Danteov veličanstveni spjev u najnovijem hrvatskom prijevodu

Danteov spjev Božanstvena komedija vrhunac je srednjovjekovne, europske i svjetske poezije, koji sadrži toliko pjesničke ljepote, klasične mitologije, kršćanskoga teološkog i skolastičkog naučavanja, svakodnevnog života Danteova vremena, posebno događanja u srednjoj Italiji, da bi čitatelj toga velebnog djela teško mogao čitati i prolaziti kroz te stihove bez temeljita komentara, a to je baš ono što nam Božidar Petrač pruža svojim prijevodom i komentarima stihova u kojima bi se čitatelj, bez tih komentara, mogao lako naći pred nejasnoćama. Nije se teško složiti s onima koji tvrde – unatoč bogatstvu leksika, rima i morfološke fleksibilnosti riječi modernih jezika – pa i onih koje govori golem broj ljudi – kako je ipak teško zamislivo da bi se prijevod, odnosno prijenos onih brojnih – po prilici četiri i pol tisuća – trostruko rimovanih tercina (»terza rima«, tj. aba – bcb – cdc) u jampskim jedanaestercima mogao lagano ostvariti bez bar ponekih semantičkih djelomičnih žrtvovanja rimama, pa nam se u rimovanim prijevodima stihova odmah postavlja pitanje o mogućim pomacima u odnosima sadržaja i oblika (»le fond et la forme«). U jednom od prvih djela o Danteu, Život Danteov – Raspravica (»Trattatello in laude di Dante«) Giovanni Boccaccio, u pogledu kompliciranoga prozodijskog sustava i velike stvaralačke Danteove moći, tvrdi »Očito je da svaka stvar koja se s trudom stječe ima nešto više slasti nego ona koja dolazi bez muke.« (Boccaccio, 2013: 85).

Kao što se češće naglašava, svako je vrijeme imalo svojeg Dantea i sigurno je Božidar Petrač proveo dosta vremena i utrošio mnogo znanja i stvaralačke energije kako bi hrvatskom čitatelju pružio razumljiv prijevod Božanstvene komedije sa svim potrebnim komentarima. O značenju Petračeva proznog prijevoda za hrvatsku kulturu s pravom Iva Grgić Maroević reče: »Nije to proza kakvu je za svoj prijevod Komedije odabrao Iso Kršnjavi početkom dvadesetog stoljeća, pisana u kontinuiranim odlomcima, već proza suprotstavljena odnosno su-postavljena (a fronte) Danteovim tercinama, proza kojom se Danteov tekst može, gotovo u svim slučajevima, i na hrvatskom, citirati stih po stih, ili povremeno, s malim rijetkim pomacima sadržaja, tercina po tercina.« (Iva Grgić Maroević, »S Petračem od Pakla do Čistilišta«, Vijenac, br. 751–752/ 2022).

Nakon toga dovršenog rada Petrač je zaista mogao reći »exegi monumentum!«.

Hrvatski prijevodi Dantea

U svojem tekstu »Dante i Hrvati« vrstan poznavatelj i prevoditelj Dantea u stihovima Mirko Tomasović navodi kako se znamenito Danteovo djelo spominje u oporuci suknara Mihovila u Zadru 1385. godine, kao i to da je Danteov »…praunuk Niccolò otvorio (je) još ranije, vjerojatno 1339., u Zagrebu ljekarnu…« (Tomasović 2017: 35), a zatim navodi prevoditelje Danteovih djela u stihu: Vladislava Vežića, Stipana Ivičevića, Petra Preradovića, Dragutina Parčića, Jurja Čabrića, Stjepana Buzolića, Antu Tresića Pavičića, Vinka Lozovinu, Franju Tice Ucellinija, Vladimira Nazora, Frana Čalu, Matu Zorića, a njima valja dodati Tonka Maroevića, Mirka Tomasovića i Matu Marasa. No kako to napominje i Božidar Petrač, prevođenje Dantea u Hrvatskoj stvarno počinje već s ocem hrvatske književnosti, s Markom Marulićem, koji je s talijanskoga na latinski preveo 1. pjevanje Pakla. Zanimljivo je da je za Dantea Andrija Kačić Miošić rekao sasvim zgodno, deseterački – ali bez ikakva temelja – da taj pjesnički velikan »od kolina Frankopada biše« (Tomasović, 2017: 36). Tomasović se – sasvim razumljivo – opširnije zadržao na prijevodu Mihovila Kombola, kojega je smrt spriječila da dovrši prijevod, tako da je neprevedena pjevanja Raja preveo Olinko Delorko te ponovno Mate Maras. »U čemu su vrijednosti Kombolova prijevoda? Ponajprije, pokazao je ono što se u prijašnjim prijevodima činilo nedostižnim, da Hrvati mogu u svojem jeziku izraziti složenu Danteovu tercinu (jampski jedanaesterac i trostruko rimovanje), njegovu pjesničku misao i sadržaj. (…) S Kombolom počinje novo razdoblje ne samo u hrvatskom prevođenju Dantea, nego općenito u prevođenju europske poezije davnih vremena« (Tomasović, 2017: 40). I Petrač naziva Kombolov prijevod »kongenijalnim… s kojim se možemo dičiti i u kojem možemo uživati…«, pa s pravom nastavlja: »… želi li se precizno i vjerno istaknuti Danteovu misao, valja zaista posegnuti za proznim prijevodom koji je neće iznevjeriti i usmjeriti njezino razumijevanje kojim drugim smjerom« (Raj: 52). Uz to valja naglasiti iznimnu korisnost komentara uz stihove, kako bi se razumijevala ne samo vrsna Danteova poezija nego i sve ono što je u nju utkano. Potpuni prozni prijevod Ise Kršnjavog (1909–1915) arhaičan je i danas neupotrebljiv.

Sasvim je razumljivo da se pisac djela Rimarij – srokovni rječnik hrvatskoga jezika (Velika Gorica, Narodno sveučilište, 1949) u više navrata pozabavio Danteom. On je preveo XVII–XXXIII. pjevanja Raja (Zagreb, 1976. i ponovno 2004), zatim Boccacciovo djelo Trattatello in laude di Dante pod naslovom Život Danteov – raspravica (Šareni dućan, Koprivnica, 2013), a mlađem čitalaštvu M. Maras će biti posebno poznat po djelu Prvi korak mračnom šumom (»Il primo passo nella selva oscura«), koje su na temelju Danteova Pakla priredili Daniele Alessandro i Marco Soma, a na hrvatski preveli Mate Maras i Snježana Husić. Taj prolaz »Mračnom šumom« zapravo je svojevrsni prolaz samim ljudskim životom, prilagođen školskom čitateljstvu s prikladnim ilustracijama.

Učitelji i voditelji kroz Danteovu inostvarnost

Dante je jedinstven pjesnik ponajprije po tome što se dao na put neprovjerenim i neprovjerljivim imaginarnim svjetovima namijenjenim za postumni život, pri čemu se pokazuje kao vrstan promatrač svojega vremena i sredine, no iznad svega nadahnut pjesnik. Kao što primjećuje Petrač: »Dante poglavito opisuje doživljaje svoje duše« (Uvod u I. pjevanje Pakla, str. 29). Među njegovim učiteljima bijahu Aristotel, sv. Ivan s Patmosa, sv. Toma Akvinski… Znao je podrediti jednoj alegoriji sve usputne alegorije – tj. sve podrediti svome putovanju kroz inostvarno… Znao je u svoju imaginaciju unijeti ono najbolje, bit kršćanskog nauka, kao i brojne političke događaje, koliko god to bile katkad veoma mučne (ne)prilike. I sve je znao unijeti u svoj danteovski, jedinstveni, nenadmašivi način iskaza, u vješto složeni pjesnički tijek i ritam, po kojem se smatra glavnim predstavnikom pjesničkoga pokreta »dolce stil nuovo«, pojma koji je Dante prvi upotrijebio (Čist. XXIV: 57). I dok čitamo stihove toga pjesničkoga remek-
-djela kršćanskoga srednjovjekovlja, dolaze nam na um riječi T. S. Eliota: »Nezreli pjesnici imitiraju, zreli pjesnici kradu, loši pjesnici kvare ono čega se dohvate, a dobri pjesnici od toga što rade čine nešto bolje, ili bar nešto različito.« (T.S. Eliot, 1920: 325–326).

Kroz prvi dio te trilogije, tj. kroz Pakao, pa i veći dio Čistilišta, Danteu će kao vođa poslužiti sigurno najzaslužniji pjesnik rimskoga razdoblja, koji je Eneidom, na izvjestan način, uspostavljao kontinuitet između Troje i Italije, tj. između klasičnog i srednjovjekovnog svijeta. Za nj Dante reče:

On je došao Danteu na nagovor mladenačke pjesnikove ljubavi Beatrice (Bice), te jedinstvene duhovne ljepote.

U II. pjevanju Pakla Dante naziva Vergilija »udvornom mantovanskom dušom«, čija će slava trajati »dok bude svijeta« (Pak. II: 58–59). Naravno, Dante bez Vergilija ne bi mogao obaviti to čudno putovanje, iako – u Paklu mnogo manje negoli u Čistilištu i Raju – duše primjećuju kako je tu, uz Vergilija, neki ne-
obični stranac »s gornjega svijeta«, jer je jedini tu s tijelom, bolje rečeno s teretom tijela. Istina, tu u Paklu je sve nekako mračno pa nema tijelo svoje sjene, ili se ona barem teže primjećuje. Posebnost je Vergilija kao vodiča, savjetnika, vrhunskog Uma, u tome što on ne gleda osjećajno na djela Danteovih nedavnih sugrađana, njihovih mana, grijeha i zlih djela prema Bogu i posebno prema bližnjemu iskazanih posebno u prolazima uz različite teške i mučne susrete i još mučnije razgovore tijekom nekih susreta, a to se već u nekim stihovima Pakla pokazuje kao da je Vergilije tu nekako po Božjoj volji. Glede Vergilija ipak najprije treba imati na umu već spomenutu Eneidu, posebno njezino 6. pjevanje, tj. Enein dolazak na Elizijska polja. No uz Eneidu veliko je značenje u srednjem vijeku imala 4. Vergilijeva ekloga, gdje se najavljuje rođenje dječaka za kojega su, mnogi u srednjem vijeku – među inima, Laktancije i sv. Augustin – smatrali da je to bio nagovještaj rođenja Isusa Krista, po čemu onda Vergilije nije bio daleko od starozavjetnih proroka.

Vergilije posmrtni boravak provodi u nekoj vrsti ne baš sasvim nezanimljiva pretpakla, tj. u »Limbu«, s drugim velikanima poganske poezije, a sam Dante kaže da je bio jedan od šestorice »među tako mudrom družbom« (Pak. IV: 102). Tu su još Homer, Ovidije, Horacije, Stacije i Lukan.

Uz Publija Marona Vergilija (70. – 19. pr. Kr.), najčešće spominjani rimski pjesnik u Danteovu spjevu je Publije Ovidije Nazon (43. pr. Kr. – 17. ili 18. po Kr.), čije su Preobrazbe u kasnom srednjem vijeku bile, uz Bibliju, najčitanije djelo. »…Osobito je Dante temeljito poznavao Ovidijeve Preobrazbe.« (kom. Pak. IV: 88), pa poimence navodi Ovidija četrnaest puta, a kao što je više puta naglašeno, Ovidijevi likovi i prizori služili su kao izvori, ili usporedbe mnogih prizora u Božanstvenoj komediji. Tako npr. s dosta ironije uz mrzlo pakleno jezero Kocit spominje se »Narcisovo zrcalo«, a u Paklu se još spominju Faetont (kao simbol straha), vezilja Arahna, zlotvorna Mirra, zlosretna Meduza s vlasima kose pretvorenim u zmije, tragični Ikar, da spomenemo samo neke. Pa i ono kad Dante kaže (Pak. XXV: 97) da ne zavidi Ovidiju na stihovima kojima je pretvorio Kadma u zmiju, on time nikako ne umanjuje Ovidijevu niti uzvisuje svoju pjesničku veličinu, nego tek kaže kako je Ovidije visoko postavio pjesnički doseg.

Već u III. pjevanju Pakla (III: 36) govori se o dušama u Limbu, za koje Vergilije reče da su to oni »koji su živjeli bez pogrde i bez hvale«, »koji nisu bili buntovnici / niti su bili vjerni Bogu«, njih ne prima »duboki pakao«, a »Nebesa ih progone da im ne umanje ljepotu« (Pak. III: 39).

U VI. pjevanju, u drugom krugu, silan vjetar baca bludnike udarajući njima o pećinu. To je područje velikog plača i jaukanja, područje »lišeno svakog svjetla« (Pak. V: 28). Od raznih čudovišta ili iznakaženih ljudskih oblika, posebnu će pozornost privući đavao Kerber, »okrutna i čudna zvijer« (Pak. VI: 13), koji tu nekako dolazi iz »Eneide« pa trima glavama nadgleda paklena vrata. Uskoro se pokazuju duše škrtaca i rasipnika, podjednako opterećene »tugom i nezadovoljstvom«. Slično je s tim dvjema kategorijama i u Čistilištu (Čist. XX: 106–118).

I primakavši se žalosnim obalama rijeke Aheront, opaze staroga, neumornog lađara Harona, koji je ovdje zaposlen kao đavao. Sve što više odmiču kroz Pakao, susreću sve teže i teže grješnike, a samim time i patnike.

Od XVIII. do XXIX. pjevanja, tj. prolazom kroz 8. krug, opisuju se svodnici, lažljivci, varalice uronjeni u vrelu smolu, lažni proroci s glavom okrenutom na leđa, vračari, a zanimljiv je u XXIII. pjevanju nekadašnji veliki svećenik Kajfa, koji je u narodnoj tradiciji na različite načine bio kažnjen za svoje zlo. On nije u Danteovu spjevu uzdignut na križu, nego je prikovan za tlo, čime pjesnik naglašava njegovu niskost. U posljednjoj su jarugi, u toj smradnoj baruštini, različiti krivotvoritelji, a tu su i alkemičari, a čuvar i tih Zlih jaruga je moćni đavao Kerber.

Najveći grijeh koji su pripadnici ljudskoga roda mogli počiniti jest oholost, jer iz oholosti proizlaze drugi teški grijesi, a sasvim naravno tu je, uz neizostavne Gigante, i oholi Lucifer.

U strahotnu ledu jezera Kocit smješteni su oni iz najgore vrste ljudskoga roda – izdajice. »Oprečno je vatrenoj ljubavi prema bližnjemu hladno proračunano izdajstvo: zato su izdajice kažnjeni u ledu. Što su više krivi, to su dublje u ledu. Ljubav je nagrađena u najvišem Nebu, izdaja je kažnjena u najdubljem Paklu. Tamo svjetlost i radost, ovdje tmina i strahovita muka«, kako reče B. Petrač u uvodu u XXXII. pjevanje. U zadnjem XXXIV. pjevanju susrećemo naglavačke okrenute Bruta i Kasija te Kristova izdajicu Judu, koji trpi najveću kaznu, jer mu je glava u ustima Disa, tj. Lucifera »a van lamata nogama« (Pak. XXXIV: 63). Narodna tradicija se različito odnosila prema Judinim mukama pa tako u Plovidbi Brendana opata nalazimo Judu jednu večer izvan muka, jer ga je Krist te večeri oslobodio paklene muke (Eileen Gardiner, 1989: 116).

Dlake Lucifera, koji je zabijen u samo dno pakla, poslužile su kao ljestve Vergiliju, da bi se uspeo s pjesnikom Danteom na leđima kako bi »…odande i ponovno ugledali zvijezde« (zadnji stih Pakla).

Glede duša onih koje spomenusmo, koji su živjeli prije kršćanstva, a »nisu štovali Boga kako treba«, Dante postavlja zanimljivo pitanje svojem vođi: »je li odavde ikada itko izišao, bilo svojom bilo tuđom zaslugom«, na što dobiva odgovor da su to bili oci koje je Krist izbavio iz Limba.

U inostvarnost Dante stupa kroz »mračnu šumu«, u svijet ispaštanja grijeha, u svijet plača, jauka i beznađa. Kao što Petrač naglašava (Pak.: 29), prvo pjevanje Pakla »uvod je cijeloj Božanstvenoj komediji«. Tu počinje to čudovišno putovanje, i to na Veliki četvrtak.

Kroz Čistište do rajskog Empireja

Pakao je donji svijet, u obliku lijevka gdje je posljednji krug u samu središtu zemlje, u koji se zabio naglavačke oholi pobunjeni Lucifer, a Čistilište je brdo, otok, a u njegovim su krugovima grješnici, formalno kao i u Paklu, već prema počinjenim grijesima koje moraju ispaštati.

Dok je pjesnik, uz tako umna i savjesna vodiča, proputovao Paklom bez većih problema, a ako ih je i bilo, rješavao je to veoma vješto njegov vođa, u Čistilištu mu valja proživjeti vlastito pročišćenje, na što će ga posebno opominjati Beatrice.

U prolazu kroz Čistilište Dante se zadržao dulje negoli u Paklu i Raju zajedno. Tu je nekako sve u živu pokretu, sve je prema usponu, u užurbanosti, svaka je duša u žarkoj želji da čim prije dospije do trajnog blaženstva, do Kraljevstva nebeskog, što nas katkad podsjeća na Zlatno doba iz Ovidijevih Preobrazba. Za razliku od Pakla – u kojem je sve podređeno prokletstvu, iz kojega nema izlaza (»lasciate ogni speranza voi quʼ entrate«) – odakle dolaze prokletstva, grdnje, plač, tužbe i jecaji, gdje gledamo i slušamo žalosne priče i priznanja, među inima, o vječnoj kazni grofa Ugolina, Francesce da Rimini, Odiseja ili Farinate, ili pak nekih susreta u Raju, gdje bi sretne duše mogle samo izjaviti da su dospjele tamo kamo ih je silno želja vukla, no kao i u Čistilištu znaju se ponekad raspitivati za svoje, za rodbinu, prijatelje ili poznanike, ali se zapravo dobiva dojam kako su u Raju toliko sretne te duše da im zapravo više ništa i ne treba. One se uvode u pjev i radost. Često im se pokazuju novi radosni prizori.

No Čistilište je – kao što mu i ime kaže – bez obzira na to koliko dugo trajalo (u nekim slučajevima mnogo dulje negoli je trajao ovozemaljski život), ono je spoznaja i – krenuvši od spoznaje – pročišćenje od grijehâ.

Od žala Predčistilišta pa do Empireja, tj. do čiste svjetlosti vječnoga Kraljevstva sreće i blaženstva put je mučan, strm i naporan, a treba proći i kroz vatru očišćenja, što Dante i Vergilije ne moraju prolaziti jer su posjetitelji. Samim tim što je riječ o ispaštanju grijeha najrazličitijih vrsta, kao da je svatko u stalnom nastojanju da se duša čim prije što više popne, da se primakne Vrhuncu i tako približi Empireju. Za razliku od Pakla i Raja, Čistilište je prolazno, znači daleko više stanje negoli mjesto.

Kako spomenusmo, ipak Dante tu nije samo znatiželjni posjetitelj, nego je pokajnik, što nas donekle podsjeća na moćnog viteza Owena u Čistilištu sv. Patricija.^[1] Uostalom, to se vidi iz više opomena njegove ljubljene Beatrice – koja je pri kraju hoda kroz Čistilište zamijenila Vergilija, a nju će na ulazu u Empirej zamijeniti vrhunski promicatelj kontemplacije sveti Bernard. U svakom slučaju, blagovremeno je Beatrice pjesnika opomenula da prije ulaska u Raj treba temeljito obaviti vlastito očišćenje od grijeha, a to je isto vidljivo i iz postupaka prema pjesniku jedinstveno vrijedne misteriozne Matelde, koja nas podsjeća na Prozerpinu. Čistilište je, eto, svojevrsno proputovanje, s tako jasnim zovom kraljevstva sreće kao zadnjom svrhom i zadnjom postajom ljudskoga duha.

Najprije dolazi u Predčistilištu »Prvi zaravanak – Izopćeni iz crkve«, tj. oni »koji tu trebaju proboraviti trideset puta toliko vremena koliko su živjeli izvan crkve«. Slijedi »Drugi zaravanak«, gdje se nalaze oni koji su se prekasno pokajali (zbog lijenosti, ili zato što su umrli nasilnom smrću) te, u dolinici, nehajni vladari, koji u Predčistilištu provode onoliko vremena koliko su živjeli. Slijedi »Drugi dio puta iz kojeg je Dante prenesen u letu«, a odatle se ulazi u 1. krug, gdje u mukama i pod raznim teretima hodaju oholi, uz litice na kojima su uklesana slavljenja poniznosti, a »Na podu su prikazani primjeri kažnjene oholosti«. Nasuprot oholosti je ljubav, glavna krepost iz koje se rađaju druge kreposti. Dante se tu držao djela sv. Tome Akvinskog Rasprava o sedam mana i sedam darova Duha Svetoga (»Tractatus de septem vitiis et septem donis Spiritus Sancti«), čija je Summa Theologica i inače bila bliska pjesniku iz Firence. Oholi življahu u nastojanju da sebe bezrazložno uzdignu iznad drugih, a ohološću bijahu posebno »obuzeti književnici i umjetnici« (Gardiner, 222).

Slijede krugovi: »Zavidnici«, »Srditi«, »Nemarnici«, »Škrtci i rasipnici«, »Proždrljivci« i »Grešni ljubavnici«. Prva tri kruga obuhvaćena su nazivom »Pogrešno usmjerena ljubav«, a uz »Nemarnici« stoji napomena »Premalo revna ljubav«, dok je uz preostala tri kruga »previše revna ljubav«.

Nakon ulaska u Čistilište pojavljuje se »osamljeni starac«, a to je Marko Porcije Katon Utički, koji je – iako samoubojstvom – ušao među besmrtnike »jer je više volio smrt nego da živi u neslobodnom društvu podvrgnutu tiraniji« (Čist.: 48). Vergilije, onako vješt i snalažljiv u svim situacijama, koji je pratio nesigurnog pjesnika Dantea kroz Pakao i većim dijelom Čistilišta, tu ga mora prepustiti ljepotici Beatrice. Tako u XXX. pjevanju Čistilišta čitamo:

»no Vergilije nas je ostavio

Vergilije, premili otac

Vergilije kojemu sam se predao radi svoga spasa«

(Čist. XXX: 49–51).

Dante je sada prepušten svojoj ljubavi iz mladenačkih dana, Beatrice, koja je, uz posjedovanje iznimne ljepote i dobrote, upila bogoljubno savršenstvo i teološko znanje. Ona se obilno zadržala u njegovim zamislima, a onda mu se ukazala »pod velom anđeoske slave« (Čist. XXX: 65). Ona će biti pjesniku potrebna vodilja i u Raju, a u samu Čistilištu će mu se toliko približiti – unatoč povremenim, sasvim potrebnim, opomenama – da će ga nazivati »bratom«.

I u Čistilištu se spominju neki grozni ubojice, a navedimo samo kako je francuski kralj Filip Lijepi, kojega Bonifacije VIII. nazivlje »Novim Pilatom«, dao uhititi, osuditi i spaliti templare, 1304. godine, kako bi se dočepao njihovih dobara (Čist.: 378), što se smatra jednim od najtežih srednjovjekovnih zločina.

Kaliopa, muza koja nadahnjuje epsku poeziju, javlja se već u početku I. pjevanja Čistilišta, a onaj pjev u XIV. pjevanju koji »nikakav govor ne bi mogao izraziti« podsjeća pjesnika na očajne zapomagaje koje je čuo u Paklu, ali time je uz vješto povezivanje naglašeno i odvajanje. Spomenuti su i neki slikari, kao glasoviti Gioto di Bondone, te Cenni di Pepo, poznatiji kao Giovanni Cimabue, s napomenom da se tu »govor likovne umjetnosti ne razlikuje od govora književnosti« (Čist., str. 220), s naglaskom kako »Zemaljska slava nije drugo nego dah vjetra« (Čist. XI: 98).

Na usponima prema Empireju

Veličanstveni hvalospjevi na početku XXX. pjevanja onim zazivom »O dođi, zaručnice iz Libana« (»Veni, sponsa, de Libano«), koji svi nazočni prihvaćaju, već najavljuju kraljevstvo nebesko.

Pri kraju Čistilišta vidimo da su strogi prijekori Beatrice pjesniku urodili plodom, pa je ispovjeđen, riješen bremena grijeha pred ulazom u Raj, kako bi mogao krenuti dalje vođen svojom prvom ljubavi, Beatrice.

*

Raj je svjetlosni uspon prema vrhuncu, u zamislima prema Tvorcu svega gdje je Bog, na samu vrhu, iznad svih zvjezdanih raskrižja. On je u Empireju, tj. u najvišoj sferi neba, koja se sastoji od čiste Svjetlosti, a po Danteu to je deseto nepomično nebo u Raju.

Kao što B. Petrač reče »Raj je kraljevstvo duha, ono kraljevstvo u kojem se nadilazi ili pobožanstvenjem na višu razinu uzdiže ljudska narav; Raj je samo nebesko blaženstvo, stanje sreće, potpunosti i duhovnoga savršenstva« (Raj: 27), a blaženici su kao neuveli cvjetovi vječne radosti.

Struktura Raja prirodno se povezuje sa strukturom Pakla i Čistilišta. U Raju postoji podjela na deset (idealan broj) dijelova, krugova ili uspona. Kulminacija Raja je zapravo Empirej, Bog kao nepokretni pokretač koji sve pokreće (Raj, str. 27), koji je došao Danteu preko Summa Theologica sv. Tome Akvinskog, jednog od najpoznatijih skolastičkih djela, ili još izvornije i izravnije, pomišljamo na Aristotelovu glasovitu definiciju Boga Prvi nepokretni pokretač (»το πρώτον κινούν άκίνητον«), koji je bit i vrhunac Empireja.

U prvom rajskom krugu, koji je Mjesec, nalaze se »duše koje ne ispuniše zavjet čistoće«, a već u drugom krugu duše »plešu i pjevaju pune radosti«. Uz česti pjev, ples u Raju može nas podsjetiti na starozavjetne obrede u kojima ples kao izraz slavljenja Svevišnjega nije bio velika rijetkost. Treće nebo nekako samo po sebi pripada dušama ljubavnika, a 4. nebo je Sunce, gdje su duše učenih, koji su »raspoređeni u obliku trostruke krune oko Dantea i Beatrice«. Slijede duše boraca (Mars), »duše pravednika« (Jupiter), »duše mislilaca« (Saturn), a 8. nebo (zvijezde stajaćice) su »duše pravednika«, dok je 9. nebo prvo pokretno nebo gdje se nalaze anđeoski zborovi. No pjesniku – kao i čitatelju – najzanimljiviji će biti Empirej. Tu je nadnaravna svjetlost, gdje pjesnikovo viđenje – kako sam reče – nadmašuje njegovu izražajnu moć.

Naravno, nema izlaza iz Pakla, pa tako ni naravna prolaza iz Pakla u Čistilište. Vergilije se – kako vidjesmo – jedva izvukao iz središta zemlje, uz naglavačke posađena Lucifera. Koliko je važan odmak od Pakla pokazuje nam i to što je na početku Čistilišta, čistilišni čuvar, neporočni Katon, morao Danteu rosom oprati lice od naslaga grijeha koje su se pjesniku nakupile dok je prolazio kroz Pakao.

Nakon pročišćenja duše iz Čistilišta Dante i Beatrice odlaze u Raj, u Slavu »onoga koji sve pokreće«, gdje pjesnik ide prema Empireju, tj. »do neba čiste svjetlosti« (Raj, str. 40). Danteu je u Raju Beatrice dala krila »za visoki let«, da uzmogne, koliko je to ljudima dano, spoznati Boga kao vrhunsku svjetlost, kako mu to priopćava njegov predak Cacciaguida, koji mu se javlja u XV. pjevanju Raja i prenosi mu mnoge zanimljivosti glede Danteovih predaka, a ujedno ga i ohrabruje u pogledu budućnosti. Inače, u Raju su međuljudski susreti mnogo rjeđi negoli u Čistilištu, ili u Paklu, gdje se duše uza sav svoj jad raspituju o svojim bližnjima, ili postavljaju pitanja kao što su npr. vlada li još uvijek mir ili je rat u pokrajini odakle dođoše.

Među vladarima francuski kralj Filip Lijepi oštro je napadnut i zbog toga što je bio prisilio papu na prognanstvo u Avignon, a »tu će se prepoznati i onaj iz Raške / što je zlo vidio mletački žig« (Raj XIX: 140–141). Raška je – kako tumači B. Petrač – »Istočna Srbija kralja Stevana Uroša II. krivotvoritelja venecijanskih dukata« (Raj: 393).

O »Romaru iz Hrvatske u Empireju« (Raj XXXI: 103–108) temeljito piše u spominjanom radu Mirko Tomasović (str. 57–94), pa ovdje nam samo valja uputiti čitatelja na taj rad.

Prosudbe o »čistoj poeziji«
i Danteovim alegorijama*

Rekli bismo da kontroverze koje je u prošlom stoljeću pokrenuo glasoviti književnik, filozof i estetičar Benedetto Croce svojim djelom La poesia di Dante (Bari, Gius. Laterza, 1921), koje je doživjelo više izdanja, gdje naglašava kako je alegorija protivnost poeziji te da su najuspješnija ostvarenja ljudskog duha ona djela koja nisu hibridna nego »čista«, smatrajući da je Danteova poezija odveć opterećena alegorijama, koje, prema Croceu, pripadaju nepoeziji. Iako je Dantea smatrao istinskim pjesnikom, bio je uvjeren da alegorije nerijetko nanose štetu »čistoj liričnosti« (»liricità«). Croce naglašava kako nas već u početku Dante zbunjuje time što nas uvodi u šumu koja uopće nije šuma, obraća se suncu koje nije nikakvo sunce i izlaže nas trima divljim životinjama koje uopće to nisu, i od kojih nema baš nikakve pomoći kao ni opasnosti. Bile su brojne reakcije na to Croceovo djelo, a među njima je bio i Croceov suvremenik, nobelovac, samo godinu dana mlađi od Crocea, Luigi Pirandello, koji se nikako nije slagao s time da su moćnija stvaralaštva ljudskog duha ako su čista nego ako su hibridna, jer da nisu pročišćena od poetskog nadahnuća. Naglašavalo se kako Croceovo poimanje alegorije njegova vremena nije isto kakvo je bilo u Danteovo vrijeme, a posebno se to pokazuje kad su u pitanju anagogije, tj. alegorije koje se odnose na viša duhovna bića, tako značajne i česte u Danteovu djelu.

Za razliku od Crocea, znameniti pjesnik, nobelovac Saint-John Perse bijaše upravo ushićen Danteom pa u kratkom spisu Za Dantea (»Pour Dante«) vidi veličinu te poezije i u njenim alegorijama:

»Opis putovanja u imaginarne svjetove, za nas postaje zadivljujuća priča. Ta je priča tjelesna, vizualna, ona je i oblik i boja: i sasvim pobudna kakvom se iskazuje u svojim alegorijama, njena predstava slikâ obasjava realizmom, mnoge su najave putovanja sasvim udaljene od svake askeze…«.

Dalje će o Danteu pjesniku sasvim ushitno:

»Zazivamo te, Pjesniče, na otvaranje novoga doba. Nema ničega što bi pripadalo budućnosti, a što se ne bi otvaralo pjesniku. Stvarati, to je uvijek značilo preimenovati i naručivati na daljinu. A iskazan pjesnik hita u povijest… Vječiti nahrup pjesničke riječi« (Saint-John Perse: 11. i 17).

Kratki primjerak usporedbe prijevoda u stihovima i u prozi te likovni prilozi

Petrač je podjednako uspješno obavio prevodilački i komentatorski dio posla. U komentarima navodi mnogobrojna djela o Danteu i čini mi se da bi bilo dobro kad bi u idućem izdanju ta djela, kraći izbor djela o Danteu, bila navedena na kraju Raja, jer postoji toliko aspekata toga pjesničkog djela koji će uvijek biti izazovni za nove proučavatelje.

Na kraju, valja nam vjerovati da će ovim prijevodom Dante svojim djelom dostojno ući u hrvatske školske razrede.

Ako je slika – kao što se kaže – tisuću riječi, čini nam se da bi ovaj vrsni prijevod i popratni komentari bili nekako nepotpuni bez uključenih ostvarenja hrvatskih likovnih umjetnika, o čemu nas na kraju Raja obavještava Milan Bešlić tekstom »Dante u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti« (Raj, 661–671), gdje spominje i vrhunske svjetske umjetnike od Giotta i Michelangela Buonarrotija do Salvadora Dalija.

Za Dantea bi se moglo reći da je to podjednako jedinstveno uspio i u pogledu i sadržaja i oblika, a to veoma koncizno iskazuje i Božidar Petrač kad tvrdi: »U svojoj Komediji izgradio je svijet od božanskih i ljudskih istina, od velikih strasti i okrutnih nasilja, obuhvativši nebo i zemlju, ljudska djela i nedjela i Božja otajstva, vrijeme i vječnost, svoje osobno iskustvo i povijesno pamćenje« (B. Petrač, Danteova Božanstvena komedija – putopis od zbilje preko poezije i filozofije do naduljuđenja, Raj: 5).

*

Ovdje donosimo kratku usporedbu na temelju desetak stihova o značajnim osobama iz davnine, prema prijevodu i komentarima M. Kombola u rimovanim jedanaestercima i B. Petrača prema proznom prijevodu Danteove Božanstvene komedije.

Komentari uz Petračev prijevod

131–134. učitelja…: Aristotel – magister scientiarum – »učitelj mudrosti« (O umijeću, II, X, 1), kojega je Dante uvijek smatrao svojim učiteljem, jer je u njemu »priroda najviše otkrila svoje tajne« (Gozba, III, V. 7) i nazvao je svojima Etiku i Fiziku (Pakao, VI, 106), držeći da, gdje je Stagiranin otvorio »svoju božansku učenost, valja zabaciti svaku drugu pouku« (Gozba, IV, 17). – Sokrata i Platona: Atenski učitelj i učenik stoje pokraj Aristotela. U Komediji se nalaze brojni primjeri platonskoga učenja.

136. Demokrita…: Iz Abdere, koji je smatrao da je svijet nastao djelovanjem atoma, a ne kao djelo božanskoga duha.

137. Diogena: Cinik iz Sinope: – Anaksagoru: Iz Klazomene, Periklov učitelj. Talesa: Iz Mileta, jedan od sedam mudraca.

138. Empedokla: Iz Agrigenta, o čijoj se teoriji o prirodi stvari govori u: Pakao, XII, 42–43. – Heraklita: Rođen u Efezu, poznat po nadimku »mračan«. – Zenona: Vođa stoika, rodom iz Kitije; mogao bi biti Zenon iz Eleje. Dante je upoznao neko učenje ili samo ime, što ga je susreo u aristotelovskm djelima (usp. Gozba IV, VI, 9).

140. Dioskorida: Liječnik iz Anazarba u Ciliciji, autor rasprave o ljekovitim svojstvima biljaka. – Orfeja: Koji je glazbom i poezijom odgajao divlje zvijeri i ljude (usp. Ovidije, Metam., II, 1. i dalje; Vergilije, Bucol., VI, 67; IX, 56; Gozba, I, 1).

I u tako vrsnu Kombolovu prijevodu nije teško uočiti neke sitnije sadržajne ustupke rimi, rimovanje izrazâ »množine« i »njine« pokazuje odstupanje od norme hrvatskog jezika, jer posvojna zamjenica od osobne zamjenice »ona« je »njezin« (»njezina«, »njezino«).

Gen. imena poznatoga rimskoga govornika i filozofa »Cicerona« očekivano bi bio kratkosilazni naglasak na prvom slogu, ali je gen. imena »Zenona« – tražio drukčiji naglasak kako bi se postigla »prava rima«. Imamo dakle: »Ciceróna« – »Zenóna«.

Valja nam se malko zadržati i na tumačenju vlastitih imena tih desetak stihova, što je u Petračevu proznom prijevodu temeljito obavljeno. Dobro je, a i potrebno je što je Kombol spomenuo Aristotela kao »meštra onih koji znaju«, no Petrač u nešto više od 6 redaka donosi ono najbitnije o tom grčkom filozofu, zaglavnoj stijeni europske srednjovjekovne filozofije, kojega npr. sv. Toma Akvinski redovito nazivlje »philosophus«. Izuzev Aristotela, Dioskorida i Seneke, Kombol o drugim velikanima ne govori ništa, što se može smatrati normalnim za pjesnički prijevod, ali time nam se Petračev prijevod Danteova znamenitog djela u prozi, za upotrebu, na primjer, u školama, pokazuje još nezaobilaznijim.

U proznom prijevodu, vjernu originalu, Sokrat i Platon, obojica stoje bliže Aristotelu, ispred su drugih (»innanzi a li altri più pres­so li stanno«), što je, sasvim razumljivo, u rimovanim jedanaestercima bilo moguće izraziti nekako približno: »Sokrata vidjeh do njeg i Platona«, gdje nema spomena o tome da su bili bliže Aristotelu od drugih, a to je, čini mi se, Danteu bilo dosta važno naglasiti.

         Inferno (IV: 130–141)                                          Pakao (IV: 130–141)

                                                                            
s talijanskog preveo i komentirao
Božidar Petrač

         (. . .)                                                                (- - - )

130     Poi chʼinnalzai un poco più la ciglia,                                Kad sam malo više podignuo vjeđe,

         vidi lʼmaestro di color che sanno                                    ugledao sam učitelja znalaca      

         seder tra filosofica famiglia                                          kako sjedi u filozofskoj obitelji.

133     Tutti lo miran, tutti onor li fanno;                                   Svi mu se dive, svi ga poštuju;

         quivi vidʼio Socrate e Platone,                                      tu sam vidio Sokrata i Platona

         che ʼnnanzi a li altri più pressi li stanno;                              koji mu stoje bliže od drugih;

136     Democrito che ʼl mondo a caso pone,                                Demokrita koji misli da je svijet postao  slučajno,

         Diogenès, Anassagora, e Tale,                                       Diogena, Anaksagoru i Talesa,

         Empedoclès, Eraclito e Zenone;                                      Empedokla, Heraklita i Zenona;

139     E vidi il buono accoglior del quale,                                 Vidio sam dobroga skupljača, imenom

         Dioscoride dico; e vidi Orfeo,                                       Dioskorida; i vidio sam Orfeja,

         Tulio e Lino e Seneca morale;                                        Tulija i Lina i moralista Seneku;

--------------------------------

Pakao (IV: 130–141)

s talijanskog preveo i komentare napisao Mihovil Kombol

130     Kad malo digoh vjeđe vrh množine

         ugledah meštra onih koji znaju                                      17

         gdje sjedi usred mudre družbe njine.

133     Svi mu se dive, svi mu časti daju;

         Sokrata vidjeh do njeg i Platona.

         Demokrita, kom svijet je po slučaju,

136     Diogena tu vidjeh, Cicerona,

         Talesov lik do Anaksagorina,

         Empedokla, Heraklita, Zenona,

139     Dioskorida, znalca svih bilina                                       18

         a vidjeh tu i Orfeja pjevača

         i Seneku moralista i Lina                                            19

-------------------

17      Aristotel.

18      Dioskorides, cilicijski liječnik, napisao je veliko djelo o biljkama, ako su kao lijek.

19      Seneku je D. dobro poznavao, Lin grčki muzičar i pjesnik, sin Apolona i Kaliope.

Literatura

G. Boccaccio, 2013. Giovanni Boccaccio, Život Danteov – Raspravica. Prev. Mate Maras, Koprivnica, »Šareni dućan«, 2013. Naslov originala Trattatello in laude di Dante.

T. S. Eliot, 1920. »Essay on Philip Massinger«, u: Times Literary Supplement, 27. May 1920: 325–326. Riječi često navođene pa i kao moto djelu Dante and Ovid Essays in Intertexuality. Ed. by Madison U. Sowel, Medieval & Renaissance Texts and Studies, Binghamton, New York, 1991.

E. Gardiner, 1989. Visions of Heaven and Hell before Dante, ed. by Eileen Gardiner, New York, Italica Press.

Robert McMahon, 1991. O Narcisu u Dantea prema Narcisu u Ovidija vid. Robert McMahon, »Satan as Infernal Narcissus: Interpretative Translation in the Commedia«, 1991. Dante and Ovid… 65–86.

Tomasović, 2017. Mirko Tomasović, Hrvat u Empireju. Split, Naklada Bošković.

Vinko Grubišić, filolog, književnik i prevoditelj, profesor emeritus University of Waterloo u Kanadi. Istaknuti suradnik Hrvatske revije. Dopisni je član HAZU. Recentne publikacije: Latinska poezija srednjega vijeka (2010), Jeronimove hagiografije (u suautorstvu, 2008), Ovidije – riječ trajnija od mjedi (2019), Srednjovjekovna latinska drama (2022). S Vladimirom Bubrinom objavio je dvojezičnu renesansnu čitanku The Glory and Fame / Dike ter hvaljen’ja (2015), s njime uređuje Journal of Cro­atian Studies (New York).

---

^[1]    St. Patricks Purgatory, Visions oh Heaven and Hell before Dante, 134–148., s tom razlikom što je Owenu dovoljno zazvati ime Isusovo da se oslobodi đavolskih navala.