Hrvatske utvrde u suvremenoj leksikografiji

Prinos općih i specijalnih leksikona sintetiziranju nacionalnoga pamćenja odavno je prepoznat, potvrđujući kako takva izdanja, uza svoju praktičnu ulogu, mogu ostvarivati snažnu simboličnu vrijednost. Kada je riječ o leksikonima specijalnoga tipa koji su precizirani kakvim daljim razdobljem, uzimajući u obzir činjenicu njihove imanentne okrenutosti kroz minulo sadašnjemu, razvidna je nužnost dodatna sustavna i pregledna sažimanja svih u dijakronijsko-sinkronijskom presjeku relevantnih podataka radi zadovoljenja informacijskih potreba suvremenoga čitatelja, kojemu se nastoje podastrijeti različiti aspekti trajnosti kulturnoga, političkoga, vojnoga i ostaloga djelovanja prethodnih generacija upisanih u prepoznatljivu obliku ili pak u tragovima u nacionalnoj kulturi i civilizaciji. Leksikografska obradba fortifikacijskih sustava napose je zamašan posao, okrenut iznošenju spoznaja o kulturno-povijesnim nanosima koji su uvjetovali današnji izgled tih sustava, mnoge pak pretvorili u ostatke nepoznatih građevina, zbog čega je suočen s balansiranjem između dobro istraženih područja i premošćivanjem nedostatnih informacija o pojedinim temama. S obzirom na sve navedeno, dojmljiv Leksikon utvrda Hrvatske koji je potkraj 2024. izdao Leksikografski zavod Miroslav Krleža na više od 800 stranica kao rezultat višegodišnjega terenskoga rada, s mnoštvom slikovnih priloga, od kojih je dio, uz pripadajuće tekstove, prvi put dokumentirao pojedine lokalitete, valja motriti kao iznimno vrijedan prinos suvremenoj hrvatskoj leksikografiji, nacionalnoj burgologiji te kulturnoj baštini u najširem smislu.

Vrana, ostatci utvrde, jugozapadna strana, foto: D. Lovrić

Spoj tradicije i suvremenosti

Leksikon utvrda Hrvatske urednički potpisuju leksikografi povjesničari dr. sc. Krešimir Regan i dr. sc. Vlatka Dugački, a među suradnicima su, uz ostale leksikografe, povjesničari, arheolozi i konzervatori s više hrvatskih, mahom zagrebačkih institucija, kao i više od 80 fotografa te 15 izrađivača tlocrta i situacijskih planova leksikonom obuhvaćenih više od 1000 lokaliteta. Poticaj njegovoj izradbi bila je 104. godišnjica Matičine objave djela Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, prvoga izdanja leksikonskoga tipa koje je obuhvatilo hrvatske utvrde, iz pera hrvatskoga povjesničara, konzervatora i muzeologa Gjure Szabe (1875–1943). Referirajući se na mnogobrojne srednjovjekovne burgove i gradove koje je razdijelio po županijama u sastavu tadašnje Kraljevine Hrvatske i Slavonije te prikazao na nekoliko stotina stranica, Szabo je u opsežnu predgovoru svojega djela (pretiskano u Zagrebu 2006), među ostalim naveo kako »svi ti gradovi i njihovi ostaci nisu još potanje ispitani, za to će trebati još kroz decenija rada« i kako »I nijemi kamen može mnogo pričati, ali će to razumjeti samo onaj, koji se potrudi, da taj govor i razumije, dok će svakomu drugom ostati kamen tek kamenom, a razvalina bit će mu pusta rpa kamenja« (Szabo, 1920: 1). U nacionalnom hodu XX. i XXI. stoljeća nesumnjivo su se mnogobrojne spoznaje povijesnih i arheoloških istraživanja dogradile na njegove opise kamenih tvorbi dalje prošlosti. Usto, funkcija se mnogih utvrda i dvoraca s vremenom mijenjala te su oni primjerice postajali domovima muzeja kao i različitih turističkih sadržaja, a i sama perspektiva motrenja fortifikacijske baštine kao nijemoga svjedoka nadomještena je sagledavanjem burgoloških sadržaja kao »živih organizama«, kako ih urednici, odajući počast predšasničkom Szabinu djelu, atribuiraju u Predgovoru.

Ilok, dvorac Odescalchi nakon obnove 1969–1970., foto: D. Lovrić

Perušić, ostatci kaštela, foto: D. Lovrić

Leksikon utvrda Hrvatske obuhvaća srednji i rani novi vijek, okvirno je usidren između propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine i okončanja Dugoga rata Habsburške Monarhije i Osmanskoga Carstva Žitvanskim mirom 1606. Propulzivnih je granica zbog osobitosti građe koju predstavlja te zasijeca i u ostala razdoblja koja su prethodila propasti Carstva, npr. kad obrađuje klišku te sinjsku utvrdu, obje podignute na mjestima prapovijesnih gradina, kao i razdoblja nakon početka XVII. st., npr. kad obrađuje barokni dvorac Severin na Kupi, nastao pregradnjom kasnorenesansnoga kaštela. Izdanje obuhvaća 807 stranica, od čega temeljni leksikonski dio ima 755 stranica s 1075 članaka, tj. lokaliteta, nanizanih abecedno od leksikonske natuknice »Adžamovci ‒ Gradina« do »Žumberak ‒ Stari Grad«. Članci su dvodijelno strukturirani te su načinjeni od temeljnoga dijela i literature. Temeljni dio uvodno je koncepcijski oslonjen o šesteročlanu tipologiju koju su autori rabili pri opisu utvrda, razvrstavajući ih u skupine kasnoantička ili ranosrednjovjekovna utvrda, gradište, tvrdi grad, srednjovjekovni kaštel, renesansni kaštel, kula, svjesni poteškoća takva klasificiranja u određenim slučajevima, npr. kad je riječ o slaboj uščuvanosti utvrda (autori rabe sintagme srednjovjekovna utvrda i novovjekovna utvrda) te kad se utvrde određuju prema izvornoj, a ne današnjoj pripadnosti nekomu od tipova utvrda. Nakon tipološkoga određenja, navedena je lokacija – prema najbližem većem ili većim naseljima, potom se donose povijest utvrde i njezin opis ili prikaz ruševina. Svaki članak popraćen je uvrštenjem najrelevantnijih bibliografskih jedinica, uključujući arhivske izvore (primjerice rukopisne ostavštine), knjige, kvalifikacijske radove, kataloge izložba te periodiku, kojima se korisnike upućuje na daljnja istraživanja tema, kao i na uporišta iznesenih pretpostavka poput onih kako su nesačuvani dijelovi fortifikacijskih sustava mogli izgledati.

Sudbine hrvatskih utvrda i dvoraca ispričane suvremenom tehnologijom

Pred čitateljima se gotovo filmskom brzinom nižu podatci o podizanjima utvrda, dajući kontekst njihove tadanje geostrateške važnosti, npr. kontrole prijelaza preko rijeke Krke u slučaju Trošenja, tvrdoga grada koji su sagradili Šubići najkasnije početkom XV. stoljeća, ili obrane od gusarskih napada u slučaju Dakse, kule u sklopu nekadašnjega franjevačkoga samostana i crkve sv. Sabina na istoimenom otoku kraj Dubrovnika, sagrađene u XVI. st. Utvrde i dvorci mijenjali su vlasnike darovanjima posjeda, sklapanjima ugovora, ženidbenim vezama, izumiranjem obiteljskih linija, ratovima i osvajanjima, kule su se primjerice uključivale u župne crkve, mnogi dvorci ukidanjem vlastelinstava 1945. bivali nacionalizirani i td. Fortifikacije su se oštećivale požarima, obnavljale, pregrađivanjem i proširenjem znatnije mijenjale, okruživale obrambenim opkopima, opasavale visokim ili plitkim bedemima, povezivale mostovima, obogaćivale arhitektonskim pojedinostima, dobivale ili gubile rezidencijsku, gospodarsku i drugu svrhu (npr. Stari grad Varaždin 1925. darovan gradu Varaždinu za potrebe smještaja gradskoga muzeja). Važno je istaknuti da u člancima nije ispušten predajni sloj kada svjedoči o važnijim aspektima izgleda utvrda, primjerice u slučaju ostataka utvrde Subotica koja je, prema predaji, bila zidana kamenom. Kad nema podataka o gradnji, autori izrijekom to i navode, kao u slučaju utvrde Cerna, tj. njezinih ostataka prema kojima, kao i iz povijesnih izvora, nije moguće utvrditi njezin nekadašnji izgled ili cjelovitiji obris. U nastojanju da se donesu svi dostupni podatci, u leksikonu se navode dimenzije sačuvanih zidina i ostalih obrambenih kompleksa te nastoji rekonstruirati izgled pojedinih građevina prema relevantnim skicama, npr. u opisu ostataka kaštela Vršić, kojemu je jezgra bila masivno zidana građevina pravokutna tlocrta, unutarnjim zidom pregrađena na dvije velike prostorije, prema I. Kukuljeviću Sakcinskome (XIX. st.), te npr. u opisu gotovo nepostojećih ostataka Male županove gradine, kojoj je vrh bio opasan bedemom te u tlocrtu opisivao nepravilan šesterokut, sudeći prema skici ostataka ruševina V. Henneberga (1936). Članci također obuhvaćaju mnoštvo arheoloških pojedinosti, poput onih o pronađenim ulomcima keramike iz prapovijesnoga, ali možda i rimskoga razdoblja, npr. u natuknici Barlete. Mnogobrojne fotografije utvrda, od kojih je dio snimljen iz zraka te prvi put potanje fotografski dokumentiran, u kutu nerijetko donose skicu tlocrta građevine te kao rezultat opsežnih terenskih istraživanja pojedinih lokaliteta čitatelju pružaju potpunu informaciju o vizualnom stanju zatečenih fortifikacijskih sustava.

Samobor, Stari grad, foto: N. Milčić

Trodijelna struktura prilagođena korisničkomu iskustvu

Leksikon je trodijelno strukturiran te, nakon temeljnoga dijela, donosi dva popratna teksta ‒ Pojmovnik fortifikacijskoga graditeljstva (izbor) (str. 757‒774) i Kazalo osobnih imena (str. 775‒807), koji čine informacijski povezanu cjelinu. Pojmovnik fortifikacijskoga graditeljstva uključuje izbor najfrekventnijega pojmovlja relevantna za srednji i rani novi vijek, a unutar 63 zastupljena pojma, nekoliko je upućivanja na nosive natuknice (baterijska kula → rondel, grad → tvrdi grad, tvrđava → renesansna tvrđava, zidina → bedem). Uz pojmove prepoznatljive širemu čitateljstvu, poput kule, puškarnice i utvrde, među zanimljivim su slučajevima toponimi kojih je podrijetlo u pučkoj etimologiji, npr. budim i gradište. U opsežnu Kazalu osobnih imena, koje uvelike olakšava snalaženje u opsežnoj leksikonskoj građi povezivanjem lokaliteta i njegova vlasnika ili njegovih vlasnika, zapisi variraju od samo osobnoga imena, samo prezimena (plemićke obitelji), imena i prezimena. Brojem lokaliteta prednjači hrvatski plemićki rod Frankopan (48), potom hrvatska plemićka obitelj Zrinski (29), nešto manje velikaška obitelj njemačkoga podrijetla Celjski (24) te podjednako hrvatska plemićka obitelj potekla od plemena Gusića, Krbavski, tj. Kurjakovići (22) i velikaška obitelj mađarskoga podrijetla Erdődy (22). Od osobnih imena i prezimena prednjače Matija Korvin (108) i Sigismund Luksemburgovac (71), sa znatno manjim brojem lokaliteta od njih ali još uvijek brojčano nadmoćno u odnosu na ostala spomenuta imena izdvajaju se Ivaniš Korvin (38), Karlo I. Robert Anžuvinac (36), Ferdinand I. Habsburgovac (34), Justinijan I. Veliki (31), Ludovik I. Anžuvinac (Veliki) (30), Bela IV. Arapadović (27) te Ivan Karlović (Kurjaković) (25).

Leksikoni posvećeni srednjemu vijeku

U suvremenoj hrvatskoj enciklopedici nekoliko je izdanja posvećeno srednjemu vijeku na prostoru Hrvatske: Leksikon hrvatske glagoljice J. Bratulića (1995), koji u personariju i terminariju obrađuje naslovnu sastavnicu tropismenosti ranoga srednjega vijeka, te Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja priređivača F. Šanjeka i B. Grbavac (2017), s uključenim osobama, događajima, pojmovljem i kronologijom u četirima zaokruženim cjelinama. Pridružujući se tematski tomu nizu, Leksikon utvrda Hrvatske nesumnjivo pridonosi obogaćivanju leksikonske pokrivenosti aspekata hrvatskoga srednjovjekovlja, ali se njime kani potaknuti na leksikografsku obradbu utvrda i ostalih razdoblja. Naime, iako zamišljen kao jednosveščanik, određen srednjim i ranim novim vijekom, zapravo je temeljni kamen nizu najavljenih Zavodskih izdanja kojima bi se obuhvatili prapovijest i stari vijek te razdoblje od početka XVII. stoljeća do druge polovice XX. stoljeća i usustavile fortifikacije na hrvatskome tlu od neolitika do doba komunizma, kad su podignuti posljednji obrambeni kompleksi. Završna knjiga pred čitatelje bi donijela sudbinu hrvatskih utvrđenih naselja od njihova utemeljenja do uklapanja u vizure gradova, njihove prometnice i zelene površine.

Djela u izradbi

Leksikografski zavod Miroslav Krleža Leksikonom utvrda Hrvatske (2024), iz niza svojih posebnih izdanja, znatno je obogatio nacionalnu leksikografiju leksikonskoga tipa, pokazujući kako, uz Kazališni leksikon, Hrvatski etnološki leksikon i Leksikon hrvatskih umjetnica, koji se u toj kući trenutačno izrađuju, uz nove sveske opsežna dugovječna Hrvatskoga biografskog leksikona, spremno odgovara na zahtjeve suvremenih korisnika, nudeći u sintetiziranju raznovrsnih znanja djela podjednako atraktivna užemu kao i širemu čitateljstvu. 

-

Ljubica Josić zaposlena je kao leksikografkinja u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Završila je interdisciplinarni doktorski studij hrvatske kulture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni i stručni interesi usmjereni su joj među ostalim na leksikografiju, filologiju, ponajviše stilistiku hrvatskoga jezika, te komunikologiju.