Prodori i prolazi Ljube Dekarine

Na padinama Učke, u Brseču, od svibnja ove godine za posjetitelje je, uz prethodnu najavu, otvoren obiteljski posjed sa zbirkom od 70-ak kamenih skulptura na otvorenom Ljube Dekarine.

Od podneva u subotu 22. svibnja 2025. hrvatski kulturni i duhovni prostor bogatiji je za još jednu iznimnu točku. Imanje Starac dva stoljeća u vlasništvu obitelji cijenjenoga kipara Ljube Dekarine (Rijeka, 1948), u Brseču, na liburnijskoj padini Učke, bit će po preliminarnoj najavi otvoreno javnosti za posjet. Inauguracijski govor održala je Nataša Ivančević, ravnateljica Muzeja turizma u Opatiji, u prisutnosti mnogobrojnih oduševljenih pripadnika intelektualne, kulturne i društvene kreme liburnijske Istre, uključujući gradonačelnika Opatije Fernanda Kirigina i cijenjenoga kulturnog radnika-amatera, župnika Brseča Petra Belamića.

Starac je izdužena livada koja se dosta strmo spušta od kasteljerske jezgre gradića Brse­ča prema istoku, domu Dekarina, točki vizualne i položajne središnjice istočnog poteza podgradskoga kulturnog pejzaža. Od te jezgre koju markira obiteljska kuća sjeverno od glavnog ulaza u imanje slijedi kamenom popločani put u visokom kamenom zidu. U stazu je uzidana spomen-ploča hrvatskoga kulturnog antropologa, Tome Vinščaka.

Na istok teren se blago penje prema srednjovjekovnoj crkvici sv. Marije Magdalene, odakle se litica na tri strane strmoglavljuje prema sićušnoj lučici i moru. Pri vrhu terena, na južnoj, zemljopisno najmarkantnijoj strani tragovi su staroga kamenog trona. Je li odavde naš Karlo Veliki bdio nad carem Nikiforom prijeko na Cresu i pokazao mu lakat?

Jug terena se otvara beskraju Jadranskog zaljeva, u kulaf, kuf (od tal. golfo – zaljev); otvoreno more; pučina, Culfo/Golfo di Venezia. Zapad obrubljuje kasteljerski zid Brseča s robusnim, romaničkim, zvonikom Sv. Jurja. U pozadini prema kontinentu visinama grabe kose Sisola i Učke najviši vrh koje (Vojak, 1396 m) odlučno izviruje među nižim glavicama u izravnoj vizuri s forumom na Starcu. Ta veza je prastara, jer »Starac« je i jedan od naziva slavenskog veleboga Peruna, koji je na vrhu Učke naslijedio prijašnje vrhovnike. Tako je additus pred domom Dekarina neki prastari božanski heliodrom gdje je Bog njuškao vjetar i motrio beskonačno južno nebo, more i otočje, i taj je položaj ostao svetinjom ljudskog doma do danas. Djelom prirode i čovjeka, ponudila se izvanredna demonstracija prisutnosti ljudskog duha u prostoru, one božanske iskre koju jedino umjetnost može rekreirati u procesu utjelovljenja duha u zadanom joj okruženju. Odnosno, iščitavanja duha u prostoru kojemu taj duh pripada.

Veliki glagoljski prodor / Fotografije: Višnja Bedenko

Taj duh opipljivo je nazočan u obliku sedamdesetak (73) uglavnom kamenih skulptura umjetnika koji je znao prihvatiti izazov prostora. Od tih radova izloženih u ovom času na Starcu njih oko 80% predstavljaju temu osobito blisku Dekarininoj duhovnosti – prodore. Oblik je to kamene skulpture koji Dekarina koristi od 1983., najčešće uspravni ravno završeni pravokutni monolit ravnih stranica s otvorom približno u sredini, izrađen od sivog izglađenoga kamena, više ili manje uglađene površine. Postoji bezbroj varijanti, s više otvora, s ljevkastim otvorom, a postoje i verzije u drvu i metalu. Prisutne su i asocijacije na objekte iz ljudskog okruženja – kapelica, oltar, gigantsko glagoljsko slovo (Baška). Prema riječima autora, otvor predstavlja nematerijalnu, duhovnu bit, »utvaru« ljudskog bića, koja se uokviruje materijalnom tvarnosti biljke. Biljka i utvara!

Okušao se Dekarina i u drugačijim oblicima, no bitno je da figuracija, iako prisutna, uvijek ostaje minimalna (Macmalići, 1999–
–2000), metalom obložene drvene jezgre (1997), vrata riječke katedrale (2002), pa vertika­le, tanke treperave opruge (1986). Dekarina radi i punu plastiku, reljef, gravuru, kombinira boju i volumen. Iako bitno klesar, Dekarina je i drvorezac, metalac, grebač, slikar. Ukratko likovni umjetnik. No njegov pravi svijet jest kamen Liburnije, koja se strmoglavo ruši u valove kvarnerskog mora i zadire još dublje u slojeve sjećanja, u prastaru, pretpovijesnu bit predurbanih osjeta i oblika. I tako stupaju na scenu teške kolone Dekarininih »Prodora«, gaze liticama, terasama i zaraslim stazama, motre nas ispod kamenih svodova kažuna, kroz kamene okvire ljudskih i životinjskih nastambi.

Kuća i prodori / Fotografije: Višnja Bedenko

Detalj velikoga glagoljskog prodora

U Dekarini se u svoj svojoj punini probudila u današnji dan ona izvanurbana pretpovijest, koja se i činjenično, arheološki, zabilježila na prastarim gradinama nadohvat ruke umjetnikovu atelijeru. Onaj izvor oblika svojstven izvanurbanom, ladanjskom, ambijentu, jedna od konstanti hrvatskog prostora, pretočio se u kamen, drvo, metal Dekarininih primordijalnih snoviđenja.

Kad pomislimo ili kažemo »prolaz« ili »prodor« zamišljamo otvor urezan u vertikalnu plohu obično odredljive širine i visine (»zid«). Taj otvor vodi od ove, ulazne, strane vertikalne pregrade do one druge, izlazne, kroz prolaz, prosjek ili prodor (tunel) koji ih povezuje. Između »ulaza«, koji vidimo, i »izlaza«, koji možemo jedino pretpostaviti, prodor može biti i prolaz iz našega realnog prostora u neki drugi, skriveni. Ili ulaz u prostoriju s odgovarajućim izlazom na suprotnoj strani ili više njih, ili čak i bez izlaza. Motreći »ulazni« prodor to ne možemo znati ni naslutiti. Dakle, prodor je slika važne točke našeg progresa iz poznatog nam prostora u neki drugi, tajnoviti. Kućna ili dvorišna vrata, ulazi iz vanjskog prostora u manju ili širu unutrašnjost, čest su oblik korištenja prolaza, ulaza ili prodora.

Prolazi i prodori ne vode isključivo u neki zatvoreni prostor, nego otvaraju daljnji put iz prostora u prostor, u beskonačnost kroz pregrade koje takav prostor određuju. Kao predmet Dekarinin prodor je okvir, slika, takvog ulaza. Moglo bi se reći, čvrsto i jasno zacrtan okvir prolazu koji vodi »nekamo tamo straga ili unutra«, što, naravno, izvana možemo samo naslućivati. Pri promatranju jasno doživljavamo prodor kao okvir ulaza u prostor, odnosno ulaz u nešto što se nalazi iza (pretpostavljene) opne u koju je urezan. Premda imaginarna, ta opna se jasno osjeća kao neizbježan, iako i nemjerljiv (nematerijalan), element kompozicije. Prodor je dakle ulaz koji vodi u prostor koji mi, gledajući s »obje strane«, ne možemo odrediti, nego o njemu samo nagađati, sanjati. Možemo li staviti dva prodora leđima o leđa i zapitati se što je između njih, odnosno zašto nije ništa – ako je to slučaj? Odnosno kako može jedan prodor biti istovremeno ulaz i izlaz? Imamo li odgovor na tu zagonetku? Ima li ga Dekarina i, ako je tako, zašto nam ga ne želi priopćiti. Iz svijeta jasnog opažaja prodor nas vodi u svijet tajni, bez obzira na to što u načelu možemo u prodor gledati na oba otvora. Čujem li onaj famozni pljesak jedne ruke?

Posijani bujnom zelenicom padine Starca, zasjenjeni stoljetnim maslinama, između bijelih kostiju majke zemlje, pod zlatnim zrakama našeg brata Sunca na kupoli beskrajnoga nebeskog plavila, prodori nas izazivaju ali i smiruju. Blaže, ali i bacaju u očajanje!? Dobro bi nam došao happy end, Deus ex machina!

Dekarina ga, čini mi se, nudi. Moguće (za sada) nedokaziv, ali ne i u potpunosti ne­uvjerljiv. Lijevo od ulaza u Starca, na predivnoj prostirci guste zelene trave Dekarina je nedavno postavio mogući ključ odgovora.

Riječ je o prekrasnom, izvanredno uravno­teženom, blistavo stabilnom i blaženo samouvjerenom golemom prodoru čije je tijelo pokriveno glagoljskim alfabetom. Slova su isklesana, kaže autor, bez ikakve primisli, čistom logikom likovnog doživljaja. Među 73 prodora na Starcu postoji još jedan manji, također urešen s nekoliko glagoljskih slova. Pokusni model za ono pravo?

Nije to prvi put da se Dekarina koristi glagoljicom kao motivom svoje skulpture niti je ona prvi put medij kojim povezuje lapidarnost svoje skulpture s onom vječnom poveznicom čovjeka i svijeta – stvaralaštvom, kulturom; stvarajući tako jezik – medij kojim se može uspostaviti komunikacija između »prednjih«, »vidljivih« i »stražnjih«, »nedostupnih« svjetova Dekarininih prodora. Umjetnost je utjelovljenje duha u osjetilima dostupnom obliku. Kao takvu već ju je Aristotel prepoznao kao istinitiju od kronike ili historije, jer nam svjedoči o svijetu savršenstva a ne o onom nesavršenoga povijesnog doživljavanja. Umjetnost, izmišljena, istinitija je od zabilježenih istina. Ona je svijet kakav bi taj trebao biti. Ono što jest! Ovdje se, čini mi se, združuju »sprijeda« i »straga« Dekarininih prodora vežući ono što bi uvjetno zasada mogli nazvati vječnost. Ljudski napori su konačni, no kultura i njena opažljiva pratilja, umjetnost, spajajući duh i prostor, biljku i utvaru, jamči nam prisutnost te vječnosti. I to bi po mom mišljenju trebala biti poruka Dekarininih prodora. Jer bez tvari i duha i njihova spajanja u vječnosti ne postoji ništa!

I tu leži beskrajna transcendentalnost Dekarininih prodora, odnosno svijeta u koji vode, a iz kojega, zasada, nije bilo povratka. Zavirimo u prodore, do stupnja koji nam naša odvažnost dopušta i možda kroz tisućljeća koja su tek trenutci vječnosti udahnemo nešto od te vječnosti kao naznaku mogućnosti našeg postojanja i s one strane prodorskog zjala. U takvom postupku možda uzmognemo spojiti obje strane prodora, i ako se vratimo, što nije izvjesno ali ne i nemoguće, potvrdimo fundamentalnu nedjeljivost duha i tvari, svega i ostaloga. 

Vladimir Peter Goss (Gvozdanović), povjesničar umjetnosti, pisac i novinar. Doktorirao na Cornell University (Ithaca, NY). Predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina – Chapel Hill, Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Rijeci (danas profesor emeritus). Autor je ili suautor 19 knjiga ili znanstvenih kataloga i 116 znanstvenih studija s područja ranije srednjovjekovne umjetnosti, problematike prostora i umjetničke kritike.