Ponovno pronalaženje smjera

Knjiga se sastoji od četiri dijela. U uvodnom tekstu O Ivani – Priče iz davnine (7–31) Ivan Stipić predstavlja razloge objavljivanja knjige i daje pregled njezine kompozicije s obrazloženjem izbora svakoga pojedinog priloga. Rad Miroslava Vaupotića Parabole o životu pune značenja i ljepote: Lik i djelo Ivane Brlić-Mažuranić iz 1968. formalno iskače iz zadanoga vremenskog okvira, ali daje uvod u književno stvaralaštvo Ivane Brlić-Mažuranić (35–55). U glavnom dijelu knjige naslovljenom Suvremenici o Ivani predstavljeno je deset kritičkih radova (57–124). Onaj dio knjige u kojem se donose povijesni tekstovi, a donosi uglavnom nekrologe, naslovljen je O Ivani i njezinom književnom, književno-kulturnom radu postumno (125–232). Knjigu zatvaraju prilog s fotografijama Živo sjećanje – fototeka Manifestacije »U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić« (233–244) i tekst Dubravke Oraić Tolić Ivanov dar Ivani (245–249).

Knjiga Ivana Stipića Ivana Brlić-Mažuranić u svjetlu kritike svojega vremena prije svega želi ponovno obasjati reflektorima pažnje kritičke tekstove o književnim djelima Ivane Brlić-Mažuranić nastalim za vrijeme njezina života ili po riječima urednika i autora uvodnog priloga Ivana Stipića: »Osnovni cilj objavljivanja ovog priloga u čast 150. obljetnice rođenja Ivane Brlić-Mažuranić jest učiniti dostupnom javnosti već zaboravljenu i gotovo nedostupnu kritiku Ivaninih djela od strane njezinih suvremenika«. (13)

Sam početak neke stvari, a ovdje recepcije književnoga djela Ivane Brlić-Mažuranić, uvijek je na neki način modelotvoran za njezin cijeli životni tijek. Još jedan razlog ponovnog objavljivanja tih tekstova može ležati u želji da se podsjeti na specifično povijesno ozračje u kojem su ti tekstovi nastali te u podsjećanju na svježinu prvih kritičkih susreta s novinom koju su donijela djela Ivane Brlić-Mažuranić. No, osim ta dva razloga potrebno je upozoriti na još jedan razlog, ne tako očit ali možda i najvažniji, objavljivanja ove knjige. Zašto je danas važnije nego ikada prije ponovno predstaviti, ovaj put na jednome mjestu, tekstove koji su za života Ivane Brlić-Mažuranić iznikli iz jedne atmosfere, iz jednoga jedinstvenoga povijesnog trenutka, iz jednoga neponovljivog načina mišljenja i skupa vrijednosti iz kojeg se prvi put ugledala novina njezinih književnih djela?

Naime, i sam povod izlaska knjige, 150. obljetnica rođenja Ivane Brlić-Mažuranić, te brojne manifestacije kojima je ona popraćena lako mogu zavesti promatrača sa strane na pomisao kako eto društveni i književni kapital Ivane Brlić-Mažuranić od njezina pojavljivanja na javnoj sceni pa do danas samo ravnomjerno raste proporcionalno broju izdanja njezinih djela i znanstvenih radova posvećenih njezinu književnom radu. No ništa nije pogrešnije od toga varavog privida ravnomjerna rasta društvenog uvažavanja Ivane Brlić-Mažuranić. Dapače, recepcija njezina književnog djela puna je dramatičnih padova i posrtaja koji su ostavili dubok trag i na naše današnje razumijevanje njezine književne ostavštine, a pravu važnost Stipićeve knjige razumjet ćemo tek ako dublje proniknemo u trajektoriju recepcije književnoga djela Ivane Brlić-Mažuranić.

Suvremenici tek objavljenih Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića bili su istinski osupnuti ljupkošću njezina pripovijedanja i tonom koji se još nikada prije nije čuo u pripovijedanju za djecu. Tri godine poslije čitateljsku je publiku, među ostalim, oduševila veličanstvena arhitektura pripovjednih svjetova iz koje tako prirodno izbija duhovna i etička dubina.

O iskrenosti divljenja što ga je Ivana Brlić-
-Mažuranić pobudila kod suvremenika lako se možemo uvjeriti iz oduševljenih reakcija javnosti 1934. na spektakularnu proslavu njezina 60. rođendana. Bio je to događaj od prvorazredne društvene važnosti. Za tu priliku Tito Strozzi adaptirao je Šegrta Hlapića, a Alfons Verli postavio ga je na sceni HNK s ponajboljom glumačkom postavom: Hlapića je glumio Braco Reiss, Gitu Lea Deutsch, a Mrkonju Mato Grković. Danima je još izvedba punila stupce dnevnog tiska, a proslava bila glavna tema društvenog života. I sve to iako su za života autorice objavljena samo dva hrvatska izdanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića i jedno češko te tri hrvatska izdanja Priča iz davnine i nekoliko inozemnih, među kojima i ono englesko 1924. No i to je bilo dovoljno da Ivana Brlić-Mažuranić postane prva akademkinja u JAZU te da bude četiri puta nominirana za Nobelovu nagradu. Ni jedan drugi hrvatski dječji pisac nije doživio takvo uvažavanje ni takve počasti.

Ivana Brlić-Mažuranić umrla je 1938. a njezino književno djelo nastavilo je bogat nakladnički život. No, 1945. pobjedom partizana i socijalističke revolucije sve se stubokom okrenulo. Nakon Drugoga svjetskog rata nastupilo je vrijeme velikoga pomanjkanja dječjih knjiga jer su iz knjižnica i knjižara izbačene cijele vrste dječje književnosti, kao što su fantastična književnost, pustolovna djela, vjerske dječje knjige, stripovi, bajke i sl. Dio dječjih pisaca fizički je eliminiran. Dijelu književnika zabranjeno je objavljivati. U ponudi dječjih knjiga zjapila je golema praznina koju je trebalo što prije popuniti.

Nasušno je trebalo dječjih knjiga, ali slavljene, priznate dječje knjige Ivane Brlić-Mažuranić preko noći su prestale biti poželjne. Ne samo da se njezine knjige ne tiskaju ponovno, one se i ne pojavljuju na popisima preporučivanih knjiga, ne spominju se u znanstvenim radovima niti se objavljuju u udžbenicima. Što se dogodilo?

Komunističke vlasti ocijenile su nedopustivim to što je Ivana Brlić-Mažuranić javno iznijela protukomunističke stavove, to što je pokazivala naklonost kraljevskoj kući Karađorđevića, to što je kršćanski i građanski moral u srži njezina književnog djela, to što su članovi njezine obitelji pripadali komunističkim vlastima neprihvatljivim političkim opcijama, to što su njezini najbliži suradnici radili i djelovali za vrijeme NDH, itd.

No, sjećanje na književnu veličinu Ivane Brlić-Mažuranić nije ipak moglo samo tako nestati. S druge strane prešućivanje Ivane Brlić-Mažuranić postalo je preglasno. Napokon, 1950. pojavilo se prvo poslijeratno izdanje Priča iz davnine. U Sarajevu su 1951. objavljene Zgode i nezgode šegrta Hlapića. Opet su se počeli obilježavati rođendani, prva izdanja, obljetnice smrti autorice. No, to je bio samo mehanički oblik ponovnog uvođenja Ivane Brlić-Mažuranić u javni prostor, a trebalo je naći aspekte i načine na koji se njezin književni lik i njezino književno djelo mogu uklopiti u socijalističku stvarnost. Partija će reći kako treba interpretirati njezina djela i što treba vidjeti u književnom liku Ivane Brlić-
-Mažuranić. Književni lik Ivane Brlić-Mažuranić stoga je retuširan, a djela su opskrbljena ideološkom aparaturom kroz koju ih je trebalo pravilno gledati i doživjeti.

Navedimo nekoliko primjera. U Beogradu je 1952. objavljen izbor Priča iz davnine na ćirilici i latinici. Sima Cucić ocijenio je 1956. ta izdanja ovako: »Pojava dva posleratna izdanja ove knjige, u istoj ediciji, ćirilicom i latinicom, možda više označava nedostatak ovakve ili slične literature, nego njene literarno-poetske vrednosti. [...] O Pričama iz davnine poznate hrvatske književnice pisalo se dosta kad su se one prvi put pojavile. Stvorilo se o njima, uglavnom, jednodušno mišljenje, sud vrlo povoljan, i vrlo visok. Nešto od toga ponavlja se i danas, iako se one danas mogu posmatrati i iz drugog aspekta, i sa više objektivnosti. [...] Osnovni ton u većini priča je borba, borba protiv zaostalosti, ljudske bede i nevolje. [...] Na tome poslu, gledajući ga danas sa izvesne distance, pesnikinja nije do kraja izdržala. Znatno je manje borbena od svog rođaka-pesnika, Ivana. Zamor od borbe ovde je vrlo osetan. Iz većine pripovedaka, ipak, izbija, istina ne napisano, ali vrlo uočljivo, neki kompromis, mirenje. Kao da se čuje pesnikinjin šapat: ljudi, budite zadovoljni s onim što imate. Ipak je dobro i ono staro!« (Cucić, 1974: 118–119)

Cucićev revidirani, »objektivniji« pogled na Priče iz davnine otkriva kut iz kojega ih se treba gledati: to je »borba protiv zaostalosti«. Nakon što je odredio njihovu glavnu temu Cucić otkriva da je »pesnikinja« znatno manje borbena od svoga »rođaka-pesnika« Ivana. A ako je »pesnikinja« uistinu šapnula »dobro je i ono staro!«, onda to ozbiljno kompromitira njezino književno djelo u novim društvenim okolnostima.

Svi su književni kritičari i povjesničari književnosti smatrali Čudnovate zgode šegrta Hlapića realističkim dječjim romanom. A pogotovo ih je bilo nemoguće smatrati ičim drugim na podlozi fantastičnog sloga Priča iz davnine. Međutim, 1967. Maja Bošković Stulli napisala je tekst u kojem je ustvrdila da sukob u romanu između siromašnog Hlapića i opakog izrabljivača Mrkonje, to jest između proletera Hlapića i kapitalista Mrkonje, ne završava kao u stvarnosti u klasnom sukobu, nego u pomirljivom kompromisu. Sukob ne završava kao u stvarnosti, ali završava kao što bi u bajci. Pedeset i četiri godine prije ovog članka nikomu nije palo na pamet da je dječji roman Ivane Brlić-Mažuranić zapravo bajka. No, nakon članka Maje Bošković Stulli nije bilo ni jednoga teoretičara ili povjesničara dječje književnosti koji nije ozbiljno i studiozno razmatrao pitanje jesu li Čudnovate zgode šegrta Hlapića realistički roman ili bajka. Ilustratori su počeli ilustrirati Čudnovate zgode šegrta Hlapića kao bajku.

Primjera koji su na različite načine ideološki usmjeravali pogled na djelo ili lik Ivane Brlić-Mažuranić ima puno, od bijednog člančića u Enciklopediji Jugoslavije iz 1956. do prepričavanja sadržaja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića u različitim nakladničkim reklamnim popisima vlastitih izdanja. Spomenimo samo neke autore koji su usmjeravali recepciju književnih djela Ivane Brlić-Mažuranić. Slobodan Ž. Marković zamjerao je Ivani Brlić-Mažuranić da se priklonila kompromisu umjesto da je prikazala »borbu za izravnanje nejednakosti« (1958). Grigor Vitez zamjerao je autorici da je »nazabadala krstove svog građanskog morala i religije« po svojim pričama (1964).

Odlomak iz Šume Striborove koji glasi: »Idući putem, htjela se pomoliti Bogu za pomoć, ali se predomisli govoreći: – Opazio bi Bog, da mi sin ne valja. No Bog joj ipak osta na pomoći, i ona sretno donese snaši snijega s litice ispod oblaka.« u adaptaciji Nedjeljka Fabrija za lutkarsko kazalište u Rijeci poprimio je ovaj sadržaj: »Potužila bih se nekom, ali neću jer opazio bi ko da mi sin ne valja.« Vesna Krmpotić prikazala je 1962. tu gorljivu kršćanku i moralnu građanku Ivanu Brlić-Mažuranić kao »veliku vračaricu i čarobnicu što uzdiže ruke nad žrtvenikom, prizivajući duh vilinskoga svijeta«. Stjepko Težak ipak je uspio donekle ublažiti taj agresivni protukršćanski stav pa je predložio polovicu Priča iz davnine interpretirati kao bajke »drevnoga slavenskoga poganskog vremena«, a polovicu kao »priče slavenskoga kršćanskog razdoblja«.

Ta ideološka prilagođavanja književnoga djela i lika Ivane Brlić-Mažuranić komunističkoj stvarnosti ostavila su trajan trag na istraživanje njezinih djela. Bilo da se ta prilagođavanja osporavaju, bilo da ih se prihvaća, njih se ugrađuje u slojevitu sliku o Ivani Brlić-Mažuranić. Tek nedavno, 2010., pojavom kritičkoga izdanja Sabranih djela Ivane Brlić-
-Mažuranić pod uredništvom Vinka Brešića počelo se bivati svjesnim te nametnute ideološke prizme kroz koju se moralo proučavati Ivanu Brlić-Mažuranić i njezino djelo.

Tek ako smo svjesni tog puta koji je prošla recepcija Ivane Brlić-Mažuranić moći ćemo sagledati svu važnost pojavljivanja Stipićeve knjige. Mi se naravno ne možemo vratiti u ono vrijeme, vrijeme Ivane Brlić-Mažuranić, jer prepuni smo znanja o onome što se dogodilo nakon njezine smrti, ali ipak... Tek ako smo svjesni u što se sve u ne tako davnoj prošlosti nastojalo uvjeriti čitateljsku publiku Priča iz davnine i Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića, tek tada vidimo i možemo istinski cijeniti Stipićevu knjigu koja nam donosi onaj prvobitni sjaj kojim je djelo Ivane Brlić-Mažuranić zasjalo u svome vremenu donijevši njezinim suvremenicima nešto fascinantno novo, još neviđeno, istinsko umjetničko blago. I to onako kako su to znali i mogli izreći ondašnji najvještiji ljudi od pera. Ti prikazi, ovako objedinjeni na jednome mjestu, u Stipićevoj knjizi, pokazuju svu umjetničku moć autoričinih djela kojom je očarala svoje suvremenike.

Do sada su objavljeni sljedeći zbornici o Ivani Brlić-Mažuranić: Zbornik radova o Ivani Brlić-Mažuranić, 1970; Prilozi sa znanstvenostručnog kolokvija 1994., 1994; Šegrt Hlapić – od čudnovatog do čudesnog, 2015. te Stoljeće »Priča iz davnine«, 2018. Svaki od tih zbornika predstavlja znanstveni presjek spoznaja o životu i radu Ivane Brlić-Mažuranić u različitim razdobljima. Knjiga Ivana Brlić-Mažuranić u svjetlu kritike svojega vremena također je svojevrsni zbornik radova suvremenika Ivane Brlić-Mažuranić o njezinu književnom radu.

Upravo podsjećanje koje nam omogućuje knjiga Ivana Brlić Mažuranić u svjetlu kritike svojega vremena zapravo je neophodna pomoć u ponovnom nalaženju smjera koji je u vremenu magnetskih privlačnosti i oluja posve zbunio iglu na kompasu. 

Berislav Majhut, povjesničar književnosti, posebno hrvatske dječje književnosti. Pripremio je 2010. prvo kritičko izdanje jednog djela dječje književnosti u Sabranim djelima Ivane Brlić-
-Mažuranić (ur. Vinko Brešić). Objavio je 2016. monografiju U carevoj misiji posvećenu dječjem romanu Ivane Brlić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrta Hlapića.