O riječima dalmatoromanskoga podrijetla u Marulićevim djelima

O dalmatoromanskome jeziku

Osim klasičnoga latinskog jezika, koji se u određenome razdoblju u antičkome Rimu koristio u književnosti i u službenoj komunikaciji, postojalo je i mnoštvo varijanti govornoga latinskog jezika u raznim dijelovima prostranoga Rimskog Carstva. Od tih su se govornih varijeteta, koji se zajednički nazivaju vulgarni latinski (u smislu: pučki latinski), nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva tijekom srednjega vijeka razvili novi jezici, koji su nazvani romanski jezici, od kojih su neki postali nacionalni i službeni jezici u određenim europskim državama (talijanski, francuski, španjolski, portugalski, rumunjski), neki se koriste na manjim područjima (nazivaju se dijalekti ili regionalni ili manjinski jezici), a neki su postojali određeno vrijeme pa su izumrli. Upravo jedan od tih izumrlih romanskih jezika postojao je na području Dalmacije, posebno u gradovima pod bizantskom vlašću koje u 10. stoljeću spominje i Konstantin Porfirogenet u svome djelu O upravljanju carstvom: Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Rab, Krk, Osor.

Jezikoslovci su taj jezik nazvali dalmatski ili dalmatoromanski jezik te su ga podijelili u nekoliko varijeteta prema gradovima gdje su se koristili (npr. raguzejski u Dubrovniku, spalatinski u Splitu, jadertinski u Zadru, veljotski u Krku). Posljednji govornici veljotskoga umrli su potkraj 19. stoljeća, raguzejski se vjerojatno govorio do kraja 15. stoljeća, dok su jadertinski i spalatinski nestali još prije.

O dalmatoromanskom jeziku znamo vrlo malo. Četiri raguzejske riječi zapisao je u 15. stoljeću Filippo de Diversis (koji je iz talijanskoga grada Lucce došao u Dubrovnik na mjesto rektora retoričko-gramatičke škole): pen ʽkruhʼ, teta ʽotacʼ, chesa ʽkućaʼ, fachir ʽčinitiʼ. Neki su jezikoslovci istraživali moguće dalmatoromanske elemente u dokumentima pisanim na latinskom, talijanskom, mletačkom ili hrvatskom jeziku. Tako je Petar Skok proučavao krčke srednjovjekovne i kasnije dokumente. Velik je doprinos Žarka Muljačića, koji je proučio dubrovačke oporuke iz 14. stoljeća i u njima našao mnoge riječi koje bi mogle pripadati dalmatoromanskom odnosno raguzejskom, jer se njihovi oblici razlikuju od latinskih, talijanskih i mletačkih. Tako npr. Muljačić za riječ ʽsvilaʼ u tim oporukama nalazi oblik sita, za koji zaključuje da je raguzejski jer sadrži prijelaz samoglasnika /e/ u /i/ te je sačuvan bezvučni suglasnik /t/, ali nalazi i mletački oblik seda kao i firentinski seta.

Najviše podataka imamo o veljotskome, tj. dalmatoromanskome varijetetu grada Krka, jer je Matteo Giulio Bartoli potkraj 19. stoljeća proveo lingvističko istraživanje s jednim od posljednjih govornika veljotskoga, koji se zvao Tuone Udaina, ali je tada veljotski bio već poprilično izmijenjen zbog višestoljetnoga utjecaja mletačkoga. Govornici veljotskoga svoj su jezik nazivali veklisun, a svoj grad i otok Vekla ili Vikla. To je ime nastalo od vulgarnolatinskoga pridjeva *vecla, koji je nastao od klasičnoga latinskog oblika vetula (što je deminutiv ženskoga roda od pridjeva vetus ʽstarʼ), pri čemu možemo pretpostaviti da se uz pridjev podrazumijevala imenica u značenju ʽgradʼ. Od istoga latinskog oblika nastalo je i talijansko ime grada i otoka, Veglia, po kojem su talijanski jezikoslovci taj dalmatoromanski varijetet nazvali veglioto, od čega je stvoren i hrvatski termin veljotski. Od veljotskih riječi koje je zabilježio Bartoli navodimo nekoliko primjera: čituot ʽgradʼ (od lat. civitatem), nojiltri ʽmiʼ (od lat. nos alteri), toč (od lat. toti).

Slika 1. Judita, 1521 (prvotisak), str. 31

Slika 2. Molitva suprotiva Turkom, kodeks pohranjen u NSK, sign. R6634, list 18r

Ipak, neke su dalmatoromanske riječi preživjele jer su ih preuzeli i modificirali govornici hrvatskih govora (npr. kapula, klak, mašur), dok su neke postale također dijelom hrvatskoga standardnog jezika (npr. jarbol, lignja). U mnogim slučajevima nije moguće s potpunom sigurnošću zaključiti je li neka riječ dalmatoromanskoga podrijetla ili je već prije ušla iz kasnoga latinskoga u protoslavenski, ili je pak ušla poslije iz mletačkoga, firentinskoga ili nekoga drugoga talijanskoga varijeteta.

Za razliku od dalmatoromanskoga, koji je izumro, u Istri još uvijek postoji autohtoni romanski jezik koji se naziva istroromanski i istriotski, ali je tijekom višestoljetnoga utjecaja mletačkoga i talijanskoga jezika doživio poprilične promjene te je teško rekonstruirati njegove izvorne karakteristike. Rasprostranjenost i broj govornika istroromanskoga u stalnom je opadanju, a danas se još govori u pet naselja: Rovinj, Bale, Vodnjan, Galižana, Šišan.

O romanizmima u Marulićevim djelima

Riječi koje su u određeni jezik ušle iz nekoga od romanskih jezika nazivaju se romanizmima. Pišući o leksiku Marulićeve Judite, Jela Maresić zaključuje da su od posuđenica najzastupljeniji romanizmi (npr. adoravati ʽštovatiʼ, angosa ʽnevoljaʼ, bust ʽprsaʼ, desperan ʽočajanʼ, duplir ʽduplir, velika voštana svijećaʼ, kandalir ʽstalak za svijeće, svijećnjakʼ, namurati se ʽzaljubiti seʼ, štacun ʽprodavaonicaʼ) te posebno izdvaja romanizme koji se odnose na pomorsko nazivlje (npr. argutla ʽručica kormilaʼ, gavun ʽograđen prostor iz kojega se upravlja brodomʼ, popa ʽkrma na broduʼ, porat ʽluka, brodsko pristaništeʼ, tamun ʽkormiloʼ).

Riječi dalmatoromanskoga podrijetla
u Marulićevim djelima

Započet ćemo iznošenjem nekoliko primjera iz članaka Žarka Muljačića o dalmatoromanskim elementima u Marulićevim djelima. Budući da nije poznat točan dalmatoromanski oblik, polazište je latinski oblik, dok su pretpostavljeni dalmatoromanski (ili ponekad vulgarnolatinski) oblici označeni zvjezdicom. Potrebno je napomenuti da se u nekim slučajevima ne može sigurno zaključiti je li riječ o dalmatoromanizmu ili mletacizmu.

Slika 3. Od naslidovanʼja, Zadarski rukopis, str. 21

Za navedene riječi iz Marulićevih djela dodatno iznosimo oblike istoga postanja u današnjemu splitskom čakavskom govoru (iz Ričnika velovareškega Splita Berezine Matoković) te u nekim drugim hrvatskim primorskim govorima (iz Rječnika trogirskog cakavskog govora Duška Geića i Mirka Slade Šilovića, Rječnika govora otoka Vrgade Blaža Jurišića, Rječnika rivanjskoga govora Ladislava Radulića, Rječnika govora grada Hvara Radoslava Benčića, rječnika dubrovačkoga govora Melite Bego-Urban pod naslovom Škrinja uspomena: dubrovački jezični pabirci), što dopunjavamo podatcima iz Skokova etimologijskoga rječnika.

Podrijetlo riječi žmul ʽčašaʼ nalazimo u latinskome obliku modiolu(m), što je umanjenica od riječi modius, koja označava vrstu posude i mjeru za volumen koji sadrži ta posuda. Nalazimo je u instrumentalu u sljedećem stihu: »Od nikih dubina još vode imaše / ka žmulom cidina mirom se diljaše« (Judita, 818). Navedena riječ može se vidjeti u zadnjem retku na slici 1. Oblik žmũl prisutan je u splitskom čakavskom govoru kao i u trogirskom cakavskom govoru. U nekim je govorima različit naglasak, npr. žmȗl u hvarskome i rivanjskome govoru. Dubrovački je oblik žmȕo, vrbnički žmȗj, paški źmȗj, božavski žmȗ, na Vrgadi žmũ.

U značenju ʽtavaʼ Marulić rabi oblik parsura što je od latinskoga frixoria preko oblika *firsura < *frisura. U veljotskom je postojao oblik forsaura, a mogući raguzejski oblici frechsura i frechsora pronađeni su u dokumentima iz 14. stoljeća. U Marulićevim pjesmama riječ parsura nalazi se na dva mjesta: u instrumentalu jednine (»braneć se parsurom«, Pisni razlike, str. 268) i u nominativu množine (»kotli ter parsure«, Pisni razlike, str. 268). U nekim hrvatskim primorskim govorima nalazimo sljedeće oblike: pršȕra (Split, Trogur), pa(r)šȕra (Hvar), prsȕra (Vrgada, Rivanj), sȕra (Krk, Cres), pròsulja (Dubrovnik).

Riječ močira ʽsuhozidʼ potječe od latinskoga oblika maceria istoga značenja, a u tekstu je nalazimo u akuzativu: »Ona hruča, rita, legne uz močiru, / hvata iz korita; on ostri sikiru.« (Judita, 1306). U nekim govorima postoji oblik mocȉra (Božava, Kali). Umanjenicu specifičnoga značenja nalazimo u rivanjskom govoru: mocȉrica ʽgomilica u suhozidu kao odmorište uz putʼ.

Zanimljiv je oblik kuprit ʽkrovʼ od lat. coopertum > *copertu (Od naslidovanʼja, str. 164). Sličan je dubrovački oblik kùpijerta istoga značenja.

Od latinske riječi castellum ʽtvrđavaʼ kod Marulića nalazimo oblik koji je u starijim izdanjima transkribiran kastil, a u nekim novijim kaštil: »Stahu kakono mir ki šćiti kaštila, / da u nj ne skoči zvir, ni protivna sila.« (Judita, 248), »Kaštile, parčiju vaze, polja, gore / i ki su u Siriju grade ter njih hore« (Judita, 328). Oblik sa samoglasnikom /e/ nalazi se u pjesmi Molitva suprotiva Turkom (63): »Bijući primaju kasteli, gradove, / tako se obladaju priljuti lavove« (na slici 2 u 11. retku).

U nastavku ćemo iznijeti još nekoliko riječi iz epske pjesme Judita i iz prijevodnoga djela Od naslidovanʼja Isukarstova i od pogarjen’ja tašćin segasvitnjih koje su vrlo vjerojatno dalmatoromanskoga podrijetla.

Na dva mjesta nalazimo riječ salbun ʽpijesakʼ: »Piše ti ha prahu i po salbun sije« (Judita, 639), »Miša s morem salbun« (Judita, 1761). Ta je riječ vjerojatno dalmatoromanskoga podrijetla od latinske riječi sabulum ʽpijesakʼ. Oblik salbȗn prisutan je i u današnjem splitskom čakavskom govoru. U nekim govorima postoje i drugi oblici, npr. salbũn (Trogir), sarbȗn (Hvar), sabũn (Vrgada), sàplūn (Dubrovnik).

Termin argutla odnosi se na držalo kormila: »vali zbiv odniše argutlu i tamun« (Judita, 1759). To je također dalmatoromanski jezični ostatak nastao od srednovjekovnoga latinskog oblika argata kojem je dodan deminutivni sufiks -ula. U nekim govorima nalazimo slične oblike dalmatoromanskoga podrijetla, npr. argȕtula u govoru grada Hvara, dok su neki govori preuzeli mletački oblik argola: npr. ȃrgola (Split, Trogir), argȏla (Božava), vrgȏla (Račišće).

Riječ mostir ʽsamostanʼ također je dalmatoromanskoga podrijetla od pretpostavljenoga vulgarnolatinskoga oblika *monisterium (crkveni latinski termin monasterium od grčkoga monastḗrion): »Ni mala stvar u mostirih i skupšćinah pribivati i ondi prez tužbe živiti i do smarti virno napredovati.« (Od naslidovanʼja, Libar parvi, Gl. XVII). Navedena riječ može se vidjeti u rukopisu na slici 3 (u 4. retku odozdo). Nalazimo i izvedenicu mostirnjak ʽredovnikʼ: »Nigdar ne obitaj sam sebi slobod na semuj svitu, budi da si vidjeti vele dobar mostirnjak, ali vele bogoljuban pustinjak.« (Od naslidovanʼja, I, XX). Ta je riječ danas prisutna u nekim geografskim imenima, odnosno toponimima, na hrvatskim jadranskim otocima: npr. Pri Mȏstiru na Silbi (područje oko crkve Gospe od Karmela uz koju se nalazio samostan), Mojśtĩr u Sutivanu na Braču gdje se nekoć nalazio samostan s crkvom sv. Ivana, uvala Mȏstir na Šćedru u kojoj su ruševine dominikanskoga samostana i crkve sv. Marije od Milosrđa.

Riječ žežin ʽpostʼ (»da žežinu svomu pokripe mlohavstvo«, Judita, 736) potječe od latinske riječi ieiunium istoga značenja preko pretpostavljenoga oblika *dzedzunju, pri čemu je romanski fonem /dz/ ostvaren najsličnijim hrvatskim fonemom /ž/. Imenica žežin prisutna je u mnogim govorima (žȅžin u Splitu i Trogiru, žežȋn u Hvaru, źȅźin u Pagu), a u nekim je govorima od nje nastao glagol koji znači ʽpostitiʼ, npr. u trogirskome govoru žežìnȁt. Budući da je osnovno značenje te riječi vezano za kršćansku tradiciju posta uoči određenih blagdana, razvilo se i drugo značenje koje se odnosi na dan uoči nekoga blagdana (npr. u žežin Vele Gospe).

Oblik pentura ʽslikaʼ može također biti dalmatoromanski leksički ostatak od vulgarnolatinskoga oblika *pinctura, dok je klasični latinski oblik pictura. Nalazimo je u sljedećoj rečenici: »Nici nose svoju devociju(n) u knjigah, a nici u penturah, a nici u bilizih izvanjskih i prilikah.« (Od naslidovanʼja, III, V).

Za neke se riječi može pretpostaviti da su posuđene još ranije iz latinskoga jer je samoglasnik /a/ u prednaglasnom položaju prešao u /o/: korizma, odnosno pridjev korizmen (»Sih dan svetih korizmenih«, Judita, Uvod), oltar (»a oltar pokriše zgora cilicijem«, Judita, 459), polača ʽpalačaʼ (»da gdi Bog pribiva kako u polači«, Suzana, 152). Od navedenih riječi prve dvije pripadaju također hrvatskom standardnom jeziku. 

Vinko Kovačić, izvanredni profesor na Odsjeku za talijanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U znanstvenoistraživačkom radu bavi se jezikoslovnim temama u području morfosintakse, leksikologije, dijalektologije, etimologije, toponimije, jezičnih dodira.