»Lux perpetua luceat eis«

Knjigom Preci, potomci, prestiž: naručiteljske elite i nadgrobni spomenici na području Zagrebačke biskupije od XV. do XVIII. stoljeća, nedavno (2023) objavljenom u izdanju Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, povjesničarka umjetnosti Maja Žvorc ostvarila je detaljan uvid u korpus sačuvanih nadgrobnih spomenika na prostoru sjeverozapadne Hrvatske sagledanih kroz prizmu povijesti umjetnosti, ali i važnih mijena u društvenom, političkom i vjerskom životu omeđenom razdobljem srednjega vijeka i prosvjetiteljstva. Riječ je pritom o prvoj cjelovitoj obradi te vrste građe u okvirima hrvatske povijesti umjetnosti, ali i onima širega, srednjoeuropskoga prostora.

Autorica nas u temu uvodi sagledavanjem modalitetā, odnosno razvoja prakse ukopa u okviru kršćanske tradicije, od kasnoantičkoga (tj. ranokršćanskoga) do ranonovovjekovnoga razdoblja, opisujući pritom promjene u običajima vezanima za mjesto ukopa te način obilježavanja grobova. Veća pozornost pridana je mikrotopografiji i socijalnoj stratifikaciji pri ukopima u crkvama, jer spomenici povezani s tom praksom i čine – gotovo ekskluzivno – građu s povijesnoga prostora Zagrebačke (nad)biskupije, predstavljenu u knjizi. Vremenski, ona je obuhvaćena razdobljem ranoga novoga vijeka, koje je pak na prostoru sjeverozapadne Hrvatske moguće podijeliti u dvije veće povijesne cjeline: doba neposredne osmanske opasnosti – od 15. do 18. stoljeća – i doba sigurnosti, prosperiteta i teritorijalne ekspanzije banske Hrvatske te gospodarskoga i kulturnoga rasta u 18. stoljeću, nakon uspješno okončanoga Velikoga turskoga rata (1683–1699).

Kako je i istaknuto u naslovu knjige, istraživanjem je obuhvaćen korpus nadgrobnikā s prostora povijesne Zagrebačke (nad)biskupije u najširem prostornom opsegu, tj. unutar njezinih granica od kasnoga 18. stoljeća, do crkveno-administrativnih promjena provedenih potkraj 20. i početkom 21. stoljeća (uključujući, uz prostor današnje Zagrebačke nadbiskupije, i one biskupijā Požeške, Varaždinske, Bjelovarsko-križevačke i Sisačke). Primarni istraživački fokus usmjeren je pritom na nadgrobne spomenike koji uz napise sadrže i likovne komponente, ali i na grobne kapele te posmrtne svečanosti kao odraz kulturno-povijesnih prilika u promatranome razdoblju. No, širok i dobro iskorišten kulturno-povijesni potencijal teme autoricu nije naveo na zapostavljanje temeljnoga povijesnoumjetničkoga pristupa u njegovu užem smislu, pa je za svaki od obrađenih spomenika u knjizi provedena jasna i pregledna stilska, ikonografska i komparativna analiza. Uz predstavljanje konteksta njihovih narudžaba (pitanje naručitelja, autorstva, vremena izrade i izvornoga smještaja), utvrđeni su, naime, i njihovi likovni obrasci i ikonografska simbolika, te je – naposljetku – provedena valorizacija nadgrobnika kao kiparskih ostvarenja u kontekstu hrvatske i srednjoeuropske umjetničke baštine, tj. primjerā iz susjednih zemalja koje su u promatranom razdoblju s kontinentalnom Hrvatskom dijelile zajednički političko-kulturni okvir (Slovenija, Austrija, Mađarska, Slovačka, Češka).

Promatrajući obrađene nadgrobne spomenika s naručiteljskoga (tj. društvenoga) motrišta, uočava se kako je njihov daleko najveći broj, očekivano, obilježavao grobove crkvenih dostojanstvenika, a slijede ih oni (uglavnom muških) pripadnika velikaških i plemićkih obitelji, uz tek nekoliko spomenika pripadnika građanskoga sloja te ženskih, ali i dječjih nadgrobnika. S aspekta teritorijalne zastupljenosti najveći broj nadgrobnih spomenika sačuvao se u sjeverozapadnom dijelu povijesne Zagrebačke biskupije, ujedno i najzaštićenijem od osmanskih upada tijekom 15., 16. i 17. stoljeća.

Johannes Fiorentinus, Nadgrobna ploča biskupa Luke de Szegeda (†1510), Zagreb, Hrvatski povijesni muzej i i Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije

Nadgrobna ploča Ivaniša Korvina, 1505., Lepoglava, crkva Bezgrješnoga Začeća Blažene Djevice Marije

Nadgrobni spomenik Martina Mogorića, 1675., Marija Gorica, crkva Pohoda Blažene Djevice Marije

Spomenici su u knjizi svrstani u skupine, formirane temeljem njihovih likovno-ikonografskih karakteristika. Likovno najdojmljiviju skupinu čine pritom nadgrobni spomenici s figuralnim prikazom pokojnika, obuhvaćajući tridesetak do danas sačuvanih primjera (od kojih je najviše onih iz 16. i 17. stoljeća; nekoliko ulomaka iz 15. i tek nekoliko primjera iz 18. stoljeća). To su nadgrobnici s likom pokojnika kao osnovnim motivom, pri čemu se razlikuju primjeri s prikazom mrtvih tj. polegnutih pokojnika (takva je primjerice, u fragmentima sačuvana, renesansna ploča zagrebačkoga biskupa Luke de Szegeda s početka 16. stoljeća) i onih prikazanih kao da su živi, tj. uspravljeni (s reprezentativnim primjerom nadgrobnoga spomenika bana Tome Erdődyja iz 1624. godine, sačuvanog in situ u južnoj apsidi zagrebačke katedrale). Potonji se na području povijesne Zagrebačke biskupije pojavljuju od 16. stoljeća (znatno kasnije no što se ta pojava prvi put bilježi u širem europskom kontekstu). Zanimljiva su pritom i svojevrsna hibridna rješenja na koja upućuje autorica, s pokojnikom prikazanim u uspravljenom stavu, no glave položene na jastuk, a među kojima se izdvaja nadgrobnik sigetskoga junaka Nikole IV. Zrinskoga († 1566) iz porušene kapele uz pavlinsku crkvu sv. Helene kraj Čakovca. U sklopu te skupine spomenika autorica na zanimljiv način razmatra i društveni tj. statusni simbolizam odjeće i atributa (poput kaleža, pastorala, oružja, zapovjedničkih palica i dr.), kao i promjene u postavu tijela i tretmanu lica pokojnika, tj. pojavi portretnih crta koje postupno zamjenjuju prethodno tipizirane fizionomije.

Zasebno su sagledane nadgrobne ploče pojedinih društvenih skupina, tj. staleža među kojima, kao što je već rečeno, brojčano pretežu crkveni dostojanstvenici. Njihovi spomenici rječito stoga odražavaju stilske mijene od 15. do 18. stoljeća: od gotike do kasnoga baroka. Osobita je pozornost posve­ćena već spomenutoj nadgrobnoj ploči zagrebačkoga biskupa Luke de Szegeda / Baratina († 1510; iz zagrebačke katedrale) te bosanskoga biskupa Nikole Ogramića Olovčića († 1701; iz franjevačke crkve sv. Antuna Padovanskoga u Našicama). Prva ploča (koju je Milan Pelc povezao s opusom toskanskoga pridošlice Iohannesa Fiorentinusa) svrstava se u red najmarkantnijih ostvarenja renesansne umjetnosti na području kontinentalne Hrvatske, dok se na drugome kraju kvalitativnoga spektra nalazi nešto ranija ploča (1472) pohranjena u Muzeju grada Zagreba, na kojoj je domaći majstor dirljivom jednostavnošću prikazao na odru polegnutoga župnika Matiju iz Granešine. Osobito su pak zanimljivi primjeri rijetko sačuvanih nadgrobnika plemkinja i djece (među kojima i poslije uništeni, no fotografski dokumentirani primjer neznane pokojnice iz kapele sv. Barbare u Brestu Pokupskom, umrle 1685. godine, zabilježen potkraj tridesetih godina prošloga stoljeća na fotografiji Đure Griesbacha u Schneiderovu fotografijskom arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti).

Među muškim pripadnicima plemstva osobito su omiljene bile viteške nadgrobne ploče. Autorica pritom ističe njihove funkcije heroizacije i glorifikacije preminuloga, povezane s humanističkim svjetonazorom koji je težio isticanju ovozemaljskih zasluga, ali i svjetovne moći koju je pojedinac imao za života. Figuralni prikazi pokojnika u viteškoj opremi na nadgrobnicima s područja povijesne Zagrebačke biskupije pojavljuju se stoga u dugom razdoblju: Ivan Kukuljević Sakcinski bilježi tako (poslije nažalost izgubljenu) nadgrobnu ploču slavonskoga hercega Kolomana († 1241) iz crkve sv. Marije Magdalene u Čazmi, a oklopljeni likovi dostojanstvenih velikaša i plemića, kao odraz marcijalne stvarnosti, obilježavat će mjesta njihovih ukopa sve do galantnog 18. stoljeća. Najraniji sačuvani primjer i – kako je u knjizi istaknuto – važan uzor kasnijim srodnim nadgrobnicima (s likom uspravljenoga pokojnika koji pridržava barjak), ploča je hercega i hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga bana Ivaniša Korvina († 1504) u nekoć pavlinskoj crkvi sv. Marije u Lepoglavi. Autorica utvrđuje nīz njemu srodnih rješenja nastalih tijekom 16. stoljeća te navodi komparativne primjere sa slovenskoga, austrijskoga i povijesnoga ugarskoga prostora. Kao predstavnici drugoga, istodobno raširenoga tipa – viteškoga gisanta (s prikazom mrtvoga pokojnika) – ističu se nadgrobne ploče Franje Tahyja († 1573) i Petra Ratkaja Velikotaborskoga († 1586), za koje se uvjerljivo predlaže podrijetlo u istoj neznanoj radionici, a pridružuje im se i ploča neznanoga pokojnika s kraja 16. stoljeća, iz župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Vurberku u slovenskoj Štajerskoj. Potonjoj skupini pripada i fragmentarno sačuvani nadgrobnik iz nekadašnje pavlinske crkve sv. Helene u Šenkovcu kraj Čakovca, a autorica kritički sagledava dosadašnje prijedloge o njegovoj pripadnosti i dataciji, te se priklanja privlačnoj tezi kako je riječ o ostatcima nadgrobne ploče Nikole IV. Zrinskoga Sigetskoga († 1566).

U 17. stoljeću prevladat će pak tipovi nadgrobnih spomenika s prikazom živoga, uspravljenoga pokojnika koji zauzima sve pokrenutiju (tj. življu) pozu. Kao prvi primjer toga novoga likovnoga rješenja na našem prostoru autorica prepoznaje nadgrobnik Nikole I. Mlakovečkoga († 1603; iz crkve sv. Martina u Svetom Martinu na Muri), pronalazeći njegove uzore u nešto ranijim ugarskim primjerima, tj. nekoliko nadgrobnih spomenika iz crkve sv. Martina u Požunu (Bratislavi) iz vremena oko 1600. godine. Od tih će požunskih nadgrobnika naši primjeri preuzeti još jednu novinu: spomenik prestaje biti ploča ugrađena u podu, te se uspravlja, zauzimajući svoje novo mjesto na crkvenom zidu. Kao svojevrsna iznimka ističe se pak epitaf Petra Troila Sermagea Susedgradskoga († 1771) iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu (Zagreb), koji u okviru istraženoga korpusa predstavlja jedinstveni primjer nadgrobnika sa slikanim portretom pokojnika. Autorica se pritom osvrće i na funeralne običaje koji su uključivali izlaganje štafelajnih portreta, zabilježene na kulturno bliskim prostorima Ugarske i Poljske od kasnoga 16. stoljeća, posvećujući se zatim općenitijim utjecajima ranonovovjekovnoga portretnoga slikarstva na likovno oblikovanje skulptoralnih nadgrobnika i donoseći vrijedne zaključke o likovnim srodnostima u impostaciji lika, kostimima, opremi i kadriranju.

Nadgrobni spomenik Danijela Praunspergera (†1692), Varaždin, crkva sv. Ivana Krstitelja

Spomenuti nas primjer dovodi do još jedne velike skupine nadgrobnih spomenika. Pokojnik se na njima pojavljuje u ulozi adoranta pred raspelom, upućujući na vrlinu kršćanskoga viteštva osobito aktualnu u burnim vremenima sukoba s Osmanlijama. Dirljiv je primjer nadgrobnik Martina Mogorića iz nekoć franjevačke crkve u Mariji Gorici: jedan od posljednjih članova drevnoga plemićkoga roda, odloživši vojnu kacigu, pobožnom se gestom obraća Raspetom dok se iza njega u dubini prizora nazire reljefni prikaz bitke s Turcima podno brda Perjasice u kojoj je junački poginuo 1643. godine. Uz poklekloga pokojnika katkad su prikazani i članovi njegove obitelji (supruga i djeca), a u građi s područja povijesne Zagrebačke biskupije potonje se ikonografsko rješenje prati od sredine 16. do početka 18. stoljeća, te se – kako ističe autorica – pojavljuje isključivo kao oznaka grobova plemića i plemkinja. Neki od domaćih primjera – epitafi Petra II. Keglevića († 1554/55) iz župne crkve u Pregradi i Ane Purthin († 1589) iz kapele sv. Mihaela arkanđela u Samoboru (Taborec) – temeljem komparativne analize s analognim primjerima na području susjedne Štajerske – u knjizi se dovode u vezu s plodnom radionicom tzv. Majstora Hassova epitafa. Također, autorica iznosi uvjerljive pretpostavke o korištenju konkretnih grafičkih predložaka: u slučaju spomenutoga nadgrobnika Ane Purthin, kao i onoga Franje Keczera od Radovana († 1629) u crkvi sv. Marka u Vinici. Potonji epitaf u radu se dovodi u vezu s radionicom tzv. Majstora Trantnerova epitafa, također djelatnom na prostoru slovenske Štajerske.

Veliku i koherentnu skupinu (s čak četrdesetak sačuvanih primjera) čine nadgrobnici s obiteljskim grbom koji se na prostoru povijesne Zagrebačke biskupije bilježe tijekom cijeloga istraživanjem obuhvaćenoga razdoblja (s najvećim brojem sačuvanih spomenika iz 17. stoljeća). Među množinom povijesno­umjetnički vrsno analiziranih i kontekstualiziranih primjera, kao osobito važne prinose moguće je izdvojiti obradu triju (u literaturi gotovo neprisutnih) spomenika iz stare župne crkve sv. Nikole u Krapini (danas skrivene raslinjem i uzidane u potporni zid pod crkvom). Iznimno su vrijedni i rezultati analize, do sada gotovo nepoznatih (a dijelom i neobjavljenih), kanoničkih nadgrobnih ploča iz stare zagrebačke katedrale, temeljem kojih se ona Jurja Orehovačkoga († 1687; danas u Muzeju grada Zagreba) uvjerljivo pripisuje radionici Ivana Komersteinera, čime se opus toga vrsnoga, u Zagrebu udomaćenoga kipara, obogaćuje iznimno kvalitetnim ostvarenjem u kamenu.

Unutar treće, i posljednje, skupine obrađeni su nadgrobnici s motivima funeralne ikonografije. Dok se i u drugim slučajevima mogu pojavljivati kao svojevrsna likovna pratnja ikonografski složenijih cjelina, simbolički obilježeni motivi poput lubanje, ljudskih kostiju ili pješčanoga sata ovdje prerastaju u glavne (katkad i jedine) nosioce likovnoga i tematskoga značenja. Kao primjer kompozicijski najsloženijega rješenja unutar te skupine autorica izdvaja epitaf varaždinskoga građanina Danijela Praunspergera († 1692), kao dio veće cjeline grobne kapele posvećene sv. Josipu, uređene uz varaždinsku franjevačku crkvu. Pritom se pomno analiziraju motivi korišteni u izradi toga u štuku izvedenoga spomenika, poput kosturā s klepsidrom i strjelicom, odnosno srpom (prikazanoga kao žeteoca), čija je izražajna i likovna snaga (unatoč slabostima izvedbe) dalek no jasan odjek kapitalnih ostvarenja rimskoga baroka.

U zaključnom dijelu knjige sagledani su zajednički povijesnoumjetnički aspekti istražene građe. Autorica polazi od ključnih pitanja tko, kada i s kojom namjerom podiže pojedine nadgrobne spomenike? Odgovore na njih pronalazi u povijesnim izvorima (zapisnicima kanonskih pohoda, župnim spomenicima, oporukama), kao i samim spomenicima tj. njihovu ikonografskom sadržaju i – od 17. stoljeća sve opsežnijem – komemorativnom napisu. Nastoji pritom proniknuti u motive pokojnikā, tj. njihovih nasljednika (kao neposrednih naručitelja spomenika), otkrivajući njihove odraze u eshatološkim, društvenim i estetskim funkcijama nadgrobnih spomenika.

Konačno, u zasebnim poglavljima posvećenim grobnim kapelama i posmrtnim svečanostima, sagledan je širi kontekst funeralne umjetnosti. U formi studija slučaja opisani su istaknuti primjeri grobnih kapela koje su pripadnici plemstva podizali uz redovničke i župne crkve, kao i rjeđe zabilježeni primjeri gradnje zasebnih sakralnih objekata s istom namjenom (npr. mauzolej grofova Draškovića u Križančiji kraj Velikog Bukovca), te pojedine pogrebne svečanosti zabilježene u povijesnim izvorima. Tu je i zanimljiv osvrt na likovna svjedočanstva potonjih svečanosti, prikaze njihovih centralnih scenografskih elemenata (katafalka), te – u okviru hrvatske baštine iznimno rijetke – primjere sačuvanih raskošnih metalnih sarkofaga (primjeri iz kripte grofova Erdődy u franjevačkoj crkvi u Klanjcu) i posmrtnih grbova (sačuvanih u Hrvatskom povijesnom muzeju).

Na kraju valja naglasiti još jednu vrijednost knjige koja je pred nama: informativnim opisima i visokokvalitetnim ilustracijama čitatelju se u njoj otkrivaju djela koja (zbog specifičnog smještaja u sakralnim prostorima ili u depoima muzejskih ustanova) često ostaju skrivena ili teško dostupna očima javnosti. Maja Žvorc pritom oslikava impresivnu panoramu nadgrobnih spomenika kao svjedočanstava duhovnoga i umjetničkoga života sjeverozapadne Hrvatske u stoljećima »između gotike i baroka«, ali i društveni status, ambicije i mogućnosti njihovih naručitelja, približivši ih tako – i u njihovu vječnom miru – naraštaju suvremenih čitatelja. 

Danko Šourek izvanredni je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta Sve­učilišta u Zagrebu. Istraživačkim interesom usmjeren je na likovne umjetnosti renesanse i baroka te teme povezane s naručiteljstvom i ikonografijom.