Vladimir Pandžić – proživljenost vrlo osobnoga likovnog izraza

Završetak školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu Vladimir Pandžić je obilježio performansom Umiranje za ljubav i umjetnost. Već sam naziv te akcije upućuje na temeljne intencije mladoga umjetnika koji na početku svoje slikarske karijere odnos prema umjetnosti dovodi u korelaciju s jednom od najvažnijih čovjekovih emocija – ljubavi. Sveti Augustin je rekao: »Ljubi i čini što hoćeš!« Umirati za ljubav jezična je konstrukcija koja ima svoje duboko semantičko značenje te čini jedan od temeljnih odnosa čovjeka prema njegovu bližnjemu, prema onome koga voli, koga ljubi. Umirati za ljubav – ne zbog ljubavi – znači staviti brigu za drugu osobu ispred brige za sebe, a ljubiti isto tako znači otkrivati kroz drugoga svoju vlastitu osobnost jer u drugome i kroz drugoga zrcali se naše autentično biće postajući prezentnije nama samima. Mnogi će reći da se isplati umirati za ljubav budući da je to najčišća emocija koju ljudsko biće u sebi nosi, ona emocija koja pokreće svijet i uvijek iznova ga u kontinuumu vremena stvara. No, isplati li se umirati za umjetnost? Ili drugačije rečeno, je li umjetnost vrijedna umiranja? Okolnosti iz kojih Pandžić progovara o tome uvjetovana je njegovom tadašnjom pozicijom – početkom umjetničkoga stvaralaštva, začetkom nove životne dionice koja će u potpunosti obilježiti slikarev život. Umirati za umjetnost jednako je kao i živjeti za umjetnost, a u takvoj vrsti življenja iskazani su bunt i otpor te idealizacija umjetničkoga poziva koja postaje ra­zumljivija ako ju se gleda naočalama romantičarskih ideja o umjetnosti i geniju.

Rana oslonjenost na poetiku neoekspresionizma

Svaki je početak putovanja prilika za doći do cilja, no unutar toga početka nisu uključeni svi izazovi s kojima se putnik mora suočiti da bi do cilja i došao. Međutim, prihvatimo li stav da je smisao putovanja samo putovanje, a ne isključivo krajnja točka u kojoj putovanje završava, sam naš pothvat postaje interesantniji i dobiva dimenziju življenja hic et nunc. Pandžić je duboko osjećao to OVDJE i SADA jer se njegov opus kretao između okolnosti u kojima je živio i koje je doživio te vlastitog unutarnjeg života u kojem je umjetnost imala egzistencijalnu funkciju. Još za studentskih dana na slikara je snažan dojam ostavio njemački pokret obnovljenog ekspresionizma s početka osamdesetih godina nazvan Neue Wilde ili Neue Heftige. Dok su foviste nazivali »divljim zvijerima« zbog njihova korištenja boje na način na koji je tada bio provokativan, neoekspresionisti su uz snažan kolorit nasljedovali tradiciju impastnoga, gestualnog slikarstva što je njihove slike činilo vrlo jakima u ekspresiji. Takav je odnos prema slikarstvu Pandžić njegovao tijekom čitavoga svog stvaralaštva upuštajući se tek katkad u proces smirivanja slike, najbolje vidljiv u ciklusu bijelih slika. No, osim gestualne i kolorističke snage, čvrstoga, gustog i kontroliranog poteza, u jeku ratnoga vremena Pandžićeva je tematika postaja pomalo mračna, sumorna i egzistencijalno teška. Ciklus ljudskih glava rađen u tehnici akvarela na malim komadima papira krokiji su ratnoga doba te intimni zapisi slikarevih emocionalnih stanja u koja je tada uronio. Andrija Tunjić je zapisao: »Osobni odnos prema stradanju i patnji, on je pretvorio u univerzalnu, metafizičku patnju.« Ostavile su ratne strahote velikoga traga na Pandžićevu opusu, ali ga nisu do te mjere odredile da bismo ga snažnije vezali samo uz tu vrstu tematike, kao što je primjerice svoje slikarstvo ratnim temama podredio pokojni osječki slikar Mile Nekić. Snažnu je impulzivnu fazu prve dekade devedesetih Pandžić postupno napustio uranjajući u svijet slavonskoga pejzaža. Nadovezao se tako na bogatu tradiciju slavonske pejzažistike koja je od druge polovice 19. stoljeća s protagonistima osječke risarske škole imala važnu ulogu u osječkoj likovnosti. Često korišten motiv vode u kombinaciji s plavetnilom neba naznačenog dosta snažnim nabojem činili su te slike također emocionalno nabijenima. Pandžićevi krajolici s početka dvijetisućitih su dinamični, prikazuju pokret i život prirode u njezinim gibljivim intervalima koje slikar nastoji dočarati uz pomoć impasta i zavojitih poteza u kojima se ne odaju snažni konturni obrisi, nego se boje poput zelene, plave, žute ili smeđe skladno prelijevaju tvoreći uravnoteženu i skladnu cjelinu. U kasnijim prikazima prirode slikar je pomalo rafinirao odnos prema temi pa je dodatno naglašavao dinamičnu zavojitu liniju te vrlo snažnu gestu ispunjenu velikim namazom boje. Zbog povremenih boravaka u Dubrovniku kod sestre, Pandžić se inficirao i prostorom Mediterana. Još snažniji od onih slavonskih, mediteranski su pejzaži slikaru omogućili da se ponovno vrati u neoekspresionističko okrilje te da kroz njega konačno definira svoj prepoznatljiv rukopis. Osim toga, pejzaž se na sižejnoj razini pokazao podatnim za poigravanje reprezentacijskim elementima slike pa kroz njih Pandžić svjesno i spretno balansira između figurativnog i apstraktnoga likovnog jezika. Ta dihotomija u razmatranom opusu nije za slikara bila od velike važnosti jer je apstrakciju i figuraciju doživljavao kao avers i revers istoga novčića. No, fokusiramo li se na Pandžićeva apstraktna djela, postat će nam jasnija njegova vještina skladanja boja i oblika koja u prizorima na kojima vlada reprezentacijska logika ne dolazi u tolikoj mjeri do izražaja. To nam otkriva da je riječ o slikaru koji izvrsno razumije logiku slike, što na njegovim platnima ostavlja dojam proživljenoga iskustva slikanja – erosa i thanatosa koji osciliraju između umiranja i življenja za umjetnost.

Nove slike: otkrivanje postsmodernističkih strategija

Vrlo zanimljiva dionica Pandžićeva opusa događa se nakon njegova umirovljenja, kad slikar počinje svakodnevno boraviti u svom atelijeru te kontinuirano slikati. Dio svega onoga što je Vladimir Pandžić naslikao samo u 2024. godini bilo je izloženo u kolovozu iste godine u Kulturnom centru u Osijeku na izložbi Don’t look. Tko otprije poznaje njegov opus ostat će nemalo iznenađen Pandžićevim novim slikama. Ne bih rekao da se u njima dogodio radikalan odmak od stare poetike te da su raniji Pandžić i Pandžić sada neusporedivi, ali u okvirima aktualne slikarske produkcije on je nesumnjivo uspio sintetizirati brojne elemente svoje poetike u jasnu i dorečenu cjelinu. Kao ni u ranijem razdoblju, ni sada odabir apstraktnog ili figurativnoga likovnog jezika za Pandžića nije tema jer se bez problema snalazi i u jednom i u drugom sustavu vizualizacije, a katkad ih, kao što je to napravio na djelu Pobjeda svjetlosti (2024) isprepleće na tragu oblikovne logike Vasilija Kandinskog. Dosta važan segment u novim slikama je umjetnikov odnos prema različitim referencijama iz umjetnosti ili kulture. Poigravanje s njima prožeto je postmodernističkim ludizmom u koji slikar vjeruje i u kojem pronalazi intelektualno zadovoljstvo. Bilo da umeće djela poznatih umjetnika poput Pabla Picassa unutar svojih kompozicija bilo da same umjetnike slika poput Jean-Michela Basquiata, Cecily Brown ili Jacksona Pollocka, Pandžić semantiku svojih djela obogaćuje prizivanjem uzora koji su na njega ostavili najveći utjecaj. To, međutim, ne znači da se slikar pomodarski služi već dostignutim modelima drugih umjetnika, nego kreativno raspolaže nji­ho­vim dostignućima. Primjerice, na slici Andaluzijski pas (2024) koristi se kolažnom tehnikom te na sliku stavlja djelo Pabla Picassa kao direktnu referenciju na umjetnika kojemu pripisujemo prvo korištenje kolažne tehnike (rađeno u suradnji s kolegom umjetnikom Georgesom Braquesom). Doseg Jean-Michelove umjetničke genijalnosti uvukao se na Pandžićeva platna na više razina, a prije svega je vidljiv kroz odnos prema urbanoj likovnoj kulturi koja nadilazi institucionalne prostore te se počinje događati i živjeti na ulici. Urban art (2024) sugerira odmak od tradicionalnog pristupa slikarstvu premda – budući da je slika rađena na platnu u klasičnom smislu – samo djelo ostaje u zadanim okvirima institucionalnog doživljaja djela. Površinu platna Pandžić tretira kao zidnu plohu dajući naznake vlastite potrebe za izlaskom iz atelijera i rada direktno na otvorenome, na nekom gradskom zidu. Pandžićevo slikarstvo zrelo je za iskorak iz atelijera, ono ima svoju intrinzičnu snagu koja mu omogućava da opstane u kontekstu ulice gotovo na sličan način na koji to već duži niz godina radi Boris Ivandić u Berlinu. Gledajući neka Pandžićeva djela, stječe se dojam da vidimo isječak nekoga gradskog zida na kojem se nalazi umjetnička intervencija. Svjestan je slikar prizvuka pop arta u svojoj praksi, što također direktno bilježi u djelima Ikone 20. i 21. stoljeća ili Eppure si muove! (2024), u kojem aplicira ženski lik koji nas podsjeća na djela Roya Lichtensteina. Nadalje, u gotovo protestnom radu No pasarán, na kojem se nalaze dva puta naslikane glave revolucionara Che Guevare, jednako se tako na temelju razumijevanja oblikovne dinamike sama slika predstavlja kao rad mišljen za javni prostor. Interesantno je zaključiti kako bi se izlaskom na ulicu i koristeći se zidom kao platnom, Pandžić u idejnom smislu vratio na početak svoga umjetničkog djelovanja započetog performansom u javnom prostoru.

Tijelo kao duboka inspiracija

Posljednji aspekt koji u Pandžićevu djelu ne treba zaobići jest pitanje odnosa prema ljudskom tijelu. Nizom aktova iz ranijih razdoblja Pandžić se potvrđivao kao slikar koji je zarana ovladao načinom oblikovanja ljudskog tijela te se vidi da su mu strani problemi njegova anatomskog rješavanja. Njegovi su ljudi robusni, ali vrlo rudimentarni i najčešće apstrahirani u svojim individualnim karakterizacijama. Pandžićevi ljudski prikazi najčešće nemaju ime, oni su People (2024), Marginalci (2024) ili Prolaznici (2024) te su svi odreda uronjeni u egzistencijalistički patos kakav se u još snažnijem obliku mogao vidjeti u prikazima ljudi na akvarelima iz prvih godina devedesetih. No, u temama u kojima dominira interijer osjeća se puno smirenija atmosfera pa su likovi, najčešće ženski, u tim prizorima lišeni te egzistencijalne stege jer dom je prostor sigurnosti te u ambijentu doma pojedinac može bolje iskazati svoju ljudsku dimenziju i osobnost. Stari su nas Grci učili kako razumjeti čovjeka znači shvatiti kozmos jer je čovjek njegova mikroinačica. Put na kojem je Pandžić razumijevao čovjeka odvijao se paralelno na vizualnom i intelektualnom planu, što je slikara dovelo do faze vizualizacije u kojoj se ljudsko tijelo i čovjek kao osobno biće pokušava podvesti pod ideju čovjeka. U tom su smislu Pandžićevi bezimeni likovi okarakterizirani kafkijanskom logikom, što im daje dojam univerzalnosti u kojoj promatrač relativno lako može otkrivati ne samo njih nego i sebe samoga.

Započeo sam ovaj tekst isticanjem Pandžićeva performansa, no vidjeli smo kako je sve ono što je nastajalo poslije u njegovu opusu bilo isključivo slikarstvo. No, temeljna ideja izrečena performansom »Umiranje za ljubav i umjetnost« ostala je lajtmotiv koji je gonio slikara u nove avanture u kojima je otkrivao suodnos između života i umjetnosti. Navigare necesse est, vivere non est necesse! Ako je vjerovati riječima Gneja Pompeja, življenje ima smisla isključivo ako se u aktu življenja ostvaruje određena dinamika života, ako je život protkan snagom élan vitala. U suprotnom, smrt je jedina opravdana opcija i ta se smrt ne mora shvatiti samo kao fizičko umiranje nego i kao metaforički okvir unutar kojega čovjek snagom svoga duha umire u besmislenom realitetu. Kroz vlastito je slikarstvo Vladimir Pandžić neprestano tragao za životom, a umjetnost je davala životnu snagu njegovim ambicijama i htijenjima. Gledajući iz sadašnje pozicije mnoštvo djela u njegovu atelijeru u osječkoj Mostarskoj ulici na broju 13, postajem svjestan Pandžićeve borbe za umjetnost i ljubavi s kojom je prilazio slikarstvu tijekom čitavoga svog slikarskog stvaralaštva. 

Igor Loinjak, povjesničar umjetnosti. Doktorirao je iz područja znanosti o umjetnosti na Doktorskoj školi Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Objavio je monografiju Josip Alebić, Boris Ivandić, nekoliko znanstvenih članaka iz područja povijesti i teorije umjetnosti te stotinjak predgovora samostalnim i skupnim izložbama. Bio je voditelj Galerije Kazamat u Osijeku.