O povijesti križevačkoga zdravstva perom Franje Husinca

Knjiga Franje Husinca Povijest zdravstva : Križevci : Grad i okolica : Kulturno-povijesne slike koncipirana je u devet cjelina: Predgovor, Povijesni razvoj medicinske nauke i prakse, Povijest križevačkog zdravstva prije 19. stoljeća, Dostignuća medicine u 19. stoljeću, 20. stoljeće – razdoblje mira i svjetskih ratova, Poslijeratno razdoblje od 1945. do 1970., Križevačko zdravstvo od 1970. do 1990., Domovinski rat (1991–1995) i zdravstvo u suvremenoj Hrvatskoj do kraja 20. stoljeća, Zaključak. Završava pogovorom, koji potpisuje Stella Fatović-Ferenčić, izvatkom iz recenzije Jelene Borošak Marijanović te popisom arhivske građe i izvora, literaturnim navodima, kazalom imena i bilješkom o autoru.

Premda knjiga u prvom redu tematizira razvoj medicine i zdravstva križevačkog područja, njezin sadržaj paralelno prati i dionice razvoja medicinskih misli općenito, od prvih tragova izvaneuropskih civilizacija preko velikih antičkih utemeljitelja medicinskih sustava do obilježja medicine srednjovjekovnog razdoblja. Mozaikom grčko-rimskih utjecaja i kršćanskih dogmi autor bilježi elemente srednjovjekovne epohe sazdane od konjunktura, promjena, prevrata unutar kojih pogled na medicinu izranja u posve novoj vizuri. Na pomolu je nastanak europskih sveučilišta, u gradovima koji postaju sveučilišnim mekama. Na području Hrvatske to će razdoblje donijeti osnutak važnih zdravstvenih ustanova, primjerice prve ljekarne u Trogiru 1271., ali i začetke protuepidemijskih mjera poput karantene, izvornog izuma Dubrovčana, koja je uvedena 1377. u razdoblju crne smrti. Čitav slijed zbivanja u ovoj knjizi prati i pojavnost dominantnih epidemijskih zaraza, poput crne smrti, lepre, tifusa i drugog. U razdobljima nakon epidemijskih katastrofa gradovi osnažuju gospodarstvo, donose statute kojima se regulira društveni život, a u pojedinim se europskim gradovima širi mreža sveučilišta. Pozivajući se na relevantnu literaturu, autor upozorava na činjenicu da se u rad pojedinih sveučilišta uvodi i medicinska nastava, pri čemu prednjači Bologna s medicinskim fakultetom osnovanim 1158. godine, gdje su već veoma rano predavali i neki naši liječnici. Tijekom srednjovjekovlja organiziraju se cehovi i bratovštine kirurga i apotekara kako bi zaštitili svoje staleške i materijalne interese te regulirali izdavanje dozvola za obavljanje prakse. Ističe se da se u Hrvatskoj već od 13. stoljeća diferencira djelovanje, obrazovanje i stjecanje prava na vršenje prakse školovanog liječnika, fizika, kirurga, brijača, kirurga-ranarnika i ljekarnika. Za Križevce to će razdoblje donijeti Povelju slobodnog i kraljevskoga grada Bele IV. 1253., status koji je taj grad zadržao kroz cijeli srednji vijek.

Renesansa usmjerava pozornost prema čovjeku, što medicini donosi bitnu promjenu u perspektivi od dotadašnje. U tom vremenu kada je Hrvatska svedena na polovicu svoga teritorija – na Zagrebačku, Varaždinsku i ostatke Križevačke županije, Hrvati bez vlastitoga medicinskog učilišta odlaze na studije u inozemstvo. Studenti iz sjevernih krajeva daju prednost Bologni, osobito nakon što je ondje 1553. Zagrebački kaptol osnovao Ugarsko-ilirski kolegij. Među hrvatskim studentima u Bologni našao se i Ivan Zaistovečki, podrijetlom iz križevačkoga kraja, a prema Franji Husincu prvi student iz Križevaca koji je polazio sveučilište u Krakovu bio je Ivan Ljubić, Križevčanin »de Croacia«, potom Franjo Sveršić, koji se školovao u Požunu, a poslije je zabilježen kao kirurg u Varaždinu.

Nakon što je osnovana Križevačka kapetanija 1538. Križevci postaju pogranični grad i važno vojno središte na granici Habsburškog i Osmanskog Carstva. Nazočnost vojske podrazumijeva uključivanje kirurga u sustav skrbi za oboljele i protuepidemijsku zaštitu, o čemu svjedoče i matice vjenčanih i umrlih temeljito istražene za potrebu ove knjige. Slijedom tih podataka Franjo Husinec prepleće društveni kontekst s dionicama razvoja medicine i njezinim protagonistima, naglašavajući patologiju u sklopu koje dominiraju zarazne bolesti. Nova poglavlja oslikana su scenografijom koju će obilježiti postupna institucionalizacija i profesionalizacija medicine uz još uvijek paralelno nazočna vjerovanja u svetce zaštitnike i rašireno nadriliječništvo. U stoljeće oporavka od turskog utjecaja Husinec smješta dolazak svećeničkih redova isusovaca 1611., franjevaca 1626., napokon pavlina 1665., čiji će utjecaj biti vidljiv i kroz osnutak ljekarni, u uzgoju ljekovitog bilja i bilježenju receptura sabranih u ljekarušama. Uz Križevce Husinec povezuje dvije ljekaruše pavlinskih redovnika Jurja Gradečaka (1723) i Imbre Luića (1746) te ljekarušu fra Petra Dombaya Sabolovića (1763), franjevca Provincije sv. Ivana Kapistrana iz Vukovara. Sve tri ljekaruše su iz 18. stoljeća, a obradio ih je križevački gradski fizik Fran Gundrum-Oriovčanin u prvim godinama 20. stoljeća.

Uz redovit osvrt na društveno-kulturni kontekst Husinec kronološki prati i demografske prilike i strukturu stanovništva, karakteristike koje su definirale i oblikovale potrebe u zdravstvu. Primjerice, 1773. godine na području Križevaca živjelo je 1.547 stanovnika, od toga u unutarnjem gradu 219, u Gornjem gradu 560 i u južnom dijelu grada 520, a u okolnim selima 248 stanovnika. Gustoća naseljenosti i razvoj grada podrazumijevali su i odgovarajuću medicinsku skrb te opskrbu lijekovima.

Osobit doprinos ovoj knjizi u opisu zdravstvene situacije na području Križevaca čini uvid u kronološki razvoj ljekarništva. Slažući mozaik iz slabije poznatih povijesnih fragmenata, Husinec rasvjetljava taj razvoj od razine priručnih ljekarni iz 17. stoljeća u sklopu crkvenih redova, preko ljekarne Antuna Bayera iz 1742., do Sartorijeve iz 1771., otvorene u križevačkom Donjem gradu. Godine 1780. otvorena je ponovno gradska ljekarna K Svetom Trojstvu, u kojoj radi ljekarnik Michael Shascheg, prethodno ljekarnik Križevačke pukovnije u Bjelovaru.

Na kraju 18. stoljeća civilna Hrvatska imala je šest županija, a uz Križevačku uspostavljene su i Varaždinska, Zagrebačka, Požeška, Virovitička i Srijemska županija. Liječenje je u njima dopušteno samo osobama s odgovarajućom visokom naobrazbom, uz napomenu da lijekovi ne smiju biti preskupi. U opisu medicinskoga kadra Križevačke županije na stranicama ove knjige spominju se jedan zaposleni liječnik i dva ranarnika. Uz gradskog fizika Pluskala do kraja 18. stoljeća u Križevcima su djelovala i dva gradska kirurga, Ladislav Makier i Guido Koffler, te šest županijskih: Fabian Hüdler, Franjo Karaisz, Antun David, Antun Kincel, Antun Hartig i Nikola Petrović.

U cjelini koja obuhvaća dostignuća medicine tijekom 19. stoljeća Husinec bilježi procese koji će činiti prekretnicu u razvoju zdravstva u Hrvatskoj i Slavoniji, što se ponajprije odnosi na osnutak Zbora liječnika 1874. godine; prati pojavnost zaraznih bolesti i obilježja smrtnosti na kraju 19. stoljeća te otvaranje Gradske bolnice. Osobit naglasak stavlja na one velikane hrvatske medicine koji su dio svoga radnog vijeka proveli u Križevcima, a to su Aleksa Praunsperger (1821–1844), Kalasancije (Josip) Schlosser (1844–1854. i 1861–1864), Antun Schwarz (1864–1869), Viktor Struppi (1869–1875), Josip Derenčin (1847–1904) i Fran Gundrum-Oriovčanin (1894–1919). U okrilju Zbora, osnovanog 1874., a sukladno njegovim pravilima, već od 1880. osnivaju se i podružnice, a među njima i ona u Križevcima, u kojoj aktivno radi niz ovdašnjih liječnika. Kraj 19. stoljeća zaokružen je opisom uloge i mjesta Frana Gundruma, koji je od 1894. do kraja života djelovao kao gradski fizik u Križevcima. Tom liječniku i zdravstvenom prosvjetitelju autor je prethodno posvetio nekoliko uspješnih publikacija: Fran Gundrum Oriovčanin: gradski fizik u Križevcima (Križevci, 2001), Križevački liječnici u pohodu Egiptu (2022). Prva se knjiga nalazi u obnovljenoj Aleksandrijskoj knjižnici svečano otvorenoj u listopadu 2002., zajedno s Gundrumovim putopisom U Egiptu! objavljenom na engleskom i arapskom jeziku 2003. godine.

Medicina se potkraj 19. stoljeća razvija zahvaljujući utjecaju temeljnih znanosti, pretendirajući da bude paradigmatska struka industrijskoga liberalnog društva. Snaga socijalnih argumenata donijela je korjenitu promjenu u percepciji medicine i liječenja, kao i uloge liječnika. Neznanje, uz siromaštvo, unutar takvog svjetonazora postaje najvećim neprijateljem naroda. Napredak u obrazovnom sustavu postaje osnova razvoja, što se očituje i u donošenju školskih zakona prilagođenih novim postignućima u sklopu prirodnih znanosti. Uz zdravstvo Husinec se temeljem pregleda školskih spomenica referira i na školstvo kroz buđenje svijesti o zdravlju školske djece i uključenost liječnika u te procese. Uključujući aktivnosti križevačkih liječnika bilježi podatak da je gradski fizik Mocnaj redovito obavljao vakcinaciju i revakcinaciju školske djece u općoj pučkoj križevačkoj školi, u skladu sa zakonom i naredbom vis. kralj. Hrv. slav. dalm. zemaljske vlade od 1876. godine.

Kraj 19. stoljeća obilježen je osnutkom Sbora liečnika Kraljevina Hrvatske i Slavonije, koji se smatra ključnim događajem za razvoj medicine i zdravstva u našim krajevima. Ubrzo se donose i dva važna zdravstvena zakona iz 1874. i 1894., čime se utire put svim daljnjim pomacima na području zdravstva, ali i borbi za osnutak domaćega medicinskog fakulteta.

Najznačajniji događaj tog razdoblja za Križevce, grad koji je bez prigradskih naselja i sela imao 2.926 stanovnika i 362 kuće, svakako je otvaranje nove Gradske bolnice uređene za deset bolesnika, sagrađene na uglu Starčevićeve ulice i Mažuranićeva trga 1878. godine.

Sljedeća dionica ove knjige donosi zgusnuti razvoj zdravstva križevačkoga kraja, taksativno iz godine u godinu, tijekom čitavog 20. stoljeća. A riječ je o vremenu intenzivnoga društvenog vrtloženja prožetog znanstvenim uzletima s osobitim utjecajem na medicinu i zdravstvo. Pojavnošću i smrtnim ishodom početkom 20. stoljeća globalno, pa onda i u Križevcima, dominira tuberkuloza. U hrvatskim gradovima od te bolesti godišnje umire 650 osoba na 100.000 stanovnika, a koliko je ona bila paradigmatska socijalna bolest Husinec argumentira kroz usporedbu Zagreba, u kojem svake godine od tuberkuloze umire 240 ljudi više nego npr. u socijalno i gospodarski naprednijim francuskim gradovima iste veličine. Navodi nadalje da su najveći mortalitet od tuberkuloze imali Petrinja, Zagreb, Osijek i Zemun, a najmanji Varaždin, Koprivnica i Križevci, te dodatno donosi pomor od tuberkuloze u Križevcima po godinama za razdoblje od 1905. do 1909. godine. Prateći izvješća i statističke podatke o pojavnosti bolesti u Križevcima i širem području županije, pri čemu su i dalje najučestalije zarazne bolesti osobito opasne za dječju populaciju. Potkraj listopada 1914. u Križevcima je osnovana Bolnica Crvenoga križa na prvom katu zgrade u Zakmardijevoj ulici br. 6, koju je vodio Fran Gundrum, tada gradski fizik. U novouređenu bolnicu Crvenoga križa primljeno je potkraj 1914. prvih trideset lakše ranjenih i bolesnih vojnika.

Križevce ne zaobilaze ni medicinski trendovi aktualni u ostatku države pa se u duhu Gundruma, poslije i Štampara, stavlja naglasak na zdravstveno prosvjećivanje i preventivne akcije. Privolom Zemaljske vlade osnovan je 10. veljače 1918. u Križevcima prvi u Hrvatskoj i Jugoslaviji privatni Zavod za proizvodnju cjepiva protiv zaraznih bolesti; kontroliraju se bludilišta, promiču se sportske aktivnosti, higijena i njega tijela itd. Nova zdravstvena strategija utire put domovima zdravlja, prvoj industrijskoj ambulanti, uvođenju zdravstvenog osiguranja, borbi protiv raka, skrbi za starije u okviru novoga zdravstvenog zakonodavstva. Gustim pletivom sadržaja autor prezentira medicinu i zdravstvo 20. stoljeća za svaku pojedinu godinu uz leksikografski obrađene životopise liječnika, ljekarnika, stomatologa i ostalih zdravstvenih djelatnika. Posebnost i šarm ovom sadržaju daje autorovo osobno iskustvo i životni put tijekom kojega je svladavao znanje i vještine liječenja u različitim ustanovama. Posebno je istaknut važan aspekt o doprinosu zdravstvenih djelatnika kao sudionika Domovinskog rata.

Iz stranice u stranicu pred čitateljem izranja složeni splet okolnosti zdravstvenoga razvoja u Križevcima i na cijelom križevačkom području do kraja 20. stoljeća. Svojim gustim tkanjem sadržaj knjige pridonosi detaljnoj obavijesti o razvojnom putu koji je tekao usporedno s onim kulturnim i društveno-političkim. Najvažnije dionice globalnih medicinskih stečevina prožimale su se s onim lokalnima motivirajući ovdje ambicije, pomake i postignuća. Kronološko prepletanje podataka o razvojnim procesima unutar medicine i zdravstva koji čine sastavnicu kulture nekog naroda ili sredine temeljito su zabilježeni pedantnim pristupom i obradom izvora, dokumentacije i literature sačuvane unutar različitih ustanova, od arhiva i muzeja do župnih ureda, knjižnica, ali i izravnom komunikacijom s pojedinim istaknutim osobama ili članovima njihovih obitelji. Knjiga je opremljena crno-bijelim fotografijama koje pridonose približavanju sadržaja, a oslanja se na 1.227 bilješki. Sadržaj korištenih arhivskih izvora pohranjen je u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Križevačke biskupije, Hrvatskom državnom arhivu, Državnom arhivu u Bjelovaru, Državnom arhivu u Varaždinu, Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu te u muzejima i knjižnicama u Križevcima, Zagrebu i Koprivnici.

Nema sumnje da je ova knjiga važan spomenik kulture Križevaca i šire regije unutar koje biomedicina i zdravstvo izranjaju kao nezaobilazan segment. Uz navedeno, njezin sadržaj komunicira i kao mozaik poveznica sa širim zemljopisnim i kulturnim kontekstom. Punina sadržaja tako postaje referentnom literaturom o životima koje su oblikovale bolesti, o medicinskom osoblju čiji doprinos ostaje trajno sačuvan od zaborava, ali i o mijenama predodžbi o zdravlju u njegovoj zaštiti tijekom stoljeća. U tom smislu knjiga će zasigurno zainteresirati širi krug čitateljstva i izvan medicinske akademske zajednice i konteksta zavičajne povijesti. U njoj će potražiti odgovore oni koje zanima moćna struktura svijeta satkanog od borbe protiv bolesti, za zdravlje, koje Husinec, pozivajući se na Gundruma, navodi kao najsnažniji izvor sreće. n

Stella Fatović-Ferenčić, povjesničarka medicine, znanstvena savjetnica u trajnome zvanju. Autorica oko 150 znanstvenih članaka, autorica i urednica 30 knjiga. Dobitnica američke Zacon Award za naj­bolji rad iz povijesti dermatovenerologije za 2000., Nagrade za znanost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2023., te Spomen odličja Hrvatskoga liječničkog zbora za 2025. godinu.