je ulagati više u primijenjena istraživanja uokvirena prioritetnim područjem, ali ne oduzimanjem od ostalih istraživačkih područja i orijentacija, nego proširenjem financijskog i kadrovskog bazena.

Konačno, trenutačno je sustav prema stavkama Zakona u apsolutnoj milosti volje jednoga čovjeka, čelnika resora. Da bi se izbjegla opasnost političke korupcije i zapuštanje stručnog mišljenja, strukture svih institucija moraju se formirati prema bottom-up načelu, iz struke prema dužnosnicima, ali su obvezne top-down norme odgovornosti prema ministarstvu, definirane i usklađene sa zajednički dogovorenim ciljevima, usidrene u kriterije koji imaju objektivne pokazatelje i koji omogućuju formalne komisijske evaluacije u kojima subjektivne procjene imaju iznimno malu ulogu. Isto ima vrijediti za sustav otvaranja radnih mjesta i napredovanja, kao i za financiranje putem javnih natječaja. Trenutačni sustav u kojem pojedinac mora biti u stabilnom odnosu s kompletnom vertikalom moći da bi izbjegao probleme s otvaranjem radnih mjesta, napredovanjem, dobivanjem projekata ili sredstava, očigledno je nazadan. Ključ je u nalaženju objektivnih elemenata na temelju kojih je moguće automatizirati produktivne procese unutar i među institucijama te prema ministarstvu i reducirati trošenje vremena na enormnu birokraciju i višemjesečne postupke za predmete koji prolaze niz tijela i institucija, što se najprije postiže kroz sustavno istraživanje (najboljih) praksi, ali i zahtijeva dubinsko korigiranje zakona koji su na snazi. Budući da se trenutačno hrvatski znanstveni i obrazovni sustav nalazi u nepovoljnosti suprotne dispozicije, uvjete za drugačiji, za hrvatski narod povoljniji smjer razvoja znanosti i (visokog) obrazovanja tek treba uspostaviti.

Literatura

David F. Channell, A History of Technoscience. Erasing the Boundaries between Science and Technology, Routledge, New York 2017.

Vladimir Bermanec, Vladimir Paar, Nevio Šetić, »STEM, post-
-STEM i odgojno-obrazovna reforma u 21. stoljeću«, Hrvatska revija 1 (2018). Dostupno na: https://www.matica.hr/hr/541/stem-post-stem-i-odgojno-obrazovna-reforma-u-21-stoljecu-27856/.

Mathias Binswanger, »Excellence by Nonsense: The Competition for Publications in Modern Science«, u: Sönke Bartling, Sascha Friesike (ur.), Opening Science. The Evolving Guide on How the Internet is Changing Research, Collaboration and Scholarly Publishing, Springer Open, Cham et al. 2014., str. 49–72.

Maurice Duverger, Janus. Dva lica Zapada, prev. Gordana Popović-Vujičić, Globus, Zagreb 1980.

Slavko Kulić, Nužnost rekonstitucije hrvatskog društva i države, IOM, Zagreb 1999.

Davorka Matić, Znanost kao kultura i društvena praksa, Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 2013.

Tonči Matulić, Metamorfoze kulture. Teološko prepoznavanje znakova vremena u ozračju znanstveno-tehničke civilizacije, Glas Koncila, Zagreb 2008.

Samuel Moore et al., »‘Excellence R Us’: university research and the fetishisation of excellence«, Palgrave Communications 3 (2017) 1, čl. br. 17010, doi: https://doi.org/10.1057/palcomms.2017.10.

Mirjana Polić Bobić, »Sveučilište u Zagrebu u Republici Hrvatskoj«, Hrvatska revija 4 (2019). Dostupno na: https://www.matica.hr/hr/605/sveuciliste-u-zagrebu-u-republici-hrvatskoj-30252/.

Aleksandar Racz, Suzana Marković, »‘Worth(less) papers’ – are journal impact factor and number of citations suitable indicators to evaluate quality of scientists?«, Nova prisutnost 16 (2018) 2, str. 369–389, doi: https://doi.org/10.31192/np.16.2.10.

Luka Perušić je docent na Odsjeku za filozofiju i voditelj Laboratorija za konceptualno inženjerstvo pri Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Izvršni je urednik u časopisima Synthesis philosophica i Filozofska istraživanja te jedan od osnivača Hrvatske udruge za znanstvenu komunikaciju. Zagovara javnu znanost i obrazovanje, otvoren pristup i znanje kao opće dobro.