Duvno moje, Tomislavov grade (925–1925–2025)

Duvno poznaje vjekove izbliza. Ovdje je tolika bliskost sa stoljećima. U Duvnu se stvarala povijest i Duvno je stvaralo povijest. (…) Sve ovdje žudi u visine. Vran i Čvrsnica dotiču nebo. I ljudi. Sve stremi u visinu. Svatko bi da nadmaši sebe. Možda se ljudi ugledaju u ove nebotične planine. Komu su uzori Mijat i Tomislav, mora gledati uvis, u daljinu. (…) Od pamtivijeka uspravni ljudi, stasom i stavom.

Riječi su to s početka dokumentarnoga filma »Duvno moje Tomislavov grade«, čijim je naslovom inspiriran i naslov ovoga skromnog priloga. Snimljen 1990. godine u okolnostima u kojima se Duvno poistovjećuje s metropolom suza, taj se dokumentarac dotiče i za hrvatsku povijest iznimno važne 925. godine, oslovljavajući ju kao najsvjetliji trenutak duvanjske povijesti – tada se na Duvanjskom polju na velikomu narodnom saboru krunio prvi hrvatski kralj Tomislav.

Nekoliko mjeseci mlađa od toga filma, u istome sam se Tomislavovu gradu rodila 1991. godine, nedugo pošto je, tada doduše već po drugi put, grad u svojem imenu utjelovio Tomislava; ovom prilikom ipak neupitno samo jednoga Tomislava, onoga što ga je papa Ivan X. u svojim pismima iz 925. godine oslovio hrvatskim kraljem.

Tomislavov grad 1990-ih
i 2000-ih godina

Kao netko tko je u Duvnu mojem, Tomislavovu gradu, živio sve do punoljetnosti, mogu kazati da se u mojemu rodnome mjestu osjeća ne samo jedinstvo među hrvatskim narodom nego i prijateljstvo većinskoga hrvatskog puka s onim drugih narodnosti i vjeroispovijesti, Bošnjacima i Srbima. Neka bude dopušteno ovdje tek uzgredice spomenuti prijateljstvo među hrvatskom i bošnjačkom djecom iz vremena kada sam pohađala osnovnu školu; naime, gotovo jednu četvrtinu mojega razreda činila su djeca islamske vjeroispovijesti, a njihov odnos s nama, katoličkom djecom, možda je najlakše prikazati u tome kako smo godinama jedni drugima s povjerenjem i prijateljskom ljubavlju čuvali straže: oni nama kada bismo se u učionici tijekom odmora poželjeli omrsiti na Čistu srijedu ili koji korizmeni petak, mi pak njima za njihova ramazana, kada bi nedugo nakon sabaha konzumirali iće i piće što smo im u tajnosti donosili. Uz tu dejtonsku korektnost u Duvnu mojem, Tomislavovu gradu, istini za volju, neprestano se osjećao i žal za granicama Republike Hrvatske, jedna jaka i neraskidiva veza s njome, kao i sâm duh hrvatskog identiteta, usudila bih se kazati – i mnogo jače nego u većini gradova koji joj politički pripadaju.

Spomenik u liku kralja Tomislava u Tomislavgradu:
spomen-obilježje poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima u Domovinskome ratu

U tome kontekstu zasigurno je lakše razumjeti i ondje duboko urezanu kulturu sjećanja na prvoga hrvatskoga kralja Tomislava – čije se vrijeme smatra temeljem hrvatske državnosti – a štoviše i na njegovu navodnu, ili, kako neki vole kazati, tobožnju krunidbu na Duvanjskome polju.

Kao dijete Tomislavova grada mogu iz prve ruke posvjedočiti koliko je memorija na prvoga hrvatskoga kralja bila prisutna u našoj svakodnevici potkraj prošlog i početkom ovoga vijeka. Naš grad nosio je epitet kraljevskoga grada, a njegovo velebno sakralno zdanje epitet kraljevske bazilike. Neće biti neistinito kazati da su ondašnja djeca ideju o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskome polju upijala zajedno s majčinim mlijekom. Ta ideja bila je utkana u gotovo sve segmente života. U bitnoj mjeri spartanski odgoj duvanjske djece mojega vremena podrazumijevao je, među ostalim, i svakodnevno pješačenje od škole do kuće, u mojem slučaju oko sedam kilometara, po žegi, kiši ili mećavi surovih duvanjskih zima. Svakodnevno smo tako hodili kraljevskim gradom, prolazeći, primjerice, pokraj nogometnoga stadiona na kojem je HNK Tomislav igrao domaće utakmice, Ulicom Brigade kralja Tomislava, ili pak pored poznatoga hotela Tomislav, prepoznatljivog i po logu s kraljevskom krunom. Svi su putevi vodili u centar grada, gdje od 1997. godine kao djelo akademskoga kipara, Duvnjaka Vinka Bagarića, stoji impozantan spomenik u liku kralja Tomislava, koji mačem zabodenim u zemlju žitelje grada koji nose njegovo kraljevsko ime poziva ne samo na pijetet prema prošlosti i na mir u sadašnjosti nego i na nadu u mir u budućnosti. Nedaleko od Tomislavova spomenika nalazi se i najljepši ures ovoga grada, monumentalna spomen-
-bazilika, građena upravo u svjetlu obilježavanja velike tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Duvanjski franjevci znali su kazati da pred njom možeš samo stati i u svakome njezinu kamenu osjetiti svu ljubav hrvatskoga naroda dok ju je dvaput gradio.

Spomenik duvanjskom gastarbajteru na autobusnome kolodvoru u Tomislavgradu

Duvanjska su djeca devedesetih godina povratak svojih očeva i djedova – što su uslijed teške poslijeratne ekonomske situacije o njima brinuli od jutra do sutra radeći na nebrojenim gradilištima zapadne Europe, od Beča i Münchena do Berlina i Hamburga – iščekivala uz stihove pjesme Vraćam Ti se, Tomislave Grade, čiji tekst potpisuje još jedan Duvnjak, Frane Šiško: »Vraćam ti se, Tomislave Grade / Vraćam ti se iz tuđine / Srce moje kuca samo za te / Rodna grudo moje djedovine. / Nitko ljepši na tom svijetu nije / Od mojega rodnog kraja / Tu se povijest Hrvatske pisala / To je mjesto Tomislava kralja.«. O tome u kolikome su broju očevi duvanjske djece i muževi duvanjskih žena – ne samo devedesetih godina prošloga stoljeća nego i tijekom cijele njegove druge polovice – boravili na radu u inozemstvu, svjedoči i činjenica da je na autobusnome kolodvoru u Tomislavgradu 2012. godine podignut Spomenik duvanjskom gastarbajteru.

Sve su, dakle, sfere života u Duvnu mojega vremena bile protkane Tomislavovim likom, napose pak idejom te uvjerenjem o njegovoj krunidbi na Duvanjskome polju 925. godine, najsvjetlijemu trenutku duvanjske povijesti. Ono s čime se po tome pitanju mladost mojega vremena svakodnevno susretala netko će pripisati neznanju, netko indoktrinaciji, netko pak snažnoj kulturi sjećanja, što se ondje čvrsto gaji. Potonjemu se i sama u cijelosti priklanjam.

Hrvatski spomen-dom Tomislav u Tomislavgradu (izvor: Arhiv Franjevačkoga samostana Tomislavgrad)

Kralj Tomislav u povijesnim izvorima
i historiografiji

Zacijelo već i kao rođena Hercegovka predodređena da se bavim Zagrebom, fokus svojih dosadašnjih znanstvenih istraživanja nisam vezivala usko uz kralja Tomislava i njegovo doba. Ali kao povjesničarka, dapače i kao latinistica, u potpunosti prihvaćam činjenice nastale na temelju onoga što su nam ostavili povijesni izvori, ili – u ovome slučaju bolje kazati – onoga što nisu. Pa tako i navodnu, ili, kako neki vole kazati, tobožnju krunidbu na Duvanjskome polju kao negdašnju historiografsku interpretaciju, štoviše historiografski konstrukt 19. vijeka. Ipak, činjenica da teza o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskome polju nije proizišla iz bilo čijega pera, nego iz pera onodobnih najautoritativnijih povjesničara – prije svega inauguratora ideje o rečenoj krunidbi, Ivana Kukuljevića Sakcinskog, a onda i Tadije Smičiklasa i Vjekoslava Klaića – zacijelo je pridonijela njezinu snažnom odjeku, a za neke prostore i njezinoj dubokoj ukorijenjenosti. Kao što je, naime, dobro poznato, ta je teza nastala na temelju Kukuljevićeve interpretacije Ljetopisa popa Dukljanina, tj. poistovjećenja izvjesnoga kralja Svetopeleka s Tomislavom, a planities Dalmae, na kojoj je navodno isti Svetopelek održavši sabor okrunjen za kralja, s Duvanjskim poljem. Ususret ovogodišnjoj velikoj obljetnici, potkraj prošle godine, izvore o kralju Tomislavu i njegovu vremenu na stranicama prigodnoga broja ovoga časopisa analizirala je i javnosti predstavila hrvatska povjesničarka Mirjana Matijević Sokol.

Je li se, dakle, čin krunidbe kao takav uopće dogodio, to ne možemo znati; naime, u onome što su nam ostavili vrijedni, ali iznimno skromni izvori iz X. vijeka, koji se svode na rukovet pabiraka, takvih podataka nema. Ti dragocjeni izvori svjedočanstvo su tek o Tomislavu kao knezu 914. te kao kralju 925. godine; tako o prvome njegovu naslovu svjedoči Historia Salonitana Tome Arhiđakona iz 13. st., u kojoj je uz 914. godinu Tomislavovo ime popraćeno naslovom dux, o drugome pak dva pisma pape Ivana X. iz 925. – koja su umetnuta u spis s kraja 16. vijeka, u historiografiji poznat pod naslovom Historia Salonitana Maior – u kojima se Tomislav pojavljuje kao rex. Glede tih pitanja i danas se najegzaktnijim zaključkom doima onaj oca moderne hrvatske historiografije, Franje Račkoga, koji je još 1871. godine precizno i s oprezom zaključio: »Najvjerovnije jest, da je spljetski sabor držan oko 925 godine; odkle opet sliedi, da je Tomislav primio kraljevski naslov prije 925 a poslije 914 godine.«. Jasno je, dakle, da ideja o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskome polju nema potkrepe u povijesnim izvorima; stoga i govor ne samo o mjestu krunjenja nego i o činu krunidbe uopće nema znanstvenoga temelja.

To, dakako, ne isključuje mogućnost da će budućnost iznjedriti neke nove izvore i dokaze, koji će upotpuniti ili izmijeniti ovu sliku o ranosrednjovjekovnome hrvatskome povijesnom prostoru, o kakvoj je u današnjoj historiografiji u najvećoj mjeri uspostavljen znanstveni konsenzus.

Županjac – Duvno – Tomislavgrad u svjetlu proslave tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva

Odgovor na pitanje kada se teza o krunidbi na Duvanjskome polju najsnažnije afirmirala u Duvnu, negdašnjemu Županjcu, a današnjemu Tomislavgradu, najbolje je tražiti na samome početku 20. vijeka i u njegovim prvim desetljećima. Osnažena upravo autoritetom spomenute intelektualne znanstvene elite hrvatske historiografije s kraja 19. i početka 20. stoljeća, koja ju je plasirala u javnost, ideja o krunidbi u ondašnjem je Županjcu (od 1917. Duvnu, a od 1928. Tomislavgradu) posve sigurno najčvršće zaživjela u svjetlu priprema za proslavu velike tzv. tisućgodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva.

Prve ideje o obilježavanju velike obljetnice najčešće se usko vezuju uz plan Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, donesen 1906., a konkretnije razrađen 1914. godine. Družba je, naime, u pripremama za veliku nadolazeću obljetnicu posebnu pažnju posvetila Duvanjskomu polju, kao mjestu na kojem se prema tadašnjim uvjerenjima krunio kralj Tomislav. U skladu s time, Zmajevci će dulji niz godina ustrajno raditi na promoviranju Duvna kao glavne pozornice za proslavu tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.

Kupola i zvonik spomen-bazilike teško oštećeni u bombardiranju Tomislavgrada 1944. godine (izvor: Arhiv Franjevačkoga samostana Tomislavgrad)

Izgleda, ipak, da su se naznake o planovima obilježavanja milenijske obljetnice u Duvnu pojavile i šest godina prije, kada su 1900. Hrvati Županjca okupljeni oko župnika fra Ljudevita Radoša osnovali Hrvatsku čitaonicu. O tome svjedoči dragocjeni rukopisni tekst, koji je oko 1925. zapisao kasniji duvanjski župnik, fra Mijo Čuić: »Otrag 25 godina Hrvati Duvna sa svojim tadašnjim župnikom fra Ljudevitom Radošem kod osnutka ʽHrvatske čitaoniceʼ imali su u vidu proslavu 1000. godišnjice (…)«, (tekst je objavljen u zborniku radova Fra Mijo Čuić, graditelj i uznik). Da su osnivači Hrvatske čitaonice – koja je 1920. preimenovana u »Hrvatsko pjevačko-tamburaško društvo ʽTomislavʼ i čitaonica u Duvnu« – već 1900. planirali izgradnju Hrvatskoga spomen-doma Tomislav, pokazuje i njihov dopis Družbi Braća Hrvatskoga Zmaja iz 1921., koji je u svojoj vrijednoj knjizi Kralj Tomislav kroz tisuć godina obradio Mario Jareb.

U župi Županjac sredinom 1914. godine župnikom je imenovan 32-godišnji hercegovački franjevac i Duvnjak iz Bukovice, upravo spomenuti fra Mijo Čuić. Na tu službu postavila ga je Uprava hercegovačke franjevačke provincije, i to – prema riječima fra Roberta Jolića – posve vjerojatno i kako bi uzdigao ondašnji Županjac, posebice gradeći novu crkvu i samostan. Samostan, naime, u Županjcu u ono vrijeme nije postojao, a crkva koju su imali bila je neprikladna ne samo po lokaciji nego i po veličini i stanju u kojem se nalazila. Tomu da njegova župa dobije dostojanstvene sakralne objekte fra Mijo će posvetiti cijeli svoj župnički vijek, koji je trajao sve do 1936. godine, ostavljajući svojim poletom, neumornim duhom i predanim radom neizbrisivu uspomenu ne samo duvanjskoj crkvi nego i cijelomu duvanjskomu kraju. Tako ni okolnosti Prvoga svjetskog rata, niti sputanost naših zemalja u okvirima granica Habsburške Monarhije nisu toga mladog župnika spriječili da već dvije i pol godine nakon svojega dolaska u Županjac, naime 1917., obznani svoj naum u vezi s izgradnjom spomen-crkve i hospicija u Duvnu. Hospicij ili gostinjac, u izvorima nerijetko spominjan kao Tomislavov dom (ne treba ga miješati s Hrvatskim spomen-domom Tomislav), a u narodu katkada nazivan i dvorcem kralja Tomislava, bio je predviđen za goste koji bi dolazili u posjet glavnomu gradu Hrvatskoga Kraljevstva, kao i za župno osoblje. Svjestan važnosti nadolazeće velike tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, svoj projekt fra Mijo je pokrenuo upravo u povodu njezine svečane proslave. O tome, među ostalim, svjedoče i njegove riječi koje je zabilježio u gore spomenutome rukopisu: »U god. 1917. pisac ovih redaka pozove svoje župljane na sastanak, te u školi čč. Sestara milosrdnica razloži skori dolazak i važnost god. 1925. za sve Hrvate. Ovom prigodom zagrijani duvanjski Hrvati svi jednoglasno odluče, da se tisućgodišnjica suverenog hrvatskoga kraljestva (sic!) na najsvečaniji način proslavi, a u Duvnu da se podigne Spomen crkva sa Tomislavovim domom kao vidljivi znak negdašnje hrvatske prošlosti.« Radi organizacije poslova vezanih uz izgradnju tih zdanja, napose pak radi prikupljanja sredstava, fra Mijo je utemeljio »Društvo za ʽSpomen crkvu sa hospicijem u Duvnuʼ na uspomenu 1000 godišnjice krunisanja I. hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju«. Društvo je već u siječnju 1917. izdalo glasoviti Proglas na hrvatski narod, u kojem se Hrvati diljem svijeta pozivaju da svojim prilogom doprinesu uspomeni »naše narodne slave i moći«. Nakon što je javnost upoznata s fra Mijinim projektom, te iste 1917. godine Družba Braća Hrvatskoga Zmaja iskazala je interes za suradnju s fra Mijom, te tako postala i ostala njegovim najsnažnijim financijskim i moralnim podupirateljem dugi niz godina gradnje.

Tako su se, dakle, u Duvnu u godinama što su prethodile velikoj obljetnici odvijala dva projekta: jedan u vezi s izgradnjom spomen-crkve i hospicija, čiji je inicijator bio fra Mijo Čuić, drugi pak onaj u režiji Hrvatske čitaonice u vezi s izgradnjom Hrvatskoga spomen-doma Tomislav, u kojem je fra Mijo također sudjelovao. Upravo je spomen-dom – zamišljen kao kulturni objekt koji bi okupljao duvanjska društva – prvi realizirani projekt. Započeta, naime, u ljeto 1922., ta građevina sa simboličnim natpisom na pročelju »Hrvatski spomen dom / 925. – Tomislav – 1925.« u cijelosti je dovršena 1928. godine. S druge strane, povijest gradnje preostalih dvaju zdanja, crkve i hospicija koji je trebao stajati uz nju, tekla je ponešto drugačijom dinamikom. Prije svega vrijedi spomenuti da hospicij kao takav nikada nije izgrađen; naime, njegova gradnja, započeta 1930., obustavljena je već sljedeće godine, da bi se 1938. na njegovu mjestu uz spomen-crkvu počeo graditi samostan.

Zdanje koje u svjetlu proslave velike tisućite obljetnice privlači najviše pažnje svakako je reprezentativna duvanjska spomen-bazilika. Pripreme za početak njezine gradnje trajale su više od sedam godina, a uz fra Miju Čuića u organizaciji radova i prikupljanju sredstava za tu svrhu važnu je ulogu odigrala, kao što je spomenuto, upravo Družba Braća Hrvatskoga Zmaja. Prema fra Mijinoj želji da nacrt za taj crkveni kompleks, spomen-crkvu s hospicijem, izradi upravo netko iz redova Družbe, toga zadatka velikodušno se prihvatio tadašnji Družbin član i fra Mijin blizak prijatelj, arhitekt Stjepan Podhorsky. U kontekstu prikupljanja sredstava kao jedan od intrigantnijih pothvata neizostavno je spomenuti fra Mijin jednogodišnji boravak u Sjedinjenim Američkim Državama, kamo se zaputio u proljeće 1920. godine. Krenuvši tako od Duvna do Francuske, od Le Havrea do New Yorka, fra Mijo je u Americi uz tisuće prijeđenih kilometara i stotine sati provedenih u vlaku pohodio nebrojene države dalekoga kontinenta, naime ona mjesta za koja je znao da u njima žive Hrvati. Tako je među hrvatskim iseljenicima za izgradnju duvanjske spomen-bazilike i hospicija prikupio znatnu svotu novca. O svojem itineraru fra Mijo je vodio i dnevnik, koji je detaljno obradio i javnosti 2009. godine predstavio prije spomenuti fra Robert Jolić. Osim dnevnika fra Robert je u ostavštini toga revnoga duvanjskog župnika pronašao i neke druge spise vezane uz njegov boravak u Americi, poput onoga naslovljenog »Kilometri prevaljeni željeznicom, lađom, autom, trokom i tramvajem od Duvna do Amerike i kroz istu«.

Sredstva su se prikupljala i na brojnim drugim stranama. Na kraju je 8. srpnja 1924. u Duvnu održana povijesna svečanost polaganja temeljnoga kamena spomen-bazilike. Temeljno kamenje iz Zagreba su donijela osmorica članova Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja, koji su nakon dva dana putovanja došli na to veliko slavlje. Što su putem doživjeli i s kolikom su ih ljubavlju i uzbuđenjem Duvnjaci dočekali, slikovito je u svojoj knjizi S puta na Duvanjsko polje zabilježio jedan od njih, Milutin Mayer. Koliko je taj događaj važan za cijeli duvanjski kraj, najbolje svjedoči činjenica da je 8. srpnja datum na koji se od 1997. pa sve do danas obilježava Dan općine Tomislavgrad.

Spomen-bazilika sa samostanom nakon bombardiranja Tomislavgrada 1944. godine (izvor: Arhiv Franjevačkoga samostana Tomislavgrad)

Spomen-bazilika sa samostanom u Tomislavgradu 2025. godine

Premda je dovršetak spomen-bazilike bio planiran za veliku godinu 1925., njezini vanjski radovi dovršeni su 1932., a unutarnje uređenje osam godina nakon toga. Tako je na (kako bi se u Tomislavovu gradu kazalo) Mioljdan 1940., nakon dugogodišnje graditeljske epopeje, to velebno sakralno zdanje svečano blagoslovio mostarsko-duvanjski biskup Alojzije Mišić. Duvanjski puk – među njime i moja baka rođena 1921. godine – koji je na nju već više od dva desetljeća čekao, u bazilici je mogao uživati tek četiri godine. Naime, građena punih sedamnaest godina neviđenom upornošću župnika fra Mije i njegovih podupiratelja, ali i jedinstvom hrvatskoga naroda diljem svijeta, duvanjska bazilika u samo nekoliko sekundi nesmiljeno je nastradala. Pogođena, naime, u engleskome bombardiranju Tomislavova grada 16. listopada 1944., pretvorena je u zrcalo munchovskoga krika. Premda manje od crkve, tom je (ne)prilikom oštećen i samostan, dočim je spomen-dom u cijelosti porušen i nikada nije nanovo građen. Ono što su o tome danu ispripovjedili oni rođeni 1920-ih, najbolje je usporediti s riječima koje je svojemu junaku Eneji udahnuo veliki rimski pjesnik Vergilije: Animus meminisse horret. Postavši toga dana, slično lutajućem Eneji, duhovnim beskućnikom, duvanjski je puk sve do 1957. mise slušao pod otvorenim nebom na gradskome groblju Karaula, po žegi, kiši ili mećavi surovih duvanjskih zima. Bazilika je, naime, trinaest godina nakon svojega stradanja obnovljena samo djelomično; svoj prvotni izgled zadobila je tek 1980-ih, upravo prema negdašnjemu nacrtu već odavno preminulog arhitekta Podhorskog.

Duvno je, dakle, u kontekstu proslave obljetnice koju je donijela 1925. godina kao središnje mjesto njezina obilježavanja odigralo iznimno važnu ulogu. Na najstarije ondašnje zdanje, Hrvatski spomen-dom Tomislav, projekt osmišljen davne 1900., ostalo je nažalost samo sjećanje, kao i dragocjeni suvremeni zapisi, fotografije i razglednice iz onoga vremena. Na njegovu mjestu, između spomen-bazilike i Tomislavova spomenika u centru grada, danas se nalazi manja stambena zgrada. S druge strane, kao trajan spomenik tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva ostao je impozantan kompleks spomen-bazilike i franjevačkoga samostana.

… (tisuću i) sto godina poslije

U nadi da nije nedolično po drugi put citirati onoga velikoga rimskog pjesnika, uz riječi Si parva licet componere magnis spomenula bih se barem ukratko i Tomislavova grada u ozračju ovogodišnjega povijesnog jubileja. Koliko se ondje i stotinu godina poslije snažnom očuvala uspomena na kralja Tomislava, svjedoči, među ostalim, i to da je jedna od glavnih pozornica proslave ove kraljevske 2025. – ondje nazvane »1100. godina Hrvatskog Kraljevstva i krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju« – smještena upravo u Tomislavgradu.

U znak snažnoga sjećanja na prije spomenuti veliki dan u duvanjskoj povijesti, 8. srpnja 1924. – prizore veličanstvena dočeka članova Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja u ondašnjemu Duvnu, kao i polaganje temeljnoga kamena spomen-bazilike – stotinu godina poslije, 8. srpnja 2024., neke nove generacije Duvnjaka na staroj su duvanjskoj zemlji simbolično dočekale neke nove članove stare zagrebačke Družbe. Upravo kao nekoć u ljeto međuratne 1924., i ovaj događaj iz srpnja 2024., o kojem je snimljen i kratak film, označio je svečani početak obilježavanja velike obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva.

Svojim bogatim programom, brojnim vjerskim, kulturno-umjetničkim i sportskim događanjima, Tomislavov je grad ovoj kraljevskoj godini dao snažan i dostojanstven obol. Sve je ondje u ovoj godini zaodjenuto kraljevskim ruhom. Posebno su dražesni projekti u kojima je sudjelovao pomladak ovoga grada; kao trajna uspomena na dječji angažman ostat će, primjerice, film »Kraljevskim stazama«, slikovnica »Tajna kraljevske krune«, predstava »Krunidba« i sportsko natjecanje »Kraljevske igre«, ali i milenijska fotografija 1100 učenika osnovnih škola. Obilježavanje ovoga jubileja u Tomislavovu je gradu osim djece okupilo brojne duvanjske umjetnike, sportaše, glumce, dizajnere i producente, od kojih je svatko na svoj način pridonio njegovoj originalnosti i autentičnosti. Posebno je intrigantna izložba »Kralj Tomislav kroz prizmu duvanjskih umjetnika« u Gradskoj galeriji Kulturno-informativnoga centra Tomislavgrad. Nadahnuti, naime, motivima koji se vezuju uz Tomislavov lik – poput dična vladara na konju ili pak kraljevskome prijestolju, prostranstava i ljepota Duvanjskoga polja, mača, krune ili križa – nešto više od dvadeset umjetnika Tomislavova grada u svojim su impresivnim radovima iskazali svu simboliku koju kralj Tomislav uživa u ovome kraju. Valja se, osim toga, spomenuti i sportskih događanja priređenih u ozračju ovoga jubileja, poput poznate Duvanjske desetke, koju već tradicionalno svake godine u kolovozu trče vrhunski trkači iz cijeloga svijeta; ove godine, u potpunosti organizirana u znaku 1100. obljetnice, nazvana je Utrkom za krunu kralja Tomislava.

Spomenik fra Miji Čuiću ispred spomen-bazilike i Franjevačkoga samostana u Tomislavgradu

Posebno mjesto na stranicama povijesti ovogodišnjega jubileja u Tomislavovu gradu svakako pripada dvama središnjim događajima, čijim je domaćinom bila upravo znamenita duvanjska spomen-bazilika. Tako su potkraj lipnja njezinu veličanstvenu unutrašnjost uz mnoštvo uzvanika – predstavnika vjerskoga, kulturnog i političkoga života iz zemlje i inozemstva – kao i ostalih posjetitelja, svečano ispunili glazbeno-scenski prizori prigodnog oratorija »Krunidba kralja Tomislava«. Nekoliko dana nakon praizvedbe toga umjetničkog djela, ispred istoga fra Mijina crkvenoga kompleksa, bazilike i samostana, u spomen ne samo velike obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva nego i održavanja splitskih crkvenih sabora, priređeno je veliko svečano euharistijsko slavlje. U prisutnosti kardinala Vinka Puljića, vrhbosanskoga nadbiskupa mons. Tome Vukšića, mostarsko-duvanjskoga biskupa Petra Palića te brojnih drugih bosansko-hercegovačkih i hrvatskih nadbiskupa i biskupa, svećenika i redovnika, stotine okupljenih vjernika mogle su poslušati propovijed svojega Duvnjaka, zagrebačkoga nadbiskupa, mons. Dražena Kutleše.

Za Duvno moje, Tomislavov grad, time je još jednom potvrđeno da su temelji njegove spomen-bazilike – bez obzira na sve što je u svojoj povijesti doživjela – do dana današnjega ostali postojani. U njih je, upravo poput onoga temeljnoga kamena iz 1924., čvrsto ugrađeno i sjećanje na prvoga hrvatskoga kralja Tomislava, pa tako i ideja o njegovoj krunidbi na istoj toj duvanjskoj zemlji.

Tim impresivnim kulturno-umjetničkim i vjerskim događajem u duvanjskoj je spomen-bazilici simbolično spojena prošlost i sadašnjost ovoga podneblja; u nju je sada uz tisućitu upisana i ova 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva. U njoj je, osim toga, ostala zapisana i povijest duvanjskoga kraja, ne samo iz vremena obilježavanja obljetnica nego i svih ovih posljednjih stotinu godina. Ostala je i trajna uspomena na revnoga dugogodišnjega duvanjskog župnika fra Miju Čuića, koji je svojim velikodušnim djelovanjem zadužio sav duvanjski puk. Ostala je, isto tako, i činjenica da u zdanjima kojima je posvetio gotovo cijelo svoje župnikovanje nije uživao dugo – kako zbog sudbine koja je zadesila spomen-baziliku i samostan, tako i zbog one koja je nemilosrdno prekinula njegovo pastoralno služenje. Odajući mu duboki pijetet, njegova braća franjevci pobrinula su se za to da fra Mijin spomenik upravo nasuprot bazilici i samostanu postave na 50. obljetnicu njegove smrti. Tako od 2009. godine u umjetničkoj izvedbi akademskoga kipara, Duvnjaka Ilije Skočibušića, fra Mijo raširenih ruku sa Svetom knjigom u jednoj od njih gleda na svoja zdanja. Onakav kakvim je bio i za života: poput onoga Tomislava u centru grada, ili svojega duvanjskog čovjeka s početka ovoga teksta. Uspravan. Stasom i stavom.

Literatura

Rački, Franjo. »Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu«. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 17 (1871): 70–89.

Kukuljević Sakcinski, Ivan. »Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba, i njihove krune«, II. »Tomislav prvi kralj hrvatski«. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 58 (1881): 1–52.

Smičiklas, Tadija. Poviest hrvatska. Dio prvi. Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1882.

Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća. Knjiga prva. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1982.

Jolić, Robert. »Životopis fra Mije Čuića«. U: Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik. U prigodi 50. obljetnice smrti /1959.–2009./. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Tomislavgradu 4. srpnja 2009., priredili Robert Jolić i Jure Krišto, 11–43. Mostar – Tomislavgrad: Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Franjevačka knjižnica Mostar, 2009.

Jolić, Robert. »Fra Mijina američka turneja (1920.-1921.)«. U: Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik. U prigodi 50. obljetnice smrti /1959.–2009./. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Tomislavgradu 4. srpnja 2009., priredili Robert Jolić i Jure Krišto, 127–151. Mostar – Tomislavgrad: Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Franjevačka knjižnica Mostar, 2009.

Šubic, Ivana. »Novinski napisi o djelatnosti fra Mije Čuića i izgradnji bazilike u Tomislavgradu«. U: Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik. U prigodi 50. obljetnice smrti /1959.–2009./. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija održanog u Tomislavgradu 4. srpnja 2009., priredili Robert Jolić i Jure Krišto, 177–184. Mostar – Tomislavgrad: Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM – Franjevačka knjižnica Mostar, 2009.

Jareb, Mario. Kralj Tomislav kroz tisuć godina: Kralj Tomislav između stvarnosti i mita te proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci do danas. Zagreb: Despot infinitus – Hrvatski institut za povijest, 2017.

Pranjić-Pilipović, Ante. Bazilika i samostan u Duvnu. Tomislavgrad: Franjevački muzej Tomislavgrad, 2017.

Matijević Sokol, Mirjana. »Izvori o kralju Tomislavu i njegovu dobu«. Hrvatska revija 4 (2024): 20–24.

Maja Tabak Demo, povjesničarka i latinistica, asistentica je na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U istraživačkome su joj fokusu srednjovjekovna povijest, pomoćne povijesne znanosti, kao i prevođenje latinske književnosti. Autorica je više znanstvenih članaka te monografskog izdanja djela Historia de duobus amantibus E. S. Piccolominija (Latina et Graeca, 2022). Dobitnica je Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu mladim znanstvenicima i umjetnicima za 2022. godinu.