Kronologija Hrvatskoga Kraljevstva

 

 

 

914.

Tomislav (iz hrvatske vladarske dinastije Trpimirovića) prvi put se spominje kao hrvatski knez (...Tamislaui ducis...) u djelu Historia Salonitana (»Salonitanska povijest«) Tome Arhiđakona (Split, 1200/1201–1268).

U nadolazećem vremenu hrvatska ranosrednjovjekovna država pod Tomislavom od kneževine postaje kraljevstvo: politička organizacija dobiva nove konture, zemlja zbog tadašnjih vojno-političkih konstelacija nove granice, a crkvena uprava novu hijerarhiju. 

924.

Prema djelu De administrando Imperio (»O upravljanju Carstvom«) bizantskog cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta (905–959., car od 913) srpski knez Zaharija bježi u Hrvatsku: »Tada Zaharija prestrašen pobježe u Hrvatsku. A Bugari jave županima da dođu k njima i da prime kneza Tzesthlaba. (Bugari) su ih obmanuli zakletvom, doveli do prve župe i bacili ih odmah u okove te provalili u Srbiju, podigli sav narod, od najmlađeg do najstarijeg, i odveli (ga) u Bugarsku. A neki pobjegavši dođoše i u Hrvatsku. I zemlja ostade pusta.«

Prije 925.

Tomislav pobjeđuje Mađare (Ugre) te proširuje granice svoje države do Drave.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina (ili Sclavorum regnum, »Kraljevstvo Slavena«, odnosno Barski rodoslov), djelu iz druge polovice 12. stoljeća: »Umjesto njega vladao je njegov brat Tomislav koji je bio snažan, ali ne tako kao njegov brat. Za vladanja Tomislava pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga (Tomislava) svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga je natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre.«

925.

Papa Ivan X. (oko 860 – 928., pontifikat od 914. do 928) u svoja dva pisma Tomislava titulira kao kralja (rex). Ta su pisma – kao i zaključci splitskih crkvenih sabora te drugi spisi – sačuvana u prijepisu iz 16. stoljeća u rukopisnom djelu koje se naziva Historia Salonitana maior (»Veća salonitanska povijest«), nepoznatog sastavljača.

Uz dva papinska pisma – prvom naslovljenom na salonitanskoga (splitskog) nadbiskupa Ivana i njegove sufragane i drugom na kralja Tomislava, kneza Mihajla, nadbiskupa salonitanskog, župane, kler i puk – u svojevrsnom objašnjenju okolnosti slanja tih pisama navodi se, nakon papinske, vladarska datacija i po kralju Tomislavu: consulatu peragente in provintia Croatorum et Dalmatiarum finibus Tamisclao rege (»u vrijeme obnašanja konzulata kralja Tomislava u pokrajini Hrvata i krajevima Dalmacijâ«).

U drugom papinskom pismu, a koje je izravno upućeno hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu, salonitanskom nadbiskupu Ivanu, svim biskupima-sufraganima, svim županima i čitavom hrvatskom kleru i narodu, a u kojem se poziva na svekoliku vjernost i odanost Rimskoj crkvi, papa se Tomislavu obraća kao: dilecto filio Tamisclavo regi Crovatorum (»dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata«).

Papa Ivan X. u svojim pismima govori o staroslavenskom jeziku u liturgiji na našim područjima u negativnoj konotaciji (Methodii doctrina).

Papa posebno hrabri i potiče drage sinove da svoju djecu već u njihovoj najmlađoj dobi daju obrazovati na latinskom jeziku.

Osnutak Splitske metropolije na Prvom splitskom crkvenom saboru iz 925. godine. U prvom zaključku toga sabora stoji sljedeće: »Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospodin rekao: ʽGdje bude tijelo, tu će se skupljati i orloviʼ.«

U točki 10. zaključaka sabora iz 925. godine zaključeno je i poslije od pape potvrđeno da se ograničava – ne i zabranjuje – uporaba slavenskoga liturgijskog jezika.

U zaključcima Prvoga splitskoga crkvenog sabora iz 925. godine, u 12. točki, navode se hrvatski kralj i velikaši (rex et proceres Croatorum).

926. ili 927.

Prema spomenutom djelu De administrando Imperio cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta Tomislav pobjeđuje Bugare: »U ono dakle vrijeme isti Bugari provališe u Hrvatsku s naoružanom četom Alogoboturovom. Hrvati ih ondje sve poubijaju.«

Kasnije bizantske kronike bilježe hrvatsku pobjedu nad Bugarima i smrt bugarskoga cara Simeona (oko 864 – 927) sljedećim opisom prema tzv. Nastavljaču Kronike Georgija Hamartola iz 11. stoljeća: »O Simeonu Bugarinu i o porazu što su mu ga (zadali) Hrvati, i o njegovoj smrti. Mjeseca svibnja, (dana) 27., indikcije 15. astronom Ivan reče caru Romanu: ʽKip, koji stoji nad lûkom Kserolofa i gleda prema zapadu, Simeonov je. Ako mu odsiječeš glavu, istoga će časa Simeon umrijetiʼ. Stoga car, poslavši (nekoga), dade odsjeći po noći glavu kipa. Istoga časa umre Simeon u Bugarskoj (...). Simeon, vladar Bugarske, uputi vojsku na Hrvate i, zametnuvši s njima bitku, poražen posvema izgubi sve svoje (čete)«. Dok tzv. Nastavljač Teofana, a to je Ivan Skilica, u 11. stoljeću ovako piše: »Na 27. mjeseca svibnja, tijekom 15. indikcije, Simeon, vladar Bugara, vodio je vojsku protiv Hrvata u bitci dok se borio s njima, biva poražen i svi pod njim bijahu pobijeni... i Simeon umire u Bugarskoj, što svršava njegov život, nadvladan tugom i slomljena srca... I čuvši o Simeonovoj smrti, susjedni narodi, Hrvati, Mađari i ostali, odluče napasti Bugare (...).«

928.

Papin izaslanik biskup Madalbert vraća se iz Bugarske nakon posredovanja u postizanju mira između Hrvata i Bugara, te boravi u Splitu.

Na Drugom splitskom crkvenom saboru iz 928. godine navode se hrvatski vladar i njegovi velikaši (Croatorum principe et eius proceribus). Crkveni sabor se održava zbog ninskog biskupa Grgura i pitanja osnutka Splitske metropolije.

Papa Lav VI. (925–929) ukida Ninsku biskupiju, koja ulazi u sastav Splitske nadbiskupije i metropolije, a ninskom biskupu određuje Skradinsku biskupiju.

Papa Lav VI. novom splitskom nadbiskupu i metropolitu Ivanu šalje palij (pallium), tj. naramenik kao znak metropolitanske vlasti i nadbiskupske časti.

O snazi Tomislavove ranosrednjovjekovne države, kao i njegovih nasljednika, svjedoče podatci cara-pisca Konstantina VII. Porfirogeneta u djelu De administrando Imperio koji imaju zadaću ne samo da informiraju nego i da impresioniranju onoga kome su namijenjeni, te da je u svakom pogledu riječ o relevantnoj vojničkoj snazi: »Krštena Hrvatska postavlja konjaništva do 60.000 tisuća, a pješadije do 100.000, i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi.«

Hrvatski kralj Trpimir II. (oko 928 – 935).

935.

Hrvatski kralj Krešimir I. (935–945).

945.

Hrvatski kralj Miroslav (oko 945 – oko 949., ubijen od bana Pribine).

949.

Hrvatski kralj Mihael Krešimir II. (949–969) i kraljica Jelena († 976).

Sredina 10. stoljeća

Prema Konstantinu VII. Porfirogenetu Hrvatska se sastoji od 11 županija: Livanjska, Cetinska, Imotska, Plivska, Psetska, Primorska, Bribirska, Nonska, Kninska, Sidraška i Ninska, te od tri županije kojima upravlja ban, a to su Krbavska, Lička i Gacka. Njezina se granica »proteže u primorju do istarskih granica odnosno (do granica) grada Labina, a u planinskom dijelu leži donekle preko provincije Istre«.

952.

Istra priključena Bavarskoj.

953.

Hasdai ibn Šaprut, ministar al-Hakama II., kalifa iz Córdobe, preko poslanika hrvatskoga kralja Mihaela Krešimira II. (»melekah ha-Gebalin«) uspostavlja vezu sa Židovima s ušća Volge u Kaspijsko jezero.

954.

U Koruškoj se spominje župa Hrvati.

Druga polovica 10. stoljeća

Natpis iz Kapitula kod Knina s imenima Svetoslava i Držislava: »Svetoslav /?/ knez Hrvata u vrijeme Držislava velikog kneza«.

Početak I. stupnja bjelobrdske kulture, specifične starohrvatske kulture.

969.

Hrvatski kralj Stjepan Držislav (oko polovice 10. st. – 997), sin Mihaela Krešimira i Jelene, prima znakove kraljevske vlasti i naslove iz Bizanta.

976.

Epitaf hrvatske kraljice Jelene na Gospinu otoku u Solinu sa spomenom imena dvojice hrvatskih kraljeva, njezina muža i sina: »U ovom grobu počiva glasovita Jelena žena kralju Mihaelu (Mihajlu, Mihovilu) i majka Stjepana kralja. Vladala je kraljevstvom. Osmoga dana prije listopadskih Ida ovdje je u miru pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečeva ciklusa, sedamnaeste epakte, petoga sunčeva kruga koji se poklapa sa šestim. I ona koja za života bijaše kraljica, postade i majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Čovječe, koji gledaš reci: Bože, smiluj se duši njezinoj!«

986.

Utemeljenje (ili obnova) samostana sv. Krševana u Zadru.

997.

Hrvatski kralj Svetoslav Suronja (oko 997 – oko 1000), sin Stjepana Držislava.

998.

Krešimir i Gojslav (braća), svrgavaju kralja Svetoslava Suronju, koji traži pomoć mletačkog dužda.

Kraj 10. stoljeća

Arapski geograf al-Masʼudi donosi opis Hrvatske.

1000.

Mletački dužd Petar II. Orseolo osvaja Dalmaciju.

Prva polovica 11. stoljeća

Hrvatski kralj Krešimir III. (druga pol. 10. st. – nakon 1030).

Hrvatski kralj (suvladar) Gojslav (druga polovica 10. st. – oko 1020).

1018.

Mletački dužd Oton Orseolo traži prisegu vjernosti od gradova na kvarnerskim otocima.

1022.

Benedikt VIII. 27. rujna 1022. dodjeljuje dubrovačkom nadbiskupu Vitalu palij kao znak njegove metropolitanske vlasti na području Zahumlja, Srbije, Tribunije i gradova Kotora, Bara i Ulcinja.

1023.

Utemeljen samostan sv. Benedikta na Lokrumu.

1024.

Bazilije Bojoan, bizantski katepan u južnoj Italiji, brodovima dolazi do Hrvatske i zarobljava ženu kralja Krešimira III.

1030.

Hrvatski kralj Krešimir III. staje uz ugarskoga kralja Stjepana I. Arpadovića u ratu protiv Konrada II. Salijca.

Hrvatski kralj Stjepan I. (poslije 1030 – 1058), ženi se duždevom kćeri Hicelom.

1050.

Mletački dužd Dominik Kontareno osvaja Zadar.

Kotorska biskupija dolazi pod Barsku metropoliju.

1058.

Hrvatski kralj Petar Krešimir IV. (1058–1074), sin Hicele i Stjepana, unuk Krešimira III. i mletačkog dužda Petra II. Orseola. Uz pomoć svojih 12 župana odbija optužbu da je u borbi za prijestolje dao ubiti brata Gojslava.

1059.

Uz suglasnost kralja Petra Krešimira IV. utemeljuje se benediktinski samostan sv. Petra u Supetarskoj Drazi na otoku Rabu.

1059/1060.

Odredbama Splitskoga crkvenog sabora iz 1059/1060., koji je održan ubrzo nakon Rimske/Lateranske sinode, pod vodstvom papina izaslanika, benediktinca, pompozijanskog opata Majnarda uspostavlja se novi proces u biranju i kanonskoj posveti metropolita/nadbiskupa i biskupa te osuđuje klerogamija. Pod prijetnjom izopćenja zabranjuje promaknuće Slavena, tj. hrvatskih glagoljaša, u svete redove ako nisu naučili latinski.

1060.

Kralj Petar Krešimir IV. utemeljuje benediktinski samostan sv. Ivana Evanđelista u Biogradu, koji se naziva kraljevskim samostanom: monasterium regale.

Između 1060. i 1062. godine utemeljuje se samostan benediktinki sv. Tome u Biogradu, kojem kralj Petar Krešimir IV. daruje kraljevsku slobodu.

1061–1064.

Tzv. protureformski pokret u Hrvatskoj. Protureformni papa Honorije II. potvrđuje krčkog biskupa Cededu te potpomaže taj pokret u Dalmaciji (koji na kraju doživljava slom).

1063.

Zvonimir se ženi Jelenom, sestrom Gejze i Ladislava Arpadovića, te dobiva dio Slavonije na upravu.

1064.

U Trogiru se utemeljuje benediktinski samostan sv. Ivana Krstitelja (prije 1064) te samostan benediktinki sv. Dujma (poslije sv. Nikole).

Istarsko-kranjski grof Ulrik I. osvaja kvarnerske otoke, istočnu istarsku obalu i Hrvatsko primorje te stvara Marku dalmatinsku.

1066.

Benediktinkama samostana sv. Marije u Zadru kralj Petar Krešimir IV. daruje kraljevsku slobodu. U tom se kraljevskom privilegiju prvi put u suvremenim izvorima potvrđuje titula kralja Hrvatske i Dalmacije (rex Chroatię et Dalmatię): »Godine tisuću šezdeset i šeste od utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista, za carevanja Dukice u Konstantinopolu, ja Krešimir, kralj Hrvatske i Dalmacije, sin kralja Stjepana, uz dopuštenje splitskoga nadbiskupa Lovre te svih biskupa našega kraljevstva i pristanak našega vojvode Stjepana i ostalih knezova Hrvatske dajem kraljevsku slobodu Samostanu svete Marije zadarske (...).«

1066/1067.

U ispravi iz 1066/1067. kralj Petar Krešimir IV. potvrđuje posjed u Diklu.

1068.

Utemeljuje se samostan benediktinki sv. Benedikta (poslije sv. Arnira) 1068. u Splitu

1069.

U vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Hrvatsko Kraljevstvo proširuje svoje granice na kopnu i na moru (terra marique). Ta je formulacija sadržana u ispravi iz 1069. kojom kralj poklanja otok Maun samostanu sv. Krševana u Zadru.

1070.

U ispravi okvirno datiranoj 1070. godinom i sačuvanoj u talijanskom prijevodu kralj Petar Krešimir IV. poklanja splitskom samostanu sv. Stjepana pod Borovima (Sancti Stephani sub pinis), na današnjem Sustipanu, lokaciju na solinskom području za podizanje mlina (molino).

Slavonski ban Zvonimir postaje suvladar kralju Petru Krešimiru IV.

1074.

Normani pod vodstvom vojvode Amika zarobljavaju hrvatskoga kralja (Petra Krešimira IV.) i opsjedaju Rab.

Obnovljena Ninska biskupija.

1076.

Krunidba hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira (1076–1089) u bazilici u Solinu: »1076., početkom listopada. U ime svetoga i nedjeljivog trojstva. Godine Gospodnjeg utjelovljenja tisuću sedamdeset i šeste, indikcije četrnaeste, mjeseca listopada. Ja Demetrije, koji se zovem i Zvonimir, po milosti Božjoj vojvoda Hrvatske i Dalmacije, zadobivajući vlast od našega gospodina pape Grgura, uveden sam u upravljanje kraljevstvom Hrvata i Dalmatinaca i postavljen za kralja zastavom, mačem, žezlom i krunom, od Tebe, gospodine Gebizone, poslanika Svete Stolice u salonitanskoj bazilici svetoga Petra zajedničkim i složnim izborom čitavoga klera i puka; tebi se zavjetujem, obećavam i obričem da ću ustrajno ispunjavati sve što meni tvoja časna svetost naloži; to jest da ću u svemu i po svemu čuvati vjernost Apostolskoj Stolici i da ću nepromjenjivo čuvati što god su u ovom kraljevstvu odredili ili budu odredili bilo Apostolska Stolica bilo njezini poslanici. Poštovat ću pravdu, čuvati crkve, bit ću upravitelj prvina, desetina i svega što pripada crkvama, bdjet ću nad životom biskupa, svećenika, đakona i podđakona kako bi pobožno i u skladu sa zakonom živjeli; zaštićivat ću siromahe, udovice i siročad; raskidajući nedozvoljene rodbinske veze utemeljit ću zakoniti brak (sklopljen) prstenom i svećeničkim blagoslovom i utemeljeni (brak) neću dozvoliti da se razori; protivit ću se prodaji ljudi i u svemu što je u suglasnosti s pravdom pokazat ću se nepristran uz Božju pomoć. Nakon dogovora sa svim svojim prvacima određujem da se Svetom Petru svake godine na Uskrs plaća tribut od dvije stotine bizantskih zlatnika u ime kraljevstva koje je meni povjereno a i zapovijedam, određujem i potvrđujem da i oni koji će nakon mene vladati isto to zauvijek obdržavaju. Osim toga dajem, predajem i potvrđujem Apostolskoj Stolici samostan svetoga Grgura koji se naziva Vrana s čitavim njegovim blagom (...).«

Kralj Zvonimir 9. listopada 1076. potvrđuje splitskoj crkvi na čelu s nadbiskupom Lovrom donaciju knezova Trpimira i Muncimira za Putalj.

1078.

Svojom darovnicom od 16. travnja 1078. kralj Zvonimir poklanja splitskoj crkvi određeni teritorij od Poljica do Šibenika.

Iste godine kralj Zvonimir stavlja pod jurisdikciju splitske crkve župu Cetinu s pravom na sve njezine prihode.

1079.

Papa Grgur VII. opominje i prijeti prokletstvom grofu Vecelinu ako se usudi oružjem napasti hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira: »Grgur biskup, sluga slugu Božjih, plemenitom vitezu Vecelinu šalje pozdrav i apostolski blagoslov. Znaj da se mi veoma čudimo tvojem razboru što ti koji si već davno obećao vjernost sv. Petru i nama – sada pokušavaš napasti na onoga kojega je apostolska vlast postavila za kralja u Dalmaciji. Zbog toga te opominjemo i uime sv. Petra nalažemo da se ne usudiš na već spomenutog kralja ponovo dići oružje, znajući što god poduzmeš protiv njega da ćeš (to) bez sumnje učiniti protiv apostolske stolice. (...).«

1080.

Blagoslov benediktinske samostanske crkve sv. Petra u Selu (danas Sumpetar). Iz toga samostana potječe jedan od najvrjednijih i najznačajnijih kartulara iz razdoblja hrvatskoga srednjovjekovlja: Sumpetarski kartular ili Ivra sancti Petri de Gomai (Prava sv. Petra Gumajskog), a obuhvaća isprave/zapise od 1080. do 1187. godine.

Kralj Zvonimir udaje kćerku Klaudiju za Vinihu Lapčanina, koji na upravu dobiva Karinsku županiju.

1081.

Mornarica kralja Zvonimira bori se kod Krfa na strani Normana protiv Bizanta.

Osorski građani pjevaju laude u čast hrvatskoga kralja (Zvonimira).

1083.

Kralj Zvonimir ispravom iz 1083. godine poklanja splitskom nadbiskupu Lovri zemlju Konjuštinu u Zmini.

1089.

Smrt kralja Dmitra Zvonimira.

Posljednji Trpimirović – hrvatski kralj Stjepan II. (1089–1090).

Isklesan natpis dvorskog dužnosnika Ljubomira tepčice u crkvi sv. Petra u Klobučcu kod Kaštel Starog.

1091.

Vojni pohod ugarskoga kralja Ladislava u Hrvatsku. Prostor koji je zauzeo između Save, Drave i Gvozda ostavio je u vlast svome sinovcu Almošu (Almo, 1091–1095).

1092.

U svrhu obrane od ugarskoga kralja Ladislava bizantski car Aleksije I. Komnen u Dalmaciju šalje normanskog vojvodu i carskog sebasta.

Poslije 1093.

Posljednji hrvatski kralj Petar (Snačić/Svačić, oko 1093 – 1097) navodi se prvo kao ban u vrijeme kralja Dmitra Zvonimira: »Ovi su bili banovi u Hrvatskoj iz plemena Hrvata od vremena kralja Svetopelega do vremena Svenimira, kralja Hrvata: Stjepan Kukar, Saruba Čudomirić, Ouirica (!), Petar Mogorović, Kačić... Marian Kačić... bio je Slavac Kukar; sudac je kraljev bio Prelimir Kukar; u vrijeme Svenimira bio je ban Petar Snačić. Svi su ovi bili banovi u Hrvatskoj.«

Oko 1094.

Utemeljenje Zagrebačke biskupije.

1096.

Prolazak križara kroz Hrvatsku u vrijeme Prvoga križarskog rata.

1097.

Pogibija kralja Petra Snačića zabilježena je u Ugarskoj kronici Šimuna de Keza (Simon de Kéza) iz 13. stoljeća: »A on (tj. Koloman) poslao je vojsku u kraljevstvo Dalmaciju i dao ubiti kralja Petra koji je, došavši pred Ugre u planinama koje se nazivaju Gozd, u spomenutim planinama pobijeđen i ubijen. Stoga se iste planine sve do danas u mađarskom zovu ʽPatur Gozdiaʼ (tj. Petrov gozd). Sjedište je ovoga kralja bilo u gradu Kninu.«

Dalmatinski gradovi daju svoje brodove Veneciji kao pomoć u Prvom križarskom ratu.

11. stoljeće

Napisani Kijevski listići, čiji bi jedan mlađi dio potjecao s dubrovačkog područja.

Kločev glagoljaš (Glagolita Clozianus), najstariji je glagoljički rukopis s hrvatskog prostora, napisan oblom glagoljicom.

Najstariji glagoljički epigrafski spomenici na hrvatskome tlu rezultat su tzv. sjevernoga puta glagoljice: Plominski natpis, Valunska ploča i Krčki natpis, dok u tzv. južni put glagoljice ulaze: Konavoski natpis i Natpis iz Župe dubrovačke.

11./12. stoljeće

Bašćanska ploča u svom prvom dijelu sažeti je izričaj darovnice hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, koji je poklonio zemljište benediktincima-glagoljašima samostana sv. Lucije kod Baške na otoku Krku, a u drugom svjedočanstvo da je na darovanoj zemlji nešto kasnije izgrađena crkva sv. Lucije. Jezik Bašćanske ploče je hrvatskostaroslavenski. Na njoj se prvi put ime jednoga hrvatskog vladara i njegova titula navodi na hrvatskom jeziku: »Zvonimir, kralj hrvatski«:

Ja, u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, ja opat Držiha pisah
ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje
dane Svetoj Luciji, i svjedoci: Desimira, župan Krbave,
Mratin u Lici, Prbineža, posal u Vinodolu, Jakov na
otoku. Da tko to poreče, neka ga prokune Bog i dvanaest                                                                                                                 apostola
i četiri Evanđelista i sveta Lucija, amen. Da tko ovdje živi,
moli za njih Boga.
Ja, opat Dobrovit, zidah crkvu ovu s
moje braće devetero u dane kneza Kosmata koji vladaše
svom Krajinom. I bješe u te dane Mikula u Otočcu sa
svetom Lucijom zajedno.

Postojala je još jedna Bašćanska ploča (desni plutej), od koje su ostali samo manji ostatci, tzv. Jurandvorski ulomci, njih ukupno četiri. Na njima se može pročitati: azъ opatъ ... prosihъ ... u Zvъnimir ... Lucija (ulomak I.); križъ ... hrvatski ... (ulomak II.); BÏ /= broj 12/ (ulomak III.).

1102.

Dogovor između hrvatskog plemstva i ugarskoga kralja Kolomana (1102–1116), čime Hrvatsko Kraljevstvo ulazi u dinastičku zajednicu s Ugarskom.

Koloman se u Biogradu na Moru kruni za hrvatsko-dalmatinskoga kralja i daruje kraljevsku slobodu benediktinkama samostana sv. Marije u Zadru: »Godine utjelovljenja gospodina našega Isusa Krista 1102. Ja Koloman, po milosti božjoj kralj Ugarske, Hrvatske i Dalmacije, nakon održana sabora, pošto bijah okrunjen u kraljevskom gradu Biogradu na moru, na molbu potpisanih mojih župana, a za milost božju i spas svoje duše, dajem vječiti mir i kraljevsku slobodu samostanu redovnica blažene djevice Marije, koji se nalazi u Zadru, da ondje uzmognu pobožno živjeti i sigurno gospodina Boga moliti za mene i blagostanje moje države. Jer nitko od svećenika, prenatrpan brigama, ne može onako služiti Bogu, kako dolikuje redu. Stoga pisanjem ovog privilegija tako potvrđujem taj dar kraljevske slobode, da se nitko u mom kraljevstvu ne usudi tom samostanu štogod oteti ili uzeti ni od pokretnoga ni od nepokretnoga dobra. Ako bi se pak tkogod usudio da drsko pogazi ovu zakonitu kraljevsku zapovijed našu i štogod sebi prisvojio na silu od samostanskih imanja, on ima toj crkvi u četverostrukoj vrijednosti naknaditi štetu, a sam nasilnik potpast će sa svim svojim, što ima, sudu kraljevskom. (...).«

Literatura korištena prilikom izrade kronologije (izbor)

Hercigonja, Eduard – Raukar, Tomislav – Šanjek, Franjo (izradili), Kronološki pregled, u: Hrvatska i Europa – kultura, znanost i umjetnost. Svezak I. Srednji vijek (VII – XII. stoljeće) – rano doba hrvatske kulture, ur. Ivan Supičić, Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i AGM, 1997. (Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Školska knjiga, ²2007), 599–609.

Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb: Školska knjiga, 1972.

Kronologija: Hrvatska, Europa, svijet. Politička i vojna povijest, religija, književnost, likovne umjetnosti, znanost i tehnički razvoj, glazba, film, sport, ur. Ivo Goldstein, Zagreb: Novi Liber, 1996. Zastupljeni autori: Damir Agičić, Krešimir Bagić, Ivan Bekavac-Basić, Neven Budak, Ratko Cvetnić, Dalibor Čepulo, Ivo Goldstein, Borislav Grgin, Zdenka Janeković-Römer, Krunoslav Kamenov, Suzana Leček, Nives Majnarić-Pandžić, Bojan Marotti, Marijan Maticka, Nenad Moačan, Vladimir Muljević, Boris Olujić, Sanja Petrušić-Goldstein, Zoran Petrušić, Ivica Prlender, Mario Strecha, Ivo Škrabalo, Tihomila Težak-Gregl, Stanislav Tuksar, Nikola Vončina, Andrea Zlatar, Jakša Zlatar (2. prošireno i dopunjeno izdanje, Zagreb: Novi Liber, 2002).

Leksikon hrvatskoga srednjovjekovlja. Priredili Franjo Šanjek i Branka Grbavac, Zagreb: Školska knjiga, 2017. (Kronološki pregled, str. 793–891)

Musa, Ivica – Matijević Sokol, Mirjana – Basić, Ivan – Vedriš, Trpimir – Kuhar, Kristijan – Jareb, Mario, 1100 godina od splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva (925. – 2025.). Građa za natjecanje u Vjeronaučnoj olimpijadi učenika osnovnih i srednjih škola za 2024./2025. školsku godinu, koordinator autorskoga tima: Marko Trogrlić, Zagreb: Glas Koncila, 2024.

Nazor, Ante – Ladić, Zoran, Povijest Hrvata – ilustrirana kronologija / History of Croatians – Illustrated Chronology (Translated by Jasenka Težak Štefanić), Zagreb: Multigraf, 2003.

Šanjek, Franjo (priredio), Kronološki pregled hrvatske i svjetske povijesti, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1996.

Tomislav Galović, povjesničar-medievist, izvanredni profesor i predstojnik Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istraživački interes usmjeren mu je na hrvatsku srednjovjekovnu povijest i pomoćne povijesne znanosti (paleografija, epigrafija, diplomatika, kronologija, egdotika, heraldika, genealogija), a posebno proučava latinsku i hrvatsku glagoljičnu, ćiriličnu i latiničnu pisanu kulturu, fenomen glagoljaštva i povijest otoka Krka. Član uredništva Matičina časopisa Hrvatska revija.