Nije uvijek odsutan tko je odsutan ili kako se sjećati Slavena Barišića

1.

Ove (2025) godine navršava se »okruglo« deset godina od smrti hrvatskog znanstvenika i akademika Slavena Barišića. Ta »okruglost«, teško je znati zašto, bolje od drugih izvanjskih okolnosti potiče sjećanje na svojevrstnu protimbu mehaničkom klizanju uspomena prema suhim podatcima. Nama, koji (privremeno) ostajemo gdje jesmo, smrt bližnjih, pod uvjetom da transcendentnu zbiljnost ne svodimo tek na snove iz nužde ili straha, nije svodiva na zgoljni gubitak. Motri li se da umrlog više nema s nama i među nama gubitak je, dakako, neporeciv. I nenadoknadiv. Ali je na onoj i doslovno: drugoj, onkrajnoj, strani umrlome u izgled ostavljen i stanoviti dobitak: nije više smrtnikom nego nebesnikom. O milosti neba, znamo, ovisi njegov tamošnji položaj. Već osloncem na uzbaštinjeno (apokaliptično) povjerenje u sretne svršetke skloni smo taj položaj zamišljati (barem) lijepim. Pa se i smrt može, unatoč zemaljskoj okrutnosti, naći na neočekivanu mjestu – prolazu umrlog u (lijepu) onkrajnost. Drugačije rečeno, odsutnost umrlog u zemaljskoj zbilji nije nužno istovjetna potpunom brisanju umrlog iz zajednice živih. Premješten u onkraj (makar samo u pričuvnoj formi duše), promeće se u svojevrstnu kotvu sjećanja onih koji su ostali. Ne dopušta se odsutnosti, što je smrt bližnjih upisuje u zajednicu živih, prometnuti se u – apsolutnu nulu. Sjećanje na umrlog unosi drugačije pravilo njezine razdiobe: umrlog više nema kakav je bio; ali ga ima kakvog se oni koji su ostali sjećaju. Autoritet njihova sjećanja zajamčen je onkrajnim položajem umrlog.

U hrvatskom javnom znanju ime Slavena Barišića svezano je sa znanstvenom profesijom: teorijski fizičar. S koliko se teškoća susreću pokušaji opisa glavnih spoznaja suvremene teorijske fizike a pristupačni, recimo, prosječnu čitatelju, zorno pokazuju svojedobni ogled jednog od njezinih velikana, Warnera Heisenberga, naslovljen Fizika i filozofija, iz 1958. godine (pristupačan na hrvatskom 2023., u izdanju Školske knjige i prijevodu Stipe Kutleše). Predvidljivo je, stoga, da će biti malo onih koji o Barišićevim znanstvenim radovima mogu mjerodavno javno govoriti i, osloncem na te radove, spuštati se u »bunar sjećanja«. Držimo da je svojedobno (2015) lijep sažetak te vrsti napisao Aleksa Bjeliš, nekadašnji rektor Sveučilišta u Zagrebu i Barišićev doktorand. Bjeliš piše: »(...) Ipak, u vrlo kratkom vremenu, već od 1967., Slaven Barišić javlja se kao koautor s najjačim imenima francuske teorijske fizike, uključujući i vodeću pokretačku ličnost Jacquesa Friedela te budućeg nositelja Nobelove nagrade, Pierre Gilles de Gennesa. (...) Takve su bile i njegove dvije disertacije iz 1968., i 1971. godine, nezaobilazne za mnoge mlade znanstvenike u njihovim kasnijim početnim ulascima i razradama koncepata i metodologije pristupa čvrste veze u kvantnim elektronskim tekućinama.« Spomenutu »vrlo kratkom vremenu«, što ga spominje profesor Bjeliš, prethodi, poznato je, diploma iz teorijske fizike na odsjeku za fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1964) te zaposlenje na mjestu znanstvenog asistenta u Institutu za fiziku Sveučilišta u Zagrebu (1965–1967). God. 1967–1971. radi u Francuskoj, u Centre National de la Recherche Scientifique, gdje nastaju i spomenute »dvije disertacije« (magisterij na Faculte des Sciences, Universite Paris – Sud, 1968; i doktorat dʼEtat na istom fakultetu 1971). Nakon toga, u razdoblju 1972–1976., znanstvenim je suradnikom u Institutu za fiziku Sveučilišta u Zagrebu, potom izvanrednim i redovitim profesorom te profesorom emeritusom na odsjeku za fiziku, već spomenutoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od godine 1991. redovitim je članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U spomenutom razdoblju obnaša i brojne dužnosti na Fakultetu i Sveučilištu te u strukovnim društvima. Ukratko: uspješna karijera elitnog znanstvenika i znanstvenog aktivista. Ne računamo li članove obitelji, sjećanje na taj Barišićev lik njeguju poglavito članovi znanstvene zajednice koji su s njim surađivali ili se u radu oslanjali na njegov znanstveni opus. Riječ je o sjećanju znalaca na (vrhunskog) znalca.

U životopisu Barišićevu zapisano je, međutim, i više dužnosti i poslova izvan spomenutog akademskoga kruga. Primjerice, u razdoblju 1984–1986. prorektorom je Sveučilišta u Zagrebu, kada se javno protivi reformi školstva tadašnjeg »sekretara« za područje, Stipe Šuvara. Suosnivačem je i članom Vojno-tehničkog savjeta Ministarstva obrane Republike Hrvatske 1993. Članom je Upravnog vijeća Sveučilišta u Zagrebu 1993–1996. Predsjednikom je Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu Republike Hrvatske 1994–2001. Savjetnikom je predsjednika Republike Hrvatske, akademika Franje Tuđmana, za znanost i obrazovanje 1991–1992. i 1998–2000. Te dužnosti, i postupci s njima funkcionalno svezani, pokazuju kako je u hrvatskoj javnosti toga razdoblja prisutan i drugi Barišićev lik. U njegovoj »tvrdoj« jezgri prisutan je, dakako, znanstvenik čiji su obrisi skicirani u predhodećim ulomcima. On se primjereno samoodređuje osloncem na skup vrijednosti ugrađen u svaki elitni znanstveni opus (znanstvena etika, kreativnost, radišnost, kritičnost...). Ali su vidljive i odrednice koje bolje pristaju intelektualcu zainteresiranu za primjerene promjene i razvitak pojedinih sektora javnih poslova. U Barišićevu slučaju to su, ponajprije, znanstvena politika, naobrazbena politika i obrambena strategija Republike Hrvatske. Osloncem na njih oblikovalo se u hrvatskom javnom znanju i sjećanje na Slavena Barišića kao odgovornoga hrvatskog intelektualca i, povremeno, dužnosnika.

2.

Nagoviješteni Barišićev »dvolik« posredno sugerira kako je na djelu unutrašnja napetost, pa i svojevrstni sukob, između elitnog znanstvenika i intelektualca zainteresirana za javni boljitak. No izravniji uvid u Barišićeve postupke to ne potvrđuje. Barišić je, po područjima djelovanja, sektorski, svakako »rascijepljen«. Ali je habitualno i vrijednosno »u jednom komadu«. Za definirati tu jedincatnost, ili, ako se hoće, auru, što ga ovija kao osobu, vjerojatno je najprikladnija izjava njegova francuskog prijatelja, (francuskog) akademika, političara i pisca Jean-Françoisa Deniaua. (Njegova knjiga: Ono što vjerujem, Ce Que je Crois, pristupačna je na hrvatskom od 1995., u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i prijevodu Vjenceslava Kapulara, a s predgovorom samoga Barišića.) Prikladnost izjave dodatno, premda posredno, podupiru i dvije nezanemarive činjenice. Prvo: Deniau je kao francuski političar zaslužan za potporu hrvatskoj obrani Dubrovnika u kritičnom razdoblju 1991 (tada se rodilo i prijateljstvo između njega i Barišića). Drugo: jedan od i ne baš tako dalekih predaka Françoisa Deniaua je – Hrvat. Nudeći u spomenutoj knjizi sažeti samoopis Deniau ističe kako mu je važno govoriti što misli i djelovati kako govori. Usputno citira i jednu zamjedbu G. K. Chestertona, po kojoj je svaka misao koja se ne promeće u riječi – loša misao; i svaka riječ koja se ne promeće u djelo – loša riječ. Sažeto rečeno: samoopisom se upućuje u čvrsto unutrašnje jedinstvo uma, srca i ruke. Promatran »iznutra« samoopis ukazuje na način na koji se osoba samoodređuje. Promatran »izvana« isti samoopis ukazuje na način djelovanja prema drugima i s drugima. I jedan i drugi vid samoopisa bitne su odrednice onoga što se u teorijskim raspravama naziva – identitetom. Misao – riječ – čin – javljaju se u neraskidivoj povezanosti i jedinstvu, u spomenutoj jedincatosti bića. Vrijednosni obzor u kojem se to jedinstvo ostvaruje i prakticira »omeđuju« klasične obzornice: istina, sloboda, hrabrost, čast, nada, tradicija, duša, domoljublje... Suočen sa suvremenim komunikacijskim i svakodnevnim kontekstom, prožetim manipulacijskim strastima koje, doduše, ne priječe, ali izbjegavaju, afirmirati stav: govoriti što se misli – djelovati kako se govori, takav identitetni obris već sam po sebi društveno funkcionira kao svojevrstno kritično zrcalo. Pa već svojom »takovošću« unosi razliku nužnu za jasnije odrediti polazne odgovore i na pitanje o pozivu znanstvenika i na pitanje o pozivu intelektualca kao javne osobe. Sjećam se Barišića kao izravna baštinika te »takovosti«.

3.

Polazno je Barišićevo pitanje: kako uspješno ostvarivati znanstvenu izvrstnost? Svede li se ostvarivanje na individualnu razinu vidljivo je kako ovisi, ponajprije, o odluci samog znanstvenika: da u svom poslu bude – izvrstan. Promatra li se ostvarivanje na društvenoj i nacionalnoj razini vidljivo je kako se ne može bez sukladne javne (nacionalne) politike. Pri tomu se, podsjeća Barišić, mjerila izvrstnosti ne smiju/ne mogu izvoditi iz prigodna, po korijenu administrativna, metra, kojim se inače članovi znanstvene zajednice konvencionalno služe u dokumentiranju zahtjeva za »napretkom« u postojećoj organizacijskoj shemi znanstvene ustanove gdje djeluju. Moraju se, naprotiv, izvoditi iz stvarnih postignuća što se provjeravaju u radu i suradnji s akterima i adresama vršnim na području gdje pojedinac istražuje, »ma gdje oni bili«. (U Barišićevu životopisu, vidjelo se, u tom je pogledu bio ključan rad u spomenutom Centre National de la Recherche Scientifique 1967–1971.) Iz te obveze prirodno proizlazi i obveza nacionalne znanstvene politike da u Hrvatskoj sustavno potiče i razvija središta izvrsnosti koja svoj autoritet izvode iz kakvoće znanstvenog rada, i samo iz nje. Takvim adresama i pojedincima treba (sustavno) jamčiti odgovarajuće potpore i uvjete. Na tom tragu Barišić višekratno upozorava i na važnost sveučilišnih studija, napose poslijediplomskih i doktorskih, jer se u okviru potonjih »navlastito suočavaju i povezuju kakvoća naobrazbe i stvaralačke intencije«.

Nacionalna znanstvena politika ne može, poznato je, bez potpore i znanstvenim adresama i poslovima koji teže mogu odgovoriti na zahtjeve za izvrstnošću, budući da su podređeni nekim posebnim funkcijama (popularizacija znanosti, pružanje standardnih usluga, priprema pojedinih stupnjeva naobrazbe...). Barišić tu činjenicu ne drži prijepornom. No ističe kako je nacionalna znanstvena politika obvezatna na nultoj razini poticati i razvijati znanstvenu izvrstnost, njezine aktere i mreže. Drugačije rečeno, bez te obveze nacionalna znanstvena politika ostaje »prekratka« u odnosu na svoju temeljnu zadaću: razvijati znanstvenu izvrstnost kao ishodište kreativnih i tvorbenih sposobnosti društva. Bez takvih sposobnosti društvu izmiče autonomija nužna u oblikovanju pojedinih vidova društvenog razvitka, točnije: suverenost u odabiru i oblikovanju razvojnih alternativa. Razdoblje Barišićeva javnog djelovanja su, podsjetiti je, devedesete prošlog stoljeća te prvi deceniji ovoga stoljeća. Stoga nije promašeno u skiciranim Barišićevim intencijama nazrijeti odjeke protimbe znanstvenoj politici iz predhodećeg, socijalističkog, razdoblja, kada su brojna područja znanosti bila podređena administrativnim mjerilima kakvoće (sjetiti se je brojnih doktorata o socijalističkom samoupravljanju). Ali ni nakon hrvatskoga državnog osamostaljivanja, 1992., nisu u tom pogledu mjerila izvrstnosti zamijenila administrativna mjerila. Pa se, jetko primjećuje Barišić, »prečesto dijele diplome nekontrolirane kvalitete«. I znanstvene potpore po srodnu ključu. Može se skicirani Barišićev stav držati »tvrdim«. Ali ocjena »stanja stvari« izrečena ove (2025) godine, s potpisom hrvatskog akademika Stipana Jonjića, sugerira kako nije posrijedi nikakva ocjembena tvrdoća nego jednostavno – točno uočavanje činjenica. Ovako akademik Jonjić: » (...) Hrvatska danas drastično zaostaje u znanstvenoj kompetitivnosti u odnosu na razvijenije zemlje EU, što dugoročno može imati vrlo negativne učinke po naš razvoj.« (Večernji list, 8. 1. 2025., str. 17). Ne znamo jesu li akademici Barišić i Jonjić imali priliku surađivati u raspravama o nacionalnoj znanstvenoj politici. Vjerojatnije je da nisu imamo li na umu različita znanstvena područja na kojima su djelovali i djeluju, te različite karijerne kontekste. Ali je očito kako se slažu u ocjeni važnosti znanstvene izvrsnosti kao mjere i znanstvenog i nacionalnog razvitka.

4.

Iduće Barišićevo pitanje može se, približno, formulirati ovako: kakvu je društvu potrebna izvrsna znanost? Pitanje je, naoko, paradoksalno budući da se vjeruje kako je znanstvena izvrsnost samorazumljivim javnim dobrom u svakom suvremenu društvu. Barišić sugerira kako je takav stav bliže predrasudi nego činjeničnu uvidu. U jednom osvrtu iz 2011. godine (Okrugli stol HAZU o razvoju hrvatskog školstva u kontekstu Europske unije) Barišić ističe kako zapadna društva prožimlje »duboka neravnoteža« između »financijskog – trgovačkog i proizvodnog – stvaralačkog« pristupa društvenom razvitku. Ta neravnoteža, po Barišiću, ima korijen u »poremećenu sustavu vrijednosti«. Više je mjerodavnih analitičkih uvida ustvrdilo kako se konstituiranje modernih nacija, kao subjekata razvitka, ne iscrpljuje tek u promjenama političkih institucija i odgovarajuće normativne »rešetke« koja jamči demokratski sadržaj tih promjena. One, promjene, k tomu, obuhvaćaju barem još dvije dodatne skupine (promjena). U jednoj su reinterpretacije kolektivnih i osobnih identiteta (nacionalna diferencijacija i autonomija pojedinca). U drugoj su strukturne preinake odnosa društva prema svijetu rada i upravljanju nacionalnim razvitkom. Središnja vrijednost što te promjene povezuje je, poznato je, nacionalna sloboda i (životna i razvojna) autonomija. Na toj podlozi, u odnosu na svijet rada i brojne sektore svakodnevice, nacionalno se društvo samoodređuje znanstvenom i tehničkom kompetencijom. U njezinu krilu razvijaju se, kao komplementarne sastavnice, nova, na tehniku oslonjena, proizvodna struktura (industrija) i moderna znanost sada u organizacijskom okviru državnih sveučilišta i istraživačkih pogona pojedinih korporacija. Osloncem na njih nacionalna zajednica u tradicionalno mukotrpnu »hrvanju sa stvarima« oblikuje navlastitu sposobnost za – suvereno upravljanje razvitkom. Nema slobode bez »proizvodno – stvaralačkog skupa vrijednosti« i sukladnih sposobnosti. Napusti li se taj vrijednosni sklop, i sukladna znanstvena i tehnička kompetencija društvenih sudionika, gubi se i suverenistička osnova uspješna usmjerivanja nacionalnog razvitka. Više, pretežno sociologijskih i antropologijskih uvida sugerira kako se, približno od sredine prošlog stoljeća dalje, spomenute vrijednosti u zapadnim društvima postupno potiskuju, a likovi životne autonomije dalekosežno mijenjaju osloncem na neproduktivna a situacijski udobna – »prava na prava«. U nekim analizama taj se proces opisuje gubitkom »faustovskog« radnog etosa u zapadnim gospodarstvima i snaženjem rentijerskih aspiracija i sukladnih gospodarskih praksa prožetih dinamikom želja hirovite individualizacije. Zabilježeno je da je Aleksandar Solženjicin, poznati ruski književnik i politički »disident«, već devedesetih godina upozorio svoje zapadne domaćine kako će taj skup promjena biti moćnim generatorom razvojnih teškoća u njihovim društvima tijekom prvih decenija tekućeg stoljeća.

Spomenuti Barišićev uvid, dakle, nije bez temelja. Jedna od njegovih ključnih implikacija upućuje u poopćenu važnost produktivnog pristupa nacionalnom razvitku (nacionalna modernizacija). A specifično upućuje u strategijsku odgovornost političkog sektora. Preteže li model razvitka izrazitije naslonjen na rentijerske aspiracije i hirovitu individualizaciju, gubi se čvršća osnova i valjane znanstvene politike. Dugoročno se, stoga, u gospodarskoj strukturi množe rentijerski poduhvati i prigodni »uspjesi«, a u društvenoj zbilji širi atmosfera (tehničke) polupismenosti i vrijednosne dekadencije. Zaključni je rezultat društvo nesposobno za stvaranje »dodane vrijednosti« i autonomno upravljanje vlastitim razvitkom.

Koliko je vidljivo, Barišić svojih kritičkim opaskama cilja, ponajprije, na takve promjene u zapadnim društvima općenito (među koje se, od devedesetih dalje, želi uključiti i hrvatsko društvo). Stoga ima potrebu upozoriti, srodno svojedobnu Radićevu upozorenju: nije dobro srljati. Podsjeća kako su se devedesetih u Hrvatskoj, pod tlakom i posebnih povijesnih okolnosti (slom totalitarizma s lijeva, srpska i drugojugoslavenska agresija...) na pojedinim sektorima gospodarstva i javnih poslova odpočele uspješno razvijati prakse orijentirane produktivnom sposobnošću i tehničkom kompetencijom. No po njegovu uvidu, političke promjene 2000. godine nisu ostale ograničene na zamjenu jednih izabranih zastupnika drugima u institucijama vlasti. Nastavile su se u dosljednu napuštanju proizvodne orijentacije na većini javnih sektora te u jačanju nepovjerenja upravljačkih slojeva u proizvodne sposobnosti hrvatskog društva (iliti u modernizaciju »odozdo«). Barišić pesimistično ustvrđuje kako je predsjednik Tuđman devedesetih pobijedio u vojničkom i diplomatskom ratu; ali je već zalaznih godina istog razdoblja vidljivo kako se »gubi gospodarski i medijski rat«. Stvara se kontekst gdje se mogućnosti preobrazbe znanstvene izvrsnosti u jezgru gospodarske strukture dosljedno marginaliziraju.

5.

Kao jedan od strategijskih odgovora na pitanja o hrvatskoj modernizaciji, aktualizirana s posebnom uvjerljivošću devedesetih godina prošlog stoljeća, Barišić u više navrata zagovara (strategijsko) snaženje, figurativno rečeno, »sveuči­liš­nog modela nacionalnog razvitka«. Osloncem na uvide u uspješnu primjenu srodnih modela u razvijenijim zapadnim društvima, Barišić drži kako su devedesete pravo vrijeme za njihovu primjenu i u Hrvatskoj. »Pravo« po tome što se devedesete mogu držati svojevrstnom povijesnom »čistinom«, gdje je još sve u rukama hrvatskog svijeta. Obrisi modela svode se na specifični trokut razvojnih sudionika: sveučilište – država – poduzeće. Zahvaljujući znanstvenim istraživanjima i kognitivnom kapitalu sveučilišta su »oči nacije«. Minimalistično rečeno, ona najmanje pogrešno naziru mogućnosti razvitka pojedinih sektora gospodarstva u budućnosti. Iliti, vide dalje od drugih. Stoga se u oblikovanju gospodarske strukture javljaju kao svojevrstna »materinska« osnova i zaliha. Država, napose modernizacijski zainteresirana država, raspolaže različitim institucijskim, normativnim i financijskim alatima potrebnim u snaženju i afirmaciji sveučilišnih uvida i spoznaja kao razvojnih orijentira. Poduzeće kao treći član trokuta u prilici je valjano optimizirati svoje proizvodne sposobnosti zahvaljujući uspostavljenoj vezi između znanstvenih istraživanja na sveučilištima, modernizaciji usmjerene državne politike, sektorskih posebnosti poduzeća i čimbenika tržišne »neodređenosti«. Trokut iznutra povezuje vrijednosno »ljepilo«: povjerenje u proizvodni etos i sposobnosti za suradnju. Pokazalo se, na žalost, da je otpor tomu s korijenom u različitim likovima razvojne zastarjelosti bio prevelik. Dodatno su ga osnažili i brojni privatizacijski primjeri gdje je interes novih privatnih vlasnika za poduzeće kao nekretninu presudio i nemalom broju poduzeća sposobnih za daljnju uspješnu modernizaciju i poslovanje. Spomenuti preokret na političkom sektoru godine 2000. označio je i početak odužeg razdoblja »racionalna« arhiviranja zamisli o skiciranu razvojnom trokutu. Tada se, podsjećamo, izjava: »sjajno smo se zadužili« u upravljačkom sektoru drži – pobjedničkim usklikom.

Unatoč tomu, u cijelom razdoblju od godine 1991. dalje množi se i broj sveučilišta u Hrvatskoj i broj sveučilišnih programa i broj diplomiranih. Usporedba postotnih udjela skupina s visokom (sveučilišnom) naobrazbom u ukupnoj hrvatskoj populaciji, zabilježenih popisima stanovništva godine 1991. i 2021., ukazuje na nezanemarivo povećanje (9,5% – 24,1%). Drugačije rečeno, svedena na »davatelje naobrazbenih usluga«, hrvatska sveučilišta ipak uspješno ostvaruju jedan od temeljnih modernizacijskih ciljeva: stvaranje nacionalne profesionalne elite (znanstvenici, inženjeri, liječnici, profesori...). No sukladno nekim podatcima Ministarstva rada..., po postotnom udjelu skupine s naobrazbom višom od srednje u ukupnom hrvatskom radnom kontingentu godine 2025., Hrvatska je u skupini 33 europske države na ne baš dojmljivu 24. mjestu (Dijana Jurasić, Večernji list, 16. 2. 2025., str. 7–9). Napredak je odredljiv, ali razloga za aplauz – nema.

I usporedba postotnih udjela skupina sa srednjom na­obrazbom u ukupnoj hrvatskoj populaciji zabilježenih popisom stanovništva godine 1991. i 2021. ukazuje na nezanemarivo povećanje i na toj naobrazbenoj razini (36,5% – 55,5%). Stvarna »žrtva« toga napretka je skupina s osnovnom ili nepotpunom osnovnom naobrazbom: njezin se postotni udio smanjio (od 54%, godine 1991. na 20,4% godine 2021). Sažeto rečeno, sustav naobrazbe u promatranom razdoblju ostvaruje dva po smjeru različita cilja: smanjuje udio polupismenih i jedva pismenih skupina; i povećava udio skupina sa srednjom i sveučilišnom naobrazbom.

Nije, stoga, neočekivano što je u strukturi aktualnoga hrvatskoga gospodarstva uvjerljivo najveća skupina radnih mjesta gdje se traži srednja naobrazba. Na tom se tragu prognozira da će u hrvatskom gospodarstvu 2030. godine biti, približno, 67% radnih mjesta gdje se traži srednjoškolska naobrazba (Europski centar za razvitak strukovne naobrazbe). Na prvoj, očitoj, razini, takva prognoza je »racionalna«: naslanja se na postojeću razdiobu hrvatskog društva po naobrazbi. Ali, motrena iz modernizacijske perspektive, ista prognoza »hladi« modernizacijske intencije. Njihov izravni cilj je povećati postotni udio skupina sa sveučilišnom na­obrazbom u hrvatskom društvu; i, figurativno rečeno, pobjeći s prije spomenutog 24. mjesta u skupini 33 europske države. U prognoziranoj slici strukture hrvatskoga gospodarstva takvih intencija – nema.

Promatrane idealnotipično, vidljive su dvije oprečne tendencije. Hrvatska sveučilišta (prirodno) žele kontinuirano povećavati brojnost profesionalne elite u hrvatskom društvu; to, uostalom, ishodi i iz njihova utemeljenja kao ključnog »pogona« nacionalne modernizacije, definirana još u drugoj polovici 19. stoljeća. Hrvatsko gospodarstvo, pak, počiva na radnom kontingentu s uvjerljivom većinom radnika sa srednjom i nižom naobrazbom. Nije posve pogrešno ustvrditi kako je, iz modernizacijske perspektive promatrano, na djelu svojevrstna strategijska shizofrenija. Nacionalna modernizacija nalaže povećati brojnost profesionalnih elita. Bez njih nije moguće razvijati ni tzv. »visoke tehnologije«, kao jednog od funkcionalnih pokazatelja te modernizacije. Gospodarska zbilja nalaže osloniti se na skupine sa srednjom i nižom naobrazbom. Njezina tržišna racionalnost nije prijeporna. Ali njezine sposobnosti »integracije« sveučilišnih profesionalaca ostaju dugoročno skromne. Pa se takva (gospodarska) zbilja i nehotice promeće u mehanizam razvojne fosilizacije društva.

To, posredno, znači da se nemali broj ljudi s visokom naobrazbom upućuje na – odselidbu. Aktualni podatci o na­obrazbi odseljenih iz Hrvatske u zadnjem deceniju potvrđuju taj uvid. Iz cinične perspektive dopušteno je ustvrditi kako utemeljenje sustava naobrazbe u Hrvatskoj na intencijama i mjerilima znanstvene izvrsnosti – gospodarski nema smisla. Uzme li se u obzir činjenica da se u hrvatskom gospodarstvu tek fragmentarno uspostavila nova, tehnička i industrijska struktura, osloncem na, kako je Barišić znao pripomenuti, »nove tehnologije« i znanstvena istraživanja, taj zaključak i nije tako apsurdan. On izravno ukazuje na Barišiću važan »poremećeni sustav vrijednosti«, na koji se naslanja rentijerska strukturacija većinskog dijela hrvatskoga gospodarstva. Kako će se u bliskoj budućnosti rasplesti taj strukturni uzao nije iz današnje perspektive očito. Ali je izvan rasprave ocjena kako je to ključna modernizacijska obveza sudionika sposobnih za daljnji uspješni razvitak. Osvježuje sjećati se Barišićevih uvida i upozorenja.

6.

Zagovarajući sustavniju javnu politiku snaženja i afirmacije »sveučilišnog modela razvitka« Barišić ne podliježe ekskluzivističkom svrbežu. Dosljedno ističe kako je »temelj visokoškolske naobrazbe uspješna srednjoškolska i osnovna naobrazba«. Na pitanje: tko je jamac njezine kakvoće, poznato je, ponuđeni su nekoliki, pretežno redukcionistički, odgovori. Barišić je jasan: jamac kakvoće srednjoškolske i osnovne naobrazbe su »kvalitetni nastavnici i učitelji s doličnim materijalnim i društvenim položajem«. »Elitnost« naobrazbenog sustava (po kakvoći) nije, dakle, ograničena na sveučilišni stupanj: obuhvaća sve razine. Posrijedi je, kako Barišić često ističe, jednostavna činjenica: sustav naobrazbe, u rasponu od osnovnog do doktorskog stupnja, formativnim je mjestom ne samo sposobnosti pojedinca nego, u isti mah, i produktivnih sposobnosti društva: njegove razvojne suverenosti. »Potrošačke« redukcije sustava naobrazbe, napose sveučilišta, na mehaničkog davatelja naobrazbenih usluga, suprotno tom uvidu, snaži brojne izvanjske utjecaje na samu dinamiku sustava pa se u ulozi stvarnih gospodara natječu različite adrese i sudionici, u rasponu od državnog činovništva, političkih stranaka, roditeljskih udruga, svjetonazorskih skupina, gospodarskih udruga, financijskih mogućnika... Koliko je vidljivo, nemamo na raspolaganju cjelovitiju analizu aktualnih načina funkcioniranja tipova »neformalne moći« u aktualnom školskom sustavu u Hrvatskoj. Sporadični uvidi ipak upućuju na razložnu predpostavku po kojoj se od nastavnika, ponajprije, očekuje – »uslužnost« prema pojedinim adresama te moći. Od spomenuta »dolična materijalnog i društvenog položaja« ostaju pretežno tek obrambeni sindikalni refleksi.

Temeljni »nesporazum« očituje se, po Barišiću, u tome što se sustav naobrazbe i znanosti društveno ne prihvaća u njegovoj stvarnoj ulozi: nosivog razvojnog sektora. Ukazivanje na mogućnosti modernizacije brojnih aspekata svakodnevice što ih »nude« prirodne znanosti (fizika, kemija, matematika...) ne služi Barišiću za zagovaranje njihova monopolna položaja u sustavu naobrazbe i investiranja u istraživanja. Kao teorijski fizičar tek je u prilici uvjerljivije argumentirati razvojne koristi od njihova uključivanja u modernizacijske odluke i procese. Sudioništvo u istraživanjima »supravodljivosti« (vođenje električne struje bez ikakvih gubitaka) i novih materijala izravnije ga suočava i s pitanjima o ulozi i važnosti tehničke strukture u društvenim praksama, napose u gospodarstvu i obrani (devedesetih »nove tehnologije« i nisu više »nove«). Ali, vidjelo se, pitanje o temeljnim vrijednostima društva stalno drži – otvorenim.

7.

U razdoblju 1990–2000. Barišić djeluje sa stanovitim institucijskim ovlastima (članstvo u Upravnom vijeću Sveučilišta u Zagrebu; Nacionalnom vijeću za visoku naobrazbu; ovlasti savjetnika predsjednika Republike...). Od godine 2000. dalje (do smrti 2015. godine) piše kritičke osvrte na procese i stanja u znanstvenoj i naobrazbenoj politici osloncem na prije skicirana uporišta. Sabirno stajalište u podlozi tih osvrta svodi se na afirmaciju skupa vrijednosti danas kolokvijalno zvanih – suverenističkim. Nacionalna suverenost nije zajamčena tek formalnim državnim okvirom, premda je njegova uspostava nultim uvjetom. Djelatno je zajamčena proizvodnom sposobnošću društva i kompetencijom u diferenciranju i oblikovanju razvojnih mogućnosti. Društvo sposobno za proizvodnju dobara sposobno je i za (nacionalnu) slobodu. Pa je i odklon od te sposobnosti izravnim pokazateljem odklona od suverenosti. Budući da je: moći proizvesti neodvojivo od: htjeti i znati (proizvesti), po Barišiću, naobrazba i znanstvena kompetencija i izvrsnost na popisu su temeljnih – suverenističkih svojstava. Prigovor da je u tome odveć tehnokratskih intencija Barišić odbija ukazujući kako je suverenost neodvojiva od specifična sklopa i hijerarhije vrijednosti te u hrvatskoj zbilji i kršćanskoga/katoličkog naslijeđa.

Koliko je vidljivo, političke adrese u razdoblju nakon 2000. godine u Hrvatskoj ostale su, uglavnom, ravnodušne na Barišićeva upozorenja. Pri tome se pokazalo kako novonastali politokratski sloj raspolaže s ograničenim prijemnim sposobnostima, a nije mu dalek ni antiintelektualizam, paradoksalno uzbaštinjen iz razdoblja prije devedesetih. Ali već na izmaku prvog decenija ovoga stoljeća u hrvatsko javno znanje prodiru uvjerljivije kritike modela razvitka oslonjena na »uzmak od suverenosti«. U tim kritikama zasluženo mjesto imaju i Barišićevi osvrti. Volim na tom tragu sjećati se Barišića kao »neizlječiva« znanstvena optimista; i, dakako, intelektualca trajno zainteresirana za uspješnu modernizaciju hrvatskog društva. Ali volim, isto tako, sjećati ga se i kao lucidna – moralista koji pozivlje na oživljavanje temeljnih vrijednosti bez kojih ni osobna ni nacionalna sloboda nisu životno ostvarive, još manje dugoročno održive. I koji, čak i na bolesničkoj postelji, ponavlja kako treba imati povjerenje u Hrvate: njihova životna sposobnost svemu predhodi. I sve drugo određuje. 

*

Ivan Rogić, sociolog i književnik. Radio je u urbanističkim i znanstvenim institucijama, a sad je u mirovini. Objavio više knjiga i rasprava, pojedinačno ili u suradnji, iz urbane sociologije i sociologije prostora. Objavio je i više knjiga pjesama i esejističkih tekstova. Dobitnik je najviših državnih priznanja za stručni i književni rad.