Bergamo – dva grada u jednome

S približno 120 000 stanovnika Bergamo je jedan od mnogobrojnih talijanskih gradova srednje veličine. Nalazi se u Lombardiji, jednoj od većih talijanskih regija, na pola puta između Milana, njezina središta, i Brescie, najistočnijega lombardijskoga većega grada. Pogleda li se na karti šire područje, cijela Padska nizina od Alpa na zapadu do Furlanije na istoku, Bergamo je podjednako udaljen od dvaju omeđujućih gradova, Torina na zapadu i Venecije na istoku.

U Lombardiji, toj moćnoj i prostranoj talijanskoj regiji, napučenoj s oko 10 milijuna stanovnika, Bergamo je sjedište jedne od 11 provincija, koliko ih regija obuhvaća. Uz Bresciu, Mantovu i Cremonu čini četverolist gradova istočne Lombardije. Da je riječ o ozbiljnome gradu govori i podatak da bergamska provincija obuhvaća površinu od 2755 km², što odgovara površini naše srednje velike županije, ali istodobno s više od milijun stanovnika daleko nadilazi napučenost naših županija. Kada je o turizmu riječ, Bergamo nema privlačnu moć mjerljivu s nekim drugim sjevernotalijanskim gradovima, primjerice Venecijom ili Veronom, Milano da i ne spominjemo, pa ga se može smatrati manje poznatim i rjeđe posjećivanim odredištem, no to samo povećava draž upoznavanja grada. Stoga, kada mi se ukazala prilika provesti desetak dana u tom gradu, znao sam da će to biti doživljaj vrijedan pamćenja, a istodobno lišen površnosti masovnoga turizma.

Vizura Gornjega grada

Uoči puta knjiško upoznavanje s Bergamom iz pomagala kao što su tiskani vodič i plan grada bilo je pomalo obes­hrabrujuće. Nakon što sam na planu grada locirao ulicu i zgradu u kojoj smo unajmili stan, ustanovio sam da smo okruženi sve samim »prijetećim« nazivima. Naša zgrada nalazi se u Ulici 24. svibnja, što je bio datum ulaska Italije u rat 1915. Susjedna ulica, praktički usporedna s našom, jest Ulica 6. studenoga, što je pak datum kada je 1918. u Villi Giusti kraj Padove potpisano primirje između Italije i Austro-
-Ugarske i dan kada se Talijani prisjećaju svih svojih palih za domovinu. Ulični blok u kojem se naša zgrada nalazi s jedne strane zatvara i Ulica Armanda Diaza, nazvana po maršalu i ratnom načelniku Glavnog stožera talijanske vojske te poratnom ministru rata. Manja ulica unutar istoga bloka nazvana je po generalu Cadorni, još jednom talijanskom zapovjedniku iz Velikoga rata. I naposljetku, samo malo dalje od nas je i Via ragazzi del 99, ili Ulica dječaka iz 99., nazvana po muškoj generaciji rođenoj 1899., »dječacima« što su potkraj rata hrpimice pozivani pod oružje i masovno pogibali. No, na sreću, nismo više u tom vremenu iz kojeg potječu spomenuti nazivi pa se Bergamu možemo posvetiti bez imalo nelagode.

Donji grad

Prvo jutro nakon dolaska počinje nužnim upoznavanjem s detaljima. Treba zapamtiti, a za svaku slučaj i negdje zapisati, šifru kojom se otvara ulaz u zgradu kao i spremnik za ključ od našega stana budući da nam je gazdarica ostavila samo jedan komplet ključeva. Treba dobro proučiti pravila za parkiranje vozila, gdje smijemo ostaviti vozilo bez naplate, a gdje se parking plaća. Potom treba nabaviti karte za vožnju gradskim autobusom. Budući da ostajemo više dana, zainteresirani smo za tarifu povoljniju od kupnje pojedinačne karte. I najvažnije, treba istražiti ponudu kvartovskih trgovina kako bismo iz njih znali izvući ono najbolje za opskrbu. Tek nakon što smo to sve savladali, mogli smo se konačno zaputiti u upoznavanje s gradom.

Iako smo za vožnju autobusom nabavili kartu koja vrijedi za deset vožnji s mogućnošću presjedanja, u prvi obilazak idemo pješice jer se tako najbolje upoznaje grad u kojem se prvi put nalazim. Dio grada, odnosno borgo, u kojem se nalazi unajmljeni stan zove se Santa Lucia, a da bismo došli do središta grada, moramo proći i kroz borgo San Alessandro. Do središta vodi nas ulica koja se pruža pravocrtno, a zove se Brosetta. Iako je jedna od važnijih gradskih prometnica, nije ni osobito široka, niti je promet njome pretjerano gust pa je pješačenje po njoj ugodno. Nakon nekih petnaestak minuta stižemo u dio Brosette kojim osim autobusa druga vozila ne prometuju, što je siguran znak da smo ušli u širi centar grada, a nakon sljedećih pet minuta izbijamo i na trg koji se naziva Pontida. Petak je, a petkom prijepodne na Piazza Pontida dopušteno je postaviti štandove s pro­izvodima lokalnih proizvođača. Simpatičan mali plac, rekli bi Zagrepčani. Otuda dalje strogi je centar Bergama, što se vidi i po okolnim zgradama. Odmah iza ugla je i glavna trgovačka ulica, tipično talijanskog naziva Via XX settembre (na taj dan 1870. Kraljevina Italija ovladala je i Rimom, koji je dotad bio pod francuskom zaštitom). Prošavši njome izbijamo na prostranu aleju s obje strane omeđenu drvoredom i klupama za odmor. To je samo srce Bergama, »dnevni salon na otvorenome«, kako piše u našem vodiču. Naziva se Sentierone. Pokušavam se domisliti kako bi se Sentierone, evidentno augmentativ, najbolje mogao prevesti na hrvatski i na pamet mi kao moguće rješenje pada Putina. Oko Sentieronea nekoliko je reprezentativnih javnih palača, primjerice sjedište gradske uprave (municipio), sjedište Bergamske narodne banke, a malo dalje je i kazalište, nazvano po skladatelju Donizettiju, vjerojatno najpoznatijem bergamskom sinu. Dalje prema istoku na Sentierone se naslanja četvrt Pignolo, još jedan povijesni dio grada, nalik na San Alessandro zapadno od njega. S jednog na drugi kraj Sentierone je dugačak najmanje 300 metara. Ono što plijeni pogled i stvara ugođaj obilje je zelenila, nenarušenog bilo kakvim drugim sadržajima pa ni kavanskim stolovima, kojih ima, ali u malim, nenametljivim količinama. Nije uobičajeno u talijanskim gradovima da u samome centru bude tako prostrana i raskošno ozelenjena aleja, većim dijelom čak i šetnica.

Gotovo cijeli Sentierone dio je prostrane pješačke zone koja obuhvaća i dijelove susjednih dviju četvrti. Jedina prometnica po kojoj se odvija promet presijeca Sentierone po sredini, no promet nije toliko intenzivan da naruši ugođaj mira i spokoja. Osim toga, ona u smjeru sjevera otvara pogled na dio grada koji sve dotad nismo imali u vidokrugu. Naime, Sentierone srce je dijela grada koji se naziva Bergamo Bassa ili Donji grad, dok je ono što se pred nama ukazalo na brdu Bergamo Alta ili Cittá Alta odnosno Gornji grad. Iako su topografski odvojeni i fizionomski različiti, pa se na prvi pogled doimlje da je riječ o dva grada, upravo ta komplementarnost ono je po čemu se Bergamo čini posebnim i što daje pečat identitetu grada. Doživljaj Donjega grada, naime, potpun je tek s vizurom Gornjega grada u drugome planu.

Ulica što presijeca Sentierone i otvara vizuru Gornjega grada povezuje željeznički kolodvor i Gornji grad. Do podnožja Gornjega grada dugačka je dobar kilometar i pol i nema jedinstven naziv nego se naziv mijenja na pojedinim dijelovima. U središnjem dijelu to je Viale Roma, u dijelu bližem Gornjem gradu naziva se Viale Vittorio Emanuele II, dok je u dijelu bližem kolodvoru Viale Papa Giovanni XXIII. Naime, Papa Ivan XXIII., poznat i kao Dobri Papa, poglavar Katoličke crkve od 1958. do 1963., još je jedan znameniti Bergamac. Rođen je u selu u bergamskim brdima sjeverno od grada. Za njegova pontifikata sazvan je Drugi vatikanski sabor. Njega, a poslije i Papu Pavla VI., spominjem među ostalim i zato što se baš za vrijeme našeg boravka u Bergamu odvijala konklava koja će rezultirati izborom novoga pape Lava XIV., o čemu smo, zahvaljujući mnogobrojnim televizijskim programima, bili dobro upoznati.

Iz raspoložive literature doznao sam da je za izgled središnjeg dijela bergamskoga Donjega grada najzaslužniji arhitekt Marcello Piacentini, koji je osmislio projekt preuređenja nekadašnjeg sajmišta. Piacentini je 1907. pobijedio na natječaju za uređenje novoga gradskog središta koje je do 1927. poprimilo današnji izgled pa se po njemu kolokvijalno naziva Centro piacentiniano. Na mjestu srednjovjekovnog sajmišta, bergamske Fiere, Piacentini je zamislio otvoren i prozračan prostor s mnogo zelenila te ga vizualno otvorio prema Gornjem gradu. Zbog Prvoga svjetskog rata uređenje se vremenski oduljilo i na poraće, no značajno je pridonijelo preobrazbi i modernizaciji grada. Otada, Sentierone, a napose njegov središnji dio koji nosi naziv Trg Vittorio Veneto i neupitno je središte grada, prostor je ugodan za neobavezno zadržavanje, nedjeljni korzo, ali i za masovna okupljanja građana, crkvene procesije, političke skupove i govore, a po potrebi i demonstracije, čemu Talijani nisu neskloni.

U 1930-im godinama u Donjem je gradu izgrađeno i nekoliko građevina tipičnih za to razdoblje. U svakom talijanskom gradu nalazi se nekoliko takvih. U Bergamu takve građevine, tipične za razdoblje Mussolinijeve vladavine, okupljene su u kompaktan blok sjeverno od Sentieronea, a čine ga Palača pravde odnosno sud, pošta i Casa Litorio, nekadašnje središte lokalnog ogranka fašističke stranke, danas tzv. Palača slobode s uredima različitih organizacija i udruga. Tih nekoliko zgrada, tako karakterističnih za fašističko razdoblje, podignuto je na mjestu gdje je dotad bila bolnica koja je pak 1933. preseljena u nove zgrade podignute na rubu grada.

Gornji grad

Kada smo konačno sa Sentieronea ugledali Gornji grad, upotpunili smo vizuru Bergama, no nismo odmah pohrlili u taj dio grada nego smo se taj dan zadržali u Donjem gradu. Gornji grad ostavili smo namjerno za zasebni obilazak budući da nije samo kulisa nego je sadržajima, a i atmosferom poprilično različit od Donjega grada.

Do Gornjega grada može se gradskim autobusom, a može i uspinjačom koja polazi iz Donjega grada i slično zagrebačkoj uspinjači sama po sebi je atrakcija za turiste. A osim te uspinjače, pred kojom smo redovito viđali priličan red zainteresiranih putnika, postoji još jedna. Ona od sjeverozapadnih gornjogradskih vrata San Alessandro vodi uzbrdo do crkvice San Vigilio, odakle se pruža panoramski pogled na oba bergamska grada. Iskoristili smo i tu mogućnost i to bez dodatnog troška jer za uspinjače vrijede iste vozne karte kao i za gradske autobuse te se nauživali bergamske panorame, gledajući s visine oba grada odjednom. Naravno, i pješački je pristup Gornjem gradu itekako moguć i to s različitih strana. Jedan takav bio je i iz naše ulice, što sam otkrio tijekom boravka pa sam se u nekoliko navrata prošetao do Gornjega grada. Izašavši iz stana za manje od pola sata stajao sam pred Porta San Giacomo, jednima od vrata Gornjega grada.

Bergamski Gornji grad može se topografski i fizionomski donekle usporediti s istoimenim dijelom Zagreba. U oba slučaja riječ je o najstarijem, povijesnom dijelu grada, međutim bergamski Gornji grad mnogo je veći, a i vizualno istaknutiji od zagrebačkog imenjaka. I visinska razlika između Donjeg i Gornjega grada nešto je veća nego u Zagrebu pa je i trasa uspinjače nešto dulja. Izgrađen je na prvim obroncima koji se izdižu nad nizinom i topografski je to zapravo odnos vrlo sličan onome u Zagrebu. Razlika je u tome što se Zagreb naslanja na Medvednicu, goru koja poput otoka strši nad okolnim područjem, dok je Bergamo naslonjen na brdsko područje koje postupno prelazi u predalpsko i naposljetku u pravo alpsko s vrhovima višima od 3000 metara na kojih tridesetak kilometara zračne udaljenosti. Bergamski dio Alpa ima i svoje vlastito ime – Alpi Orobie.

Zelenilo unutar novogradnji

Gornji grad i dio Donjega grada

Osim po vizuri kada ga se gleda iz Donjega grada, bergamski Gornji grad na glasu je i po svojim zidinama (Le mura) koje ga omeđuju. Očuvane su u cijeloj duljini od 5120 m.
Debljina pojedinih bedema oscilira između 8 i 23 m, a u skladu s lokalnom topografijom mijenja se i nadmorska visina. Od sjevera prema jugu ona pada s 426 m na 299 m.
Na tlocrtu se uočava da se zidine sastoje od segmenata bedema koji povezuju 11 kula i 5 platformi. Izgrađene su za mletačke uprave u 16. i 17. stoljeću te su zahvaljujući dobroj očuvanosti upisane na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine. I baš taj upis na UNESCO-ov popis nešto je po čemu je Bergamo povezan s Hrvatskom. Naime, riječ je o višenacionalnom kulturnom dobru zajedničkoga naziva »venecijanski obrambeni sustav 16. i 17 stoljeća«. Upisano dobro obuhvaća šest sastavnica u tri zemlje, uključujući Zadar i Šibenik. Uz šibensku utvrdu sv. Nikole i zadarski obrambeni sustav, upisane su i kotorske zidine te tri venecijanska obrambena sustava u sjevernoj Italiji, znamenita zvijezda u Palmanovi, utvrđeni grad Peschieru na jezeru Garda te bergamske zidine. Ako ništa drugo i to je dovoljno kao čvrsta poveznica Bergama s našim gradovima.

Zanimljivo je da zidine ne opasuju Gornji grad onako kako bi se očekivalo, ne zatvaraju ga u cijelosti tako da se gledano izvana ne vide pojedine građevine unutar zidina. Naprotiv, bergamski Gornji grad dobro je vidljiv izvana pa čak i iz Donjega grada jer on zapravo najvećim dijelom nije opasan zidinama nego leži na zidinama. Bedemi, naime, izgledaju više kao svojevrsni podzid koji omeđuje podlogu na kojoj leži Gornji grad. Takav prostorni odnos osobito se dobro može uočiti kada namjernik do Gornjega grada dođe pješice pa se prvo nađe pred zidinama i tek kada savlada još i njihovu punu visinu, prošavši kroz jedna od četiriju gradskih vrata, pred njim se otvori Gornji grad u koji nesmetano ušeta. Južni dio zidina, onaj okrenut prema Donjem gradu, uređen je u dugačku šetnicu s koje je otvoren panoramski pogled prema Donjem gradu. Namjernik otuda kao na dlanu vidi raster ulica i trgova u nizini pa si uz malo truda može upotpuniti predodžbu Donjega grada.

Bergamske zidine

Ulica u Gornjem gradu

Gornji grad potpuno je drugačiji urbani ambijent od Donjega grada. Mnogo je zbijeniji, ulice su uže i nepravilne u tlocrtu. Ostavlja dojam stare gradske jezgre tipične za mnoge talijanske gradove. Središnja točka je Piazza Vechia iliti Stari trg, koji zatvaraju reprezentativne građevine iz mletačkog razdoblja, Pallazzo della Ragione i Pallazo Nuovo, stara i nova gradska vijećnica, Pallazzo del Podestá, sjedište komunalnog upravitelja, uz koju je podignut i gradski toranj. Odmah u produžetku su jedna uz drugu i dvije najveće sakralne građevine, Duomo, odnosno katedrala i crkva svete Marije Velike. Katedrala, posvećena svetome Aleksandru, zaštitniku grada, barokna je građevina podignuta 1689. na mjestu starije katedrale koja je bila posvećena svetome Vincenzu odnosno Vinku. Od nje je starija i zanimljivija susjedna crkva svete Marije Velike. Njezina unutrašnjost iznimno je bogato i blještavo ukrašena čak i za standarde kićenoga baroka. Odmah do nje još je jedna sakralna građevina, kapela Colleoni, zapravo mauzolej Bartolomea Colleonija, mletačkog plaćenika iz 15. stoljeća, također iznimno bogato ukrašena građevina. Po tom Colleoniju, koji je bio rodom iz okolice Bergama i za razliku od većine kondotjera nije zapamćen po grabeži i zlu, naziva se i središnja ulica u Starome gradu, duž koje vodi glavna turistička šetnica s mnogobrojnim trgovinama suvenira i ugostiteljskim objektima. Za prvoga našeg posjeta Starom gradu, koji je bio u nedjelju, na toj ulici vladala je poprilična gužva, dok je u ostale dane turista bilo mnogo manje. No čak i u tu nedjelju kada je turista zaista bilo mnogo, čim bi se imalo maknuli iz te glavne turističke šetnice i zašli u pokrajnje ulice, nestajalo bi vreve.

Crkva svete Marije Velike i Colleonijev mauzolej

Javni praonik (lavatoio) u Gornjem gradu

Na jednom od takvih skretanja naišli smo na lavatoio, javni praonik, veliku i natkrivenu mramornu kadu razdijeljenu nehrđajućim metalom u više podjeljaka. Pripadajući natpis otkriva da je praonik podignut potkraj 1880-ih godina kako bi se makar donekle kompenzirao kronični nedostatak tekuće vode u Gornjem gradu. Služio je za pranje rublja ali i održavanje osobne higijene, što je tada, očigledno, bio priličan problem. Bergamski lavatoio podsjetio me je na prališče u Varaždinskim Toplicama, javnu kadu postavljenu uz izvor termalne vode. Razlika je ipak znatna, jer je prališče osmišljeno zbog viška vode, a lavatoio je postavljen iz nužde i zbog oskudice vodom.

Potreba da se izgradi javni praonik pokazuje da u Starom gradu higijenske prilike nisu bile na zavidnoj razini. Većina zgrada bila je bez tekuće vode. Takve prilike po svemu sudeći održale su se sve do sredine 20. stoljeća. Naime, temeljita rekonstrukcija Gornjega grada započela je 1943. a pripisuje se drugom velikom bergamskom arhitektu, Luigiju Antoliniju, koji se među prvima u Europi upustio u ozbiljne zahvate u srednjovjekovnoj gradskoj jezgri.

Crtice iz prošlosti

U bogatoj prošlosti grada najznačajnije, a i najdugotrajnije bilo je razdoblje mletačke uprave. Eta veneta trajala je približno tri i pol stoljeća ili precizno od 1428. pa do pada Presvijetle Republike 1797. Za mletačke uprave podignute su i impresivne gradske zidine, danas dragocjeno naslijeđe iz prošlosti. Venecijanski Bergamo, razumije se, bio je uglavnom i pretežno današnji Gornji grad, no već i tada započelo se graditi i u podgrađu. Krajnje uopćeno, u Gornjem gradu živjelo je plemstvo, a u Donjem gradu građanstvo, među kojim su najbrojniji bili trgovci. Već u 18. st. gospodarske su se aktivnosti postupno počele seliti iz Gornjega u Donji grad. Bergamska Fiera sa stotinama trgovina privlačila je trgovce i kupce ne samo iz Lombardije nego i iz ostalih talijanskih zemalja kao i iz Švicarske. Formalno, Donji grad je primat preuzeo u 19. stoljeću. Sjedište komune preseljeno je u Donji grad 1872. Već znatno prije toga Bergamo je 1857. dobio željezničku prugu. Današnji izgled, već smo rekli, Donji je grad dobio u prvim desetljećima 20. stoljeća kada je na mjestu sajmišta uređen Sentierone.

Današnji Bergamo ostavlja dojam relativno mirnog, urednog i uređenog te pomalo otmjenoga grada, no iz literature može se razaznati da nije uvijek bilo tako. Tako, primjerice, u bergamskoj monografiji čitam da je nakon Drugoga svjetskog rata »osim pet-šest ulica u Centru, cijeli Bergamo izgledao kao gradska periferija, kuće su bile loše, većinom s nehigijenskim uvjetima, ulice bez javne rasvjete, a uređenih zelenih površina nije uopće bilo«. Takav opis u velikoj je suprotnosti s današnjom slikom. Općenito u gradu, ne samo na Sentieroneu, zelenilo je itekako prisutno. Ima ga posvuda, mnoge su ulice, uključujući i našu, zasađene drvoredima, parkova ima a posebno su impresivne uredno održavane zelene oaze, umetnute u dvorišta i međuprostore posvuda pa i ondje gdje se ne očekuju.

Na svakoj tabli s imenom ulice ili trga uz naziv je i grb grada, a uz grb i natpis Bergamo, cittá dei mille. O kakvih je to tisuću riječ? Atribut se odnosi na Garibaldijevih »tisuću« dragovoljaca s kojima je 1860. sa Sicilije započeo pobjedonosni pohod koji je prethodio ujedinjenju Italije. Među njima bilo je čak 174 Bergamaca. Zbog tako velikog doprinosa ujedinjenju zemlje, Bergamo je 1960. posebnim dekretom Predsjednika Republike stekao pravo da gradskome grbu smije pridružiti atribut cittá dei mille i jedini je talijanski grad koji se time ponosi, što se vidi doslovce na svakom uglu.

Tabla s nazivom ulice i gradskim grbom s atributom »grada tisuće«

Zidni oslik  na oratoriju u Clusoneu

Muzej grada obično je adresa koju nastojim posjetiti jer mi pomaže da se bolje upoznam s mjestom u kojem se nalazim. U Bergamu gradski je muzej ustanova raspršena na čak šest lokacija, od kojih je pet u Gornjem gradu, a šesta u Donjem gradu. Svaki od tih šest muzeja specijaliziran je za jednu temu ili jedno razdoblje. Nisam ih sve ni stigao obići, no od onoga što jesam najzanimljiviji mi je bio jedini donjogradski muzej, smješten u Tornju palih na Sentieroneu. Iz nekog razloga otvoren je samo subotom i nedjeljom pa sam morao posjet planirati unaprijed. Ta građevina podignuta je 1924. u spomen na poginule u Prvom svjetskom ratu. Riječ je zaista o pravom tornju kvadratičnoga tlocrta u kojem je izložbeni prostor raspoređen na pet katova. Palima u ratu posvećena je memorijalna soba na prvome katu, dok je ostatak postava zapravo prikaz Bergama u 20. stoljeću, a poglavito prvim desetljećima, razdoblju modernizacije i najvećih promjena u gradu. Osim toga, na vrhu tornja nalazi se balkon na koji se može slobodno izaći i s kojeg se pruža izvrstan pogled na sve strane. Budući da sam bio jedini posjetitelj, mogao sam u miru razgledati grad s visine i neometano napraviti koliko god sam želio panoramskih snimaka.

Posjet gradskom muzeju pomogao mi je da sastavim vlastitu predodžbu o povijesti i razvitku Bergama, a upotpunio sam ju i onime što sam pročitao u ozbiljnome vodiču prije samoga puta. K tome, u stanu koji smo unajmili zatekli smo i trosveščanu monografiju Bergama, autora Renata Ravanellija. Monografiju je 1991. objavila tvrtka Sesaab, koja je nakladnik i gradskih dnevnih novina L’Eco di Bergamo (Glas Bergama). Autor monografije dugogodišnji je bergamski novinar i mjesni kroničar, autor više knjiga o gradu. Među inima, napisao je i dvije o bergamskom nogometnom klubu Atalanti. Prije nego se posvetio novinarstvu, Ravanelli je i sam igrao u podmlatku Atalante, kluba osnovanoga 1907., iste one godine kada je i Piacentini pobijedio na natječaju za preuređenje Donjega grada.

Poznato je da su Talijani zaljubljeni u nogomet i Bergamo po tome nije iznimka. Atalanta je popularna i po gradu se nerijetko vide klupska znamenja ili murali. Ono što ju razlikuje od ostalih klubova jest ime. Naime, klub nosi ime mitskoga lika, što baš i nije uobičajeno u nogometu. Mitološka Atalanta ratnica je i lovkinja, nesavladiva trkačica koju je othranila medvjedica. S obzirom na to, navijači klub od milja nazivaju Dea odnosno Božica. Po postignutim uspjesima Atalanta se ne može mjeriti s vodećim talijanskim klubovima, međutim riječ je o klubu dugo i snažno prisutnome u najvišem nogometnom razredu, što potvrđuje žurnalistički opis prema kojem je Atalanta »kraljica provincijskih klubova«, čime se aludira da klub nije iz Milana, Torina, Rima ili Napulja, ali jest najbolji u ostatku Italije.

Dvije katedrale u Brescii

Izleti u okolicu

Spomenuo sam već da se sjeverno od Bergama pruža isprva brdsko, a potom i pravo planinsko, alpsko područje. Na području bergamske provincije dvije su doline koje zadiru duboko u planinsko zaleđe, Val Brambana, dolina rijeke Brambo, i Val Seriana, dolina rijeke Serio. Na širem području grada obje te rijeke izlaze iz dolinskog toka i nastavljaju teći prema jugu Padskom nizinom. I jedna i druga dolina, barem u dijelu bliže Bergamu, gusto su naseljene, no vikendom su ipak odredište Bergamaca pa smo se i mi zaputili u tom smjeru. Odabrali smo dolinu rijeke Serio, njome se odvezli kojih tridesetak kilometara uzvodno i tada ju napustili u smjeru istoka, uspeli se cestom nekoliko kilometara te stigli u gradić Clusone. Smješten na nekih 650 m nad morem gradić je slikovit sam po sebi, a krije i dva iznimno vrijedna spomenika. Jedno je sat na tornju gradske vijećnice, postavljen tamo još u 16. st., a drugo su zidni oslici na vanjskom zidu i u unutrašnjosti kompleksa lokalne bratovštine koji se nalazi tik do župne crkve na najvišem dijelu gradića. Kompleks više građevina, poznat pod nazivom Oratorio dei Disciplini, obuhvaća zapravo nekadašnje molitvene prostorije mjesne bratovštine, a danas je pretvoren u zanimljiv i ne pretjerano posjećen muzej. Glavna atrakcija vanjski je zidni oslik iz 1484/85. Sastoji od pet slika, svih pet s temom smrti i znamenitim plesom mrtvaca u sredini. Ništa manje nisu zanimljivi ni zidni oslici s motivima iz Isusova života u unutrašnjosti oratorija. Osim što smo obišli oratorij, malo smo prošetali i starim dijelom mjesta te u trgovini sa sirevima i ostalim lokalnim proizvodima kupili gorgonzolu proizvedenu negdje u okolici. S užitkom smo ju potrošili iste večeri nakon povratka u Bergamo. Kolika razlika u usporedbi s istoimenim sirom iz industrijske proizvodnje!

Iz Clusonea spustili smo se na Lago d’Iseo, jedno od velikih sjevernotalijanskih jezera u alpskom podnožju. Iako nije razvikano kao jezera Como, Garda ili Maggiore, budući da je bila nedjelja već u prvom naselju zvanom Lovere zatekla nas je takva gužva da nismo uspjeli pronaći ni mjesto za parking, a kamoli se malo prošetati po mjestu, eventualno negdje i ručati. Nastavili smo dalje cestom uz obalu i sljedeće mjesto bilo je Pisogne. Tu se parkirati moglo, no u dvije naizgled zanimljive mjesne tratorije nije bilo slobodnoga mjesta. Mjesta je bilo u susjedna dva restorana, međutim činjenica da u njima nije bilo nikog, a preko puta sve popunjeno, odvratila je i nas od pomisli da ostanemo. Ako u restoranu nema domaćih ljudi, nema razloga ni da im mi poklonimo povjerenje. Stoga smo produžili dalje prema Bergamu, napustili jezersko područje te pronašli pristojan ručak po pristupačnoj cijeni u krajputaškoj tratoriji u selu Timoline.

Drugi izlet iz Bergama poduzeli smo vlakom u Bresciu, grad i sjedište provincije kojih pedeset kilometara udaljen od Bergama. Bergamo i Brescia nisu samo susjedni gradovi podjednake veličine (doduše Brescia je nešto veća) nego su dva grada 2023. zajednički ponijela i prestižan atribut »nacionalnoga glavnoga grada kulture« (Capitale Italiana della Cultura). Do Brescie smo otputovali vlakom. Ugodna vožnja traje ravno sat vremena s desetak usputnih postaja. Nije čudno što putnika ima, jer smo stekli dojam da je vlak pouzdano i nadasve komforno prijevozno sredstvo. U Brescii smo obišli staro gradsko središte kojim dominira nekoliko trgova, gotovo spojenih u neprekinuti niz, Piazza Mercato, Piazza Liberta, Piazza Loggia i Piazza Paolo VI. Taj posljednji trg nazvan je po Papi Pavlu VI. Taj papa, kojeg dobro pamtim iz svoga djetinjstva, rođen je nedaleko od Brescie, a školovao se u samome gradu. Nakon što smo ustanovili da je Ivan XXIII. iz Bergama, a Pavao VI. iz Brescie, nadali smo se da bi i novi papa, biran tih dana, mogao biti neki domaći lombardijski kardinal, ali se to nije dogodilo. Trg je arhitektonski poseban po tome što su na njemu dvije katedrale koje stoje jedna uz drugu. Neusporedivo je zanimljivija bila ona stara i manja Rotonda, okrugla kamena građevina, djelomice ukopana u današnju razinu trga na kojem se nalazi.

Povijesno središte Brescie obišli smo isključivo pješice, napravili širok krug te se vratili na kolodvor. Uočili smo, međutim, kako Brescia raspolaže i s podzemnom željeznicom, što nas je iznenadilo jer grad jest nešto veći od Bergama, ali podzemnu prugu nemaju ni mnogo veći talijanski gradovi, primjerice Bologna ili Firenza. Naime, od 2013. u Brescii je u prometu oko 13 km dugačka podzemna linija koja povezuje jugoistočni sa sjevernim dijelom grada, prolazeći naravno ispod središta grada.

Na spomenutim izletima upoznali smo i djelić okolnog područja te upotpunili sliku o tom dijelu Lombardije, a istodobno su nam pomogli da se još bolje udomaćimo u Bergamu. Naime, nakon povratka imali smo osjećaj da smo se vratili »doma«, što je bio siguran znak da smo Bergamo prigrlili i počeli ga doživljavati prisnije nego druge, manje nam poznate gradove.

Mladen Klemenčić, geograf, gotovo cijeli radni vijek (uz višegodišnji predavački rad na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu) proveo je kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, gdje je uredio mnoga izdanja i pisao priloge za njih. Autor je triju monografija i mnogih stručnih i znanstvenih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu. U Matici hrvatskoj bio je pročelnik Odjela za geografiju i demografiju, član Glavnog odbora, urednik časopisa Kolo, te dugogodišnji urednik Hrvatske revije (2001–2010).