Hrvatski jezik i Zakon o hrvatskome jeziku

Hrvatski jezik u Europskoj uniji
i u svijetu. Jezici manjina u Hrvatskoj

Hrvatski je jezik od 1. srpnja 2013. postao jedan od službenih jezika Europske unije. To je najveća vijest o jeziku. Ne samo da je u Hrvatskoj službeni jezik, pa i u međunarodnome protokolu, nego je postao službenim jezikom i u Europskoj uniji, i time dobio očito međunarodno priznanje usprkos svim kolebanjima i osporavanjima u nekim stranim jezikoslovnim krugovima.

Radnih je jezika u Europskoj uniji u užem smislu manje, zapravo tri: engleski, francuski i njemački (nijedan slavenski), ali službenih ima s hrvatskim dvadeset i četiri.

Prije toga je 27 zemalja članica Europske unije prijavilo 23 službena jezika Unije. To su:

INDOEUROPSKI:

romanski: portugalski, španjolski, francuski, talijanski, rumunjski

keltski: irski

germanski: engleski, nizozemski, danski, njemački, švedski

slavenski: poljski, češki, slovački, slovenski, bugarski, hrvatski

baltički: litavski, latvijski (letonski)

grčki: grčki

UGROFINSKI: mađarski, finski, estonski

SEMITSKI: malteški

Više je zemalja prijavilo isti jezik:

engleski: Velika Britanija (ušla 1973., izašla iz EU 2020.), Irska, Malta

francuski: Francuska, Belgija, Luksemburg

njemački: Njemačka, Austrija, Belgija, Luksemburg

grčki: Grčka, Cipar

Neke su prijavile više jezika: Belgija je izabrala tri službena jezika: flamanski / nizozemski, francuski i njemački. Malta dva. Luksemburg dva. Irska dva: irski i engleski. Odluka zemlje kojim će se jezikom služiti (kao službenim) u komunikaciji s Europskom unijom bilježi se u sporazumu o pristupanju (Act of Accession).

Neke zemlje nisu prijavile sve svoje jezike. Cipar nije uključio turski. Španjolska (i Francuska) nije uključila (romanski) katalonski, ni (neindoeuropski, izolirani) baskijski. Luksemburg nije uključio – (germanski) luksemburški.

No Hrvatska je prijavila hrvatski. Time što je ušla u Uniju 2013., prije Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, olakšalo se je prihvaćanje hrvatskoga kao službenoga jezika. Inače bi se priznanje hrvatskoga moglo teže postići. To je svakako presudno i ključno međunarodno priznanje koje je hrvatski jezik napokon dobio.

U bibliografskoj uporabi već je prije toga, 2008., priznata razlika između literature na hrvatskome i na srpskome uvođenjem razlikovnih oznaka hrv i srp za bibliografsku i terminološku uporabu, što je okrunilo 15 godina zalaganja Nacionalne i sveučilišne knjižnice (započela je Jasenka Zajec još 1993.) pod ravnateljem Tihomilom Maštrovićem i Državnoga zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo s ravnateljem Dragutinom Fundom pri Međunarodnoj organizaciji za standardizaciju (ISO), zahvaljujući dogovoru sa srpskim kolegama iz Narodne biblioteke Srbije i Instituta za standardizaciju Srbije. Ipak, ta dragocjena pobjeda nije bila ni konačna ni potpuna jer je i danas macro-language pri ISO ostao Serbo-Croatian (hbs), a s druge se strane hrvatski jezik cijepa po narječjima u posebne jezike (V. Grčević, Mario: »Hrvatski jezik u normama Međunarodne organizacije za normizaciju«, Jezik god. 70, br. 2–3, str. 41–72).

U svjetskim razmjerima odnosi se među jezicima di­na­mično mijenjaju. Pored engleskoga i, donekle, nekih uglednih i kulturnih europskih jezika poput francuskoga, njemačkoga i ruskoga, danas i kineski, hindski i španjolski ne samo da imaju, uz engleski, najveće brojeve govornika, nego postaju i po međunarodnoj uporabi svjetski jezici, a portugalski, arapski i turski potvrđuju se kao međunarodno važni jezici. S druge strane desetci jezika, a osobito prirodnih jezičnih idioma, ali i manjih književnih jezika, izumiru svake godine, na stotine svakoga desetljeća, pod pritiskom globalizacijskih procesa. Osobito u Australiji, Africi, Južnoj i Sjevernoj Americi, ali i Aziji i Europi. Hrvatski je među srednje velikim jezicima, nije toliko ugrožen kao manji jezici, a osobito oni koji nemaju državne infrastrukture, ali je politikom anglizacije trenutno ugrožen koliko je bio npr. politikom germanizacije u 18. i 19. stoljeću.

U Republici Hrvatskoj zaštićeni su i jezici nacionalnih manjina, a u nekim slučajevima, kao u slučaju talijanskoga ili srpskoga pa i češkoga i mađarskoga, javljaju se na njima i dvojezični natpisi. Među jezicima nacionalnih i jezičnih manjina neki su slavenski (bošnjački / bosanski, srpski, crnogorski, slovenski, makedonski, slovački, češki), neki germanski (njemački) ili romanski (talijanski, istroromanski, istrorumunjski, bajaški rumunjski), neki je indijski (romski) ili inače indoeuropski (albanski, uključujući i arbanaški), a neki nije indoeuropski, ali je ipak susjedski i važan u hrvatskoj povijesti (mađarski). A ima i nekoliko drugih s još manje govornika (ispod 0,1% stanovništva: bugarski, poljski, ukrajinski, rusinski, ruski, od neslavenskih rumunjski, uključujući i vlaški rumunjski, od neindoeuropskih turski i hebrejski / ivrit, možda i sefardski). Njihova norma i standardizacija nije u nadležnosti Hrvatske, nego samo primjerena pravna zaštita uporabe njihove. No Zakon o jezicima nacionalnih manjina donesen je u Hrvatskoj još 2000. godine, a komplementarni, temeljni zakon o jeziku većine i službenome jeziku Republike Hrvatske nije donesen sve do 2024. godine.

Hrvatski jezik kao standardni jezik

Postoje u stručnim jezikoslovnim, slavističkim krugovima dvojbe oko posebnosti hrvatskoga jezika ili jedinstvenosti srpskohrvatskoga ili, kako ga u novije vrijeme u inozemstvu znaju zvati, i bosansko-hrvatsko-srpskoga (BHS) jezika. Naravno, te dvojbe obuhvaćaju i crnogorski.

Korisno je prisjetiti se kako je o kriterijima za utvrđivanje identiteta jezika pisao Radoslav Katičić (Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb, Školska knjiga, 1986., ²1992., str. 35–54): razlikovao je tri sastavnice složenoga identiteta pojedinoga jezika – tipološki, genetski i vrijednosni ili kulturni identitet. Od njih je za posebnost književnoga jezika najpresudniji kulturni identitet. A on jasno dokazuje posebnost hrvatskoga. Dodajmo tomu da jezik služi kao izraz svoje kulture, a razvoj jezika zavisna je varijabla od razvoja kulture. Propadanje nekoga jezika znak je propadanja kulture koju je izraživao. Ako jedan jezik po postanku stane služiti kao izraz dviju ili više kultura, recimo zapadnoeuropske i istočnoeuropske i možda još orijentalne kulture, ne će ostati jedan jezik po vrijednosnome ili kulturnome identitetu. To će se najviše izraziti u kulturnome i civilizacijskome rječniku, a zatim i u stilistici, sintaksi, a možda i na morfološkoj i fonološkoj razini. To se odnosi i na književni i, pogotovo, na standardni jezik, o kojima će poslije biti riječi.

Ulaskom u Europsku uniju hrvatski je postao 24. službeni jezik Unije, 20. indoeuropski, a 6. slavenski jezik Unije, i to je možda najveći povijesni dobitak za njegov položaj i sigurnost od osamostaljenja države.

Ipak, time nije sve riješeno. Službeni jezici mogu biti samo standardni jezici. Standardni je jezik definirao Dalibor Brozović (Standardni jezik, Zagreb, Matica hrvatska, 1970., 28) ovako: Standardni je jezik autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno polivalentan, koji nastaje pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju, počne u njoj služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe etničke civilizacije. Dakle, jedno je od obilježja civilizirane zajednice i standardni jezik sa svojom neutralnom normom te s funkcionalnim stilovima koji omogućuju komunikaciju na vlastitu nacionalnome jeziku o svim bitnim područjima znanosti, umjetnosti, gospodarstva, državne uprave, javnih služaba i ostalih vidova međunarodne civilizacije. Stoga sve civilizirane države neprestano vode brigu o svojem standardnom jeziku. U nas je to hrvatski jezik. Da bi on bio standardan, mora se njime i moći komunicirati, i to komunicirati na svim tim područjima, a osobito na najzahtjevnijima, kao što su znanost, umjetnost, visoka naobrazba, a onda i zakonodavstvo, uprava, gospodarstvo i mediji. A za sve će to u naše i buduće vrijeme trebati stalno razvijati i jezične tehnologije, velike jezične modele.

Ako se jezik ne razvija na tim područjima, gubi obilježja standardnosti. Stoga, ako hrvatski jezik zapustimo u najzahtjevnijim funkcionalnim stilovima, on neće više biti standardan, a drugačiji jezici ne mogu ni biti službeni u Europskoj uniji ni u međunarodnoj zajednici.

Nekim je jezicima snažnijih i mnogoljudnijih zemalja tom pretegom engleskoga ili ruskoga toliko ugrožen proces stvaranja vlastitoga nazivlja da se je time ugrozila njihova standardnost, naime razvoj u svim funkcionalnim stilovima, pa su toga skandinavske zemlje ili Bjelorusija nedavno postale svjesne. Koliko bi se lakše to moglo dogoditi hrvatskomu ako se ne bude štitio i njegovao!

U nas, međutim, zakoni, osim načelno Ustava, do prošle godine nisu jamčili uporabu hrvatskoga jezika na tim područjima, a praksa ju ugrožava: postoji jak pritisak u Hrvatskoj da se vrjednuju samo znanstveni radovi na engleskome jeziku, posebno se nagrađuje nastava na engleskome jeziku itd. Nažalost, tomu pogoduje i politika sadašnjega Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih i sadašnjega sastava Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje, znanost i tehnološki razvoj, koja donošenjem zakona o visokom obrazovanju i znanosti 2022. i predlaganjem pravilnika npr. o nacionalnim kriterijima za izbor u znanstvena zvanja i na radna mjesta potiskuje ustavnu ulogu hrvatskoga jezika, nameće znatno više vrjednovanje radova na engleskome i kriterije koji onemogućuju postojanje hrvatske nacionalne strategije razvoja znanosti, a osobito za nacionalno bitne znanosti, jer vrjednovanje pri izboru posve podređuje stranim bazama podataka i citiranosti u njima, a uz to još i komercijalno isplativim projektima (u prijedlogu se navode čak i iznosi ispod kojih se projekti ne bi uzimali u obzir), što kobno marginalizira netržišnu fundamentalnu znanost i nacionalne znanosti. Time se oni posve nastavljaju na praksu bivšega ministra koji se proslavio 2012. ukidanjem Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika i njegova državnoga tajnika i tadašnju politiku SDP-a. Doduše, i oni su se nastavljali na prethodnu politiku Ministarstva koje je prije četrnaest godina nastojalo nametnuti ʽpaketʼ triju zakona koji su uz velike napore akademske zajednice tada bili zaustavljeni. Za zabrinutost i trud oko hrvatskoga jezika, kulture i znanosti, osobito fundamentalnih, humanističkih i nacionalnih, čini se da u Hrvatskoj nema predaha. Ako ne bude znanosti i kulture na hrvatskome, ni hrvatski ne će ostati standardni jezik, a to se ne smije dopustiti. I zato je bitno da je donesen Zakon o hrvatskome jeziku koji bi trebao obavezivati i državu i sve ustanove i građane na očuvanje i razvoj hrvatskoga jezika, a time i očuvanje bitnoga vida slobode koju je Hrvatska teško izborila.

Poznavanje i uporaba svjetskih jezika (ne jedino engleskoga) i objavljivanje radova na njima jesu poželjni i potrebni, ali oni ne bi smjeli ugrožavati ni potiskivati uporabu službenoga jezika države i jezika hrvatske kulture.

Zakon o hrvatskom jeziku

Upravo nam je zato Zakon o hrvatskome jeziku bio potreban. On je konačno donesen 26. siječnja 2024. u Hrvatskome saboru, a 7. veljače objavljen u Narodnim novinama. Poticaj da se dade prijedlog zakona krenuo je iz Matice hrvatske. Upravni je odbor Matice hrvatske odlučio još krajem 2022. pokrenuti izradu prijedloga zakona, a Radna skupina koju je imenovala Matica počela je s radom početkom 2023. godine i razmjerno brzo donesla svoj prijedlog. Predsjedavao joj je prof. dr. sc. Mario Grčević, a članovi su bili akademici Stjepan Damjanović, August Kovačec i Mislav Ježić te dr. sc. Tomislav Stojanov. Prijedlog zakona potom je bio na razmatranju u Vladi gdje je u nekim elementima i izmijenjen, a potom je poslan na raspravu i glasovanje u Hrvatski sabor. Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran s velikom je obazrivošću i taktom uspio dobiti potporu Odbora za normu hrvatskoga standardnoga jezika HAZU i Rektorskoga zbora za prijedlog zakona, a potom i predsjednika Vlade i nadležnih ministara. Ovdje nije prilika da se govori o složenosti pregovora, ali je na kraju pothvat Matice urodio plodom. Time je i Republika Hrvatska postala državom koja, poput gotovo svih članica Europske unije i ostalih kulturnih europskih država, zaštićuje svoj službeni jezik i skrbi o njem.

Bitno je da Zakon određuje službenu i javnu uporabu hrvatskoga jezika. Time propisuje obavezu služenja hrvatskim standardnim jezikom u službenim prigodama i potporu uporabi hrvatskoga jezika i njegovih idioma u javnim prigodama. Pri tome se posebno izdvaja njegova uporaba u obrazovanju. Tu se je pri obradi u nadležnim ministarstvima uz članak o izvođenju nastave na stranim jezicima iz prijedloga Radne skupine izostavio stavak da bi, za hrvatske studente, i u takvim programima trebalo osigurati dio nastave na hrvatskome u kojem bi se svladalo hrvatsko nazivlje iz područja predmeta ili studija. No ipak se u načelu tim dijelom Zakona hrvatski jezik zakonski zaštićuje od potiskivanja iz nekih funkcija bez kojih se ne bi održao kao standardni jezik. O stavovima Zakona o službenoj i javnoj uporabi hrvatskoga piše Stjepan Damjanović u svojem prilogu.

Dalje se govori o promicanju učenja hrvatskoga u hrvatskoj dijaspori i u programima namijenjenima strancima u Hrvatskoj. Kako je svrha predlagatelja Zakona bila to da se njime zajamči sustavna i stručna skrb o hrvatskome jeziku, u sklopu Zakona predviđa se izrada Nacionalnoga plana hrvatske jezične politike i osnivanje Vijeća za hrvatski jezik koje bi, između ostaloga, i sudjelovalo u izradi spomenutoga Nacionalnoga plana. To je Vijeće na prijedlog ustanova navedenih u Zakonu imenovano od strane ministarstava nadležnih za obrazovanje, znanost i kulturu pred ljeto 2024. i konstituiralo se je 23. listopada 2024. Za predsjednika Vijeća imenovan je prof. dr. sc. Marko Tadić. Od tada Vijeće radi na svojim zadatcima na redovitim sjednicama koje saziva predsjednik u dogovoru s članovima.

Hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik, hrvatski književni jezik

U ovome tekstu bih htio još posebnu pažnju posvetiti općim određenjima hrvatskoga jezika u uvodnim odredbama u Zakonu.

Tekst Zakona pažljivo određuje hrvatski jezik kao najširi pojam koji obuhvaća hrvatski standardni jezik, zatim jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom, te tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko, a također i idiome kojima se služe Hrvati u inozemstvu: bunjevački i bokeljski govori, gradišćanskohrvatski, moliškohrvatski i karaševskohrvatski (čl. 2).

Od toga najširega pojma razlikuje pojam hrvatskoga standardnoga jezika koji je, kako mu atribut kaže, uži, ali predstavlja jedinstveni jezični sustav koji je općeobavezan za sve govornike hrvatskoga u standardiziranoj komunikaciji, a nije poseban kao što su narječja i posebni idiomi: dijalekti, govori, sociolekti, idiomi u dijaspori. Standardni hrvatski jezik ujednačen je i neutralan, i kao takav propisan normativnim priručnicima: pravopisnima, pravogovornima, gramatičkima i leksičkima, a ne obuhvaća moguća umjetnička ili pojedinačna stilska odstupanja od norme. Ali on ipak obuhvaća sve svoje funkcionalne stilove potrebne za sporazumijevanje, obavješćivanje i izraživanje kako se rabe ujednačeno u okviru cijele jezične zajednice: znanstveni, umjetnički, poslovni, upravni, publicistički.

Ono što Zakon izrijekom ne razlikuje od tih dvaju pojmova, ali spominje, to je jezik cjelokupne književne i kulturne baštine kada izlazi iz okvira suvremenoga standardiziranoga hrvatskoga jezika. A dobro je razlikovati i takav pojam jezika i imati za njega nazivak pa je dobro za njega sačuvati stariji pojam književnoga jezika. Tako Marulićeva Judita, Gundulićev Osman, komedije Tituša Brezovačkoga, Šenoini romani, Krležine Balade Petrice Kerempuha, Nazorov Veli Jože, virtuozni Tomasovićevi, Maroevićevi ili Lučinovi prijevodi trubadura ili romani Kristijana Novaka jamačno pripadaju hrvatskoj književnosti i hrvatskomu književnomu jeziku sa svim njegovim izražajnim registrima, najmanje dijelom i suvremenomu književnomu jeziku, ali bi teško bilo reći da pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku kakav propisuju normativni priručnici.

Sva su nam tri nazivka potrebna jer su nam sva tri pojma potrebna: hrvatski jezik, hrvatski standardni jezik i hrvatski književni jezik, ali nije lako odrediti njihove odnose jer se oni očito preklapaju. Izrazom ʽhrvatski jezikʼ obuhvaćamo sve, on je najobuhvatniji, ali ʽhrvatski standardni jezikʼ obuhvaća i književni funkcionalni stil, a ʽhrvatski književni jezikʼ obuhvaća i jezične oblike i izričaje koji ne slijede propise u normativnim priručnicima za standardni jezik. Logički se tu otvara dvojba: hoćemo li ʽhrvatski književni jezikʼ odrediti a) kao pojam širi od pojma književnoga funkcionalnoga stila standardnoga jezika, ali takav koji ne obuhvaća ostale funkcionalne stilove, pa će njegov odnos prema ʽhrvatskomu standardnomu jezikuʼ biti odnos između dvaju skupova koji imaju zajednički presjek, ali i svaki svoje područje izvan toga presjeka, ili ćemo b) ʽhrvatski književni jezikʼ odrediti kao pojam uži od ʽhrvatskoga jezikaʼ, ali širi od cjelokupnoga ʼhrvatskoga standardnoga jezikaʼ koji ćemo u tome slučaju shvatiti kao njegov podskup, a u tome će slučaju ʽhrvatski književni jezikʼ obuhvaćati i sve druge funkcionalne stilove, a ne samo književni. Obje opcije mogu biti logične, ali je druga jednostavnija, u njoj imamo tri koncentrična kruga ili tri skupa od kojih je ʽhrvatski jezikʼ najobuhvatniji, a ʽhrvatski književni jezikʼ uži je od njega, ali širi od ʽhrvatskoga standardnoga jezikaʼ. Zapravo, ta druga opcija bolje odgovara i tradicionalnu shvaćanju književnoga jezika dok se nije uveo pojam ʽstandardnoga jezikaʼ. To je u nas bilo, na primjer, i shvaćanje Babićevo u njegovu školskome leksikonu Jezik (1967.) u kojem razlikuje funkcionalne stilove književnoga jezika, u prvome redu pjesnički (književni), znanstveni i poslovni funkcionalni stil, a onda ih dalje dijeli. (A pojam ʽstandardnoga jezikaʼ, prema modernome anglosaksonskome nazivu, uveo je u nas Dalibor Brozović nešto kasnije, 1970. godine.)

Može se ponoviti da u tome slučaju u hrvatski književni jezik pripadaju i književna djela stilizirana po štokavskome, i stilizirana po čakavskome i stilizirana po kajkavskome obrascu i ako ne pripadaju u hrvatski standardni ili neutralno normirani jezik. No ne će mu pripadati svakodnevni kolokvijalni razgovori na nijednome narječju ili prirodnome idiomu kada ne izražuju književne ili kulturne vrijednosti, nego imaju posve praktičnu svrhu, ali i oni će pripadati hrvatskomu jeziku. Hrvatski književni jezik uvijek je njegovan i kultiviran, ali ne mora biti neutralno standardiziran, nego sadrži i mnogo izražajnih registara koji otklonom od neutralne norme ostvaruju stilističke vrijednosti.

Razlikovanje i odredbe hrvatskoga jezika i hrvatskoga standardnoga jezika u Zakonu o hrvatskom jeziku imaju veliko značenje. A razlikovanje svih triju pojmova može nam bitno pomoći da se to rastumači.

Dugo se je vodila rasprava među hrvatskim jezikoslovcima kada počinje standardizacija hrvatskoga jezika. A može se otvoriti i pitanje, je li ona završena. Predodžba zastupljena u nizu priručnika u XX. stoljeću, najmanje od gramatike Tomislava Maretića (1899.) do gramatike Ivana Brabeca, Mate Hrastea i Sretena Živkovića (1952. i dalje do 1970.), bila je da se je misao o štokavskom kao jedinstvenom književnom jeziku, začeta u XVII. stoljeću, stala provoditi u djelo u doba iliraca i Ljudevita Gaja od 1836., da je književni dogovor u Beču 1850. između petorice hrvatskih jezikoslovaca, Kukuljevića, Mažuranića, Demetra, Pacela i Pejakovića, i dvaju srpskih jezikoslovaca, Karadžića (koji je potakao sastanak) i Daničića, u prisutnosti Slovenca Miklošiča, zacrtao načela zajedničkoga jezika, da su ona u Srbiji pobijedila 1868., a da su se u Hrvatskoj ostvarila oko 1900. djelima hrvatskih vukovaca. Brabec, Hraste i Živković pišu u Uvodu (Brabec – Hraste – Živković: Gramatika hrvatskoga ili srpskog jezika, Zagreb 1952., 1970., str. 5.): »U XX. stoljeću nakon izlaska Maretićeve ʽGramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnoga jezikaʼ, Zagreb 1899, Iveković-Brozova ʽRječnika hrvatskoga jezikaʼ, Zagreb 1901, i Brozova ʽHrvatskoga pravopisaʼ, Zagreb 1892. konačno je riješeno pitanje književnoga jezika i pravopisa u hrvatskoj književnosti uglavnom onako kako je u srpskoj književnosti predlagao Vuk Stefanović Karadžić, koji je za osnovu uzeo štokavsko narječje, kojim govori narod u Hercegovini.« To je, zapravo, vrlo korektan opis onoga što se je dogodilo.

Takvu je predodžbu stavio u pitanje Dalibor Brozović u vrijeme Hrvatskoga proljeća, 1970., člankom O početku hrvatskog jezičnog standarda objavljenom u časopisu Kritika gdje kaže (1970b: 35): »Prema tome, bez obzira kako pisali npr. Kačić i Reljković na početku razdoblja KSIP (klasicizam, sentimentalizam, iluminizam, predromantizam), bitno je da današnji čitalac kad sluša Reljkovićevu prozu (npr. krasni predgovor 2. izdanju Satira iz 1779) ili Kačićeve deseterce, ili kad ih čita u današnjoj grafiji, ne osjeća taj jezik kao udaljeniji od svog današnjeg standarda više nego što bi to osjećali pripadnici većine drugih evropskih naroda što su imali standardni jezik u drugoj polovici 18. stoljeća.« Odmah mu je odgovorio Mate Šimundić u članku Protiv podjele hrvatske književnosti na »staru« i »novu« objavljenome također u časopisu Kritika slažući se s Brozovićevim pomicanjem početaka standardizacije prije XIX. stoljeća i s Brozovićevim nazivkom »standardni jezik«, ali smatra da se i s početkom standardizacije u XVIII. stoljeću književnost po jeziku opet dijeli na »staru« i »novu« te se je založio za pomicanje početka standardizacije u XVI. i XVII. stoljeće. Podržao ga je Stjepan Babić koji u svojem članku Ne može se cijepati ono što ne postoji. Važnost poznavanja povijesti našeg književnog jezika objavljenom u Hrvatskome tjedniku kaže (1971., 11): »Svi se stručnjaci slažu s pomicanjem početka, ali se ne slažu s polovicom 18. stoljeća. Mate Šimundić – u Kritici, 13, 1970, str. 439–451 – pomiče početak u 16. stoljeće, ja bih rekao s pravom. Ne bavim se posebno jezičnom poviješću, ali se usuđujem postaviti ovu tvrdnju: hrvatski književni jezik ima neprekinutu protežnost od 11. stoljeća, a u današnjem obliku od 16. stoljeća do danas...« Rasprava između Brozovića i Babića potrajala je 35 godina, a izvrsno ju prikazuje Mario Grčević u radu Prinos Stjepana Babića raspravi o postanku hrvatskoga književnoga / standardnoga jezika u zborniku u čast Stjepanu Babiću Čuvar hrvatskoga jezika (2024.).

U toj je raspravi jedan od elemenata mogućega nesporazuma okolnost da Brozović stalno govori o ʽhrvatskome standardnom jezikuʼ, a Babić čuva nazivak ʽhrvatski književni jezikʼ. Onako kako su gore određeni pojmovi, hrvatski književni jezik doista ima, kako veli Babić, »neprekinutu protežnost od 11. stoljeća, a u današnjem obliku od 16. stoljeća do danas«. Pitanje je, može li se to reći i o ʽhrvatskome standardnome jezikuʼ ili je Brozović u pravu kada njegov početak stavlja u XVIII. stoljeće. Drugi je element razilaženja što Brozović, što je prirodno za jezikoslovca rođena u Bosni, zastupa uhodani nazor da hrvatski standardni jezik ima narječnu osnovicu u novoštokavskome, a djela hrvatskih pisaca pisana novoštokavštinom (iako ikavskom) u drugoj polovici XVIII. stoljeća prva su, kako smatra, koja su se proširila cijelim hrvatskim prostorom, što je uvjet da se govori o ʽstandardnome jezikuʼ. Ipak i Brozović priznaje u bilješci 8 uz članak O početku hrvatskoga jezičnog standarda (Jezik 2005., 52, 5, str. 189): »Kako bih pak mogao zanemariti činjenicu da je Kašić još u 20-im godinama XVII. stoljeća preveo cijelu Bibliju, a jedna je od sudbonosnih nesreća hrvatske povijesti što ta Biblija nije bila tada tiskana. Da je bila objavljena, hrvatski novoštokavski standardni jezik potjecao bi iz prve polovice XVII. stoljeća, a ne iz sredine XVIII., kako je u stvarnosti... I cijela bi hrvatska povijest posljednjih četiriju stoljeća bila drugačija (to jest bolja).« No ako ipak Kašićevu gramatiku (1604., pisana nešto ranije, možda 1599.) i Ritual rimski (1640.) prepoznamo kao djela kojima je počela svjesna jezična politika, koju je tada vodila Katolička crkva radeći na vjerskoj obnovi i misijama u slavenskim zemljama, dakle ne samo pisanje na novoštokavštini, nego i propisivanje novoštokavštine (tada također ikavske) za književni jezik, onda imamo dobra razloga reći da je planska standardizacija hrvatskoga jezika svakako počela u Hrvata na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće, kao što je počela u Srba u prvoj polovici XIX. stoljeća. To je vrlo jasno zastupao u svojim djelima iz 1980-ih i 1990-ih godina Vladimir Horvat, a i Babić je tih argumenata bio svjestan najmanje od 1990.

Kao dodatak koji stavlja u pitanje predodžbu o novoštokavskome kao osnovici hrvatskoga standardnoga jezika, može se navesti inovativno shvaćanje razvoja hrvatskoga jezika do kojega je došao Radoslav Katičić, dijelom zahvaljujući poticaju u paleoslavističkim i kroatističkim radovima Stjepana Damjanovića, do vremena kada je pisao svoju izvrsnu knjigu Hrvatski jezik gdje u Zaglavku kaže (2013., str. 257): »Ako se pak mene pita, rekao bih da je to (naime: glavno u knjizi, M. J.) spoznaja kako u Hrvata nikoji dijalekt nije podignut na položaj književnoga i na kraju standardnoga jezika. Dijalekti su samo služili kao predlošci i modeli za različite stilizacije književnoga jezika sve do njegova standardnog oblika. A sam književni jezik ćirilometodski je, slovinski. U Hrvata, nadalje, nema dijalektalnih književnih jezika nego samo različitih dijalekatskih stilizacija jednoga književnoga jezika kojemu je povijesna osnovica ćirilometodski crkvenoslavenski: językъ slověnskъ, kako su ga izvorno zvali, ili jezik slovinski ili slovenski, kako su ga prema svojem izgovoru zvali naši stari. Ta zamjenjivost naziva slovinski i hrvatski specifična je oznaka hrvatskoga književnog jezika...«

Ako se sada vratimo na Zakon o hrvatskom jeziku, možemo uočiti kakav obrat on uvodi u još uvijek uvelike uhodanu, iako u naših vodećih jezikoslovaca nadvladanu, predodžbu o hrvatskome jeziku. Navest ću prva dva članka Zakona:

Članak 1.

(1) Hrvatski jezik službeni je jezik u Republici Hrvatskoj i jedan od službenih jezika Europske unije.

(2) U svojoj je ukupnosti i cjelovitosti hrvatski jezik temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture te se na njemu odvija usmena i pismena komunikacija u javnom životu u Hrvatskoj.

Obuhvat i posebnost hrvatskoga jezika

Članak 2.

(1) Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku ‒ na glagoljici, hrvatskoj ćirilici (bosančici) i latinici (gajici).

(2) Posebnost hrvatskoga jezika njegova je trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao osnovica standardnoga jezika.

(3) Uz narječja navedena u stavku 2. ovoga članka, sintetizirana formulom ča-kaj-što, hrvatski jezik obuhvaća i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili kara­ševskohrvatskoga jezika.

Dva glavna ograničenja hrvatskoga standardnoga, a onda i književnoga jezika, koja su uveli hrvatski vukovci oko 1900. godine bila su a) potpun prijekid s nasljeđem hrvatske književnosti i njena jezika i b) potpuno odvajanje novoštokavski stiliziranoga standarda od drugih hrvatskih dijalekata, čakavskoga i kajkavskoga, dakle uvođenje novoštokavskoga dijalektalnoga purizma.

Kada se je Karadžić zalagao za prijekid s tradicijom srpskoga književnoga jezika koji je do tada bio slavjanoserbski, dijelom i ruskocrkvenoslavenski, vrlo dalek od narodnoga govora, onda je to bila jezična i socijalna revolucija u interesu srpskoga jezika i naroda (iako je bila i u geopolitičkome i jezičnopolitičkome interesu tadašnje austrijske politike). Kada se je zalagao za dijalektalnu čistoću, bilo je to zalaganje za sustavnost i čistoću jezika bez nekoga gubitka za srpski jezik jer je štokavski bio jezik bogate narodne književnosti dok drugi srpski dijalekt, torlački, nije imao znatnije kulturne uloge za Srbe.

No kada su se hrvatski vukovci odlučili urediti književni jezik »uglavnom onako kako je u srpskoj književnosti predlagao Vuk Stefanović Karadžić«, i kada je Maretić svoj gramatički opis ʽhrvatskoga ili srpskogaʼ utemeljio na korpusu djela Karadžića i Daničića, kao što izrijekom tumači, a posve ispustio cijelu književnu baštinu od srednjega vijeka i Marulića do Šenoe i Kranjčevića iz svojega opisa, onda za to nije bilo slična razloga jer je jezik hrvatske književnosti bio blizak i razumljiv puku i njegovim govorima od kasnoga srednjega vijeka, a još više od XVI. ili XVII. stoljeća, a predstavljao je neprocjenjivo kulturno blago ugrađeno u jezik, pa je taj prijekid njegova razvoja značio drastično osiromašenje hrvatskoga jezika. A kada su hrvatski vukovci uveli dijalektalni purizam i odbacili svu baštinu hrvatskih narječja, kajkavskoga i čakavskoga, za Hrvate je to bio velik gubitak jer su književnost i kultura na tim narječjima bili visoko razvijeni, a takav je purizam jezičnopolitički jednako tako povezivao Hrvate sa Srbima štokavcima, kao što je rascjepljivao hrvatsku jezičnu zajednicu, udaljujući kajkavce i čakavce od novoga vukovskoga standarda.

Stoga je bilo jedino naravno da se ta dva ograničenja hrvatskoga jezika, a tako i hrvatskoga književnoga jezika, pa i hrvatskoga standardnoga jezika, u samostalnoj hrvatskoj državi ukinu i odbace, a da se hrvatskomu jeziku zacrta cjelovitost i jedinstvo, naravno u skladnu i sustavnu okviru, polazeći od toga da je hrvatski jezik »temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske kulture« (čl. 1) – jer je kulturni kriterij temeljni kriterij identiteta jezika – i od toga da on obuhvaća hrvatski standardni jezik, ali i jezik »cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku« (čl. 2, 1), te da je posebnost hrvatskoga jezika i u tome što on obuhvaća tri narječja, čakavsko, kajkavsko i štokavsko, kao i govore Hrvata u inozemstvu (čl. 2, 2–3).

Sve te formulacije znače temeljit raskid s vukovskim jezičnopolitičkim sputavanjem i osiromašivanjem hrvatskoga jezika i otvaraju nove vidike i zadatke pred hrvatskim jezikoslovljem i filologijom. Možda je sreća da ih politički i jezični cenzori u Hrvatskoj nisu prepoznali prije nego što je Zakon izglasovan u Hrvatskome saboru.

Iako su ʽstručnjaciʼ u ministarstvima ili među njihovim savjetnicima unesli vukovsku formulaciju da je »štokavsko (narječje) odabrano kao osnovica standardnog jezika«, umjesto formulacije Radne skupine Matice hrvatske da je standardni jezik stiliziran prema štokavskome obrascu, kako je to izrazio Katičić, ipak je sadržaj tih uvodnih članaka jasan i predstavlja temeljit obrat od službenoga shvaćanja hrvatskoga jezika tijekom najvećega dijela XX. stoljeća.

To ne mora značiti da se sada svi priručnici za hrvatski jezik moraju nanovo pisati od početka jer imamo izvrsnih priručnika budući da smo imali naraštaj izvrsnih jezikoslovaca u drugoj polovici XX. stoljeća koji su obranili hrvatski jezik u za to nepovoljnim vremenima. Oni su nam uz ostalo ostavili Veliku gramatiku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u četirima svescima, a kao bitne dopune Akademijinu rječniku u 23 debela sveska, objavljuju se u Hrvatskoj akademiji i mnogosveščani rječnici – Benešićev rječnik koji obrađuje hrvatski književni jezik do sredine XX. stoljeća, kao i kajkavski rječnik – kojih se objavljivanje bliži dovršenju. Ima i drugih vrijednih jezikoslovnih djela i priručnika koje ne ću ovdje nabrajati. Stoga postojeće jezične priručnike treba u svjetlu sada i zakonski oslobođena pogleda na hrvatski jezik postupno oslobađati ograničenja u onoj mjeri u kojoj su im bivala nametana, dorađivati i usavršavati, ali mnogi od njih predstavljaju izvrstan temelj za budući vrijedan rad za koji se je sada otvorila i zakonska perspektiva. U naše vrijeme otvaraju se i zadatci da se sve to, što se još nije obradilo, obradi i najnovijim jezičnim tehnologijama tako da će najdjelotvorniji jezični priručnici u budućnosti, i kada budu imali podudaran sadržaj, izgledati bitno drugačije nego dosadašnji i omogućavati bitno brži i interaktivniji pristup nego što je do sada bilo moguće. No i u tome poslu bit će jednako presudne, kao i do sada, jasne i sadržajne jezikoslovne prosudbe o hrvatskome jeziku, o kakvima je ovdje bilo riječi. n

Mislav Ježić, indolog i filozof, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Uz rad na matičnom studiju kao međunarodno priznati indolog, osnovao je nekoliko filoloških studijskih programa: turkologiju, hungarologiju i sinologiju te Katedru za računalnu lingvistiku. Redoviti je član HAZU u Razredu za filološke znanosti od 2000., gdje je obavljao i obavlja vodeće dužnosti (ističemo projekt Hrvatska i Europa). Autor je više od 10 znanstvenih monografija i mnoštva znanstvenih radova, urednik mnogih znanstvenih izdanja. Bio je član najviših tijela u sustavu znanosti (višestruko član te potpredsjednik Nacionalnog vijeća za znanost. Dugogodišnji je predsjednik Paneuropske unije u Hrvatskoj, a danas njezin počasni predsjednik.