O hrvatskim nacionalnim simbolima onkraj dnevnog politikanstva

Na izmaku 2024. godine Matica hrvatska zainteresiranoj javnosti priuštila je pravu znanstvenu poslasticu, knjigu o hrvatskim nacionalnim simbolima autora dr. sc. Marija Jareba, znanstvenog savjetnika s Hrvatskog instituta za povijest. Knjiga je naslovljena Hrvatski nacionalni simboli. Postanak, razvoj, uporaba i kontroverze te je javnosti predstavljena 11. veljače 2025. godine u sklopu svečanog obilježavanja 183. rođendana Matice hrvatske u njezinim prostorijama.

Riječ je o knjizi u kojoj je kroz nekoliko temeljnih cjelina s nizom poglavlja analiziran postanak, razvoj i uporaba hrvatskoga grba, tj. grbova, i zastave u vremenskom okviru od razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka do danas, ali je autor također razmotrio niz kontroverzi kako o nastanku tako i o korištenju različitih verzija hrvatskoga povijesnoga grba, pri čemu je argumentirano razdvajao povijesnu utemeljenost različitih povijesnih verzija grba od svakodnevne, često politikantski motivirane javne rasprave.

Svoju je knjigu autor znalački posložio u poglavlja po dijakronijskom redu. Tako je u prvom poglavlju, naslovljenom »Nastanak i upotreba hrvatskoga grba i zastave do polovice 19. stoljeća«, autor dao svoje poglede na postanak hrvatskih grbova, potom dao prikaz mitova o postanku šahiranoga hrvatskoga grba u starijoj publicistici i historiografiji, ali se i detaljno osvrnuo na pitanja poput prvoga poznatoga hrvatskoga grba, grba kralja Ludovika iz grbovnika Gelre, grba iz Ostrovice, grba s tri glave leoparda u funkciji grba svih hrvatskih zemalja, itd., pri čemu posebnu pozornost privlači pisanje o pretpostavci postojanja hrvatskoga šahiranoga grba prije 1457. ili 1439. godine. Drugo tematsko poglavlje posvećeno je upotrebi hrvatskih zemaljskih grbova u 19. stoljeću do sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, a unutar njega Jareb je razmatrao uporabu dalmatinskoga grba u kontekstu habsburške Kraljevine Dalmacije u 19. stoljeću, ali i razdoblje upotrebe ilirske leljive, kao i sudbinu hrvatske zastave u razdoblju Bachova apsolutizma, te ponovne afirmacije hrvatske trobojnice i grba. Treće poglavlje naslovljeno je »Hrvatski nacionalni simboli u razdoblju austrougarskog dualizma (1868.–1918.)«, te je unutar toga poglavlja autor argumentirano progovorio o službenoj i poluslužbenoj uporabi grba Trojedne Kraljevine nakon Nagodbe, te o zajedničkom grbu zemalja krune sv. Stjepana, pa o suodnosu zastave Trojedne Kraljevine i hrvatske nacionalne zastave, kao i o posebnoj uporabi grbova Istre i Dalmacije do 1918. godine. Štoviše, Jareb je unutar ovoga poglavlja prozborio i o uporabi mađarske i srpske zastave u Trojednici i Dalmaciji, pri čemu je dolazilo do kršenja Nagodbe, ali i o zastavi Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« te o novoj zastavi Hrvatskog sveučilišta.

Četvrto poglavlje posvećeno je razdoblju prve Jugoslavije te je unutar toga poglavlja autor prikazao upotrebu hrvatskih nacionalnih simbola, pri čemu je pozornost posvetio brojnim neuralgičnim situacijama poput zabrane uporabe hrvatske trobojnice s hrvatskim šahiranim grbom na području Pokrajinske uprave za Hrvatsku i Slavoniju 1923. godine, ili pak hrvatskim nacionalnim simbolima u vrijeme diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, ali je pozornost posvetio i brojnim drugim pitanjima poput opće upotrebe hrvatskoga šahiranoga grba i zastave tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća. Peto poglavlje simbolično je naslovljeno »U sjeni totalitarizama« a govori o razdoblju Drugoga svjetskoga rata, pri čemu je uporaba hrvatskih nacionalnih simbola razmatrana iz dva rakursa, onoga »u sjeni Osovine« te onoga »u sjeni srpa i čekića«. Posljednja dva poglavlja posvećena su razdoblju uporabe hrvatskih nacionalnih simbola u drugoj komunističkoj Jugoslaviji te razdoblju od demokratskih promjena i međunarodnog priznanja Republike Hrvatske do danas. Peto je poglavlje naslovljeno »U zagrljaju krakova zvijezde petokrake« te je Jareb unutar njega prozborio o nastanku grba Narodne, tj. Socijalističke Republike Hrvatske, pri čemu je naglasak stavio na Ustav iz 1947. godine, ali je dao i niz primjera uporabe hrvatskih nacionalnih simbola bez komunističkih simbola ili pak minimaliziranim petokrakim zvijezdama. Štoviše, Jareb se osvrnuo i na uporabu hrvatskih nacionalnih simbola te hrvatskih pokrajinskih grbova u hrvatskom iseljeništvu i domovini.

U zadnjem poglavlju Jareb nije samo progovorio o novim simbolima i prihvaćanju amandmana na Ustav SRH nego i o simbolima agresije na Republiku Hrvatsku, ali i obilježjima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Štoviše, pozornost privlači niz potpoglavlja u kojima je autor argumentirano progovorio o suvremenim raspravama i često medijski i politikantski nametnutim kontroverzama o hrvatskom grbu s početnim bijelim poljem u hrvatskoj javnosti, naglašujući pri tome negativne stereotipe o hrvatskim nacionalnim obilježjima u inozemnoj javnosti. U tom kontekstu autor je jasno i argumentirano odbacio stereotipe o »ustaštvu« hrvatskoga grba s početnim bijelim poljem, ali i detaljno prikazao uporabu ustaških simbola u Hrvatskoj od početka demokratskih promjena, pri čemu je ispravno zaključio da je riječ o »ekstremizmu marginalnog dijela javnosti i želji mladih da radikalno nastupaju«. Na samome kraju autor je dao svoja zaključna razmatranja o povijesnoj uporabi hrvatskih nacionalnih simbola, kao i o njihovoj današnjoj uporabi.

U nastavku je potrebno naglasiti kako je riječ o dorađenoj i znatno dopunjenoj verziji knjige Hrvatski nacionalni simboli objavljenoj sada već davne 2010. godine u suizdanju ALFA d.d. i Hrvatskog instituta za povijest, istoga autora, pri čemu se dopuna i dorada u prvom redu odnose na produbljenu znanstvenu spoznaju o najranijim vremenima povijesne upotrebe različitih hrvatskih povijesnih grbova, tj. na razdoblje od razvijenoga i kasnoga srednjega vijeka do izmaka 18. stoljeća. Pri tome treba kazati da se u razdoblju od objavljivanja prve autorove knjige do pripreme ovoga naslova povećao interes za znanstveno istraživanje tematike vezane uz hrvatski grb, tj. grbove, što je rezultiralo kako pronalaskom do sada nepoznatih povijesnih prikaza hrvatskih grbova tako i nizom relevantnih studija o tome. Autor se nije samo koristio tim novim povijesnim izvorima i studijama nego je i sam pronašao, konzultirao i predstavio također do sada nekorištene povijesne izvore, nudeći pri tome svoje spoznaje i razmišljanja ne ustručavajući se ulaziti i u argumentiranu raspravu s drugim autorima, što je svakako rezultiralo novim znanstvenim spoznajama o postanku, razvoju i uporabi hrvatskoga grba, tj. grbova. Također treba naglasiti da se unutar korica ovdje recenzirane monografije nalazi niz ilustrativnih priloga (nekoliko stotina), te da je pri tome riječ o kvantitativnom i kvalitativnom pomaku od prvobitne autorove monografije o hrvatskim nacionalnim simbolima. Štoviše, ovdje je često riječ o prvom reproduciranju pojedinih slikovnih povijesnih izvora, pa se može općenito reći da tako velik broj ilustrativnih priloga ne svjedoči samo o autorovu minucioznom radu na navedenoj tematici nego i da oni nadopunjuju tekst monografije nudeći čitatelju dodatnu informaciju, ali i provjeru, tj. potvrdu autorovih promišljanja. Stoga se može kazati da tako velik broj ilustrativnih priloga nije samo opravdan s obzirom na tematiku nego daje dodanu vrijednost ovdje recenziranoj monografiji.

Sama knjiga namijenjena je kako znanstvenoj tako i široj čitalačkoj publici, a zbog svoje tematike i vrlo dobrim pristupom njoj, ali i spoznajnim razinama koje donosi, može se pretpostaviti da će knjiga potaknuti interese i među povjesničarima, sociolozima, politolozima, povjesničarima umjetnosti, ali i znanstvenicima drugih znanstvenih disciplina. Isto tako, ova knjiga bit će od velike važnosti i interesa studentima navedenih znanstvenih disciplina na studijima na brojnim hrvatskim i stranim visokim učilištima jer nudi brojne spoznaje o prostoru i razdoblju, te temama za koje još uvijek nedostaju brojnija znanstvena istraživanja. Štoviše, kako ona predstavlja sustavno istraživanje o hrvatskom povijesnom grbu, tj. grbovima, i zastavi, ova je monografija od velike važnosti za opće hrvatsko društvo danas jer znanstveno na argumentiran način progovara o tome važnom nacionalnom simbolu, tj. simbolima.

Također treba naglasiti da je hrvatski grb kao tema dosta obrađivana kako unutar historiografije tako i drugih srodnih disciplina, i to poglavito sociologije i povijesti umjetnosti, ipak tematika istraživanja postanka, razvoja i uporabe hrvatskoga grba, tj. grbova, još uvijek nije iscrpljena, te je upravo za nju sve veći znanstveni interes. Stoga Jarebova knjiga predstavlja i svojevrsni osvrt, tj. inventuru dosadašnjih spoznaja, ali i nudi nove poglede i odgovore na brojna pitanja te otvara nova. Štoviše, autor je svoje istraživanje obavio koristeći se uvaženim historiografskim metodama. Pri tome je deskriptivnom metodom prenio vijesti koje donose sačuvani pisani izvori, dok je uz pomoć kronološke metode utvrdio što točniji vremenski slijed povijesnih događaja i njihovu kontekstualizaciju u vremenu i prostoru. Uporabivši komparativnu metodu, dao je jasniju sliku nastanka, razvoja i uporabe hrvatskoga grba, tj. grbova, kroz razdoblje dulje od nekoliko stoljeća. Metodologija koja uključuje analizu adekvatnih izvora posve je ispravno primijenjena i donijela je konkretne i precizne zaključke, koji također mogu poslužiti za buduća šira istraživanja tematike. Korištena je posve relevantna literatura, a autorovi zaključci redovito imaju potkrjepu u odgovarajućem primarnom ili sekundarnom izvoru.

Kao što sam već kazao knjiga Hrvatski nacionalni simboli. Postanak, razvoj, uporaba i kontroverze autora dr. sc. Marija Jareba uvelike pridonosi boljoj historiografskoj spoznaji kako okolnostima postanka tako i razvoja i upotrebe hrvatskoga povijesnoga grba, tj. grbova, od vremena razvijenog i kasnoga srednjega vijeka do danas, ali i nudi znanstveno argumentirane odgovore na pitanja koja su u općoj javnosti medijski često prezentirana ili doživljena kao kontroverze. Štoviše, dok danas unutar hrvatske historiografije postoji određena razina usuglašenosti o upotrebi i razvoju hrvatskoga grba i zastave u razdoblju od 19. stoljeća do danas, isto se ne može reći za percepciju i predstavljanje te problematike u općoj hrvatskoj javnosti. U tome smislu Jarebova knjiga ne nudi samo pregled teorija i promišljanja o razlozima i okolnostima nastanka hrvatskoga grba, tj. grbova, nego daje i autorove poglede u kojima se propitkuju promišljanja i spoznaje do kojih je došlo nekoliko uvaženih hrvatskih povjesničara i/ili heraldičara u zadnjih desetak godina. Pri tome su autorova razmišljanja utemeljena poglavito na dostupnim povijesnim vrelima i relevantnoj literaturi. Stoga je Jarebova knjiga vrijedan doprinos prenošenju znanstvene spoznaje o jednome konkretnome historiografskom i društvenom fenomenu široj čitalačkoj publici, tj. hrvatskom društvu opće. Komparacijom ovoga djela s drugim djelima slične tematike zasigurno će se dobiti potpunija slika tog fenomena hrvatske prošlosti i sadašnjosti. 

Hrvoje Kekez, povjesničar srednjega vijeka i redoviti profesor. Autor oko 50 znanstvenih radova, tri znanstvene monografije, 12 stručno-popularnih monografija. Usavršavao se na Institute of Medieval Studies, University of Leeds, Ujedinjeno Kraljevstvo, boravio na poslijedoktorskom usavršavanju na Nanovic Institute for European Studies, University of Notre Dame u SAD-u. Bio je voditelj triju znanstvenih projekata, uključujući i projekt »Topografija srednjovjekovne Zagrebačke županije (14.–16. stoljeće)«.