OBRANA METAFIZIKE OD ZNANSTVENOG POZITIVIZMA

Matica hrvatska uz mnošto ogranaka (oko stotrideset u Hrvatskoj i inozemstvu) ima i oko dvadeset odjela koji pokrivaju mnoge struke. Neki su doista vrlo aktivni. Među njima je i Odjel za filozofiju Matice hrvatske, čiji je trenutačni pročelnik Berislav Podrug. U povodu 170. obljetnice rođenja hrvatskog filozofa Gjure (Đure) Arnolda, dekana Filozofskog fakulteta (1898/1899., 1912/1913), rektora Sveučilišta u Zagrebu (1899–1900), člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) (redoviti član od 1899), predsjednika Matice hrvatske (1902–1909), Odjel za filozofiju Matice hrvatske (MH) organizirao je znanstveni skup u Matici hrvatskoj u Zagrebu 19. listopada 2023. godine.

Rezultat toga skupa je Zbornik radova koji je objavio Ogranak Matice hrvatske u Sisku 2024. godine (predsjednik Ogranka je Tomislav Škrbić) kao četvrtu knjigu u Filozofskoj biblioteci Hermes. Urednik zbornika je Berislav Podrug. Uz urednički predgovor zbornik sadrži šest priloga i bilješke o autorima. Prilozi tematski pokrivaju dobar dio Arnoldove filozofske djelatnosti. U ovom zborniku nije tematizirana Arnoldova pjesnička djelatnost.

Gjuro Arnold je bio filozof, pedagog i pjesnik. Rodio se u Ivancu kod Varaždina 23. ožujka 1853., osnovnu školu pohađao u Zagrebu, a gimnaziju u Varaždinu i Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu obnovljenoga Zagrebačkog sveučilišta studirao je od 1874. filozofiju, povijest i zemljopis gdje je bio student prvog profesora filozofije na obnovljenom Zagrebačkom sveučilištu, Franje Markovića, i njegov nasljednik na Sveučilištu u Zagrebu te prvi doktor filozofije na tom sveučilištu (1880). Radio je kao profesor na gimnaziji u Zagrebu (od 1879), bio je ravnatelj Kraljevske učiteljske škole (od 1889). U međuvremenu je boravio na sveučilištima u Göttingenu (1880), Berlinu i Parizu (1881/1882). Bio je izvanredni (od 1894) i redoviti profesor (od 1896) za teoretsku i praktičnu filozofiju te pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Umirovljen je 1923., a umro je 22. veljače 1941. godine u Zagrebu.

Također je bio jedan od najvažnijih predstavnika tzv. svjetovne filozofije, imao je važnu ulogu u izgrađivanju hrvatskoga filozofijskog nazivlja. U doba kada filozofija počinje gubiti bitku s pozitivnim znanostima Arnold je nastojao sačuvati dostojanstvo filozofije i odredio je filozofiju kao znanost o »posljednjim uzrocima i svrhama«. Njegovi srednjo­školski udžbenici Logika za srednja učilišta (1888) i Psihologija za srednja učilišta (1893) bili su više od tri desetljeća standardni srednjoškolski udžbenici u Hrvatskoj. Najvažnija su mu filozofijska djela Etika i poviest (1879), Zadnja bića (1888), Umjetnost prema znanosti (1906), Može li umjetnost zamijeniti vjeru (1908), Jedinstvena hrvatska narodna kultura (1909), O psihologiji bez duše (1909), Monizam i kršćanstvo (1909). Arnold je kršćanski mislilac koji se, nasuprot modernistima, zalaže za narodnu umjetnost, poeziju, kulturu. Kao pedagog osnovao je Pedagogijski seminar za praktičnu izobrazbu budućih srednjoškolskih nastavnika (1896). Bio je urednikom časopisa Vienac (1889–1900). Uz nekoliko knjiga pjesama (Izabrane pjesme, 1899., Čeznuća i maštanja i pjesme 1900–1907, 1907., S visina i dubina, 1918., Izabrane pjesme, 1923., Na pragu vječnosti, 1935) najviše je kao pjesnik postao poznat po pjesmi Domovina.

O njemu kao pjesniku pisali su: Milan Marjanović, Branimir Livadić, Jovan Hranilović, Milan Ogrizović, Ferdo Nikolić, Miroslav Krleža, Ljubomir Maštrović, Ljubomir Maraković, Petar Grgec i drugi.

Zbornik sadrži šest priloga: Usporedba Markovićeva i Arnoldova rektorskoga govora Bojana Marottija (str. 11–36), Pet metafizičkih ključeva za čitanje »Zadnjih bića« Gjure Arnolda Daniela Miščina (str. 37–54), Metafizika i umjetnost u mišljenju Gjure Arnolda Tomislava Škrbića (str. 55–76), Odvajanje psihologije od filozofije na primjeru Gjure Arnolda Luke Boršića i Ivane Skuhala Karasman (str. 77–89), Gjuro Arnold o slobodnoj volji Filipa Grgića (str. 91–108) i Smisao i sadržaj u logici: Gjuro Arnold Srećka Kovača (str. 109–129). Na kraju Zbornika nalaze se bilješke o autorima tekstova (str. 131–135).

Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu Gjuro Arnold je 1899. godine održao rektorski govor pod naslovom Filosofija, prirodne nauke i socijologija: Riječ u prilog metafizici. U njemu oslikava duhovno stanje čitavog stoljeća koje je na izmaku i koje ustupa mjesto novom 20. stoljeću. To 19. stoljeće prošlo je kroz tri faze – »filozofijsku, prirodoslovnu i sociologijsku«. Prva trećina stoljeća je filozofijska faza naslijeđena iz prethodnih vremena koju Arnold označava kao »najznatnija umna baština«. Druga je faza doba pozitivističke znanosti, prije svega prirodoslovne znanosti, pa se to stoljeće i nazvalo prirodoslovnim zbog važnih otkrića u prirodnim znanostima (elektromagnetizam, teorija evolucije i dr.). Pozitivizam je zavladao ne samo u znanosti nego i u književnosti i umjetnosti i odbacio je metafiziku koju Arnold drži središnjim dijelom svoga filozofijskog sustava. Krizu, koja je nastala u duhovnom području, može se prevladati vraćanjem Aristotelu, toliko omraženom tadašnjim, a i današnjim prirodoslovcima. Treću fazu predstavljaju socijalne znanosti Augusta Comtea gdje se sve počelo »socijalizirati« i gdje je sve znanje postalo rascjepkano. Utoliko je više potreban povratak filozofiji koja je conditio sine qua non svake znanosti.

Bojan Marotti u radu Usporedba Markovićeva i Arnoldova rektorskoga govora uspoređuje nastupne rektorske govore dvaju filozofa, Franje pl. Markovića iz 1881. i Gjure Arnolda iz 1899. godine. Dok Markovićev pod naslovom Filosofijske struke pisci hrvatskoga roda s onkraj Velebita u stoljećih XV. do XVIII. predstavlja program istraživanja hrvatske filozofijske baštine, ali ne izolirano nego u kontekstu europske filozofijske misli, koji ni danas nije ostvaren, Arnold kao da zanemaruje hrvatsku filozofiju i polazi od europske filozofije kao polazišta u kojem se treba kretati i hrvatska filozofija. No, to je samo privid jer i Arnoldu je neobično važna »jedinstvena hrvatska narodna kultura«. Ta dva rektorska govora dobri su primjeri promjene jezične i pravopisne politike u hrvatskom društvu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. S obzirom na stavove o jeziku i pravopisu postojala su dva pristupa. Predstavnici zagrebačke filološke škole koja se temelji na morfološkom pravopisu bili su Adolfo Veber Tkalčević, Vjekoslav Babukić, Antun Mažuranić, Bogoslav Šulek, a pristaše te škole bili su, među ostalima, i Franjo Marković, Gjuro Arnold, Dragutin Parčić i dr. U početku je i Vatroslav Jagić bio zagovornik ideja zagrebačke filološke škole. Ta je škola sve više uzmicala pred hrvatskim pristašama Vuka Karadžića, tzv. hrvatskim vukovcima Ivanom Brozom, Tomom Maretićem, Franjom Ivekovićem i drugima. Treba kazati da fonološki pristup jeziku među Hrvatima ne potječe od Vuka Stefanovića Karadžića, kako su generacije učenika u školama bile indoktrinirane, nego od Hrvata Bartola Kašića (17/18. st.), franjevca Lovre Bračuljevića (17/18. st.) i drugih. Bojan Marotti u svom radu analizira razlike u jeziku i pravopisu između dvaju rektorskih govora dvaju filozofa, F. Markovića i Gj. Arnolda. U razdoblju između ta dva govora, a u vezi s hrvatskim književnim jezikom, dogodila se jezična razdjelnica, naime objavljivanje Hrvatskog pravopisa Ivana Broza (1892) po naređenju hrvatske kraljevske zemaljske vlade. Taj je pravopis bio propisan za uporabu u školama. Godine 1901. objavljen je Rječnik hrvatskoga jezika autora Ivana Broza i Franje Ivekovića. U samo nekoliko godina (od 1892. do 1901) dogodila se, konstatira Marotti, »zamjena književnoga jezika« u tadašnjoj Hrvatskoj.

Za europsko društvo i kulturu značajne su se promjene dogodile u drugoj polovici 19. stoljeća. Pojačani napredak prirodnih znanosti sve više potiskuje filozofski pristup stvarnosti, posebno metafiziku. Nakon duljeg vremena logika također doživljava renesansu. U prilogu Srećka Kovača naslovljenom Smisao i sadržaj u logici: Gjuro Arnold izlažu se Arnoldove misli o o logici. U svom školskom udžbeniku Logika za srednja učilišta (1888), Arnold, među ostalim, izlaže svoje stavove o matematičkoj logici koju smatra proširenjem dotadašnje logike. Stavlja je u kontekst formalno-deduktivne logike, ističe njezin tehnički karakter, tj. smatra da je ona prije tehnika nego teorija. S obzirom na odnos matematike i logike zastupa stajalište logicizma, tj. mišljenja da je matematika utemeljena na logici, a ne logika na matematici. Zagovarao je apriorizam u logici, tj. stav da logička načela imaju svoj izvor u ljudskom duhu; zakoni logike nisu psihologijski zakoni (antipsihologizam). Ipak psihologija nije bez značaja za logiku jer se, kako kaže, bez psihologije ne da »pravo razumjeti bit logičkih funkcija«.

Jedno je od važnih obilježja 19. st. odvajanje psihologije od filozofije. U prilogu Luke Boršića i Ivane Skuhala Karasman Odvajanje psihologije od filozofije na primjeru Gjure Arnolda iznose se razlozi toga odvajanja i približavanja psihologije prirodnim znanostima. To se dogodilo kao reakcija na spekulativno obilježje klasičnoga njemačkog idealizma te uspostava psihologije na eksperimentalnim osnovama čime je ona slijedila pozitivističku prirodnu znanost. Autori toga članka navode prvu psihološku literaturu u Hrvatskoj počevši od tekstova Josipa Glasera (1877), Stjepana Basaričeka (1877., 1911), Gjure Arnolda (1893), Alberta Bazale (1901), Ljudevita Dvornikovića (1906) i Paje Radosavljevića (1908–1909). Što se Arnoldova stava prema odnosu psihologije, filozofije i prirodnih znanosti tiče on je smatrao da je psihologija u svom izvornom značenju znanost o duši i kao takva dio je filozofije. Prirodne se znanosti bave materijom i u tom smislu tjelesnom stranom čovjeka, a dušu proučava psihologija kao filozofijska disciplina. Zato je razlikovao psihologiju od psihofizike, koja se, kao i eksperimentalne prirodne znanosti, služi eksperimentom. Zato je empirijska, eksperimentalna ili suvremena psihologija zapravo psihofizika, a prava psihologija ili filozofijska psihologija jest metafizika. Arnold o modernoj psihologiji govori kao »psihologiji bez duše«.

Borba za dušu jedno je od važnih postavki Arnoldove metafizike. Njegov najvažniji metafizički tekst jest Zadnja bića, o kojem u ovom zborniku govori Daniel Miščin u članku Pet metafizičkih ključeva za čitanje »Zadnjih bića« Gjure Arnolda. Taj je Arnoldov rad »jedan od filozofski najdubljih, misaono najdorađenijih i stajalištem najuzvišenijih tekstova cjelokupne povijesti hrvatske filozofije«. Miščin navodi pet naglasaka (ključeva) za čitanje Zad­njih bića: borba za dušu, svrhovitost, djelatni ili proizvodni uzrok, pitanje uspostavljenog sklada (prestabilizirane harmonije) i afirmacija Božjeg postojanja kao cilj Arnoldove metafizike. Arnold se suprotstavlja redukcionizmu prirodnih znanosti i tvrdi da se zakonitosti ljudskoga duha (i duše) ne mogu objasniti eksperimentalnim metodama prirodnih znanosti. Zato zagovara povratak metafizici koja se temelji na teleološkom argumentu, tj. tvrdnji da u prirodi postoji svrhovitost koju je prirodna znanost posve odbacila iz razmatranja, a prihvatila »mehanicistički« pristup stvarnosti. U svojoj metafizici Arnold se oslanja na Aristotela i Tomu Akvinskoga te tvrdi da u lancu uzroka i učinaka mora postojati prvi uzrok, a to je Bog. Vrhunac Arnoldove metafizičke refleksije jest zaključak o nužnosti apsolutnog bića kao krajnjeg, tj. prvog uzroka svih stvari. On također kritizira Leibnizovo mišljenje o načelu dovoljnog razloga i prestabilirane harmonije.

Posebno je važna tema Arnoldove filozofije pitanje slobodne volje, što Arnolda povezuje s današnjim aktualnim problematiziranjem toga pitanja. Filip Grgić analizira, među ostalim, i Arnoldovo djelo Etika i poviest u članku Gjuro Arnold o slobodnoj volji i kaže da je Arnoldova rasprava o slobodnoj volji prva sustavnija rasprava o tom pitanju objavljena na hrvatskom jeziku. Slobodnoj volji suprotstavlja determinizam i materijalizam prirodnih znanosti, ali također ne prihvaća Kantovo indeterminističko zasnivanje slobodne volje. Arnoldov pristup je negdje u sredini između determinizma i indeterminizma jer smatra da je volja i determinirana i slobodna. Time se zadržava pojam moralne odgovornosti kod čovjeka.

Arnoldov pristup odnosu metafizike i umjetnosti obrađen je u članku Tomislava Škrbića Metafizika i umjetnost u mišljenju Gjure Arnolda, u kojem se rasvjetljava povezanost ideje slobode i umjetnosti. Kao što su prirodne znanosti 19. stoljeća lišene metafizike slično se dogodilo i s umjetnošću. Arnold nastoji sačuvati metafizičku utemeljenost istine, dobrote i ljepote te time dovodi u svezu etiku i estetiku. Izvori i kriteriji dobra nalaze se u skladu i ljepoti ljudskih radnji koje nam se sviđaju, koje izazivaju ugodu i koje odobravamo. Drugim riječima, etika se može shvatiti kao dio estetike. Za Arnolda umjetnost nije apsolutna slobodna djelatnost bez svrhe, smisla, moralnih zahtjeva. U tom je smislu ona vrsta otpora prema tzv. modernoj umjetnosti koja u ime ne­ograničene slobode žrtvuje samu umjetnost.

Zbornik radova o Gjuri Arnoldu važan je doprinos proučavanju njegove filozofije i spoznaje o njegovoj ulozi u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. 

Stipe Kutleša, filozof, fizičar, povjesničar i filozof znanosti, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju, u mirovini. Radio u Zavodu za povijest i filozofiju znanosti HAZU i na Institutu za filozofiju, gdje je obnašao dužnost ravnatelja (2002–2006), vanjski suradnik na više fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Mostaru, pročelnik Odjela za filozofiju Matice hrvatske u dva mandata, član Glavnog odbora Matice hrvatske, glavni urednik Filozofskog leksikona (2012), časopisa MH Kolo (od 2025) te član uredništva više znanstvenih i stručnih časopisa.