O Klisu i njegovim vremenima

U pogledu iz valovite ravnice oko ušća Jadra, Klis je krška zavala uvučena u dalmatinskim kordiljerima u kojoj strši kosa sa starim gradom okrunjenim znamenitom tvrđavom. U pogledu s nje širi se pristranstvo vijugavo porubljenih suhozidnih terasa postavljenih poput prečki golemih ljestvi po strmoglavim padinama – sa zaravnatim parcelama nekadašnjih maslinika, vinograda i žitnoga klasja koji se poput zelenih i zlatnih slapova spuštaju do solinskog mora. Prostirale su se nekoć te parcele – još između dvaju svjetskih ratova – do ruba ove krajobrazne pozornice zaklopljene masivima Mosora i Kozjaka, do blještavog zrcala mora iza obala rastegnutoga splitskog poluotoka.

Talijanski prirodoslovac Alberto Fortis u svom znamenitom djelu Put po Dalmaciji iz 1774. godine donosi krasan opis neobične geološke formacije na isturenom boku planine nasuprot Klisu koja nam, u pogledu s tvrđave, dopušta da fantaziramo o divovskoj periski koju je neki megatsunami milijunima godina staroga golemog oceana poput Tethysa mogao izbaciti na obale budućeg Mosora. Fotografije starije od 1960-ih godina mogu dočarati impresivnu ljepotu toga krajolika punog misterija, u kojem se priroda igrala umjetnika.

Usred Kliške zavale, iznad Solina i zapadno od Kliškog polja, ispod mrke kamene ploče Markezine grede protežu se Rupotine s Rižinicama u centru, donedavno s terasama maslinika i vinograda, s kujundžijski oblikovanim oranicama na kojima se zlatila pšenica, ječam i raž. Tu protječu dva živahna potoka: Sv. Ilija (Ilijino vrilo) i Suvaja, a nekoć je unaokolo vrilo niz manjih ili većih izvora. A ispod njih – Jadro, koji je svojom izdašnošću omogućavao korištenje snage vode za pogon mlinova koji su bili prvorazredni povijesni čimbenik od antičkih vremena do jučer.

Izgled tvrđave Klis oko 1645., Joan Blaeu (izd. Pierre Mortier 1804), bakrorez

Kliška vrata – hrvatski Termopili

Povijest spominje Kliška vrata više po ratovima nego po mirnodopskim putevima. Povijest ratovanja u Europi – svjedoči povijest Klisa – povijest je borbe za prijevoje. Povijest borbe za kliški prijevoj, u malome, nije drugačija od povijesti borbe za prijevoje u Pirenejima između Francuske i Španjolske. Za žitelje jadranskog primorja imao je Kliški prijevoj ne jednom značaj Brennerskog prolaza u istočnim Alpama ili, bolje, Termopilskoga klanca u centralnoj Grčkoj. Salona je u tom smislu smještena na idealnoj točki podno najprikladnijih planinskih vrata dinarskoga planinskog lanca. Na sličan način su se razvile luke značajne kao Narbonne i Barcelona, Bayonne i Bilbao, Trapezunt na Crnom moru, Petrovsk i Baku na Kaspijskom moru, ili kao Marseilles i Genova u odnosu na Primorske Alpe (Alpes Maritimes)... No u ratno vrijeme takve luke uvijek su meta invazije, jer su idealna baza za vojne i opskrbne potrebe.

Važnost Klisa i prijevoja koji čuva potvrđuje sekvenca povijesnih događaja od koji su neki imali presudno značenje za budućnost Dalmacije.

Već za cara Tiberija namjesnik Publije Kornelije Dolabella (legatus Illyrici superioris od 14. do 20. god. n. e.) trasira iz Salone, naravno preko kliškoga klanca, čak pet zrakasto usmjerenih cesta prema unutrašnjosti provincije, koje će, nakon što pomognu vojnoj i upravnoj konsolidaciji rimske vlasti na novoosvojenim prostranstvima, postati prvorazrednim gospodarskim i kulturnim faktorima.

U antičko doba, kliški kastrum – na mjestu prapovijesne gradine – stražari nad mikrokozmosom prostora zapadnog dijela današnjega Kaštelanskog polja, sa Solinom, Vranjicom i Splitom, dakle kao dio res publica Salonitanorum.

Salonitanski bazen postaje u 6. stoljeću teatar za pripreme ratnih operacija Justinijanove vojske u Italiji (nakon osvajanja Kartage i Afrike). Suvremenik, bizantski povjesničar Prokopije iz Cezareje, bizantski povjesničar, u svom najvažnijem djelu – Povijest ratova, u kojem je opisao ratove protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota, uključujući provale barbara na Balkan, ratove u Italiji te na dunavskoj i istočnoj granici – opisuje i bitku za Salonu i okolicu 535–536. godine, u kojoj je Klis imao ključnu stratešku ulogu. Justinijanov vojskovođa Konstancijan zauzima Klis s pet stotina odabranih vojnika, prekinuvši tako vezu Salone sa zaleđem, a njegov sudrug Mundo (magister militum per Illyricum – zapovjednik vojnih snaga u Iliriku) potom lako uzima metropolu provincije iz gotskih ruku. Ali početkom 536. godine stiže nova gotska vojska. U okršaju kod Salone pogiba Mundov sin Mauricije. Mundo u bijesu krene u potjeru, porazi Gote, ali bude pritom smrtno ranjen.

Klis na jednoj od prvih sačuvanih fotografija, 1880. godine

Istinski se novi povijesni rez dogodio prvih desetljeća 7. stoljeća. Konstantin Porfirogenet, bizantski car rođen u purpuru, donosi čak dvije legende o padu Salone i avarsko-
-slavenskom osvajanju Dalmacije, u kojima Klis ima važnu ulogu. Porfirogenet piše kako su Rimljani iz Salone odlazili »do klisure koja je četiri milje od toga grada«, koja se »do sadašnjega vremena zove Klis ... gdje se smjena odvijala kroz mnogo godina«, da bi odande odlazili čuvati granice na Dunavu. Jednom zgodom budu zarobljeni. Avari, prerušivši se u rimske vojnike, prevare opremom, zastavama i drugim bojnim znakovima straže na Klisu. Misleći da se to njihova vlastita građanska vojska vraća sa zadatka na dunavskim granicama – jedne Velike subote, kada se po običaju odvijala smjena vojske – propuste ih kroz klanac uz tvrđavu Klisa. Put do grada bio im je slobodan. Osvoje Salonu bez otpora i prošire svoju vlast na sva okolna područja, osim nekoliko utvrđenih gradova uz more.

Tko se prepusti toj legendi, piše znameniti hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić:

»osjeti još atmosferu dugih zimskih večeri kad se pod svodovima Dioklecijanove palače pripovijedalo o strahovitu slomu koji je promijenio sav život. O tome kako je prekrasan grad, metropola provincije, Salona, koja se prema sjećanju koje kiti i uljepšava pamtila kao da je bila velika kao pol Carigrada, – kako je bila razorena, a njezine su ruševine i masna polja njezina agera pala u ruke zastrašujućih i divljih stranaca, a potomci njezinih preživjelih građana sada stiješnjeni u tvrđi palače – kao da su sami svoje sjene – žive mučnim životom čuvajući sjećanje na svoju veliku prošlost kao svoje najdragocjenije dobro. I kad se pripovijeda da Salona nije svladana vojnom nadmoći u otvorenoj bitci na bojnom polju, nego lukavstvom i prijevarom, a sve zbog posljedica nepromišljene obijesti njezinih stanovnika sposobnih za obranu, koji su pri tome i sami bili krivi, onda je to upravo ono što se u takvoj legendarnoj predaji očekuje i potvrđuje da je ta predaja doista bila usmena.«

I zaista, svaki put kad kliška tvrđava u kasnijim vremenima bude pala u nečije ruke, tumačit će se to – izdajom!

Prvi spomen Klisa s prvim spomenom hrvatskog imena u prvoj sačuvanoj ispravi hrvatskog dvora

No, toponim Klis stvarno se prvi put javlja u darovnici kneza Trpimira pisanoj ex curte nostra que Clisa dicitur – iz našega dvora koji se zove Klis. Riječ je o najstarijem sačuvanom spomeniku hrvatskog prava i prvoj domaćoj ispravi s dvora nekog od hrvatskih vladara u kojoj se spominje hrvatsko ime. Obično se datirala 852., no najnovije rasprave sugeriraju da je nastala 841. godine. Iz povelje se vidi da »vladar Hrvata po Božjoj milosti« (dux Chroatorum) ima gotovo neograničenu vlast u državi. Spomenimo se imena župana i svjedoka u Trpimirovoj pratnji, odreda još narodnog, a ne kršćanskog zvuka: Stjepuša, Gojko, Gortina. Narodna imena, koja kao da dolaze iz Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić, nose i plemići koji svjedoče povelji: Komičaj, Precilja, Nemistl, Zašata, Vitolja, Ozamil, Njeguča, Žulj, Potehan, Žutomistl i Damnana. Većinom su mogli biti baš Klišani. Iznimka su imena svećenika: nadbiskup Petar, knežev kapelan Martin i svećenici Dominik i Ciprijan.

Klis, pogled prema Mosoru, Dragutin Karlo Stühler, 14. II. 1932.

Na Trpimirovu dvoru našao je svoje dvogodišnje utočište Gottschalk, znameniti knežev gost, jedan od najpoznatijih onodobnih teologa i mislilaca, nakon što je protjeran iz franačkih zemalja. Taj kontroverzni predstavnik rane skolastike propovijeda teoriju predodređenja. Prema Gottschalku, Bog je unaprijed odredio sudbinu svakog pojedinca, broj njegovih dana na zemlji i sudbinu u vječnosti. Krist se žrtvovao samo za odabrane pravednike – one koje Bog spašava. Zagovaranje takvih determinističkih ideja dojmit će se ranih skolastika, a poslije Luthera i jansenista. Za nas je važnije od gorljivosti njegovih teoloških zasada, koje su mnoge vjernike bacale u beznađe, što Gottschalk Hrvatsku spominje na dva mjesta, a Klis posebno. Opisuje, na primjer, kako je Trpimir 846–848. ratovao protiv romanskih gradova na obali i njihovih bizantskih pokrovitelja. Shodno svom naučavanju o predestinaciji, piše:

»Ne treba se stoga čuditi da u ratno vrijeme jastrebovi, kopci i orlovi slijede onu stranu ljudi za koju predosjećaju da će biti ranjeni, poubijani i zadavljeni. Isto su tako u boju konji veseli na onoj strani koja će po Božjoj volji pobijediti. Provjerio sam to i ja sam, posredstvom mojeg učenika Gottschalka, na našem konju. Kad je naime Trpimir, kralj Slavena (Tripemirus, rex Sclauorum), polazio s vojskom protiv Grka i njihova patricija (contra gentem Graecorum et patricium eorum), a naš se dom nalazio na samoj granici buduće bitke, rekao sam mu neka ide i čini, kako mu je to i dužnost, sve što je potrebno u korist kralja i njegove vojske. Zakleh ga ipak strahovito imenom Gospodina Boga da ne uzimlje oružje i ne ostaje uz vojsku; jašući za njome trebao je pomno paziti koje će pokrete naš konj izvesti i pokazati. Odavno sam naime posve sigurno znao da će pobjeda pripasti onoj strani ratnika čiji će konji stupati veselo i pokazivati svoju radost trijumfalnim kretnjama. Tako se uskoro dogodilo da je [naš] konj načeo i zatim jasno pokazao kretnje poigravajućeg konja.« (prema prijevodu M. D. Grmeka)

Intrigantna je ta povezanost između magijskog razumijevanja prirodnih fenomena i kvaziznanstvenog determinizma na liniji Gottschalkova naučavanja o predestinaciji. Valja reći da su neki srednjovjekovni autori, poput Izidora Seviljskoga, također nagađali o budućim događajima iz ponašanja konja. A u iskonskoj slavenskoj mitologiji također se – piše Ante Milošević – o ishodu rata proricalo prema načinu hoda konja, posvećenog bogu Svantevitu. Stara poganska vjerovanja inkorporirana su u nova kršćanska.

No, ovdje bi nam važnije bilo doznati gdje se nalazila Gottschalkova villa nostra, u kojoj je boravio neposredno prije bitke (villa in confinio futuri belli). Obično se smatra da je ležala ispod Klisa, vjerojatno na položaju Rižinica, gdje je Trpimir baš u to doba osnovao benediktinski samostan, uz koji je nađen ulomak zabata oltarne pregrade s njegovim spomenom (PRO DUCE TREPIM/ERO/). U jednoj pjesmi koju je uputio nekome učeniku ili prijatelju, Gottschalk se prisjeća svoga boravka u progonstvu pokraj mora (exul ego in hoc mare), pa bi se moglo zaključiti da nije bila riječ o položaju Klisa u užem smislu.

Trpimirov nasljednik, nakon Zdeslava i Domagoja, bijaše knez Branimir, koji u svibnju 879. postaje vladar Primorske Hrvatske, oslobađajući je franačkog i bizantskog vrhovništva uz duhovnu zaštitu pape Ivana VIII. Očito je bio uspostavio dobre odnose s Bizantom kad je uspio ninskog biskupa Teodozija uzdići na položaj splitskog nadbiskupa. Tijekom njegove vladavine uvedeno je slavensko bogoslužje u hrvatskoj crkvi. Sâm Metod, poznat kao »slavenski apostol«, boravi u Hrvatskoj 880. godine, putujući u Rim da pred papom obrani ispravnost svog učenja. Ne treba sumnjati da je u Branimirovu projektu Klis imao važnu ulogu, jednako kao i u Trpimirovu. Na samom Klisu su nedavno nađeni fragmenti oltarske pregrade sa spomenom kralja (nažalost mu nije očuvano ime) i kraljice (oko čijeg se imena još vodi prijepor), s likom Krista u mandorli kojeg na rukama nose anđeli (Maiestas Domini). Stilski bi odgovarali vremenu ranoromaničke skulpture iz Zvonimirove krunidbene crkve sv. Petra i Mojsija uz Jadro u Solinu (tzv. Šuplje crkve).

Klis, pogled prema splitskom poluotoku, Dragutin Karlo Stühler, 14. II. 1932.

Spomenuti bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom 10. stoljeća opisuje Klis kao središte starohrvatske Primorske župe (Parathalasia), koja se protezala od trogirskog Pantana do Žrnovnice i Poljica, s pripadajućim zaleđem, sa središtem u kliškoj tvrđavi.

Sveti Vid na Klisu

Ne znamo ništa o pretpostavljenoj ranokršćanskoj crkvi unutar tvrđave, ali nam nešto možda govori titular kasnije crkve sv. Vida.

Štovanje toga sveca snažno se primilo u slavenskim zemljama, nadomještajući sličnošću imena staroslavenski poganski kult Sventovida. U slavenskom pretkršćanskom vjerovanju Svevid je bio gospodar vrhunaca, pa su crkve sv. Vida obično građene na uzvisinama – odakle taj svetac »sve vidi«. U našim je krajevima sv. Vid bio posebno zaštitnik vida.

Kult svetog Vida nalazimo u imenima Svevida, na vrhuncima u Živogošću, Tučepima, Rogoznici, Pagu, te na nizu drugih gora na području zapadne crkve, gdje je povezan s kršćanskim kultom sv. Vida (Vitus). Pa ipak, nije imao značajnu ulogu u kršćanskoj hijerarhiji, premda će ga u srednjem vijeku častiti kao jednog od četrnaest svetih pomoćnika.

Sveti Vid je svetac-mučenik iz Dioklecijanova vremena, podrijetlom sa Sicilije ili iz Lukanije. U pravilu se u blizini crkve sv. Vida nalaze crkvice svetaca ratnika Jurja i Mihovila, te Ilije. Kult Ilije je pak zamijenio kult staroslavenskog Peruna, kojega se vidi »na uštapu kako vozi kola čiji se zvuk na nebu čuje za grmljavine«. Rasprave o sakralnoj topografiji oko Klisa, s obilježjima slavenskoga pretkršćanskog vjerovanja u čijim temeljima stoji dualističko poimanje Dobra i Zla, zasigurno će se nastaviti imajući u vidu Peruna žrnovničkim preko puta, i Ilinac pod Klisom – na ovom rubu Slavije i Romanije, kako bi rekao Petar Šimunović, onomastičar i dijalektolog koji je je kultu Sventovida/sv. Vida posvetio važne stranice svoga golemog opusa.

Možda se ta razmišljanja o kliškom sv. Vidu mogu uputiti i određenijim smjerom. U vrijeme kada je djelatnost franačkih benediktinaca na dvoru Trpimirovića uzela znatnija maha, Hilduin, opat kraljevske opatije Saint-Denis u Parizu, darovao je 836. godine relikvije sv. Vida samostanu Korvey na rijeci Weseru, gdje će se ubrzo razviti središte svečeva kulta. Češki vojvoda sv. Vjenceslav primio je tu početkom 10. stoljeća relikvije sv. Vida te ih prenio u Prag, gdje je sagradio crkvu u njegovu čast. Na njezinim temeljima poslije je sagrađena gotička katedrala, jedna od najljepših crkava katoličkog svijeta. Postavlja se dakle pitanje: nije li logično pretpostaviti da je posveta crkve sv. Vida na Klisu rezultat djelovanja franačkih misionara na hrvatskom dvoru? To bi se dobro uklopilo u sve jasnije argumente koji pokazuju da je pokrštavanje Hrvata započelo oko 800-ih godina, u prvom redu zaslugom franačkih misionara, odnosno da je početak intenzivne kristijanizacije rezultat prodora Franaka na prostor nekadašnjega rimskog Ilirika. Često se pritom ističe i paralelno širenje »franačkih kultova svetaca« (poput sv. Krševana, Ambrozija, Marte, Marcela, Martina i drugih), čiji bi kult zrcalile posvete crkava baš blizu vladarskih dvorova, iako – upozorava Trpimir Vedriš – kategorizacija svetaca kao franačkih može biti varljiva, s obzirom na to da su »misionari i obnovitelji crkvene organizacije u Hrvatskoj očito poštovali i starije mjesne titulare«. Možda ne griješimo ako sv. Vida na Trpimirovu Klisu (ili još prije, iz vremena kneza Mislava) pribrojimo tim »franačkim svecima«.

Split i Klis – morski galeb i suri kobac na litici

Ager Salonitanus, područje antičke Salone koje se prostiralo od Jesenica kod Omiša do splitskog Sustipana, te Bihaća kod Trogira, postaje u ranom srednjem vijeku novom pozornicom na kojoj se osovio Split, nasljednik Salone, ali i srednjovjekovni grad Klis, ubrzo glavni suparnik Splitu. Tu se, u Solinu i Bihaću pred Trogirom, podižu dvori hrvatskih vladara. U tom su prostoru ispisane neke od najznačajnijih stranica hrvatske povijesti 9–11. stoljeća. Granica između Klisa i Splita – piše Lovre Katić – u 9. stoljeću je »međaš između Bizanta i Franačko-rimskog carstva, štoviše između dviju kršćanskih crkava. Na toj točki se sukobljuju i naši biskupi, ninski Alfreda i splitski nadbiskup Petar, slušajući, prvi rimskoga papu, drugi pak carigradskoga patrijarha. Na kliškome polju, a to je ujedno i solinsko, krune se i pokapaju hrvatski kraljevi, a preko granice u Splitu stoluje splitski nadbiskup, koji se piše prvostolnik Dalmacije i sve Hrvatske zemlje«.

Slobodan put kroz Kliška vrata postaje za Split imperativ od najviše gospodarske i političke važnosti, prisiljavajući ga na balansiranje odnosa s gospodarima Klisa. Unatoč nizu ugovora, sukobi oko granica nikad nisu prestali, čak i kada su Klis i Split bili pod istom vlašću. U jednom ugovoru iz druge polovice 12. stoljeća sudjeluje po deset uglednih građana s obje strane, te 150 Splićana i 150 Klišana predvođenih županom Saracenom i sucem Bratočajom. Sredinom 12. stoljeću, u vrijeme Stjepana IV. Arpadovića, vojvoda toga kralja pustoši splitsko polje prijeteći »da Splićanima neće ostaviti vina ni koliko im treba za jednu misu«.

Uništavanja tijekom sljedećih stoljeća bijahu tolika da je malo vjerojatno da je preživjela ikoja maslina od kojih je načinjeno zlatno ulje kojim su bili pomazani Krešimir IV. i Zvonimir, te krizmeno ulje za posvetu njihovih svetih kuća. Zamišljam pritom jednu bakru s maslinama, s ugljevljem s ognjišta, koja je pronađena u arheološkim istraživanjima sklopa na Rižinicama 1895. godine. Bio je to posljednji obrok nasljednika Trpimirovih benediktinaca prije nego što je u nekoj katastrofi samostan propao. Možda ta posuda još postoji u nekom depou?

U vrijeme hrvatskih dinasta Kačića, Šubića i Nelipića, Klis često daje Splitu gradske knezove, ali kad se zasjene odnosi između gradova – piše don Lovre Katić – Split onda strahuje »kao morski galeb od surog kopca na litici«. Tu se suprotstavljaju dvije političke i gospodarske ideje, »velmože, koji i kraljevima prkose, i gradska općina, koja ljubomorno čuva svoje slobode i prava«.

U 13. stoljeću templari ga dobivaju kao kraljevsko leno, potom njime vladaju hrvatski feudalci Šubići i Nelipići. Na Klis se sklonio Bela IV. s čitavom dvorskom svitom, u bijegu pred Tatarima 1241/42. godine. Tu se rodila sv. Margareta Kliška, njegova kći. Dvije Margaretine sestre, Katarina i Margareta, preminule su u Klisu 14. ožujka 1242., a njihovi zemni ostatci bijahu pohranjeni u malenom sarkofagu iznad glavnog portala splitske katedrale. Novorođena kraljevna, koja bijaše dobila ime preminule sestre, bijaše osma i posljednja kći (deveta od desetero djece) Bele IV. i bizantske princeze Marije Marije Laskarine, koji dadu zavjet da će, ako Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo bude oslobođeno od Mongola, dijete zarediti u samostan. Dan rođenja mlađe Margarete moguće je odrediti dakle poslije 14. ožujka, pa do rujna 1242., do kada je kraljica bila na Klisu.

Uskoro će Klis postati i sjedište hrvatskih banova i bosanskoga kralja Tvrtka.

Klis na razmeđu dvaju svjetova

Split 1420. padne pod Veneciju, a Klis postane posljednja hrvatska tvrđava koja brani put mletačkom lavu prema unutrašnjosti i osmanskom zmaju put mora. Godine 1463. osmanlijska velevlast osvojit će Bosnu, pomičući svoju vlast na granice Hrvatske, do zaleđa dalmatinskih gradova. Zbog ključnog položaja na cesti koja je povezivala Split s Bosnom, tvrdi Klis postat će česta meta osmanskih napada.

Dok se oko Klisa godina 1536–1537. vode zadnje borbe s Osmanlijama, dubrovački pjesnik Mavro Vetranović obraća se domovini žalostivim stihovima:

Oj slavni Hrvati, i vas li ognjen zmaj

Do traga pomlati i dâ vam plačni vaj

ter vaše gradove i kotar ostali

i slavne banove sve ognjem popali

I vašoj državi, ku nogom poplesa

Nijednog ne ostavi hrabrenog viteza,

Neg sam Klis ostaje u ki se uzda puk.

Između dva neprijatelja, mletačke lisice i osmanskog zmaja, i uz toliku neslogu francuskoga kokota, habsburškog orla i ostalih kršćanskih sila, mogu se još osloniti samo u svoju hrabrost i Božju pomoć:

Vaj, drazi Klišani, ali vi ne znate

što su zli krstjani, a u njih se uzdate!

Tako zdvaja Vetranović u Pjesanci slavi carevoj, čudnoj pjesmi koja začudo pjeva o slavi turskog sultana opravdavajući oportunizam dubrovačkih vlasti, da bi na kraju svome Gradu preporučio:

S Bogom se ti združi i mimo sve ino

i dvori i služi otmansko kolino.

Klis je postao slavan tijekom i nakon dvadesetogodišnjeg otpora kliških uskoka protiv osmanske vojske. Pad Klisa 12. ožujka 1537. oplakan je u Rimu. Sa zidina splitskih čuje se odsad turski pijevac i mujezin kako zaziva Alaha. Krvavom ironijom povijesti, pobjednik Gazi Husrev-beg, javljajući pobjedu sultanu, predlaže da podigne na ruševinama Salone grad i taj prostor kršćanskih mučenika kolonizira »herojima Islama«! Mletački general u Dalmaciji, Kamilo Ursini, predlaže svojoj vladi da se Split i srednje Primorje prepuste Turcima. Granica splitskog i turskog teritorija se fiksira na solinskoj Rici. Prema mletačkom izvjestitelju Antoniju Giustinianu iz 1575., splitski posjed se sužava na dvije milje oko grada, ali se održava »čudesnom i dostojanstvenom samoćom«. Nastaju u to doba tri Dalmacije: mletačka, dubrovačka i turska. Povijesni međaši u tom procesu jesu datumi pada Jajca 1528. i Klisa 1537. Oko 1550. provale, pljačke i vojne operacije svele su Dalmaciju na 100.000 stanovnika. Pomoć se tražila s nebesa.

Od pada Klisa 1537. u osmanske ruke granica na kliškom prijevoju nije više samo puka međa između dvaju srednjovjekovnih gradova, ili dviju država, nego je bila i simbolična granica između dvaju svjetova, Istoka i Zapada.

Klis postaje središte sandžaka za središnju Dalmaciju i dio Bosne, odnosno za oblast zvanu »vilajet Hrvati«, koja se prostirala većim dijelom srednjovjekovne kraljevine Hrvatske. (Bio je zapravo simboličko središte sandžaka, dok se u naravi ono nalazilo u Hlivnu.)

Oslobođenje Klisa 1648., u vrijeme dugoga Kandijskog rata, međaš je dalmatinske povijesti, najava uspjeha u tzv. Morejskim ratovima koji su uslijedili. Profesionalne mletačke i papine vojne snage, vođene iskusnim zapovjednicima poput Leonarda Foscola i njemačkog baruna Christopha Martina von Degenfelda, predstavljale su glavnu snagu. No, ističe profesor Vrandečić, osvajanje Klisa predstavljalo je kompleksnu navalnu operaciju uz sudjelovanje mornarice, pješaštva, topnika i konjaništva – stranih kondotjera i domaćih teritorijalaca koji su se iskazali kao vješti vojnici. Djelotvornost mletačkog topništva dovela je do brzog sloma zastarjelih osmanlijskih fortifikacija u Dalmaciji. Nakon bolnog gubitke Krete (Kandija), Klis je ispao jedinim dobitkom Kandijskog rata.

Nakon što je oslobođen iz osmanlijskih ruku Klis je ubrzo – posebno nakon dovršetka Morejskog rata – izgubio nekadašnju važnost i postao je jednostavna tvrđava bez većega geostrateškog značenja. Nekoć ugledna općina s vlastitim župama i sucem, pod Turcima je bio središte važnog sandžaka. Mlečani su pak premjestili granicu Hrvatske daleko preko Mosora i Kozjaka, stvarajući – kako zapaža Lovre Katić – povijesni apsurd, da je Solin prijestolnica i krunidbeno mjesto i grobnica hrvatskih kraljeva, ostao izvan granica Hrvatske iako u njenu sastavnom dijelu, Dalmaciji (Regnum Croatiae et Dalmatiae).

Kliško polje – tumač i čuvar prošlosti

Ratovanje tih vremena najčešće se svodilo na uništavanje polja i nasada, umicanje stoke. Sve u vremenu strašnih socijalnih rasjeda, kada je »rat« podrazumijevao taktiku totalnog nanošenja štete: neprijatelj se ciklički spuštao, najčešće u rano proljeće, da bi palio usjeve, čupao lozu i masline, odvodio stoku... (Vidi Giottovu fresku s prikazom Nepravde, odnosno tiranije, u Cappella Scrovegni u Padovi, ili Alegoriju učinaka loše vlasti Ambrogia Lorenzettija u Palazzo Pubblico u Sieni. Ili čitaj Danteov Pakao – najtočniji i najmračniji opis srednjovjekovnog europskoga grada.) I tako sve do kraja turskog zemana.

Što je od ranijih tragova kulturne baštine moglo preživjeti takvo doba, što od nekadašnje slike krajolika njegovanog ljudskom rukom? Onaj koji posječe drvo, sâm iščupa izvor života.

Tek je više desetljeća nakon rekonkviste Klisa 1648. postalo moguće obnoviti stare antičke terase maslinika, vinograda i parcele pod žitom, pirom i ječmom, modelirati stotine novih, koje su se popele do Megdana, skroz uokolo tvrđave i podgrađa, terase s potpornim zidovima koji kaligrafski prate gibanje terena, spuštajući se valovito k ravnici uz Jadro. Novodošli žitelji Kliške zavale mogli su konačno zasaditi maslinu mira i čekati da ona sporom upornošću svoga korijenja prodre do žila vode, postupno ovlada neživim kamenjem.

U razdoblju od kraja Drugoga svjetskog rata postupno je nestajalo Splitsko, pa Kaštelansko i Trogirsko polje – najprostranije primorje u Dalmaciji i njezin najplodniji dio. Jedino je Kliško polje, nekim čudom, još uvijek očuvalo velik dio svog izvornog lica. S obzirom na kulturno-povijesni i gospodarski značaj, te krajobraznu vrijednost od najvišeg potencijala, Kliško polje bi trebalo uvrstiti u Atlas hrvatskih rurarnih krajobraza koji smo bili dužni sastaviti –već prije dvadeset godina, otkako je Hrvatska potpisala Europsku konvenciju o krajoliku, kako je to učinila većina europskih zemalja – od Slovenije i Irske, od Italije i Grčke do Španjolske. Kliško polje je najbolji tumač i čuvar prošlosti. Bez loze i masline u njemu ne dade se zamisliti ni jedan kamen koji danas vidimo na Klisu i naseljima razvijenim poput grozdova okolo njega.

Josip (Joško) Belamarić je znanstvenik emeritus u Institutu za povijest umjetnosti i naslovni redoviti profesor na Sveučilištu u Splitu. Između 1991. i 2010. obnašao je dužnost ravnatelja splitskoga Konzervatorskog zavoda. Magisterij i doktorat znanosti obranio je na Sveučilištu u Zagrebu. Napisao je veći broj knjiga, studija i članaka na teme iz povijesti umjetnosti, kulture, arhitekture i urbanizma srednjega vijeka i ranoga modernog doba u Dalmaciji.