Obljetnice koje nezasluženo prolaze mimo nas: o stotoj obljetnici zagrebačke knjigovežnice Danilović – Hrkač

Čini se uputnim početi Ciceronovim riječima. Učeni je Rimljanin za iskonoslovlje ili etimologiju rekao da je ònō pri čemu se »dokaz izvodi (izmamljuje) iz moći samog imena«. Kada govorimo o knjigovežnici kao općemu pojmu, prva nam se nadaje riječ knjiga. Rječotvorje nam kaže da je iz nje proizišao pojam književnost, a Marko Marulić – kojemu je s dobrim razlozima dodijeljen naslov Otac hrvatske književnosti – u Juditi spominje riječ knjiga na pet mjesta, primjerice: »... a to da ne rečete da vam poklanja(m) onuje žita rukovet koju u vaših knjigah bolju nahodite«, kako je Marul napisao u proznoj posveti »počtovanomu u Isukarstu popu i parmanciru do(m) Dujmu Balistriliću, kumu svomu«. Riječ knjiga nema jasnu i šire prihvaćenu etimologiju (govori se o brojnim korijenima: od staronordijskoga kenning, što znači ‘bilješka’, do kineskoga king odnosno k’yen, u značenju ‘svitak’), ali nedvojbenim biva da riječ odnekud bijaše dospjela u praslavenski – *kъnìga – te ju danas u vrlo sličnu obliku susrećemo u gotovo svim slavenskim jezicima. Ne bi k tomu smjelo ostati nespomenuto da Marul u Juditi rabi i riječi libar i libro, koje su dospjele iz latinskoga, gdje liber znači ‘knjiga’, a prvotno je značila ‘kora drveta’, slično kao što u germanskim jezicima riječ za knjigu ima korijen u izrazu buohha, u značenju ‘bukva’, od kuda su i u hrvatski jezik dospjele riječi bukva, bukvar (staroslavenski naziv na knjigu početnicu) i slično. »Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit...«, stoji na vrhu naslovnice Judite. Zanimljivo je da drugi oblik, libro, Marulu znači »poglavlje« ili »pjevanje«; primjerice u Juditi »Libro parvo«, »Libro drugo« i tako dalje. U proznome uvodu Marul objašnjava: »Istorija od svete Judite u šest libri razdijeljena«.

Možemo se osvjedočiti da su tijekom povijesti knjige – dugoj pet tisućljeća – pismom fìksīrani jezični dokumenti, koje u najširemu mogućem smislu običavamo nazivati knjigom, prolazili kroz različite oblike, a oni su ponajvećma ovisili o materijalu od kojega su se knjige izrađivale u međusobno dalekim dijelovima svijeta. Tako se u sinkronijskim rasponima i dijakronijskim protegama knjiga pojavljivala kao papirusni svitak, bambusove daščice, svitak od svile, glinene pločice, kore od drveta, palmino lišće, životinjske kože poslije usavršene kao pergamenti, nadalje drvene pločice, voskom premazivane pločice i nakon toga različite vrste papira. Nakon prvih tiskanih knjiga, inkunabula, koje su po mnogo čemu oponašale dotadašnje, rukom pisane knjige – početkom 16. stoljeća knjige sve više poprimaju današnji izgled, kako u pogledu izradbe tako i formata (od velikoga formata folio ili kvart postupno se prelazilo na znatno manje dimenzije).

Iz rečenoga jasno proishodi gotovo tautološka zamjedba da knjigâ u modernome i suvremenome obliku nema bez knjigoveštva (ako ostavimo po strani semantičku metaforičnost koja nam omogućuje govoriti o elektroničkim knjigama i tomu slično). Jedna od uobičajenih definicija knjigoveštva kaže da je posrijedi »završni dio grafičke proizvodnje koji obuhvaća izradbu knjižnoga bloka i korica te njihovo povezivanje u gotov grafički proizvod (knjiga, časopis, brošura, kalendar, bilježnica, mapa i slično)« (https://tehnika.lzmk.hr/knjigovestvo/.)

Knjigoveštvo se javlja već u ranome srednjem vijeku, još dok su korice kojima se uvezivala rukopisna građa bile ponajvećma od daščica presvučenih kožom i ojačanih posebnim metalnim pločicama i knjižnim okovom.

Od Šibenika preko Padove i Beča
do Zagreba

Godine 2024. obilježila je 100. obljetnicu postojanja najstarija (u smislu djelovanja do danas) zagrebačka knjigovežnica što ju je u Ulici fra Grge Martića u Zagrebu otvorio Šibenčanin Pavao Danilović. Knjigovežački obrt danas vodi njegova unuka Vesna Hrkač, koja o početcima jednostoljetne obiteljske tradicije kaže:

»Budući da sam dio stogodišnjega obrta koji je stalno bio u okrilju jedne obitelji, imam obiteljski baštinjeni optimizam da unatoč svim poteškoćama vjerujem u knjigu i njezinu budućnost. Tako je razmišljao i moj dida Pavao Danilović kada je davne 1924. godine otvorio knjigovežnicu u središtu Zagreba. Rođen je u Šibeniku 1896. i školovao se u tamošnjemu franjevačkom samostanu, gdje je dobio osnovno obrazovanje, nakon čega su ga franjevci poslali u Italiju, u Padovu, da završi knjigovežački zanat.«

Vesna Hrkač objašnjava da su franjevci vlasnici velikoga broja vrlo vrijednih starih knjiga, među njima i inkunabula, te da je šibenskim fratrima bilo razumljivo i opravdano slati nadarene učenike na izučavanje knjigovežačkoga zanata. »Padova je bila, a i danas je, svjetski poznato sveučilišno središte s jednom od bogatijih knjižnica u Europi, i zato je razumljivo da je Padova imala najveći broj knjigovežnica i najbolje majstore obrtnike, koji su održavali i usavršavali taj zanat prenoseći ga na mlade ljude«, ističe Vesna Hrkač i nastavlja kazivati da je njezin djed nakon završetka Prvoga svjetskog rata, kojega je bio sudionikom, otišao u Beč, gdje će dvije godine obavljati praksu u knjigovežačkome zanatu te 1924. doći u Zagreb i utemeljiti knjigovežnicu. U Beču je kupio te u Zagreb dao prenijeti rabljene strojeve tvrtke »Josef Anger & Söhne«: prešu za zlatotisak i veliku prešu s rezaćim nožem te kororezač (napravu za rezanje tvrde kartonske ljepenke). Neki od tih strojeva, proizvedenih potkraj 19. stoljeća, u uporabi su i danas u ovoj zagrebačkoj knjigovežnici. Naša sugovornica zatim kazuje:

»Dida je u knjigovežnici radio s majstorima i učenicima, imao je mnogo posla i obavljao ga kvalitetno i uspješno te je ubrzo stekao ugled. S vlasnicima poznatih zagrebačkih knjigovežnica Balaš, Bauer, Došlović, Duma, Grunbaum, Hönigsberg, Hudec, Komerički, Pauluša, Plukavec, Šoban i Štromar osnovao je udruženje grafičara i ceh knjigoveža u sklopu Saveza hrvatskih obrtnika. Didina knjigovežnica dobro je radila odolijevajući povijesnim mijenama. No nakon završetka Drugoga svjetskog rata, 1946. godine, bio je uhićen pod optužbom da su u njegovoj knjigovežnici uvezane tri knjige neprijateljskoga sadržaja i izrađena četiri žiga sa znakovljem hrvatske križarske organizacije. U lipnju 1946. osuđen je na tri godine robije u Staroj Gradiški, od čega je dvije odležao, a nakon toga godinu dana nije imao građanska prava.«

Bile su to teške godine za cijelu obitelj, ali nekako su uspjeli prebroditi nedaće i održati rad knjigovežnice. Nakon izlaska iz zatvora 1948., nastavio je Pavao Danilović raditi u knjigovežnici sve do iznenadne smrti 1961. godine, kazuje njegova unuka Vesna Hrkač i ističe:

»Nakon Domovinskoga rata, 1996. godine, moja majka i moj ujak podnijeli su zahtjev Ministarstvu pravosuđa koje je razmotrilo slučaj i izdalo uvjerenje da je prema političkome zatvoreniku Pavlu Daniloviću učinjena nepravda. Nije dosuđena nikakva odšteta, nego je riječ o moralnoj satisfakciji.«

Održanje obrta po »ženskoj liniji«

Pavao Danilović imao je sa suprugom Emilijom četvero djece: trojicu sinova i kćer. Dvojica sinova prerano su umrla pa je time knjigovežnica ostala bez nasljednika od kojega se očekivalo da preuzme obiteljski posao. Treći sin, liječnik i sveučilišni profesor, nastavio je posao na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Tada je gotovo posustalu knjigovežnicu preuzela kći, Tamara Danilović Markulj, napustivši posao na Radio Zagrebu. Predstojao je velik trud oko obnove djelatnosti i povratka ugleda knjigovežnice. Gospođa Danilović Markulj ne samo da je uspjela u nastojanjima nego je kao članica Udruženja obrtnika školovala učenike i kvalificirala majstore razvijajući obrt i uspješno poslujući sve do odlaska u mirovinu 1989. godine, nakon čega je obiteljski obrt preuzela njezina kći Vesna Hrkač, unuka utemeljitelja knjigovežnice Pavla Danilovića.

Gospođa Hrkač diplomirala je komparativnu književnost i apsolvirala povijest umjetnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te je na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju diplomirala filmsku montažu. Ostavila je posao »u struci« (kako se običava reći) i preuzela tada već tradicionalni obiteljski obrt u knjigovežnici. Premda joj je, zbog boravka u knjigovežnici od malih nogu, posao bio uvelike poznat, ipak se trebala usavršavati u brojnim tajnama zanata, posebice u zlatotisku. Međutim, upravo su tada došle poteškoće, prisjeća se Vesna Hrkač:

»Ubrzo su uslijedili prvi demokratski izbori, uspostava neovisne Republike Hrvatske te je nedugo nakon toga počeo Domovinski rat. Suprug mi je bio hrvatski dragovoljac od prvih dana, a ja sam ostala s dvoje male djece i poslom za koji sam mislila da u ratu nikomu neće trebati. Prevarila sam se jer se pokazalo da su usluge knjigovežnice i te kako bile potrebne. Radili smo ‘punom parom’, gotovo bez dana prekida. Uvezivali smo diplomske radove, magisterije, doktorate, razne dokumente, restaurirali knjige... Knjigovežnica je smještena u podrumu pa je služila i kao sklonište za vrijeme uzbuna i ratnih opasnosti.«

Nakon Domovinskoga rata okolnosti su se počele mijenjati jer su kompjutorizacija i digitalizacija uzimale sve više maha, što se uvelike odrazilo na knjigovežačkome poslu. Veliki sustavi prelazili su na elektroničko vođenje poslovanja pa je potreba za knjigovežnicama bivala sve manjom. Ipak posla još uvijek ima: diplomski i doktorski radovi, uvezivanje znanstvenih časopisa odnosno periodike za znanstvene ustanove, institute i fakultete. Knjigovežnica 1924. specijalizirana je upravo za takve poslove. I dalje je veoma važan ručni uvez knjiga jer je, kako objašnjava Vesna Hrkač, »neophodan kod uveza starih knjiga ili onih u manjim nakladama, koje strojno nije moguće uvezati ili je neisplativo, a uz to je ručni uvez neusporedivo kvalitetniji i trajniji«.

Restauriranje za Maticu hrvatsku

Poseban i vrlo delikatan dio posla jest restauriranje starih i rijetkih knjiga, a najstarija je popravljena knjiga latinski rječnik iz 16. stoljeća. Neizostavno treba spomenuti da je Vesna Hrkač sa suradnicima restaurirala knjige i za Maticu hrvatsku, o čemu primjerice svjedoči dopis od 27. rujna 2012., u kojem je gospodarski tajnik dr. sc. Damir Zorić napisao:

»Poštovana gospođo Hrkač, / najsrdačnije Vam zahvaljujem na izvanrednoj obnovi i zaštiti, kao i obnovi kožnoga uveza, vrijedne stare zbirke molitvenika pod zajedničkim naslovom / Molitvena knjiga / VRATA NEBESKA / nazvana, / iz različitih knjigah u jedno sastavljena, / i na duhovnu korist / ILIRSKOG NARODA / Izdana / po / STIPANU GERDENIĆU / Prepoštu i župniku«. Ispod toga i ove rečenice Matičina gospodarskoga tajnika Zorića:

»Zbirka je sastavljena u Pečuhu 1845. godine a u više izdanja objavljivana je u Budimpešti. Ovo VII. izdanje iz 1905. godine nabavljeno je 2012. godine na sajmu u Somboru. Iako s velikim brojem teških oštećenja korica, uveza i teksta, Zbirka je sada primjereno obnovljena i zaštićena novim reljefnim kožnim uvezom. Ova vrijedna knjiga hrvatske pučke pobožne baštine, izvrsnom obnovom spašena je od propadanja i trajnog nestanka zahvaljujući Vašem zanatskom majstorstvu.«

Također treba spomenuti da je ovoj knjigovežnici posebna čast iskazana prigodom pastoralnoga pohoda svetoga pape Ivana Pavla II. godine 1994., kada je Novčarski zavod Hrvatske od Knjigovežnice 1924. naručio mapu za fotografije svojih dukata i zlatnika s likom Svetoga Oca. Vesna Hrkač dobila je za svoj rad brojne nagrade i priznanja, od čega ovdje spominjemo Zlatnu medalju Grada Zagreba za očuvanje tradicije, koja joj je uručena 2006. godine.

Optimistično o budućnosti knjige
i knjigoveštva

O budućnosti Knjigovežnice 1924. i perspektivama knjigoveštva, Vesna Hrkač kaže:

»Mi smo svi vjerovali u budućnost knjige: od dide, bake, mame, do mene danas. Kad je dida 1924. otvorio knjigovežnicu, bilo ih je u Zagrebu više od četrdeset, a danas su ostale samo dvije, možda tri. Ovoga trenutka nemam izglednoga nasljednika u vođenju knjigovežnice, ali do sada su se u ovome našem obiteljskom obrtu događale iznenadne promjene i odluke, pa se nadam kako bi se to moglo dogoditi opet i da će se neka od mojih dviju kćeri, koje su visoko obrazovane i imaju dobre poslove, odlučiti na preuzimanje knjigovežačkoga posla.«

Doista bi bilo dragocjeno i poželjno da se taj stogodišnji obiteljski obrt – koji se prenosio naraštajima i preživio do danas – nastavi i u nedoglednim perspektivama budućnosti. Zapravo je posrijedi djelatnost koja je više od obrta i umijeća te možemo govoriti o posve određenoj vrsti primijenjene umjetnosti koja starim knjigama daje novi život vraćajući im stari sjaj. U vremenu kada stari zanati posustaju i iščezavaju, važnost Knjigovežnice 1924. dobiva posebnu vrijednost ne samo očuvanoga staroga zanatskog umijeća nego i osobitoga kulturnog dobra. n

Marito Mihovil Letica, magistar filozofije i religiologije, isusovački student. Književni i likovni kritičar, član uredništva časopisa Kolo Matice hrvatske, autor i voditelj emisije Kozmos i etos na Trećem programu Hrvatskoga radija, dopisnik Vatikanskoga radija; autor knjige Odnos metafizike i znanosti: Boškovićevo metafizičko prirodoslovlje.