ZIMA

Negdje iza svega, u zloćudnoj osami, na kraju Teritorija, On službuje na nevažnoj dužnosti u zaboravljenom mjestu. Živi skromno u malom stanu i piše, ponekad objavljuje, uživa u glazbi, odrađujući dobiveni posao u državnoj službi. Uistinu, ni sam ne zna kako se našao u ovoj pustoši.

On je pjesnik u pustinji, nezadovoljan svojim životom. Čvrsto je uvjeren kako uzaludno troši svoj život.

Nema radosti, ne napreduje u poslu, trune jednostavno, nema dovoljno novca iako njegovi prohtjevi nisu preveliki.

Odjednom nastupa kriza, pojavila se iz dubine njegova tijela poput ogromne zmije i obavila ga posve svojim smrtonosnim zagrljajem.Teška nepodnošljiva kriza. Od njegovih vrelih sjećanja ostaje samo prah.

Osjeća duboku razočaranost. Fizički propada, rapidno slabi, emotivno je istrošen.

Zima je, žestoka hladnoća, visoki nanosi snijega, ledeni vjetar, kao da će kraj svijeta, pomišlja.

Iznenada vijest, ovamo će doputovati vladar, samo se ne zna kada i točno gdje.

No jedna je željeznička stanica i valja je pripremiti. U svakom trenutku na peronu se mora nalaziti odbor za doček i postrojba vojske uz orkestar.

Odmah su započele pripreme.

Zapovjednik ubrzo doznaje, sutra, sutra oko podneva. Strka, ludilo. Vojska je odmah postrojena, za svaki slučaj, a i odabrani pripadnici odbora za doček. Srećom je dostajalo zdravih vojnika za postrojbu, no gotovo svaki drugi činovnik bio je pokošen hladnoćom, nesnosnom zimom.

Tako se i on našao u zadnjem redu odbora za doček u svom najboljem odijelu, s boljim cipelama i pristojnim šeširom. Jedva je pronašao kožne rukavice.

No, sve je to obavljao mehanički i nekako napamet. Uopće nije razmišljao o iznenadnom dolasku vladara i mogućim pozitivnim ili negativnim posljedicama njegova posjeta jer ga je iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan, iz noći u noć, kontinuirano, bez prestanka, mučila i razdirala gorka spoznaja kako je cijeli život proveo...satirale su ga misli, kako je u jadu shvatio da mu je to prokleto sjećanje bilo jedino dobro što mu se dogodilo, a onda se i ono izmaknulo, uklonilo se utočište.

I sada je stajao pogleda uprtog u vrhove svojih crnih svečanih cipela. Nije bio posve siguran, osjeća li hladnoću ili ne.

Opažao je samo debele glomazne stražnjice i leđa svojih nadređenih u redu ispred njega kada bi nakratko podigao pogled.

Malo dalje su tapkali pomoćnici onih glavnih u prvom redu, nekoliko impozantnih figura u dobro podstavljenim kaputima, sam vrh vlasti ovoga kraja. Lijevo od njih svečana postrojba vojnika i njihov zapovjednik, natporučnik, neprestano glasno naređujući, nastojeći održati četverokut vojnika.

On je zapravo bio u četvrtom redu, sam, posve sam jer više nije ni bilo nikoga tko bi s njim tvorio taj četvrti red, nekako ga se smatralo pričuvom za svaki slučaj.

Vjetar je postajao sve jači, snijeg je polako prekrivao odbor za doček, postrojbu vojnika i orkestar.

Povremeno se čuo natporučnik, ali sve rjeđe.

On je posve nemoćno zurio u vrhove svojih cipela, po ne znam koji put vrteći u glavi upamćena sjećanja, analizirajući zasebno svaku izgovorenu riječ, zatim i rečenične cjeline pa i razgovor u konačnici.

Za trenutak se pribrao i podigao pogled zureći u bijelu, vijavu daljinu jer ne bi bilo dobro da netko opazi kako gleda u pod, tako se drže samo krivci, on nije kriv, on nije kriv što je potrošio život kao rezerva, stratio ga uzalud.

Razmišljao je samo o njoj.

Samo se trgnuo kada se debela stražnjica ispred njega jednostavno prelomila i srušila se na pod. Ovi do srušenog samo su se pogledavali, mogu li pomoći ovome na podu i poremetiti poredak odbora za doček.

Vjetar je urlikao oko njih, nanoseći snijeg, hladnoća je mrtvila svojim dodirom.

On nije osjećao ništa. Ni hladnoću, ni neugodu, nije bio žedan, ni gladan. U svojoj je glavi iznova premetao izgovorene riječi, tražeći skriveni smisao u njima, pravo značenje.

Više se nije obazirao na padove smrznutih i onesviještenih pripadnika odbora za doček ali i podosta vojnika. Jedni su druge podizali i pridržavali, tješeći se i hrabreći.

Koliko je već prošlo sati otkako oni stoje ispred zgrade?

Nema glasa o dolasku vlaka. Svi znaju da je oko njih noć, potpuna tama. Orkestar je potjeran u veliku čekaonicu u staničnu zgradu. Toliko su promrzli da jedva stoje, veliko je pitanje hoći li se moći ogrijati i svirati kako treba do dolaska vlaka.

Na pukovnikov nalog natporučnik je na stanici zadržao samo jednu desetinu, one bolesne i preostale zdrave vojnike poslao je u čekaonicu, na smjenu će izlaziti van.

Tako je učinio i odbor za doček, podijelili su se u smjene i veći je dio ušao unutra a manji ostao vani.

Jedino se On nije imao s kime mijenjati i ostajao je stalno vani.

Unatoč svemu, situacija je postajala sve gora. Čim bi svježa smjena izašla van, ljudi vojnici rušili bi se ubrzo redom od hladnoće i vjetra, dok je On potpuno miran stajao, ne osjećajući ništa, gotovo se ne pomičući s mjesta.

Znao je jedino, izgubio je svoje utočište, svoj azil, što mu ga je Ona pružala proteklih godina a i to je bila laž, sve je bila laž, cijeli je njegov život prokleta i jeftina laž, ništa, praznina, nula.

Povremeno bi rukom skinuo sa šešira i s ramena nanose snijega, spuštao ruke uz tijelo i nastavljao misliti o Njoj.

Jutro se približilo dok su njegove oči kroz stisnute kapke rezale daljinu. On nije ni primijetio kada je ostao posve sam na peronu.

Tek s prvim zracima zore osjetio je samoću. Nikoga. Visoki snijeg. Osvrnuo se, slabo svjetlo naziralo se u čekaonici.

Iznenada, u sam osvit zore, ukazao se na ulazu u stanicu ogromni vlak, proletio je bučno pored njega.

On je mirno promatrao kompoziciju, pogled mu je lebdio od prozora do prozora, sve dok mu se nije učinilo da je na jednom ugledao vladara s pratnjom. Učinilo mu se kako mu je vladar mahnuo.

Vlak je odjurio dalje, predstavnici vlasti su se s velikim zakašnjenjem pojavili na peronu.

Ubrzo su otišli, napustili stanicu bez riječi.

Ne, nije On razmišljao o onome što mu se učinilo da vidi, razmišljao je na začelju smrznute kolone, kamo zapravo ide i vrijedi li se uopće vraćati.

Polako je zaostajao i više nije opažao crnu točku kolone u daljini.

Uopće nije osjećao hladnoću. Dobro mu je i ovako, može i samo stajati.

Ipak je iznova zakoračio.

Jedva se je dovukao do zgrade uprave.

No, unatoč teškoćama pri hodanju, On se osjećao kako postaje sve lakši. Pomislio je na dugotrajno stajanje nedavno, no, sve mu je to bilo obavijeno prozirnom maglicom. Na nju nije ni pomislio, ona je ostala u dugoj zimskoj noći.

Tamo je već stajala nekolicina pogrbljenih figura i jedva čekala da uđe u zgradu.

Idući dan donio je za sve iznenađujuću novost. Vladar osobno, ukazom određuje smrznutog mladića sa stanice za novog ravnatelja najjužnijeg Teritorija i to odmah.

Mora krenuti istoga trenutka.

Dok su ga gledala zaprepaštena i uznemirena lica debelih visokih službenika, On se mirno spremao i pomišljao.

– Barem će mi biti toplo, užasno toplo.

Iz jada i hladnoće zime On se neočekivano našao na dugom putu prema najjužnijem teritoriju, toplom i obećavajućem.

Razmišljao je o svom uspavanom i dosadnom životu, no jasno je osjećao iskre koje su se pojavljivale u mislima o dalekoj južnoj zemlji i potiskivale mračna sjećanja sjevernog Teritorija.

Ubrzo je je njegovim tijelom počela kolati misao, On se zapravo napokon oslobodio svega, cijele svoje otužne povijesti i sada grabi prema svjetlosti života.

Nasmiješio se i utonuo u san dok je vlak polagano kloparao prema jugu. Sanjao je mladića koji ostaje vječno u snijegu i ledu na maloj stanici i iznenada ulazi u dospjeli vlak, nastavljajući dalje.

Otvorio je naglo oči. Tama, bjelina snijega, gotovo prekriven nanosima snijega, bez ikakva osjećaja, tupo gleda u daljinu, praznina, potpuna tišina. Pokušava pogledati u mračni svod neba, ne uspijeva, spušta pogled, zaklapa oči. 

*

Miroslav Pelikan, od sredine sedamdesetih djeluje kao slobodni novinar na planu kulture (likovna umjetnost i izdavaštvo) surađujući s nizom dnevnih listova i periodikom. U istom razdoblju objavljuje prozu i poeziju u dnevnom tisku, specijaliziranim časopisima i na 3. programu Hrvatskoga radija (niz autorskih emisija u ciklusima Poezija naglas i Hrvatska proza).