Genij ispred svoga vremena

Misao da je pjesništvo »mudrije i vrjednije od povijesti« nalazimo u Aristotelovu djelu Poetika. Velikan starogrčke i svevremeno vrijedne svjetske filozofije – i ujedno idejni pokretač i sistematizator gotovo svih danas poznatih znanosti – smatra da povijest govori o pojedinačnome i prolaznome, a pjesništvo, za razliku od toga, o općemu i trajno bitnome, te je zato pjesništvo uvelike »filozofskije« od povijesti. Istinu da je Ruđer Bošković bio iskoračio iz svojega historijskog ili biografskog vremena, i bio naš i svjetski, mislima usmjeren i na zemaljsko i na nebesko ili svemirsko – izvrsno je izrazio nedavno preminuli akademik Luko Paljetak, hrvatski pjesnik iz Dubrovnika, napisavši o svojemu znamenitom sugrađaninu stihove koji kao svojevrsna inicijalna misao svijetle na početku pjesme naslovljene Josipu Ruđi Boškoviću:

»Jesu li zvijezde iznad Dubrovnika, o Rûđe, / drukčije nego one iznad Pariđa, tuđe, // ili je pogled na njih drukčiji kroz te leće / brušene, tako da su sve male stvari veće // de natura, et usu infinitorum et / infinite parvorum; kakav je, Ruđe, svijet // svjetlosti iza ove svjetlosti, iza vjeđa / sklopljenih kao u snu ili u smrti, [...]« (L. Paljetak, Pjesni na dubrovačku, Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, Dubrovnik, 1997).

U izdanju dubrovačkoga ogranka Matice hrvatske objavljena ja 2024. knjiga Ruđer Bošković: znanstvenik, književnik i diplomat. Autor je prof. dr. sc. Stipe Kutleša, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju. Diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskome fakultetu i teorijsku fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, magistrirao na poslijediplomskom studiju Povijesti i filozofije znanosti na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku i doktorirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu obranom disertacije o prirodnoj filozofiji Ruđera Boškovića.

Novoobjavljena knjiga profesora Kutleše obaseže oko 270 stranica i obuhvaća ove dijelove (podijeljene na poglavlja i potpoglavlja): Čovjek iznad svoga vremena; Boškovićevi predci i obitelj; Znanstveni, književni, diplomatski i privatni životopis; Odjek i prihvaćanje Boškovićevih ideja; Prisvajanja Boškovića; Zaključna riječ; Dodatak: Društvene, političke, kulturne i znanstvene prilike u drugoj polovici 17. i u 18. stoljeću – kronologija; Kazalo imena.

U prvome dijelu Kutleša govori o Boškoviću kao o čovjeku koji je bio ne samo ispred nego i iznad svojega vremena, o Ruđerovu »univerzalnome enciklopedijskom duhu«, pri čemu autor ističe da »Bošković zasigurno spada u svjetsku elitu znanstvenika sveukupne svjetske znanstvene povijesti. To svjedoče i mišljenja nekih od najvećih svjetskih umova, ne samo našega doba nego i njegovih suvremenika i sljedbenika, pa i idejnih protivnika« (str. 10). Kutleša zatim napominje da je već za života postigao velik ugled, ali da njegovo doba nije u potpunosti shvatilo ni prepoznalo Boškovićevu važnost. Razlog je ponajvećma u tome što su Boškovićeve ideje bile ispred i iznad svojega vremena, što Kutleša objašnjava spominjanjem brojnih mišljenja znalaca i mjerodavnika, primjerice:

»Bošković je postavio ideju da su temelj sve tvarne stvarnosti jednostavne, neprotežne i nedjeljive tvarne točke. Prema današnjim znanstvenim spoznajama to odgovara kvarkovima i leptonima kao osnovnim gradivnim elementima tvari. Američki fizičar, nobelovac Leon Lederman (1922. – 2018.) posebno ističe (1988.) nevjerojatnost takve ‘luđačke’ zamisli kakvu je imao Bošković« (str. 12).

Treba dometnuti da Kutleša smjera na Ledermanove zamjedbe iz njegove knjige The God Particle (Božja čestica; hrv. izdanje Izvori, Zagreb, 2000), gdje američki nobelovac u poglavlju Dalmatinski prorok ističe da se fraza »išao je ispred vremena« prečesto rabi, no da će ju on ipak uporabiti. Lederman objašnjava da ne govori o Galileiju, Newtonu, Kepleru i Braheu jer su svi oni bili »prihvaćeni – čak slavljeni uz fanfare! – u vlastitom vremenu zato što su stigli sa zamislima koje je znanstvena zajednica bila spremna prihvatiti«, ali da nisu bili svi te sreće, nakon čega Lederman ističe »Hrvata Ruđera Josipa Boškovića, Dubrovčanina koji je velik dio svog radnog vijeka proveo u Rimu«, a »rođen je 1711., šesnaest godina prije Newtonove smrti«. Lederman govori, u isti mah znalački i nadahnuto, o Boškovićevim zamislima »potpuno luđačkima za osamnaesto stoljeće (a možda i za bilo koje drugo vrijeme)«, misleći pri tome, uz ostalo, na Boškovićeve bezdimenzijske ili neprotežne točke od kojih je sazdan sav protežni svijet. »Mi smo, evo, prije dvadesetak godina pronašli česticu koja odgovara tom [Boškovićevu] opisu. Nazvali smo ju kvark«, precizira Lederman.

Ne će biti preuzetno primijetiti da se na Boškovića kao na malo koga može primijeniti aforistični citat sadržan u glavnome Schopenhauerovu djelu Svijet kao volja i predodžba (Die Welt als Wille und Vorstellung), gdje autor slikovito objašnjava razliku između talenta i genija: »Talent sliči na strijelca koji pogađa metu koju drugi nisu sposobni pogoditi; a genij na strijelca koji pogađa metu koju drugi ne mogu ni vidjeti.« U tome se smislu može s pravom ustvrditi da je Bošković genij među novovjekovnim talentima u koje pridolaze velikani Kopernik, Brahe, Galilei, Kepler, Newton i drugi.

Među onima koji su prepoznali i istaknuli Boškovićevu veličinu i svjetsku značajnost navodi Stipe Kutleša i stajalište britanskoga fizikalnoga kemičara Harolda Brewera Hartleya, profesora na sveučilištu u Oxfordu, koji je rekao da je Bošković »jedan od najvećih intelektualaca svih vremena«, također i mišljenje britanskoga književnika Aldousa Huxleya, koji Boškovića s obzirom na važnost stavlja uz bok Michelangelu Buonarrotiju, Leonardu da Vinciju, Georgu Friedrichu Händelu i Christopheru Wrenu. O univerzalnosti i dalekosežnosti Boškovićeve prirodne filozofije, Kutleša je napisao:

»Boškovićev zakon sila objašnjava sve pojave u prirodi. Sam naslov njegova glavnog djela glasi Philosophiae naturalis theoria redacta ad unicam legem virium in natura existentium (Teorija prirodne filozofije svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi) (Beč, 1758.). Venecijansko izdanje Teorije ima malu promjenu u latinskom naslovu u prve tri riječi i glasi: Theoria philosophiae naturalis [...] (1763.)« (str. 13). Kutleša tumači kako je Bošković svojom jedinstvenom silom postavio znanstveni ideal da se cijela stvarnost može opisati i objasniti s pomoću samo jednoga zakona, a taj ideal titra pred očima i današnjim fizičarima koji nastoje postići ujedinjenje (unifikaciju) svih sila.

Ovdje će biti dostatno tek spomenuti da profesor Kutleša pristupačnim načinom objašnjava kako se u Boškovićevoj prirodnoj filozofiji, posebice u njegovu razmatranju prostora i vremena, mogu razabrati jasni nagovještaji i predoblici teorije relativnosti, kvantne teorije, zatim teorije determinističkoga kaosa i s njome povezane fraktalne geometrije, također i anticipacije neeuklidskih geometrija. Tomu nizu pripada i ideja determinizma, koja kaže da bi se iz poznatoga zakona sila i početnih uvjeta mogla predvidjeti sva nužna buduća gibanja i stanja kao i sve nužne pojave u prirodi. Riječ je o zamisli koju je više od pola stoljeća nakon Boškovića postavio njegov gotovo četiri desetljeća mlađi suvremenik, francuski znanstvenik Pierre Simon de Laplace. »To klasično djelo znanstvenoga determinizma u znanstvenoj je literaturi poznato kao Laplaceov duh, Laplaceovo inteligentno biće, Laplaceov demon i Laplaceova svjetska formula, a zapravo bi se trebao zvati Boškovićev duh, Boškovićev demon i Boškovićeva svjetska formula«, objašnjava Stipe Kutleša (str. 15).

U dijelu knjige o Boškovićevim predcima i obitelji, čitamo da vuku podrijetlo od staroga roda Pokrajčića te da je Ruđerov pradjed uzeo prezime Bošković, po imenu svojega oca Boška Pokrajčića. Ruđerov djed također se zvao Boško. Imao je dvojicu sinova: Nikolu i Iliju. Ruđerov stric Ilija bio je katolički svećenik, koji se školovao u Fermu u Italiji, a ubijen je 1692. u Orahovu Dolu prilikom hajdučkoga napada. Nikola Bošković, Ruđerov otac, bavio se trgovinom i putovao balkanskim dijelovima Turskoga Carstva. Došavši u Dubrovnik, oženio se Paulom (Pavom), kćerju uglednoga građanina Bare (Bartula) Bettere, čiji je otac (Paulin djed i Ruđerov pradjed) bio iz Bergama u Italiji te se kao trgovac doselio 1610. u Dubrovnik. Uz podatke o Boškovićevu podrijetlu i obitelji, možemo čitati izvatke iz njegove bogate korespondencije s braćom Božom i Barom te sestrom Anicom.

Najopsežniji dio knjige govori o Boškovićevu znanstvenom, književnom, diplomatskom i privatnom životopisu. Autor na početku predočava kronologiju Boškovićeva života, iz godine u godinu, od rođenja 1711. do smrti 1787. godine. Tu je riječ o njegovu djetinjstvu, dvama rimskim razdobljima života, od 1725. do 1756., zatim o znanstvenim putovanjima po Europi i diplomatskim poslovima za Dubrovačku Republiku, što obuhvaća razdoblje od 1756. do 1763. godine. K tome je profesor Kutleša u osnovnome objasnio Boškovićevu filozofiju, odnosno metafizička polazišta njegove prirodne filozofije, njegov »model atoma«, naučavanje o prostoru i vremenu te drugo.

Boškovićevo milansko razdoblje trajalo je od 1763. do 1773. i obilježeno je novom profesurom i radom na zvjezdarnici u Breri. Zatim se Boškovićevo pariško razdoblje protezalo od 1773. do 1782. godine. Nastupilo je nakon što je papa Klement XIV. u srpnju 1773. donio bulu Dominus ac Redemptor noster, kojom je ukinuo Družbu Isusovu (isusovački red ponovno je uspostavljen nakon četiri desetljeća: obnovio ga je 1814. papa Pio VII.).

Ostavši i dalje svećenikom, Bošković odlazi u Francusku i postaje njezinim državljaninom u službi kralja. Stipe Kutleša citira dokument iz francuskoga Državnog arhiva (Archives nationales de Paris):

»Dana 22. veljače 1774. g. opat Bošković, direktor optike, Mornarica. Smatramo da bi gospodin Bošković, svećenik, vrlo umješan astronom i optičar, mogao biti vrlo koristan u službi Pomorstva zbog svog znanja i mnogobrojnih talenata. Predlažemo stoga njegovu Visočanstvu da ga zaposli na mjesto Ravnatelja optike s godišnjom plaćom od dvije tisuće forinti počevši od 1. siječnja ove godine.« (str. 164)

Boškovićev ugled u društvu i visina dodijeljenih mu primanja izazvala je kod nekih uglednika zavist i pojačala netrpeljivost, to većma što je bio stranac i bivši isusovac (premda je Bošković ostao vjeran Družbi Isusovoj i nakon njezina ukinuća). Važno je dometnuti da je Bošković u tome razdoblju ne samo poboljšao brojne instrumente nego i konstruirao nove koji će služiti u astronomskim i geodetskim promatranjima i mjerenjima.

Boškovića nakon smrti prisvajaju najčešće Srbi i Talijani pa se u inozemnoj literaturi često može pročitati da je potekao »iz mješovitoga srpsko-talijanskoga braka«. To je neistinito. Nema ni jednoga traga da je Bošković ikada spomenuo riječi Srbin i Srbija. Stipe Kutleša navodi događaj kada je glasoviti francuski znanstvenik Jean Le Rond d’Alambert nazvao Boškovića talijanskim učenjakom, na što je Bošković odgovorio (pišući o sebi u 3. licu): »Ovdje ćemo u prvom redu upozoriti da je naš autor Dalmatinac i iz Dubrovnika, a ne Talijan« (str. 202). Profesor Kutleša o Boškovićevu narodnosnom očitovanju predočava i druge primjere, odnosno događaje iz njegova života:

»Kada se Ruđer Bošković nalazio u Beču 1757. godine, napisao je o hrvatskim postrojbama koje se u Sedmogodišnjem ratu protiv Prusa vraćaju s ratnom pobjedom: ‘Živio Haddick i naši Hrvati!ʼ Ako Bošković Hrvate naziva ‘našima’, onda bi to moralo značiti da se smatra pripadnikom toga naroda.« (str. 203)

U prilog Boškovićeve narodnosne pripadnosti Kutleša zatim spominje važan podatak da je bio povezan s Hrvatskom bratovštinom u Rimu (osnovanom 1453). Bratovština je često tražila potporu Hrvatskoga sabora, koji joj je od 1609. bio i pokroviteljem. Nadalje čitamo i ove rečenice:

»Na spomen-ploči u Parizu, na kući u kojoj je neko vrijeme (1775. – 1777.) Bošković živio, stoji da je Bošković ʽhrvatski znanstvenik i filozof po rođenju, a francuski po prihvaćanjuʼ. Na spomen-ploči u Milanu stoji da je Ruđer Bošković rođen u Dubrovniku, Hrvatska. Tehnički muzej u Beču (u doba postojanja Jugoslavije) postavio je (1952.) spomen-ploču na ondašnju isusovačku zgradu u kojoj je neko vrijeme stanovao ‘hrvatski učenjak’ (‘der kroatische Gelehrte’) Ruđer Bošković.« (str. 203)

Naposljetku bih rekao da je knjiga Stipe Kutleše Ruđer Bošković: znanstvenik, književnik i diplomat znatno više od dobro složenoga pregleda Boškovićeva života i mnogostranih područja njegova djelovanja, po čemu se naš učenjak iz 18. stoljeća iskazao autentičnim genijem i jednim od posljednjih polihistora ili svestranika. Kutleša je napisao po mnogočemu izvrstan vademecum čiji sadržaj može biti poticajan i koristan ne samo studentima i profesorima nego i svim znatiželjnicima koji iz znanstvenih ili općekulturnih interesa žele upoznati Boškovićevu filozofsku i ujedno prirodoznanstvenu ostavštinu, k tome i njegove zasluge u diplomaciji, pjesnička ostvarenja, poduhvate u geodeziji, hidrotehnici, građevinskoj statici, arheologiji, a uza sve i doznati o njegovu podrijetlu i hrvatskoj narodnosnoj pripadnosti.

Posrijedi je obuhvatna i metodološki uzorna knjiga koja podastire ne samo panoramski pogled na jedincati značaj Ruđera Boškovića nego i progled (u smislu »gledati kroz, ponirati u dubinu predmeta«) u podrijetlo, glavne osobitosti i dosege Boškovićevih prirodoznanstvenih ideja. K tomu je knjiga opremljena mnoštvom preglednih i skladno uklopljenih slikovnih priloga. Autor s lakoćom pripovijeda o Boškovićevu životu i djelovanju, jasno i precizno razlaže Boškovićeve koncepte i anticipacije zahvaljujući kojima je hrvatski filozof i znanstvenik zakoračio stoljeće, dva i više ispred vremena kojemu je biografski pripadao.

Marito Mihovil Letica, magistar filozofije i religiologije, isusovački student. Književni i likovni kritičar, član uredništva časopisa Kolo Matice hrvatske, autor i voditelj emisije Kozmos i etos na Trećem programu Hrvatskoga radija, dopisnik Vatikanskoga radija; autor knjige Odnos metafizike i znanosti: Boškovićevo metafizičko prirodoslovlje.