Uvod u temu broja: Zakon o hrvatskom jeziku i jezična politika u RH

Poštovano čitateljstvo,

tema ovoga broja Hrvatske revije jest Zakon o hrvatskom jeziku i rad Vijeća za hrvatski jezik. Kao autori četiriju priloga pojavljuju se neki od članova Matičina povjerenstva za prijedlog Zakona i/li neki od sadašnjih članova Vijeća za hrvatski jezik koje je osnovano u skladu sa Zakonom 1. kolovoza 2024., a svoju ustanoviteljsku sjednicu održalo je 23. listopada 2024. upravo na dan kada je 1847. na Kukuljevićev prijedlog Sabor donio zaključak o uvođenju hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u javnoj uporabi.

Iz pera jednoga od sastavljača prijedloga Zakona, akademika Stjepana Damjanovića, saznat ćete nešto o Matičinim motivima za nastanak toga prijedloga, o motivima njezine radne skupine i nesuglasicama koje su pratile taj prijedlog tijekom njegova nastajanja, ali i o konačnom obliku Zakona.

Akademik Mislav Ježić, član Matičina povjerenstva i sadašnji član Vijeća za hrvatski jezik, svoj je prilog razlomio u četiri različita, ali ipak blisko povezana dijela: 1) Hrvatski jezik u EU i svijetu, 2) Hrvatski jezik kao standardni jezik, 3) Zakon o hrvatskom jeziku, 4) Hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik i hrvatski književni jezik. Upravo se u tom četvrtom dijelu zalaže za bistrenje nazivaka »hrvatski jezik«, koji obuhvaća cjelovitost hrvatskoga jezika sa svim njegovim varijetetima, »hrvatski standardni jezik«, koji obuhvaća samo normirani varijetet kojim se u službenoj komunikaciji moraju služiti pravne i privatne osobe i »hrvatski književni jezik«, koji obuhvaća samo jezik hrvatske književnosti jer danas više nema potrebe da se taj nazivak rabi kao prihvatljiviji sinonim za »hrvatski standardni jezik« kao što je to bilo u vrijeme totalitarne Socijalističke Republike Hrvatske.

Docentica Vlatka Štimac Ljubas, predstavnica Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u Vijeću za hrvatski jezik, raspravlja o razvoju i skrbi o nazivlju kao dijelu Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike. Posebnu ulogu u tome moraju imati dvije ključne ustanove: Institut za hrvatski jezik i Leksikografski zavod Miroslav Krleža, ali jednako tako i mnogi savjesni stručnjaci raznih znanstvenih i umjetničkih područja, polja i grana. Riječ je ponajprije o već uhodanim aktivnostima kao što su projekti razvoja nazivlja za pojedine struke objedinjeni pod nazivom Struna, ali i o redovitoj i razgranatoj leksikografskoj djelatnosti Leksikografskoga zavoda.

Profesor Marko Tadić, predsjednik Vijeća za hrvatski jezik, u svome prilogu zahvaća pitanja budućnosti i opstojnosti hrvatskoga jezika u digitalnom okružju kao i potrebu za stalnim razvojem jezičnih tehnologija za hrvatski jezik ako želimo da on ne ostane onkraj digitalne razdjelnice. Poseban se naglasak stavlja na najnoviji razvoj u području računalne lingvistike i računalne obradbe prirodnoga jezika, a riječ je o velikim jezičnim modelima koji se u općem pučanstvu najčešće pojavljuju pod općenitijim i nepreciznijim nazivkom »umjetna inteligencija«. Valja nam osigurati da se u svim najpopularnijim velikim jezičnim modelima hrvatski uvijek nađe kao samostalan i zaseban jezik, a ne ponovno unutar nekakvoga složenoga imena umjetnoga makrojezika.