Škrip

Svi dusi Ilira, Rimljana, Hrvata

Svi su u tom ziđu, pojilu i bunji...

Jakša Fiamengo, »Škrip«

Škrip je najstarije naselje na otoku Braču. Tipična je pretpovijesna kasnobrončana gradina istočnojadranskog područja smještena na strateški dobro branjenom položaju s pogledom na Brački kanal. O drevnosti naselja svjedoče megalitske zidine od kamenih gromada čija linija prati morfologiju prirodne uzvisine kojima su njegovi starosjedioci Iliri opasali svoje uporište. Po kamenim blokovima i metodi gradnje nalikuje antičkim bedemima Isse (Vis) i Pharosa (Stari Grad) na jugu te Traguriona (Trogir) i Epetiona (Stobreč) na kopnu. Snažni se grčki utjecaj nedvojbeno osjetio kako po arhitektonskim elementima tako i po importu sitnih predmeta. Premda je brački natpop i povjesničar Dujam Hranković početkom 15. st. objasnio nastanak Škripa kao koloniju Grka iz Ambracije, autohtono je ilirsko naselje zasjenjeno obližnjim grčkim kolonijama. Stoga u pisanu povijest ulazi pod dalmatoromanskim nazivom Škrip (dal. scrūpi ‘oštro kamenje’), bez dovoljno utjecaja da poput susjednih grčkih kolonija svoje ime nametne cijelom otoku.

Pogled na Stari Škrip s kaštelom Cerineom, župnom crkvom i kaštelom Radojković

Dolaskom Rimljana postaje snažan centar produkcije kamena, kojim se gradi i izvan otočnog okvira. Branje kamenja počelo je već u helenističko doba jer je Škrip bio blizu Salone, dalmatinske metropole, koja je trebala mnogo kamena. No dolaskom Rima tržište se širi i proizvodnja intenzivira i to u tri sjeverne cavae: Plate, Rasohe i Stražišće, nadzirane sa škripske glavice. Kamenolomi su stavljeni u vlasnost cara i pod upravu vojske, u kojima eksploataciju nadziru nadležni centurioni rimskih legija. Proizvodnja dobiva zamah u vrijeme gradnje Dioklecijanove palače u Splitu, koja se gradi škripskim kamenom. Zbog vojne uprave nespojive s civilnim municipalnim ustrojem naselje ostaje bez rimskog civiteta, no posjeduje razvijenu gradsku infrastrukturu poput monumentalnih zidina, dvojih gradskih vrata, foruma, hrama i terma. Najvažniji i najbolje očuvani antički ostatak predstavlja donji dio kule Radojković sagrađene uz glavna gradska vrata, koji predstavlja hram ili heroon posvećen Heraklu, zaštitniku kamenara. Iznad heroona podiže se još jedan kat namijenjen promatranju kamenoloma i utovara blokova u luci u Splitskoj. Gradsku jezgru dijeli glavni pravac decumanus položen u smjeru istok–zapad koji razdvaja dva javna, organizirana prostora: jedan kod današnje crkve Sv. Duha na groblju, gdje je od 2. st. hram božice Kibele (Magna Mater), proširen portikom, što upućuje na napučenost naselja, te drugi pred heroonom. U razdoblju tetrarhije, a potom i pada Zapadnog Carstva, škripski kamenolomi i radionice ne gube na značenju jer se blokovi i nadgrobni spomenici, osobito sarkofazi, i nadalje eksportiraju po Dalmaciji i Sredozemlju.

Škrip, Brački zbornik br. 25, 2023. (gl. ur. Josip Vrandečić, graf. ur. Ivan Kolovrat)

Premda Hranković spominje uništenje Škripa sredinom 6. stoljeća tijekom Justinijanova rata s Gotima na dalmatinskoj obali, pouzdani dvorski povjesničar Prokopije, koji detaljno opisuje presudne bitke nadomak Brača, ne navodi njegovo stradanje. Štoviše, sredinom 7. stoljeća osnažen je prebjezima s kopna koji su se pred pustošenjem Avara sklonili unutar njegova obzida. Hranković u kronici donosi prijepis natpisa na lapidi tzv. »Škripskoj ploči« koja je, po njemu, iako u komadićima, postojala još u njegovo doba, a koja spominje kako su izbjegli Salonitanci i Epetini složno obnovili zapušteni grad za svoje obitavalište, pri čemu ga je svećenik Flor blagoslovio i posvetio za cara Heraklija Konstansa (641) i pape Vitalijana (657–672). Hrankovićev natpis uzima se u literaturi s rezervom, jer nije sačuvan i jer spomenuti papa i car nisu suvremenici, no nepobitno je da su izbjeglice pred navalom Avara iz Salone i Stobreča, a potom i doseljeni Hrvati, udahnuli Škripu novi život od 7. do 9. stoljeća. Stoga najvažniji povjesničari za prošlost ranosrednjovjekovnog Brača car Konstantin VII. Porfirogenet i mletački ljetopisac Ivan Đakona u svojim kronikama navode Škrip kao brački »grad«. O životu naselja u to doba svjedoči preinaka poganskoga Kibelina hrama u crkvu Svetoga Duha u 7. stoljeću, koja postaje duhovno središte naselja i cijeloga otoka.

Reljef Herkula u kamenolomu Rasohe u blizini Škripa

Crkva Sv. Duha s ostatcima antičkog trijema svetišta božice Kibele

Škrip je stradao u ratovima mletačke mornarice i južne hrvatske države Neretvanske kneževine sredinom 9. stoljeća a potom su otok 972. ugrozili Saraceni. Podijelio je analognu sudbinu bračkih Povlja u kojima se štovao kult sv. Ivana, pustinjaka koji je na tom mjestu okončao svoj život, a njegove su relikvije Mlečani oteli i prenijeli na Rialto. Nakon spomenutog stradanja uklopljen je u snažnu neretvansku državu Maraniju, koju Porfirogenet naziva Paganija. Kada nabraja njezine otoke: Mljet, Korčulu, Hvar i Brač, ističe da su ubavi i plodni, no da su njeni gradovi napušteni a stanovništvo obitava u poljima, maslinicima i uz stoku u poljima.

Sređivanjem prilika u srednjovjekovnom Kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije obnovio se život u Škripu, o čemu svjedoči obnova napuštene crkve Svetoga Duha u predromaničkom slogu. Iz toga vremena datira tzv. spliskarska isprava od 10. ožujka 1228. godine, koja govori kako su pojedine škripske obitelji u Splitskoj sagradile crkvu sv. Marije s pripadajućim grobljem i bratovštinom. Od godine 1268. pod upravom je Venecije, a od 1358. pod blagotvornom vlašću Anžuvinaca.

Tijekom ponovne uprave Venecije (1420–1797) Škrip je rastuće naselje Bračke komune kojom, uz pomoć plemićkog vijeća, upravlja mletački knez sa sjedištem u Nerežišćima. Budući da izvoz vina čini temelj napretka, brački su se plemići okupili u kolovozu 1423. godine u Nerežišćima te su uz pristanak kneza podijelili prava nad 114 primorskih pašnjaka, uključujući i one škripske, koje su, protivno duhu zakona, zasadili lozom i pretvorili u trajno vlasništvo. Nakon pada Makarske i Poljica pod osmansku vlast početkom 16. stoljeća, suočeni su s turskom prijetnjom nasuprot Bračkom kanalu. U to vrijeme bogatstvom i utjecajem uzdižu se obitelji Cerinića (Cerineo), Radojkovića i Salamunića (Salamoni), koji preuzimaju odgovornost za obranu naselja. Nakon što su u svibnju 1571. godine Turci napali Pučišća, uoči Lepanta, u Škripu su Cerinići ispred starih zidina sagradili utvrdu – kaštel, najjači obrambeno-gospodarski sklop na otoku. Kuću s kulama sagradio je Mihovil a utvrdu je u cijelosti dovršio sin Jakov 1618. godine. Pojedini članovi te najutjecajnije bračke obitelj svojim će ugledom, službom te osobito ženidbenim vezama priskrbiti plemstvo Hvara, Splita, Trogira i Zadra za sebe i nasljednike. Unutar staroga gradinskog naselja Radojkovići nadograđuju spomenuti kaštel podizanjem manjih kuća ambijentalne arhitekture u prislonu na antičku kulu. Kao izvrsni klesari, podrijetlom iz Pučišća i pripadnici tzv. povlaštenih obitelji tek se imaju izboriti za dostojan status u Škripu, o čemu svjedoči njihova parnica u svezi s klupom u crkvi Svetoga Duha koju su vodili od 1636. do 1764. godine. Sukob između kolektivnog patrona župe – škripske Sfojte i Radojkovića, koji su u crkvu uveli svoju klupu, angažirao je sav mletački pravni aparat, od kneza u prvoj, generalnog providura u Zadru u drugoj te Vijeće četrdesetorice u Veneciji u trećoj, najvišoj instanci. U to vrijeme protuturskih ratova najviše se u mletačkoj vojnoj službi uspeo pukovnik (colonnello) Juraj Salamunić. Dok su Cerinići vjerovali da potječu od engleskih kraljeva, Salamunići su pak držali da im je predak Andrija, sin ugarskoga kralja Salomona (1053–1087), koji se u progonstvu nakon očeve smrti sklonio u Škrip, gdje je živio pastirskim životom. Juraj je sa svojim mornaričkim pješaštvom (oltramarini) sudjelovao u Prvom morejskom ratu (1684–1699), najprije u oslobođenju Sinja u rujnu 1686., potom u njegovoj obrani u travnju sljedeće godine, nakon čega se istaknuo na bojišnici u Neretvi. Od 1690. sudjelovao je u blokadi Dubrovnika, koji se učestalo žalio na njegove postupke, a on je, pak, svojim nadređenima Republiku optuživao za potihu suradnju s neprijateljima kršćanstva. Na samom kraju rata, u travnju 1698. poveo je neuspješni napad na Stolac, nakon kojeg je uhićen od mletačkih vlasti, te je preminuo pod nejasnim okolnostima. Od Salamunića potkraj se 18. i početkom 19. stoljeća istaknuo svećenik don Petar Beda (u. 1819), čije su povijesne rasprave, uključivo i onu o povijesti Dalmacije napisanu nakon sloma Napoleona u obliku katekizma, s pitanjima i odgovorima, ostale u rukopisu.

Unatoč osmanskoj prijetnji ritam seoskog života odvija se na polju i u sjeni crkvenog zvonika. Pečat mu daju brojne bratovštine, zajednice picokara i bogat kalendar vjerskih pobožnosti, pri čemu se duboka kršćanska vjera miješa s elementima pučkog praznovjerja. Pravo patronata nad župom Škrip (jus patroni), kao i drugdje na Braču, posjeduje navedena Sfojta ili Universitas, na čijem se čelu nalazi mjesno crkovinarstvo s petoricom fabriciera. Sfojta je birala župnika pa je 1619. pravilnikom (Capitoli) popisala njegova prava i dužnosti. Zapisi redovitih biskupskih pohoda – vizitacija daju uvid u život Župe s naglaskom na opis crkava, posebno one stare župne, posvećene Svetom Duhu te one nove Začeća Bl. Dj. Marije, koja se potkraj 16. stoljeća počinje graditi na poljani na mjestu Gospine kapele, izvan staroga gradinskog sklopa. O životnosti naselja svjedoči djelovanje šest bratovština te one spomenute Uznesenja Marijina u Splitskoj. Župnoj su crkvi pripadale tri: Svetog Sakramenta, sv. Josipa i sv. Ante Padovanskoga, a bratovštine Svetoga Duha, Duša od čistilišta i Gospe Ružarice djeluju pri manjim škripskim crkvicama. U duhu svojih pravilnika (matrikula) uzdržavale su crkve i oltare, kupovale oltarne pale i slike, crkveno posuđe i ruho te se brinule o svojim siromašnim i bolesnim članovima. Najranije vizitacije Škripa spominju i četiri zajednice pobožnih žena, picokara, nazvane po kućama u kojima su boravile: Cerineo, Kirinić, Hanzić i Calcaneo. Don Ivan Calcaneo posljednjoj je 18. travnja 1611. oporučno ostavio samostansku kuću jednokatnicu u obliku slova L koja je zatvarala malo dvorište, smještenu južno od župne crkve Marijina Začeća. Na njezin se istočni zid početkom 16. stoljeća naslonila barokna samostanska kapelica Gospe od Ružarija (Madona di Rosario), poslije sv. Ante. Ta se zajednica dominikanskih trećoredica uz molitvu i rad bavila karitativnom djelatnošću, pomažući bolesnicima, sirotoj djeci i starcima.

U 18. stoljeću Škrip i Dalmacija u cijelosti uživaju plodove mira i oporavka. Škrip je s 250 stanovnika potkraj 16. stoljeća, 1778. godine, narastao na njih 480. Rastu su pridonijele izbjeglice pred Turcima s kopna koje su se doselile na Brač. Među njima svojim se gospodarskim značenjem izdvojila obitelj Krstulović-Nikolić, koja je 1771. podigla stambeni kompleks s raznovrsnim gospodarskim sadržajima. Škripljani su pod zavjetrinom kaštela Cerineo već potkraj 16. stoljeća iskoračili iz antičkog perimetra Starog ili Velog Škripa i počeli podizati Novi Škrip. Stoga su mještani (Il comun del luoco dei Scrip) molbom od 28. studenog 1663. zamolili generalnog providura Antonija Zena za podizanje kapelice sv. Roka na lokalitetu Mali Škrip na koji se naselje proširilo, a u kojem ne postoji crkvica.

Bogata knjiga izvoznih dopusnica Bračke komune svjedoči da se gospodarski rast temeljio na izvozu vina. Godine 1775. Škrip je s pripadajućom Splitskom izvezao 3360 hektolitara, što pokazuje da u udjelu izvoza sudjeluju s 14,2% ili sedminom vina (3360 : 23.661), dok pokrivaju samo 3% površine otoka (11,87 km² : 395,4 km²), odnosno 5,5% bračkog stanovništva (o. 600 : 10.986). Godine 1767. odlučili su se na ambiciozan iskorak, kada su zbog trošnosti razgradili župnu crkvu Marijina Začeća a već su sljedeće godine na istom mjestu počeli graditi novu, proširenu baroknu crkvu Uznesenja Marijina pod vodstvom protomajstora Petra Licina, koji je prethodno sagradio župnu crkvu u Nerežišćima. Od 1750. godine u rudniku »Minjera«, na putu prema Splitskoj, crpi se kvalitetan bitumen za zaštitnu izolaciju, koji je 1855. izložen na Međunarodnoj izložbi u Parizu. Kopanje je obustavljeno 1874. nakon eksplozije u rudniku sa smrtnim posljedicama i zbog iscrpljenosti nalazišta. Zbog svoje antičke starine u doba prosvjetiteljstva Škrip dobiva na značenju u dalmatinskim okvirima. O tome svjedoči odluka bračkoga kneza Francesca Marie Boadera, koji je 1764. naložio zaštitu njegovih sarkofaga i megalitskih zidina.

Glavno pročelje župne crkve Uznesenja Bl. Dj. Marije i sv. Jelene

Nakon što je propala Mletačka Republika 1797. godine, Škrip je kratkotrajno u sastavu Prve austrijske uprave u Dalmaciji. Od 1806. do 1813. nalazi se pod vlašću Napoleona, najprije u sklopu Talijanskog Kraljevstva a od 1809. u sastavu Ilirskih pokrajina. Francuska je uprava donijela niz modernizacijskih novina poput pravne jednakosti, civilnog braka, cijepljenja i uzgoja krumpira, no među stanovništvom nije bila omiljena jer je provodila novačenje, pojačano oporezivala a uz to je nosila stigmu revolucije, progona Crkve i katoličke vjere. Njen najvažniji iskorak u Škripu gradnja je Novog puta kojim su spojeni Stari i Novi Škrip, te prostrane otvorene cisterne Nova voda, kojom je naselje dobilo dovoljnu količinu pitke vode.

Nakon pada Napoleona Škrip je ponovno pod austrijskom vlašću, koja je potrajala do 1918. godine. Godine 1816. blagoslovljena je nova župna crkva Marijina Uznesenja, no uskoro je 1823. dobila suzaštitnicu, svetu Jelenu, majku cara Konstantina Velikoga, jer je lokalna tradicija držala da se rodila u Škripu. Brački povjesničar don Andrija Ciccarelli (1759–1823) u svojim je radovima, a posebno u onom o bračkom podrijetlu Svetice tiskanom u Splitu 1814., podastro uvjerljive argumente da je sv. Jelena rođena na Braču, najvjerojatnije u Škripu. Prigodom blagoslova crkve 9. lipnja župnik je don Petar Benković istaknuo antičke korijene naselja te neizmjerne napore (incalcolabili fatiche) i troškove župljana podnijete tijekom njene gradnje istaknuvši ljepotu novog svetišta koje su krasile četiri oltarne pale venecijanskog slikara Jacopa Palme mlađeg, prenesene iz starije crkve.

Od 1823. godine Supetar je zamijenio Nerežišća kao administrativno središte otoka, pri čemu je Škrip postao dijelom Općine Supetar, jedne od sedam bračkih općina. Od 1815. do 1860. godine na čelu je uprave u Škripu bogati seoski poglavar Ivan Nikolić, koji je pri bračkoj Preturi branio prava mještana i vlastite interese. Najprije se početkom 1818. sukobio s Preturom zbog javnih radova u Supetru, potaknutih pogrešnim nagađanjem da će car Franjo I., tijekom posjeta Dalmaciji, posjetiti otočno središte. Budući da su se Škripljani odbili odazvati, slijedilo je kratkotrajno pritvaranje četvorice mještana. Nikolić se također sukobio sa seoskim stražama (Polizia Campestre) pristiglim s kopna, koje su obavljale policijsku službu na Braču, a koje su, uz prijetnju oružjem, seljanima otimale stoku i plodine. Nosio se i s otporom Škripljana i Splitskara prema zabrani ukopa u crkvama, potaknutom kugom u Makarskoj 1815. godine, a koja se imala prevenirati plombiranjem crkvenih grobnica i ukopom na groblju izvan crkava.

Osnovno školovanje u Škripu započelo je 1828. godine na inicijativu župnika Benkovića. Vodeće dalmatinske novine Gazzetta di Zara istaknule su 1844. predani rad njegova nasljednika don Ivana Vulića na širenju pučkog školstva. U životu Škripa tijekom cijelog 19. stoljeća ističu se napori u sanaciji krovišta nove župne crkve koje je prokišnjavalo. Gašenjem škripskih picokara, vladinom odlukom od 5. svibnja 1817. samostan je s crkvicom sv. Ante povjeren privatnom vlasniku Dominiku Ballarinu i njegovim nasljednicima, no prvi austrijski katastar za Dalmaciju 1833. već ga bilježi kao zapuštenu ruševinu. O životu Škripa u to vrijeme najbolje svjedoči izvještaj Bartola Ravasinija, poreznog procjenitelja u katastarskom odjelu zadarskog Namjesništva, od 11. srpnja 1844., koji navodi da tih godina u Škripu živi 312 ljudi, u 66 obitelji i 56 kuća. Žene su u potpunosti posvećene kućanskim poslovima, a muškarci poljodjelstvu, osim nekoliko njih u trgovini i pomorstvu. Pokudio je osrednju kvalitetu vina no naglasio je da je ulje iz Škripa najbolje u Dalmaciji. Uskoro je 1864. poduzetnik Josip Krstulović – na mjestu današnjeg Muzeja uja – osnovao manufakturu za preradu maslina. Početkom 20. stoljeća Kruno i Mandica Krstulović preuredili su i nadogradili uljaru te su nabavili novu prešu prestižne marke Thomas Holt, koja je prerađivala maslinovo ulje sve do 1963. godine.

Nakon uspostave parlamentarnog života 1861. godine, u supetarskoj općini početno su dominirali autonomaši. Tijekom pokrajinskih izbora za Dalmatinski sabor 1876. godine u navedenoj općini narodnjaci su dobili 49 glasova, a autonomaši 61, od kojih 36 iz Škripa. Njih je u selu predvodio veleposjednik dr. Mihovil Cerineo, nastanjen u Splitskoj, za kojega su interesno bili vezani mnogi težaci. Na općinskim izborima u Supetru 1886. godine pobijedila je Narodna stranka a Narodni list je istaknuo da je u Škripu iščeznuo utjecaj dr. Cerinea.

Tijekom druge polovice 19. stoljeća dolazi do ponovnog buđenja Škripa i cijele Dalmacije zahvaljujući izvozu vina. Europske je vinograde sredinom stoljeća poharala bolest filoksera uzrokovana lisnom uši (Phylloxera vastatrix) iz doline rijeke Mississippi, koja je na brzim parobrodima preživjela do Europe. Brač je, pa tako i Škrip potkraj zadnjeg desetljeća 19. stoljeća bio gotovo čitav zasađen vinovom lozom a sve proizvedeno izvozilo se u zemlje zapadne Europe. No, početkom 1890-ih godina došlo je do pada vinogradarstva jer je najprije Austro-Ugarska tzv. »vinskom klauzulom« otvorila svoje tržište vinu Kraljevine Italije, što je višestruko srušilo prijašnje cijene. Potom je lokalna bujična poplava u noći od 28. na 29. kolovoza 1896. godina otplavila škripske prodole zasađene lozom. Početkom 20. stoljeća filoksera je poharala dalmatinske vinograde, pokrenuvši masovno iseljavanje stanovništva u Južnu i Sjevernu Ameriku.

Kroničarski zapisi potkraj stoljeća bilježe gostionice, trgovačke radnje i brijačnicu kao središta mjesnog okupljanja, no 1898. pridodan je javni park Žardin sa spomen-
-pločom u povodu pola stoljeća dolaska na prijestolje cara Franje Josipa. Crkovinarstvo je i nadalje zabavljeno naporima oko obnove i opreme župne crkve pa su tijekom 1860-ih kupljena zvona kod firme De Poli u Veneciji a tijekom 1880-ih sagrađena je kupola zvonika. Godine 1896. nabavljene su orgulje, koje je izradio Petar Bazzani, iz venecijanske obitelji graditelja orgulja. Godine 1900. mještanka, plemkinja Jelena Tommaseo, rođena Antičević, darovala je župnoj crkvi polikromirani kip sv. Jelene, koji se do danas tradicionalno nosi u procesiji na Svetičin blagdan 18. kolovoza. Početkom 1910. pokrenuta je gradnja nove školske zgrade, koju je tijekom Prvoga svjetskog rata sagradio majstor Vicko Rendić, brat glasovitoga kipara Ivana, uz pomoć škripskih iseljenika, osobito Petra Mirića.

Tijekom Prvoga svjetskog rata četrnaestero Škripljana poginulo je na ratištima Tirola, Galicije i drugdje, boreći se za Austro-Ugarsku Carevinu. Nakon rata, 5. kolovoza 1927. na poticaj škripskog intelektualca i pjesnika Stjepana Pulišelića osnovan je nogometni klub »Sutvid«, nazvan po najvišem gorskom vrhu na Braču. Tijekom Drugoga svjetskog rata gotovo svi igrači otišli su u rat. U partizanski pokret mobilizirano je 50 boraca iz Škripa, od kojih je 26 poginulo na ratištima Sutjeske, Neretve i drugdje, a osmorica među njima bili su prvotimci Sutvida. U Škripu se najveća ratna bitka odigrala na blagdan svete Jelene 1944. godine kada su Nijemci počeli prikupljati taoce u školskoj zgradi. U tom je sukobu poginulo 30 njemačkih vojnika, trojica partizana te dvojica starijih civila koje su strijeljali njemački vojnici za odmazdu zbog izgubljene bitke.

Nakon rata do danas Škrip je dijelio sva obilježja jedne ruralne sredine uživajući plodove modernizacije no i izazove demografskog pada koji je pratio. U razdoblju od 1948. do 1991. godine broj stanovnika se prepolovio sa 400 na njih 206 unatoč velikom razvoju infrastrukture. Potkraj sedamdesetih godina proširene su i asfaltirane bračke ceste, a početkom osamdesetih voda sa rijeke Cetine došla je do svih bračkih mjesta pa tako i u Škrip. Do danas se broj stanovnika koji u njemu stalno borave smanjio na samo 130.

Prvih poslijeratnih godina u Škripu još je bilo puno života jer je bilo puno djece. Središte okupljanja i nadalje je bio klub »Sutvid«, koji je potkraj četrdesetih i u pedesetim godinama dominirao nogometom na Braču. Njegova treća generacija, iz šezdesetih i s početka sedamdesetih, nastavila je dominaciju koja je ipak kopnila s odlaskom mladosti iz mjesta. Župa je već 1952. ostala bez rezidencijalnog župnika. Zatvaranje škripskih kamenoloma početkom 1970-ih ubrzalo je demografski pad. Potkraj istog desetljeća naselje je ostalo bez škole pa malobrojni učenici autobusom putuju do osmogodišnje škole u Postirima. Gubitku stanovništva najviše je pridonijelo iseljavanje zbog obrazovanja te zbog posla na kopnu i u većim bračkim naseljima uz more. Između dvaju svjetskih ratova u Škripu su se obrazovali tek jedan pravnik, jedan liječnik i dva učitelja, no nakon rata dao je velik broj visokoobrazovanih ljudi, najviše u Hrvatskoj razmjerno broju stanovnika. Danas, računajući i one kojima je barem jedan od roditelja iz Škripa, postoji 120 osoba s visokom ili višom stručnom spremom. Svi su oni svoj kruh potražili izvan Škripa.

Kriza Škripa paradigma je demografske krize čitave zapadne civilizacije. Kako vratiti i zadržati ljude, temeljno je pitanje. U manjem obliku to se danas događa vikendom i za vrijeme školskih praznika. U gospodarstvu dominira maslinarstvo, u kojem je Škrip produktivniji nego ikada prije, no to je premalo za zadržati ljude na okupu. U selu djeluje boćarski klub »Sutvid – Brač«, najtrofejniji sportski klub u povijesti otoka, koji nastavlja tradiciju istoimenoga nogometnoga kluba. Otvaranjem Zavičajnog muzeja otoka Brača smještenog u kaštelu Radojković, 1979. godine, potvrđeno je kulturno-povijesno značenje Škripa, koji je izabran kao idealna lokacija za njegov smještaj. Povodom desete godišnjice Muzeja 1989. na Kuku, na jugu staroga gradinskog sklopa, podignut je prostran vidikovac. U posljednjih dvadeset godina potkraj se kolovoza pokraj Muzeja održava festival čakavske poezije Čakavska rič, posvećen navedenom bračkom pjesniku Štefi Pulišeliću. Godišnje Muzej posjećuje oko 18 000 posjetitelja, a goste privlači i susjedni Muzej uja.

Formula opstanka i oporavka traži se u spoju apartmanizacije i ruralnog turizma uz oslonac na škripsko bogato kulturno-povijesno naslijeđe. Grad Supetar uz pomoć europskih fondova 2015. pokrenuo je projekt obnove pet starih građevina unutar drevne škripske jezgre usmjeren na oživljavanje njegove povijesne i kulturne baštine. Za nadati se da će turizam, uz očuvanu prirodu, plodno maslinarstvo i poslovne mogućnosti u susjednim Postirima i Supetru privući mlade obitelji koje će naselju udahnuti novi život.

Josip Vrandečić, povjesničar, redoviti profesor u trajnom zvanju Sveučilišta u Splitu. Bavi se europskom poviješću novoga vijeka te poviješću Dalmacije. Usavršavao se u SAD-u. Iz područja svoga historiografskog bavljenja objavio je više knjiga (na hrvatskom i drugim jezicima) te niz stručnih i znanstvenih radova.