Nešto napomena o nastanku Zakona o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika

Namjera je mojega teksta da pojasni zalaganje Matice hrvatske da se izradi i izglasa Zakon o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika.

Pišem dakle o Zakonu kao sudionik u neuspješnim i uspješnim nastojanjima. Želim vam samo pojasniti Matičine motive i motive njezine radne skupine te upozoriti na činjenicu da su se mnogi ljudi uključivali u javnu raspravu i komentirali Zakon a da nisu pročitali ni jedan njegov redak, nego su otprije imali svoje razloge da budu za Zakon ili da budu protiv njega i malo ih je zanimalo što i kako Zakon propisuje. Tim našim nesuglasicama dat ću nešto prostora u ovom tekstu jer mislim da su one tipične za našu sredinu i nipošto se ne iskazuju samo kada je riječ o jezičnoj problematici nego puno češće.

Zakon o jezicima nacionalnih manjina donesen je još 2000. godine – prije točno četvrt stoljeća. No, čitajući ga – čak i ako niste pravnik – stječe se dojam da postoji i njegov pandan: zakon o hrvatskom, službenom jeziku države. Međutim, takvog zakona sve donedavno nije bilo.

Svima nam je poznato da je Hrvatski sabor izglasao Zakon o hrvatskom jeziku 26. siječnja 2024. i da je taj zakon objavljen u Narodnim novinama 7. veljače prošle godine, a poslije, na različite načine, i na drugim mjestima.

Spominjem odmah na početku da Zakon o jezicima na­cio­nal­nih manjina imamo od 2000. godine, dakle točno četvrt stoljeća. Taj zakon spominjem stoga što dok ga čitate, ako i niste pravnik, osjećate kao da se podrazumijeva komplementarni zakon, onaj o hrvatskom, dakle o državnom jeziku. A njega nije bilo.

Spomenut ću odmah još jedan vanjski razlog za donošenje ili nedonošenje Zakona, a to je situacija u drugim državama. Jedni su isticali činjenicu da gotovo sve članice Europske unije imaju takav zakon (naravno i mnoge države koje nisu članice), a drugi su naglašavali da ipak postoje i članice Unije koje Zakon nemaju i mislim da je dobro reći zašto nemaju. Prva među njima je Italija, koja ima Akademiju zaduženu za talijanski jezik koja odlučuje o svemu u vezi s ulogom talijanskoga jezika u društvu i o izgledu talijanskoga jezičnoga standarda: tradicija je duga i nije izložena ni danas nikakvim osporavanjima, dapače pročitao sam kod jednoga stručnjaka da je Italija jedina država u kojoj onaj tko bolje govori talijanski automatski je osoba većega ugleda. Sjećate se da je i saborski zastupnik talijanske manjine u Hrvatskoj to u Saboru isticao. Druga je država Češka, koja je štitila zakonski svoj jezični standard i davno prije utemeljenja Europske unije, najčešće tako što je u tri-četiri važna zakona koji reguliraju različitu problematiku imala posebne odrednice/članke o javnoj i službenoj uporabi češkoga jezika. Prije donošenja našega Zakona, osim nas samo su još Njemačka i Austrija bile bez zakona i jasno je svakom prosječnom poznavatelju povijesti da je u te tri države bila snažna autocenzura zbog politike u nedavnoj prošlosti.

Jako sam dugo sudjelovao u nastojanjima da dobijemo Zakon, mnogi od tih pokušaja nisu bili uspješni ali nikada nisam u prijedlozima zakonskih članaka vidio ništa što bi išlo u tom smjeru oponašanja pogrešaka iz povijesti. Nisam nikada vidio čak ni prijedlog da se ova ili ona riječ zabrani, a ipak se je i u polemikama o Zakonu o kojem govorimo i koji je Sabor donio našao ugledan književnik koji je napisao da će taj Zakon biti zadnji čavao u lijesu nekih riječi, što samo znači da predloženi tekst nije ni pogledao. Kao ni zastupnica u Saboru koja nas je optužila da prebrajamo krvna zrnca i za svoju tvrdnju naravno nije mogla ponuditi nikakav argument koji bi imao uporište u tekstu Zakona. Dakle, velik je problem bio u tim javnim polemikama s ljudima koji nisu pročitali tekst Zakona i s onima koji ne razumiju da određena problematika ne može ući u Zakon jer tamo po svojoj naravi ne pripada. Takvih je bilo i među onima koji su Zakon branili i među onima koji su bili protiv njega. Oni su mislili da smo mi sve jezikoslovne i sve jezikoslovno-
-političke prepirke iz naše sredine uselili u Zakon i o njima davali presude: a o tome nema ni govora. Evo, pripremajući se za pisanje ovoga teksta, pogledao sam materijale s naših sjednica, sa sjednica Matičina peteročlanoga povjerenstva. Radili smo tako da je predsjednik povjerenstva profesor Mario Grčević donio prijedlog formulacije nekih članaka i onda smo o tome raspravljali, a na prvim sjednicama trudili smo se svi da sebi i drugima pojasnimo zašto je potrebna zakonska regulativa i koji su problemi koji se moraju rješavati. Sjećam se da sam se i sam tugaljivo osmjehnuo kada je jedan kolega počeo od općepoznate činjenice da se broj govornika hrvatskoga jezika smanjuje, a onda ustvrdio da se na prvi pogled čini da razvoj jezične politike ne može utjecati na depopulacijske tendencije, ali on je donio materijale iz kojih se vidjelo da nisu rijetke države koje se i jezičnom politikom bore protiv depopulacijskih tendencija pa se u tom smislu zalagao da trebamo značajno ojačati učenje hrvatskoga među strancima, posebice među potomcima hrvatskih iseljenika. Dakle, jedan prijedlog koji mi se u prvi mah činio u najmanju ruku smiješan, na kraju rasprave nije mi bio toliko stran koliko na početku, a i pokazuje koliko smo daleko bili od onoga što nam se stalno imputiralo, da ćemo zabranjivati riječi, materinske govore i sl.

Naravno, bilo je jako puno tvrdnji s kojima ste se odmah mogli složiti i govorile su o potrebi donošenja Zakona. Spomenut ću neke. Jedna je glasila: Hrvatska jezična politika nije nacionalno planirana djelatnost i predlagač je upozoravao da se u ključnom strateškom državnom dokumentu koji se zove »Nacionalna razvojna strategija do 2030. godine« i koji je dokument prihvatio Hrvatski sabor hrvatski jezik spominje samo dvaput i to načelno i usputno. A jezik je središnje nasljeđe naše kulture. Ne postoji organizirana suradnja vodećih ustanova u zemlji koje se brinu o hrvatskom jeziku (Akademija, Matica, IHJJ, LZMK, kroatistički odsjeci i odjeli naših fakulteta), a ne postoji ni koordinacija društava koja obavljaju djelatnosti povezane s hrvatskim jezikom: HFD, DHK, Hrvatsko novinarsko društvo i sl. Ne postoji koordinacija predstavnika govornika hrvatskoga jezika u onim zemljama u kojima je hrvatski jedan od službenih jezika na nacionalnoj ili na manjinskoj razini. Prakse drugih država pokazuju da je brigu o takvim poslovima i tijelima nužno ustrojiti na nacionalnoj razini i da je za takve poslove nužno imati Zakon o jeziku, i da bi jedan od prvih poslova trebao biti izrada »Strategije razvoja hrvatskoga jezika do 2030«. I kada provodimo određenu jezičnu politiku, mi to činimo na institucionalnoj, a ne na nacionalnoj razini i to je već imalo loše posljedice.

Zakon uređuje službenu uporabu jezika, što znači da propisuje kako se pismena i usmena komunikacija u tijelima državne vlasti, uprave, lokalne samouprave te pravnim osobama s javnim ovlastima mora odvijati na hrvatskom standardnom jeziku. Istodobno, ostavlja prostor za uporabu lokalnih idioma – ali samo u određenim, specifičnim situacijama.

Prije nego što prijeđem na problematiku koju držim najvažnijom, tj. kakav je taj naš Zakon i o čemu će ovisiti kakve će plodove u budućnosti donijeti, dopustit ću si da vam kažem ukratko kako sam ja postao gorljivi zagovornik Zakona jer mislim da ti moji razlozi imaju i neku načelnu vrijednost.

1. Prije mnogo godina stajao sam pred nekim blokom zgrada u nekom našem gradu i na tim sam zgradama izbrojio 32 natpisa na engleskom jeziku i ni jedan na hrvatskom. Svaki je čas nailazio netko tko je trebao nešto u tim zgradama, ali nije znao pronaći ono što mu treba jer nije znao engleski. Tada se u meni porodila misao: Nitko u Hrvatskoj ne smije biti kažnjen zato što zna samo hrvatski i taj sam stav poslije našao i u zakonima drugih država koje sam marljivo čitao i neprekidno sam ga branio jer taj stav štiti običnoga građanina u mnogim prilikama.

2. Kada sam 2004. postao pravim članom HAZU u Razredu za filologiju, odmah sam se bio uključio u bitku da se hrvatski jezični standard ne potiskuje ni iz koje službe. Naime, dva ugledna zagrebačka državna fakulteta pokušala su već tada dobiti odobrenje da nastavu na trećoj i četvrtoj godini izvode samo na engleskom jer da će tako svršeni studenti biti konkurentniji na svjetskom tržištu. Postavili smo pitanje: Zar neće biti jednako konkurentni ako se kolegiji na tim godinama izvode i na hrvatskom i na engleskom? Hoćemo li tako hrvatski izgurati iz nekih uporaba, hoćemo li zaustaviti razvoj naše terminologije u nekim strukama? I nedavno sam pročitao prognozu nekoga inozemnoga jezikoslovca da bi se u doglednoj budućnosti moglo dogoditi da bjeloruski ne ubrajamo u standardne jezike jer je sve više područja života i rada o kojima se na bjeloruskom ne može govoriti jer ga je potisnuo u njegovoj zemlji drugi jezik. Dakle druga moja spoznaja je bila: strah da hrvatski jezik počne gubiti neke funkcije nije nikakva šaljiva dosjetka, nego ozbiljna opasnost jer su takve opasnosti slabo primjetne dok se ne pojavi neka velika šteta. Tako to nije naravno samo s hrvatskim, i u većini zakona drugih država vidio sam da taj strah rađa određene propise. Ja sam jako svjestan da uvođenje studija na engleskom donosi znatne boljitke na mnogim razinama. Ali sam isto tako uvjeren da se razgovorom ozbiljnih ljudi može doći do zadovoljavajućih rješenja, dakle onakvih koja nisu na štetu hrvatskoga jezičnoga standarda.

U Matici hrvatskoj pokušali smo još prije 15-ak godina ponuditi nacrt Zakona: predsjednik Matice bio je gospodin Igor Zidić i skupina nas koji smo to radili imala je različite nedostatke, ali mislim da ti nedostatci nisu spriječili uspjeh, nego tzv. društveno-političke prilike nisu bile povoljne za takav posao. Jer i mi smo znali da tekst koji smo izradili moramo dati pravnicima i bilo je prilika da se sve dotjeruje i učini prihvatljivim, ali je određena intelektualna elita odmah Maticu hrvatsku preimenovala u Maricu hrvatsku i izvrgla nas ruglu. (Ti isti su se sada bunili što ih nitko nije konzultirao dok smo pripremali tekst Zakona.)

Matičin predsjednik gospodin Miro Gavran izvukao je iz tih neuspjeha zaključak da trebamo raditi u tišini, da Matičino povjerenstvo u miru napravi prijedlog koji će onda prihvatiti Matičina tijela i taj prijedlog ponudimo Vladi Republike Hrvatske da ga ona doradi i uputi u javnu raspravu, dakle u proces usvajanja. Predsjednik je imao u tom poslu jako puno delikatnih situacija, da miri nas u Radnoj skupini, da miri našu Radnu skupinu i osobe koje su u ime Vlade tekst dotjerivale i moram reći da je njegova sposobnost da šuti kad je dobro šutjeti i govori kad se govoriti mora odigrala izvanrednu ulogu. Neću čitatelja gnjaviti pojedinostima ni zabavljati pikanterijama koje su se događale u tom procesu. Htio bih samo reći, jer se opet špekulira o navodno nepomirljivim razlikama između onoga što je Matica ponudila i onoga teksta koji je prihvaćen, da sam svjedok da tako nije. Svi smo željeli u biti isto, svi smo težili istom cilju, ali u poslu u kojem sudjeluje puno ljudi mora biti neslaganja i kompromisa. Osobno ne mislim da je bila pretjerano velika količina neslaganja na početku, niti je popuštala samo jedna strana u otklanjanju tih neslaganja. Istina je da smo mi iz Matičine Radne skupine ostali iznenađeni nekim preinakama i nekim ispuštanjima, ali bili smo uvjereni da je važno da se Zakon izglasa i to nas je uvjerenje činilo vrlo tolerantnima u raspravama.

Sada ukratko o sadržaju Zakona. Razložno smo počeli od 12. članka Ustava Republike Hrvatske koji određuje da su u Republici Hrvatskoj u službenoj i javnoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. I naš se Zakon odnosi samo na službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika pa bi samo malo trebalo objasniti taj izraz službena i javna uporaba. Možemo si pomoći i tako što ćemo odmah reći da se Zakon ne odnosi na umjetničku, književnu uporabu jezika i naravno da se ne odnosi na privatnu uporabu jezika. To je povezano i s onim što Zakon govori o uporabi hrvatskih narječja i mjesnih govora: ovaj zakon potiče brigu za njih i njihovu uporabu u primjerenim prilikama. A koliko je u polemikama proliveno žuči protiv ograničavanja umjetničke slobode i protiv ugrožavanja naših dijalekata! Predsjednik našega Matičina povjerenstva profesor Mario Grčević višeput je isticao da Zakon postavlja zakonske okvire za uporabu hrvatskoga standardnoga jezika, hrvatskih narječja, definira njihovu službenu i javnu uporabu, postavlja temelje za sustavan rad na hrvatskom nazivlju i za jezično planiranje u suradnji državnih struktura i predstavnika struke. I svi drugi smo npr. naglašavali da Zakon ne govori o normativnim pitanjima, on ne govori da je bolje uporabiti ovu a ne onu riječ, ovaj a ne onaj oblik jer je to zadatak koji pripada jezikoslovnim priručnicima, a priručnici nisu zakon. Ali slabo su nas slušali i neprekidno su kucali na otvorena vrata.

Zakon govori o službenoj uporabi, što znači da propisuje da se na hrvatskom standardnom jeziku odvija pismena i usmena komunikacija tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela lokalne samouprave i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti i kaže se da se u određenim specifičnim situacijama mogu upotrebljavati i lokalni idiomi. Normativni se akti mogu kadšto donositi i na drugim jezicima, ali moraju imati pravovaljanu inačicu na hrvatskom standardnom jeziku. Službenoj uporabi pripadaju i nastupi hrvatskih predstavnika u međunarodnom okružju pa se oni moraju služiti hrvatskim standardnim jezikom uvijek kada je osigurano pismeno ili usmeno prevođenje. Kada međutim šaljemo obavijesti međunarodnoj javnosti, rabit će se jezik za koji se procijeni da ga je svrsishodno uporabiti. Uz članke o službenoj uporabi jezika govori se posebno i o lektorima i lektorskoj službi. Normativne akte, akte strateškoga planiranja, službene publikacije i njihove priloge donosit će tijela državne vlasti, tijela državne uprave, tijela lokalne vlasti i ona će imati ili posebnu lektorsku službu ili će valjanost posla osigurati suradnjom s vanjskom lektorskom uslugom. Važno je također da će lektori osim uobičajenoga posla morati izvješćivati tijelo koje se zove Vijeće za hrvatski jezik i kojemu ću malo kasnije posvetiti nešto pažnje. Lektori će dakle to tijelo upozoravati na terminološke nedoumice i leksičke praznine koje se odnose na nove pojmove iz njihova djelokruga. Oni će zajedno s pravnicima surađivati s tijelima Europske unije koja se bave prevođenjem i pravnom redakturom.

Javna uporaba hrvatskoga jezika u Zakonu je definirana kao svaka usmena ili pismena obavijest u prostoru namijenjenom javnosti ili širokoj publici, uključujući i obavijest elektroničkim putem. Standardni je hrvatski jezik dakle onaj idiom kojim se javnost obavješćuje o proizvodima i uslugama na tržištu, na njemu se pišu promidžbene poruke. Ako postoji potreba, sve to može biti višejezično, i ako je tako, hrvatska inačica treba biti na prvom mjestu. Mogu se u osobitim prilikama uporabiti i hrvatski narječni idiomi, npr. u sinkronizaciji inojezičnih filmova i kazališnih predstava.

Što se tiče uporabe hrvatskoga jezika u obrazovanju, najkraće bi se moglo reći da se nastava na svim razinama načelno treba izvoditi na hrvatskom standardnom jeziku: naravno, tu se izuzimaju dijelovi nastave za pripadnike nacionalnih manjina, a i u nekim posebnim drugim slučajevima mogu se upotrijebiti strani jezici ili narječni hrvatski idiomi.

U Matici hrvatskoj pokušali smo još prije petnaestak godina izraditi nacrt Zakona. Tada je predsjednik bio gospodin Igor Zidić, a skupina autora, među kojima sam bio i ja, imala je svojih nedostataka. Ipak, vjerujem da ti nedostatci nisu bili ključna prepreka. Ono što je presudilo bila je nepovoljna društveno-politička klima koja jednostavno nije bila spremna za takav iskorak.

Posebno se govori o promicanju učenja hrvatskoga jezika pa se kaže da nadležne državne i javne ustanove različitim oblicima odgojno-obrazovnog rada pomažu učenje hrvatskoga kao stranoga/drugoga jezika, a o nastavnom predmetu Hrvatski jezik u osnovnoj i srednjoj školi kaže se da se u svakom razredu barem polovica sadržaja usmjerava na jezične teme, odnosno na usmeno i pismeno izražavanje. Posebno se Vlada zadužuje da se brine o Hrvatima u inozemstvu, tj. da pokuša promicati učenje hrvatskoga jezičnoga standarda u inozemnim obrazovnim ustanovama. Kadšto ovaj zakon upućuje na neki drugi, pa se npr. kaže da se u postupku stjecanja hrvatskoga državljanstva utvrđuje posebnim zakonom o stjecanju državljanstva, a potrebna razina znanja hrvatskoga jezika za obavljanje pojedinih poslova u Hrvatskoj propisana je posebnim zakonom o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija. Zanimljiv je i odjeljak koji se zove Posebne odredbe o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga jezika, ali nema potrebe da sve to opisujemo i komentiramo pa ću samo reći da on govori o zaštiti imena mjesta i zemljopisnih lokaliteta, o nazivima kulturnih, sportskih i zabavnih manifestacija. Za članke se propisuje npr. da tekst na stranom jeziku koji se objavljuje u publikaciji koju (su)financira državni proračun mora imati sažetak na hrvatskom, a u višejezičnim publikacijama na prvom je mjestu tekst na hrvatskom standardnom jeziku. Itd.

Treći dio Zakona govori o Nacionalnom planu hrvatske jezične politike i o Vijeću za hrvatski jezik.

Nacionalni plan sadrži prioritetne ciljeve i mjere, naglašavaju se promicanje uporabe hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi, unaprjeđenje jezičnih tehnologija za hrvatski jezik uporabom elektroničke leksikografije, računalnih korpusa hrvatskoga jezika, razvoj nazivlja na hrvatskom standardnom jeziku u okviru jezičnoga normiranja i planiranja te promicanje učenja standardnoga hrvatskoga jezika među strancima i potomcima hrvatskih iseljenika.

Vijeće za hrvatski jezik definira se kao savjetodavno tijelo koje osniva Vlada i čiji je rad usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika. Sjedište Vijeću je u ministarstvu nadležnom za kulturu i to ministarstvo obavlja za Vijeće administrativne, tehničke i pravne poslove. Vijeće čini predsjednik i 14 članova, stručnjaka za hrvatski jezik koje imenuje Vlada na prijedlog ministara nadležnih za znanost i za kulturu. Zakon poimence navodi ustanove i strukovna udruženja koja predlažu kandidate, uključujući i predsjednika. To su: HAZU, MH, Institut za hrvatski jezik, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, NSK, javna sve­učilišta u Zagrebu, Zadru, Rijeci, Osijeku, Splitu, Puli, HFD, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja, ministarstvo nadležno za vanjske i europske poslove. Vijeće ima i potpredsjednika kojega biraju članovi Vijeća na konstituirajućoj sjednici natpolovičnom većinom. Mandat članovima traje četiri godine i rade po posebnom poslovniku. Djelokrug Vijeća sažeto se opisuje u šest točaka: skrb o hrvatskom jeziku, promicanje kulture hrvatskoga jezika u službenoj i javnoj uporabi, zaštita bogatstva hrvatskoga jezika, raznolikosti narječnih idioma i njihove specifične funkcionalne uporabe, predlaganje donošenja mjera za zaštitu, osiguranje slobode uporabe i poticanje razvoja jezika, sudjelovanje u izradi Nacionalnog plana i praćenje provedbe ovoga Zakona.

Cilj je dakle uspostaviti organiziranu skrb o hrvatskom jeziku. Naravno da se moraju osigurati preduvjeti za kvalitetnu provedbu, organizacijski i financijski, jer bez toga neće biti nikakvih rezultata.

Kada su o Zakonu raspravljali samo stručnjaci za hrvatski jezik, najviše žestine i neslaganja bilo je upravo u vezi s Vijećem. Neke su kolegice i kolege držali da je Vijeće suvišno, drugi da je nužno, a manjih je i većih neslaganja bilo i oko toga na koji način treba oblikovati Vijeće, koje ustanove trebaju predlagati svoje kandidate i bi li Vlada trebala izravno prihvaćati prijedloge ustanova ili te prijedloge ministri trebaju prethodno proučiti pa onda oni predlagati Vladi. U tim se diskusijama osjećala povijest problema koje smo imali u posve nedavnoj pa i onoj nešto starijoj povijesti. Osjećala se i sadašnjost u smislu nepovjerenja prema onom koji drukčije misli. U nas je i previše raširen onaj način prosudbe »Znam ja njega«, »Znam ja što on hoće«.

Naravno, sam po sebi Zakon neće riješiti ništa, neće poboljšati ništa ako ga shvatimo kao priliku da nametnemo svoje osobne probitke i proglasimo ih važnima za Državu i Narod. Ali ako 15 stručnjaka čestito pristupi poslu, pripravni da čuju jedni druge i u doličnoj raspravi ustanove koji su problemi najvažniji i kako ih rješavati, to ne može biti loše. Ako se međutim podijele u nekoliko skupina od kojih će svaka predložiti novi pravopis i u beskrajnim raspravama terorizirati javnost, onda neće biti rezultata.

Žestokim zagovornicima Zakona jako smeta što nema jasno propisanih kazni, posebno novčanih. Osobno ne mislim da su nužne, ali dobro bi bilo proučiti kako funkcionira plaćanje kazni u Sloveniji. Po nekim vijestima uplaćena je znatna svota za kazne, a ne znam je li šala ili istina da najčešće plaćaju članovi vladajućih jer oni najčešće propuste učiniti nešto što su morali učiniti i propusti urode neodgovarajućim odnosom prema slovenščini.

Cilj je dakle uspostaviti organiziranu skrb o hrvatskom jeziku. Naravno da se moraju osigurati preduvjeti za kvalitetnu provedbu, organizacijski i financijski, jer bez toga neće biti nikakvih rezultata. Slažem se s onima koji misle da ćemo prve pouzdane ocjene moći davati u siječnju 2026. jer dotad Vlada mora donijeti Nacionalni plan jezične politike. Svi slični planovi izlaze iz najvažnijega, a to je Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. Bit će potrebno snažno zauzimanje svih zainteresiranih da bi se poštovali rokovi. Jasno je da moramo napraviti puno analitičkih dokumenata, npr. o modelima učenja hrvatskoga za strane radnike u našoj zemlji, dokumente o stanju i unaprjeđenju hrvatske elektroničke leksikografije i sl. Bit će važna i snimka kako stojimo s položajem hrvatskoga na inozemnim sveučilištima i institutima, i brojne slične snimke. Posla je mnogo i on neće biti jednostavan. Ali recimo i ovo: na našim sveučilištima i u našim institutima radi znatan broj stručnjaka za standardni hrvatski jezik, a naravno mogu pomoći i drugi jezikoslovci i specijalisti drugih disciplina. Ako je Vlada odabrala u Vijeće one koji imaju ideja i radne energije, oni će za sobom povući i one koji nisu članovi Vijeća, ali moraju svatko na svojem poslu pomoći. Jer radit će svoj posao: pisat će jezikoslovne knjige, organizirati jezikoslovne skupove, na razne načine pomoći da briga za hrvatski jezik ne bude samo patetična priča u određenim prigodama, nego sustavno nastojanje da hrvatski jezični standard i drugi hrvatski jezični idiomi na najbolji način služe hrvatskom društvu. Jer standardni se jezik ne oblikuje nikomu za inat pa tako ni Zakon nije napravljen nikomu za inat nego s namjerom da služi hrvatskom društvu, da služi svakomu od nas.

Stjepan Damjanović, jezikoslovac, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, dugogodišnji predstojnik Katedre za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo. Predsjednik Matice hrvatske (2014–2018) i član Matičinih upravnih tijela i povjerenstava. Redoviti je član HAZU u Razredu za filološke znanosti od 2004., gdje predsjeda dvama odborima HAZU, obavljao je i obavlja druge vodeće dužnosti. Autor je 15 znanstvenih monografija, priredio je više od 80 knjiga, autor je mnogih znanstvenih i stručnih radova.