Svjedočanstvo o masovnom kršenju ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji i uspostava instrumenata međunarodne pravde

Serija brutalnih ratova koja je obilježila raspad jugoslavenske države početkom devedesetih godina 20. stoljeća rezultirala je masovnim kršenjem ljudskih prava, poglavito kršenjem postavki Ženevskih konvencija i međunarodnoga humanitarnog prava. Memoarski zapis Vladimira Dzure Istražitelj – Demoni balkanskoga rata i svjetska pravda značajan je publicistički doprinos recentnoj postjugoslavenskoj, ali i europskoj te svjetskoj povijesti iz osebujne perspektive profesionalnoga kriminalista – istražitelja koji aktivno sudjeluje u nastojanjima međunarodne zajednice u implementaciji pravde kao instrumenta obuzdavanja ratnoga konflikta.

U knjizi se iscrpno i sustavno pruža pregled višegodišnje aktivnosti autora načinjen na osnovi vlastitih dnevničkih zapisa i obilne dokumentarne građe. Nakon kraćeg edukacijskog boravka u Zagrebu, Dzuro u sklopu mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) u travnju 1994. godine dolazi u Sarajevo, gdje obnaša funkciju voditelja službe za sigurnost za sektor Sarajevo. Potom, od travnja 1995. godine, više od devet godina radi kao istražitelj Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pri čemu sudjeluje u nizu operacija utvrđivanja činjenica u sklopu istraga o počinjenim ratnim zločinima i teškim povredama humanitarnog prava. Sve te aktivnosti čine ga prvorazrednim svjedokom važnog aspekta postjugoslavenske povijesti i nastojanja međunarodne zajednice da implementacijom pravde pridonese prekidu sukoba i uspostavi trajnog mira. Detaljni opisi događaja u kojima neposredno sudjeluje kao kriminalist-istražitelj dopunjeni su relevantnom faktografijom poput osnovnih informacija o tome »što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji«, prikazu međunarodnih okolnosti vezanih uz osnivanje i rad Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kao i iscrpnim pregledom dokumenata i literature koji su korišteni u izradi knjige. Djelo je upotpunjeno mnoštvom slikovnog materijala različite provenijencije, pri čemu se – kao posebno dramatična – može izdvojiti iscrpna forenzička fotodokumentacija ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava masovnog pogubljenja hrvatskih branitelja na vukovarskom lokalitetu Ovčara.

Kako navodi autor, njegova ambicija nije bila usmjerena na »analizu samih uzroka rata na jugu Europe i političkog kolapsa Jugoslavije«; u fokusu je njegova iskaza svjedočanstvo o profesionalnom angažmanu stručnjaka gotovo svakodnevno suočenog s masovnim grobnicama, traumatiziranim žrtvama, svjedocima počinjenih zločina te operacijama progona počinitelja. Iako je riječ o štivu primarno pisanom iz pera profesionalca usredotočenog na dokumentiranje jedne iznimno delikatne i kompleksne teme, nisu izostale ni osobne crtice koje otkrivaju čovjeka sa stavom; riječima autora: »Nesagledive ljudske tragedije s kojima se istražitelj svakodnevno susreće često se na njega tako nekako prilijepe da ih se više ne može riješiti. Lov na ratne zločince za nas nije bio tek rutinski posao, shvaćali smo ga kao poslanje i ispunjenje obećane pravde onima koji su nam na ispitivanjima otvorili svoja srca i povjerili nam svu svoju nesreću.«

Sama knjiga organizirana je u četrnaest tematskih cjelina dopunjenih kazalom institucija i osoba te kraćim uvodnim i zaključnim osvrtima istaknutih političara, pravnika, povjesničara i drugih, koji su iznijeli svoj sud o važnosti Dzurina rada kao i njegova publicističkog uratka. Predgovor hrvatskom izdanju napisao je ravnatelj Hrvatskoga dokumentacijsko-memorijalnog centra dr. Ante Nazor, koji zaključno navodi kako je rad haškog istražitelja »iznimno zanimljiv i koristan za razumijevanje djelovanja Haškog suda«. Uvodno se na Dzurin angažman i djelo osvrću glavna tužiteljica ICTY-a Carla del Ponte (na toj poziciji 1999. godine nasljeđuje Richarda Goldstona i Louis Arbour) te drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić (2000–2010. godine), koji obrazlaže »zašto je Haški sud važan«. U vrijeme mandata Carle del Ponte Vladimir Dzuro djeluje kao voditelj »tima požrtvovnih profesionalaca koji su u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Kosovu pronalazili ključne svjedoke«; pritom, tužiteljica se posebno osvrće na Dzurinu pratnju prigodom svojega službenog posjeta poprištima zločina u istočnoj Slavoniji (Erdut, Dalj, Vukovar, Ovčara, Lovas), čemu je posvećeno i jedno od poglavlja u knjizi. Od zaključnih pak osvrta mogu se izdvojiti zapažanja ključne osobe zadužene za mirnu reintegraciju Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema, generala Jacquesa Paula Kleina, koji navodi kako je Dzurina knjiga »prva koja objašnjava složenost, frustracije, ali i satisfakciju od istraga teških zločina počinjenih tijekom sukoba u bivšoj Jugoslaviji« te osvrt državne tajnice SAD-a (1997–2001) i stalne predstavnice SAD-a u UN-u (1993–1997), Madeleine Albright: »Osobna ispovijed o istraživanju ratnih zločina koju donosi Vladimir Dzuro udahnjuje život apstraktnom konceptu osobne odgovornosti i upozorava na činjenične poteškoće sustava kaznenog sudstva u međunarodnom okruženju.«

Za hrvatske čitatelje knjiga je od posebnog značaja jer se najvećim dijelom bavi osobnim autorovim angažmanom na istraživanju ratnih zločina i povreda humanitarnog prava u Hrvatskoj. Nakon opisa boravka u opsjednutom Sarajevu 1994. godine, što bilježi mnoštvom pitoresknih crtica o životu i stradanju žitelja opkoljenoga grada, osobnim iskustvima, ali i kritičkim komentarima držanja međunarodne zajednice i djelovanja UNPROFOR-a, Dzuro se fokusira na početak rada Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju te događajima povezanim uz funkciju istražitelja suda koju počinje obnašati. Osim općenitih informacija o genezi formiranja i djelovanju ICTY-a, obrađena je i tema formiranja Republike srpske krajine te relevantan prikaz djelovanja njezinih čelnika, što je u konačnici dovelo do kriminalističkih istraga, podizanja optužnica, njihova uhićenja i suđenja u Hagu. Probleme s kojim se kao istražitelj susreće, nakon osnivanja istražiteljskog ureda u Zagrebu sredinom travnja 1995. godine, Dzuro opisuje kao svojevrstan »gordijski čvor«. Intrigantna su zapažanja kako su istraživački timovi preuzeli »zadatak s kakvim se u novijoj povijesti nije susreo nijedan istražiteljski tim« te da inicijalno »države nastale po raspadu Jugoslavije nisu bile zainteresirane za suradnju sa Sudom«; »surađivale su samo formalno i isključivo po pitanju zločina koje je počinila druga strana u sukobu«.

Dzuro opisuje kako su unatoč mnoštvu poteškoća i frustracija istraživački timovi otpočeli prikupljati relevantnu dokumentaciju koja se sastojala od svjedočanstava preživjelih pojedinaca sudionika pogroma, ali i informacija prikupljenih od UNPROFOR-a, humanitarnih organizacija (Liječnici za ljudska prava) i drugih. S obzirom na to da je Dzuro raspoređen na istraživanje ratnih zločina u Hrvatskoj, osvrće se na suradnju s hrvatskim vlastima (dr. Ivica Kostović, dekan zagrebačkoga Medicinskog fakulteta i voditelj hrvatske ekspertne komisije); kao posebno važnu ličnost – glavnu osobu za kontakt u Hrvatskoj – ističe pukovnika Ivana Grujića, predstojnika Hrvatskog odjela za zatočene i nestale osobe. S Grujićem, kojega opisuje kao »pravog džentl­mena« – koji je »uvijek održao zadanu riječ«, Dzuro surađuje u mnogim operacijama pronalaženja svjedoka, otkriću masovnih grobnica te prikupljanju raznovrsne dokumentacije. Sustavan rad na prikupljanju i dokumentiranju teških povreda ljudskih prava na području Hrvatske poslije će se pokazati ključnom pretpostavkom za podizanje optužnica protiv počinitelja zločina.

Kao paradigma masovnih zločina počinjenih u Hrvatskoj 1991. godine nameće se slučaj Vukovara, kojemu autor u svojoj knjizi posvećuje velik prostor. Na sažeti prikaz opsade i pada grada u studenom 1991. godine nadovezuje se opis prvih koraka međunarodne zajednice oko utvrđivanja činjenica o ratnim zločinima i povredama humanitarnog prava, koji prethode osnivanju Haškog tribunala i osobnom sudjelovanju autora kao istražitelja. Pritom, posebno dragocjene informacije odnose se na angažman jednog od vodećih svjetskih patologa – forenzičkog antropologa, Amerikanca Clydea Snowa. Američki forenzičar još u listopadu 1992. godine dolazi u Hrvatsku u sklopu komisije tadašnjeg povjerenika za ljudska prava UN-a Tadeusza Mazowieckog sa zadatkom utvrđivanja istine o masovnim grobnicama. Rad Snowa i njegovih suradnika potkraj 1992. godine Dzuro iscrpno elaborira te popraćuje odgovarajućom fotodokumentacijom, kartama i drugim dokumentima lokaliteta Ovčara, koji su poslužili u inicijalnoj rekonstrukciji događaja i postali ishodištem dokumentacijske podloge za buduće podizanje optužnica protiv počinitelja zločina. Informacije o tadašnjem radu istražitelja autor nadopunjuje osvrtom na opstrukcije vlasti krajiških Srba oko utvrđivanja činjenica o ratnim zločinima (u razdoblju okupacije »Parlament Republike srpske krajine« spriječio je ekshumaciju masovne grobnice na Ovčari) te osvrtom na velikosrpsku propagandu – »različite laži i poluistine« – koju je tijekom bitke za Vukovar širila propagandna mašinerija srpskoga predsjednika Slobodana Miloševića.

Preliminarni osvrt na masovnu grobnicu na Ovčari autor zaokružuje opširnim opisom ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava do koje dolazi u rujnu 1996. godine, nakon što u sklopu mirne reintegracije to područje dolazi pod nadzor UN-ovih postrojbi (UNTAES), predvođenih američkim generalom Jacquesom Paulom Kleinom. Dzuro je imenovan glavnim istražiteljem na Ovčari te osobno sudjeluje u svim fazama projekta. Na osnovi osobnih dnevničkih zapisa, različite dokumentacije te uz uporabu obilne fotodokumentacije, autor daje iscrpan prikaz te delikatne operacije koja je bila važnom sastavnicom podizanja optužnice i kasnijeg suđenja u Hagu tzv. vukovarskoj trojci, Mili Mrkšiću, Miroslavu Radiću i Veselinu Šljivančaninu. Jedan od komplementarnih dijelova knjige odnosi se na prikaz priprema i provedbe akcije uhićenja svojedobnoga gradonačelnika okupiranog Vukovara Slavka Dokmanovića, u čemu je autor osobno sudjelovao. U poglavlju koje se bavi tim motivom autor otkriva složenost operacije, poteškoće povezane uz funkcioniranje postrojbi UNPROFOR-a na terenu te »filmsku dramatičnost« samoga postupka uhićenja. U nastavku, nije izostao ni iscrpan izvještaj o tijeku suđenja Dokmanoviću kao i drugim okrivljenicima za počinjenje ratnih zločina.

Kako bi čitatelju pružio uvid u povijesni kontekst teme koju izlaže, autor pridodaje informacije o relevantnim događajima. Tako se kratko osvrće na eskalaciju sukoba u Hrvatskoj 1991. godine koja prerasta u otvoreni agresivni rat Srbije protiv Hrvatske, što posljedično rezultira počinjenjem niza ratnih zločina. U zasebnom poglavlju naslovljenom »Kako su policajac, zubar i skladištar postali predsjednici Republike srpske krajine« osvrće se i na pobunu Srba u Hrvatskoj; u kraćim crtama izvještava o sudbini Milana Martića, Milana Babića i Gorana Hadžića, njihovu privođenju te suđenju u Hagu. U širem kontekstu Dzuro analizira i međunarodne prilike koje su uvjetovale razvoj aktivnosti Haškoga suda. Pritom se posebice osvrće na angažman SAD-a u razdoblju nakon reizbora američkog predsjednika Clintona, koji se unatoč protivljenju dijela establišmenta priklanja »liniji« američke stalne predstavnice pri UN-u (kasnije državne tajnice) Madeleine Albright; potonja je, zajedno sa skupinom američkih dužnosnika, dosljedno ustrajala u provođenju pravde i pokretanju sudskih postupaka kao pretpostavke uspostave trajnog mira i stabilizacije regije. Iscrpno su opisani i diplomatski i organizacijski napori u kojima su sudjelovali tužiteljica Haškog tribunala Louis Arbour, zapovjednik UNTAES-a zadužen za mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja, general Klein i drugi.

U zasebnom poglavlju obrađen je »slučaj Dubrovnika«, grada koji je – kako navodi Dzuro – »trebao biti pod zaštitom UNESCO-a«. Za razliku od istraga o ratnim zločinima u Slavoniji, u jugoistočnom dijelu Hrvatske istražne radnje haških kriminalista otpočele su tek 1998. a formalna je istraga otvorena u kolovozu 2000. godine. Dzuro ponovno sudjeluje u prikupljanju dokumentarne građe te u sklopu istražnih radnji vodi ispitivanje tadašnjeg hrvatskoga predsjednika Stjepana Mesića i crnogorskog premijera Mila Đukanovića. U jednom od zaključnih poglavlja, naslovljenom »Sve je krenulo iz Beograda«, autor piše o ključnim krivcima pokretanja događaja koji su rezultirali masovnim ratnim zločinima u Hrvatskoj i BiH. Na meti istražitelja našli su se čelnik Državne bezbednosti Jovica Stanišić i njegov zamjenik Franko Simatović, zapovjednik paravojnih srpskih postrojbi »Arkanovi tigrovi«, Željko Ražnatović Arkan – »krvavi kralj srpskoga podzemlja«, šef Kontraobavještajne služne JNA (KOS) general-major Aleksandar Aco Vasiljević i drugi. Kao najveći projekt koji poduzimaju haški istražitelji Dzuro navodi operaciju kodnog naziva Viper, čiji je cilj bio uhićenje i sprovođenje u Hag ratnog predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića. Sam tijek dramatične operacije uhićenja detaljno je elaboriran te dopunjen relevantnim opservacijama tužitelja tribunala za slučaj Milošević, Geoffreyja Nicea.

Čitajući knjigu Vladimira Dzure prosječno upućeni čitalac imat će priliku stvoriti preciznu sliku o karakteru rata; bolje upućenoj i stručnoj javnosti omogućen je pak dublji uvid u pojedine nedovoljno rasvijetljene događaje te, prije svega, u kompleksnost osnivanja i djelovanja Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju. U historiografskom smislu djelo neosporivo ima vrijednost važnog svjedočanstva i relevantnoga povijesnog vrela te će svakako biti nezaobilaznim štivom za istraživače naznačenih tema. 

Albert Bing, povjesničar. Suvremena povijest 20. st., kulturna povijest 20. st., ekonomska povijest, amerikanistika. Hrvatski institut za povijest, djelatnik u miru.