Kralj Tomislav u dramama Ante Tresića Pavičića i Stjepana Miletića

 

 

 

I.

Sažet, ali informativan, te oprezan i suzdržan koliko to enciklopedijski članak mora biti, natuknica o kralju Tomislavu u Hrvatskoj enciklopediji završava ovako:

Slobodno protumačivši podatke iz Ljetopisa Popa Dukljanina, Kukuljević je stvorio tezu o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju. Hrvatski su povjesničari toga doba većinom prihvatili mišljenje o krunidbi 925., pa je 1925. bila organizirana velika proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. U mnogim su mjestima s hrvatskim stanovništvom bile postavljene spomen-ploče, a u zagrebačkom parku Maksimir podignuta je mogila od zemlje donesene iz svih hrvatskih krajeva. Odluka o podizanju spomenika, radu R. Frangeša-Mihanovića, nije bila provedena sve do 1947. Ime Duvna promijenjeno je u Tomislavgrad, ali je povod bilo rođenje Tomislava, sina kralja Aleksandra Karađorđevića. Kult Tomislava kao prvog okrunjenoga hrvatskoga kralja održao se unatoč potonjim kritičkim osvrtima hrvatskih povjesničara na historiografska tumačenja XIX. st. Tijekom 1990-ih kult je dobio novi zamah poglavito u BiH, gdje je 1998. u Čapljini podignut još jedan spomenik Tomislavu, rad P. Barišića. Tomislavu je posvećen jedan oratorij (autor Davor Bobić), prikazivali su ga mnogobrojni hrvatski slikari. (Tomislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 13. siječnja 2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/tomislav)

Mogila, spomenici, oratorij,^[1] mnogobrojne slike, ali ni spomena književnim djelima, uključujući i dramske tekstove u kojima se Tomislav javlja kao lik. Istina, Ana Lederer u pravu je kad ustvrđuje da »[k]ralja Tomislava i ujedinjenje Hrvata naši dramatičari [nisu] ni približno tako često odabirali kao zrinsko-frankopansku temu« (Lederer 2003: 458), ali dramatičari i kazališni ljudi ipak nisu ostali posve nezainteresirani za »[k]ult Tomislava kao prvog okrunjenoga hrvatskoga kralja« pa se i glumišne odjeke povijesnih narativa o hrvatskom srednjovjekovlju moglo spomenuti u enciklopedijskom članku. Dostupno nam je, naime, barem pet dramskih tekstova i jedan fragment drame, od kojih je u četirima kralj Tomislav naslovni lik, a u dvama se javlja kao jedan od važnijih likova.^[2] Istraživanje razloga zbog kojih je tomu tako, postavljanje pitanja o tome zbog čega su najmoćniji hrvatski feudalci Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan okrutno pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671., kao i Nikola Šubić Zrinski, koji je život izgubio pod Sigetom 7. rujna 1566., za našu dramsku književnosti te za naše dramsko i glazbeno kazalište bili mnogo poticajniji od pobjedničkoga kralja, moglo bi nas dovesti i do neželjenih odgovora pa je bolje, barem ovom prigodom, ne postavljati takva pitanja. Zadovoljimo se napomenom Ante Tresića Pavičića, prvoga od trojice dramatičara o čijim će dramama ovdje biti riječi, a koji svoju povijesnu dramu nije gradio oko prvoga hrvatskoga kralja, da »Tomislav nije dramatična ličnost, nego je više prikladan za epski sjaj« (Tresić Pavičić 1897: 133). »No ako Tomislav ne može da bude glavnim junakom uzvišene drame«, nastavlja odmah Tresić, »može biti velikom silom, koja zapliće nit ili odlučiva u raspletu tragedije« (isto). Stoga je taj »[p]jesnik izrazitih klasičnih suzvučja«, kako ga je odredio Nikola Batušić (1986: 163), na natječaj što ga je Hrvatsko narodno kazalište raspisalo za izvođenje u novoj zgradi svečano otvorenoj 14. listopada 1895.^[3] – slučilo se tako da ove, 2025. godine obilježavamo i njezinu obljetnicu, istina »samo« sto tridesetu – predao »historijsku tragediju u pet činova« Simeon Veliki s naslovnim likom koji je, prema njegovu sudu, bio »najveći od svih slavenskih vladara, kakvog nisu imale ni Češka, ni Poljska, ni Rusija« (Tresić Pavičić 1897: 133) te kraljem Tomislavom kao njegovim antagonistom, bolje rečeno: idejnim antipodom. U pogovoru naslovljenom »Osnovne ideje i povjestna građa tragedije ʽSimeon Velikiʼ«, iz kojega su i prethodni citati, autor ovako pojašnjava na čemu je utemeljio dramski sukob: »Dvie su ideje u ono vrieme [u prvoj četvrtini X. stoljeća, nap. B. S.] došle u sukob: ideja hegemonije jednog plemena nad drugima na balkanskom poluostrvu, a druga: ideja konfederacije svih balkanskih plemena. Prvu zastupaju Bugari sa Simeonom na čelu, a drugu Hrvati pod slavnim kraljem Tomislavom. Pobiedila je hrvatska ideja.« (isto: 134)

II.

Radu na tragediji Simeon Veliki Tresić je pristupio gotovo kao radu na znanstvenoj studiji. »Prvu ideju i nadahnuće dalo mi je prvo poglavlje iz četvrte knjige Smičiklasove povijesti«, piše on u netom spomenutom pogovoru, »gdje je ocrtana veličina i moć hrvatske države pod kraljem Tomislavom. No pošto Tomislav ne može da bude glavnim junakom tragedije, to je trebalo proučiti i Simeonovo doba, te stadoh tražiti i prevrtati stare pisce iz ʽCorpus scriptorum historiae byzantinaeʼ navlastito Porfirogeneta, Cedrena, Leona Gramatika, Theofilakta itd. Od novijih pisaca najbolje mi je došla krasna Kukuljevićeva razprava o ʽNaših vladarih i njihovih krunahʼ u 57. 58. i 59. ʽRaduʼ akademije. Zatim Račkijeve radnje, Kvaternikovo ʽIztočno pitanjeʼ pak bugarska povijest od Jirečeka, pak Hilferding itd.« (isto: 137–138; imena i naslove istaknuo autor, nap. B. S.). Unatoč tomu, nagradu na netom spomenutom natječaju nije dobio. Odnio ju je – a već dugo se čini da drukčije nije moglo i smjelo biti – Vojnovićev Ekvinocijo. Tadašnji intendant Stjepan Miletić, koji je, uz dramaturga Nikolu Andrića te književnike Ksavera Šandora Gjalskog, Eugena Kumičića, Franju Markovića i Milivoja Šrepela, bio član povjerenstva za nagradu, svjedoči da je pri donošenju odluke bilo više dvojbi nego što nam se danas, kad uprizorenje Ekvinocija na Dubrovačkim ljetnim igrama 2024. osvaja važne nagrade i dokazuje da je ta drama i nakon sto trideset godina glumišno živa, a za Simeona Velikog je malo tko uopće čuo, čini da ih je moglo biti. »Zacijelo je ideja Tresićeve drame«, kao da se Miletić u Hrvatskom glumištu brani od mogućih prigovora, »zanosnija, velebnija, pak da se je ideja nagrađivati imala, pjesnik bi Tresić izašao pobjednikom. Ali kod ove nagrade imala je uz literarnu vrijednost odlučiti i dramatska koncepcija te pozorišna tehnika, a tuj se Ivo Vojnović pokazao majstorom« (Miletić 1978: 240). Bez obzira na to što se pri odluci o nagradi priklonio Ekvinociju, Miletić je u drugoj polovici prve sezone na novoj pozornici na repertoar uvrstio, ali ne i režirao, i Tresićeva Simeona Velikog. Praizvedba je održana 29. travnja 1896., a glavne uloge tumačili su vodeći onodobni glumci i glumice: Adam Mandrović bio je Simeon Borišević Labas, car bugarski, Josip Anić, Đuro Dević i Andrija Fijan njegovi sinovi Petar, Ivan i Bojan, Sofija Borštnik njegova kći, poslije Tomislavova žena Rajna, Mihajlo Marković hrvatski biskup, kraljev kancelar Grgur Dobre, Ignjat Borštnik srpski knez Zaharija Pribislavić, Josip Rašković prvi je utjelovio Tomislava Budimira, kralja hrvatskog.^[4]

Unatoč »velebnoj« i »zanosnoj« ideji, unatoč zagovaranju »konfederacije svih balkanskih plemena«, koju je zagovarao i dio političkih stranaka, unatoč bučnim reakcijama na praizvedbi i polemikama koje su uslijedile, uprizorenje Tresićeva teksta nije privuklo širu publiku te je održana još samo jedna repriza. Miletić, koji je 1902. objavio svoju »historiju u pet činova« Tomislav, prvi kralj Hrvata, u Hrvatskom glumištu godine 1904. ovako objašnjava neuspjeh Tresićeva Simeona:

Djelo ovo na veliko zamišljeno, bogato pojedinim pjesničkim krasotama, ipak ne može djelovati u cijelosti radi mnogih epskih duljina (...) Uz to je protagonista Simeon odveć pasivan, dok mu je još kao epizodni junak uz bok stavljen nama tako dragi kralj hrvatski Tomislav. Stoga se ovo lijepo djelo – koje čini mi se uz to odveć slijedi, osobito u tužnom srpsko-bugarskom sporu, dnevne političke struje – uz sav vanjski uspjeh prigodom premijere, nije moglo održati na repertoireu, pak se i uspjeh polučen predstavom Simeona u Bugarskoj, ima svesti lih na gornje motive.^[5] (isto: 267–268)

U Simeonu Velikom Tomislav je, dakle, »epizodni junak« pa na pozornicu izlazi tek u trećem prizoru četvrtoga čina, koji se zbiva na Duvanjskom polju »na dan krunisanja prvoga hrvatskog kralja Tomislava Budimira« (Tresić Pavičić 1897: 81). Netom okrunjeni Tomislav »izlazi iz crkve u sjaju kraljevskog odijela. Na glavi mu je hrvatska kruna, a na plećih grimizni plašt, zarubljen sobolovinom. Opasan je grimiznim pasom, nakićenim dragim kamenjem. Na noguh mu biserne sapoge« (isto: 86).^[6] Opisan, kako vidimo, u duhu devetnaestostoljetnoga slikarskoga historicizma, Tomislav pred gledatelje ne izlazi nenajavljen. Naprotiv. O njemu već u drugom prizoru prvoga čina progovara Simeonova kći Rajna, potaknuta viješću da je hrvatski biskup Grgur došao na carski dvor u »Preslavi, Simeonovoj prestolnici« (isto: 7):

Oh, Bože, što je Grgur amo došo?

Da nije?... Ne, ne, nema takve sreće!

Ja bijah šalom svakom, tko je htio,

Jer zaručnik mi bješe ludo diete,

Mekoputno i razmaženo svačim;

A sad da budem najvećeg junaka,

Koj, kad je k otcu u pohode došo,

Na prvi pojav osvoji mi dušu,

Ko iztočnoga mladog sunca lice

Svu prirodu u proljetnome jutru.

Ja kraljica Hrvata? Ne, to nije

Moguće, ajme! otac neće htjeti!

(isto: 12; naglasak moj, B. S.)^[7]

Pohvala Tomislavu nastavlja se u istom prizoru, nakon što Rajni priđe jedan od srpskih knezova iz Tresićeve drame, Zaharija, spletkar i, u nastavku, ubojica iz potaje Sime­onova sina Ivana. Zaharija također želi Rajnu, ne toliko zbog toga što »[t]o čarno biće meko je ko metulj, / Ko bieli pahalj gorskog sniega nježno«, koliko zbog toga što je ona »kćerka silnog Simeona« te stoga »zlatnu krunu nosi« (isto) pa već na početku postaje razvidno kako autor, nastavljajući tradiciju hrvatske devetnaestostoljetne dramatike – o kojoj je, uzgred rečeno, prije više od pola stoljeća analitički pisao Darko Suvin (1970) – u »historijsku tragediju« uvodi i sučeljavanja na sentimentalnom polju, dakako s jakim i nedvosmislenim političkim konotacijama. Suvinovski rečeno,^[8] na sentimentalnom je polju »središnja vrijednost« bugarska carevna Rajna, za koju se bore tri muškarca: Bizantinac Konstantin Porfirogenet, Srbin Zaharija i Hrvat Tomislav. U Tresića je Tomislav pobjednik i na tom, a ne samo na bojnom polju, pa bugarska carevna postaje kraljicom Hrvata. Rajna, ženski lik obilježen šekspirskom dvojnom lojalnošću mužu i ocu, u posljednjem činu drame uzalud će pokušati pomiriti Tomislava i Simeona:

»Oh, grozno, grozno! Tast na zeta ide,

A zet na tasta, kano biesni lavi;

A ja med njima košutica slaba (...)«

(isto: 115)

Do kraja tragedije, koji mu pripada i kao pobjedniku nad bugarskom vojskom, i kao onom koji nad mrtvim tijelom naslovnoga junaka, poput Fortinbrassa nad tijelom Hamleta, izgovara posljednju tiradu, Tomislavov se lik postupno gradi, prvo sa stajališta drugih likova, a od četvrtoga čina i sa svojega stajališta. Tresić, razumije se, idealizira prvoga hrvatskoga kralja, ali ni novija hrvatska historiografija, unatoč oprezu pri tumačenju nadasve oskudnih dokumenata katkad i upitne autentičnosti, ne osporava njegovu povijesnu ulogu. Medievist Neven Budak, uz napomenu »da je svaki pokušaj rekonstrukcije događaja u prvoj polovici 10. st. suočen s ozbiljnim nedostatkom izvora i s nesigurnim datiranjima« (Budak 2018: 178), o hrvatskim, bizantskim, bugarskim i srpskim povijesnim ličnostima koje je Tresić izveo na pozornicu te o povijesnim događajima koje je prikazao ili o kojima likovi jedni druge izvješćuju, iznosi, primjerice, ove pretpostavke:

Dolazak Simeona na vlast u Bugarskoj 893. označio je početak vrlo teških vremena za Bizant. (...) Aleksandra je ubrzo (913.) naslijedio (...) Konstantin VII. Porfirogenet, ali je umjesto njega, kako je bio maloljetan, vladalo vijeće na čelu s patrijarhom. Iste je godine Simeon došao pod zidine Carigrada, natjeravši patrijarha da ga primi i da mu preda krunu, čime je dobio titulu bazileja Bugarske. (isto: 209) Ratni sukobi prošireni su prema zapadu, gdje su srpski vladari mijenjali strane ovisno o pritisku kojem su bili izloženi. Napokon je bugarska vojska potučena 926. u Hrvatskoj pa su Bugari morali s Hrvatima sklopiti mir uz posredovanje pape Ivana X. Simeon je umro 927., a naslijedio ga je njegov sin Petar (...) (isto: 210) Bugarski je pohod bio dio veće operacije koja je bila usmjerena protiv posjeda Ludovika Njemačkog u Donjoj Panoniji (...) Moguće je da su Bugari napali Hrvate tek po povratku s vojne koja nije polučila neki uspjeh. Nakon sukoba obje su strane sklopile mir i razmijenile darove, što je bio znak priznavanja ravnopravnih odnosa. (isto: 173) U Historia Salonitana maior Tomislav je nekoliko puta naveden kao rex, dok Mihajlo, vladar Zahumljana, nosi titulu dux. Može li to značiti da je Mihajlo na neki način priznavao podređenost hrvatskom kralju? (isto: 177) (S)plitski crkveni sabor održan 925. (...) sazvao (je) papa Ivan X. s ciljem suzbijanja slavenskog bogoslužja i ponovnog stvaranja jedinstvene hrvatsko-dalmatinske crkvene provincije, a bili su mu nazočni kralj Tomislav i zahumski knez Mihajlo Višević (...) (isto: 202) Tomislav je nazočio saboru u Splitu 925., što bi značilo da je vršio formalnu vlast nad Splitom i drugim dalmatinskim gradovima. (isto: 224) (N)a crkvenim saborima 925. i 928, ne spominju (se) nikakvi predstavnici bizantske vlasti. Jedini vladari jesu Tomislav s titulom rex Croatorum (...) i uz njega zahumski dux Mihajlo (...) Kraljevstvo Slavena (odnosno Ljetopis Popa Dukljanina, nap. B. S.) pripisuje Tomislavu uspješno ratovanje protiv Mađara. Iako je to potpuno nepouzdana vijest, ipak znamo da su neki moravski izbjeglice, nakon što su Mađari pregazili njihovo kraljevstvo, našli utočište u Hrvatskoj. Iz toga slijedi da je sjeverna granica Hrvatske bila dovoljno čvrsta da bi zaustavila mađarske prodore prema jugu. (isto) U povijesnoj je znanosti bilo pokušaja da se taj sabor (koji, bez određenja mjesta i vremena održavanja, potanko opisuje Pop Dukljanin, nap. B. S.) tumači kao sabor tobože održan na Duvanjskom polju 925., na kojem se Tomislav navodno okrunio za kralja, ili pak Branimirov (...), ali ni za jednu od tih teorija nema pravih dokaza. (isto: 201) Grguru je naređeno da ubuduće, kao i svi dalmatinski biskupi, priznaje poglavarstvo splitskog nadbiskupa. (...) Da se Grgur u svom otporu splitskom metropolitu oslanjao na Tomislavovu potporu proizlazi iz zaključka kojim se biskupima zabranjuje krstiti ili posvećivati crkve i svećenike po čitavom kraljevstvu budu li ih kralj ili njegovi velikaši htjeli podvrgnuti vlasti biskupa Hrvata. (isto: 241) Konstantin Porfirogenet (...) je iznio i podatak o veličini hrvatske vojske i mornarice. (...) noviji prijedlog tumačenja istog teksta možda odražava stvarnu snagu kraljevstva. Po njemu, Hrvati su mogli prikupiti 5000 konjanika i 20 000 pješaka. (isto: 223–224)

Budući da se Tresićevi i Miletićevi dramski likovi i prijelomni događaji u kojima oni sudjeluju dijelom preklapaju, ovaj podulji ekskurs u historiografiju u službi je obiju drama, a ne samo Simeona Velikog.

Nego, vratimo se Tomislavu kao »epizodnom junaku« Tresićeve »historijske tragedije«. Rečeno je da se njegov lik u prva tri čina postupno gradi sa stajališta drugih likova, i onih koji mu se dive, i onih koji mu zavide, ili ga mrze, ili ga se boje. »Poslužila mu sreća ćorava / Obraniti se od Magjara divljih (...) I dva tri puta potuć Saracene, / I još desetak šajka mletačkih, / Ne svojim ladjamʼ, nego burom ljutom, / Pa to je junak?« (Tresić Pavičić 1896: 17), podruguje se zavidni Zaharija. »On cielom dušom ljubi obred naš«, objašnjava biskup Grgur Simeonu, »Al još je u nas latinski kler jak, / Pa ne smije se zamjeriti papi« (isto: 27). »Tvoj isti zet, taj silni Tomislav, / Što prekrio je množtvom ladja more, / A polja množtvom konja i pješaka, / I on je tvojoj slavi zavidan!« (isto: 77), spletkari protiv Tomislava Konstantinov skrbnik Roman Lekapenos. Iskrenu pohvalu Tomislavu ratniku i vladaru izgovorit će pak Simeonov razložni sin Bojan, nakon što se Tomislav već pojavio na pozornici. Na očevu samouvjerenu tvrdnju uoči odlučujuće bitke Bugara i Hrvata: »Simeona / Do danas nitko potukao nije«, on odgovara: »Ni Tomislava! On je potukao / Magjarâ horde, Mletke, Saracene. / Ne otimlju Hrvati tudje zemlje, / Al svoju brane kano duplje lav« (isto: 104).

Za Tomislavovo samooblikovanje ključne su dvije tirade, nastupna i finalna. Nakon što Grgur Ninski objavi: »Veseli se i kliči, narode, / Jer okrunjen je sada prvi kralj / Hrvatâ, slavni, slini Tomislav« (isto: 86), Tomislav izlazi iz crkve – o tom je izlasku već bilo riječi – i pozdravlja okupljene frazom na crkvenoslavenskom: »Slava va višnjih Bogu, a na zemlji / mir, v čelovjeceh blagovoljenje« (isto: 87), te nastavlja hrvatski:

Čuj, narode, rieč prvog kralja svoga:

Bog vojskâ, koji krepost našim rukam,

Na moru dade proti Saracenom

I proti Mletkom, a na kopnu proti

Magjara divljih nebrojenim hordam,

Što moravsku nam braću uništiše (...)

Taj Bog nas mirom blagim nadari,

I svakom srećom, jer mu bjesmo vjerni;

A sveti otac njegov namjestnik,

Da prizna naše zasluge i hrabrost

Svog poklisara posla da me vjenča

Za hrvatskoga kralja. Kunem ti se,

Da svakomu ću dieliti pravicu,

I da ću štitit hrvatsku slobodu,

I zemlje naše, dok me bude živa.

(isto)

Izvojevavši pobjedu u ratu, do kojeg je došlo zbog toga što Tomislav odbija Bugarima izručiti srpske pribjegare pod njegovu zaštitu – među kojima je i prijetvorni Zaharija – i smrti cara Simeona, Tomislav se obraća okupljenim bugarskim i srpskim velikašima:

Moj Bojane, nad tielom Simeona

Obnovimo naš drevni, čvrsti savez:

Prisegnimo svi vječno prijateljstvo!

Nek ljubav spaja Srbe, Bugare,

S Hrvataima, da nizka bratska mržnja

Na viekove sve bude prokleta,

Nad tielom slavnog cara Simeona

Zakunimo se, jedan proti drugom

Da nikada vojevat ne će, nikad.

Podjarmit rodu svomu bratsko pleme,

Nit proti njemu tudjince pomagat.

Da uviek ćemo biti saveznici!

U domu našem uviek ravnopravni!

Prot dušmanima sve do smrti složni!

Zakunimo se!

(isto: 129)

Nakon te tirade Simeonov sin Bojan, srpski knez Česlav i Tomislav, predstavnici triju »plemena« koje jedine Tresić priznaje na slavenskom jugu, »trgnu mačeve i prekriže ih nad glavom Simeona« te prisegnu: »Kunemo se Bogom!« (isto) Slijedi još desetak stihova potvrde prisege i skupnoga poklika: »Vječnaja pamjat silnom Simeonu!« (isto: 130), ali pravim se završetkom drame može držati netom citirana Tomislavova tirada kojom dramatičar gledateljstvu prenosi svoj politički program.

Pročitana kao uprizorenje nacionalnoga i političkog programa (jedne stranke), praizvedba Simeona Velikog godine 1896. bila je, razumljivo, očekivana, dočekana i ispraćena kao važan politički, a ne umjetnički događaj. Proturječni sudovi u novinama, glasilima nacionalno, svjetonazorski, društveno i politički podijeljenih zajednica ili skupina u Zagrebu i Hrvatskoj na izmaku XIX. stoljeća, bjelodano svjedoče o tom. Tako Vjekoslav Fleišer u Hrvatskoj domovini ocjenjuje da »pisac nije djelovao toliko umjetnošću, koliko političkom tendencijom« jer je »vruće prionuo uz jednu ideju, a ta je, da Bugare, Srbe i Hrvate ima vezati prava bratimska ljubav u političkom savezu a ne podložničku«; Tomislav je zagovornik ideje »da će savez braće u slozi samo ojačati i osigurati budućnost južnih Slavena« (Fleišer 1986). Autor izvješćuje i o reakcijama sučeljenih publika. S jedne je strane bilo »neprekidnih bučnih ovacija piscu i glumcima iza svakog čina«, pa i »na ulici«, gdje je kočija, koja je Tresića čekala, bila »po djacih ispregnuta i pisca povezoše uz gromko klicanje« (isto). »(O)d strane djaka grčko-iztočne vjere« bilo je, međutim, »psikanja« i prosvjeda, napose zbog lika Zaharije, te je »redarstvo moralo posredovati« (isto).

Kerubin Šegvić u Hrvatskom pravu također piše panegirik Tresiću i njegovu djelu:

Gledajući na pozornici Grgura ninskoga, Simeona bugarskoga, Tomislava, valja da ti se duša gane, imade li u njoj iskre rodoljublja. Pod uplivom toga ganuća nije lako ni govoriti o sinoćnoj premijeri. Duša ti se rastapa od miline, te glava ne može da hladno umuje. (Šegvić 1896)

Ono što slijedi dijelom je kazališna kritika, dijelom politička feljtonistika. Pita se Šegvić o tome gdje naći u »ovoj velikoj tragediji ideju, motiv, spor, hamartemu usljed koje junak pada«, te je nalazi u Simeonovoj nakani da zavlada svim južnim Slavenima prema načelu »jedan narod, jedan car, jedna država« (isto), s Carigradom kao prijestolnicom. Sučelice Simeonu, Tomislav je »najprikladniji zagovaratelj južnoslovjanske zajednice, bratstva a ne medjusobnog podložničtva« (isto). Razočaran je uprizorenjem, ali unatoč njegovim manjkavostima zaključuje da je Simeon »najljepše djelo u našoj dramskoj literaturi i ako okrnuto, pače mrcvareno, odjeveno, ne u grimiz, nego u prostih prnjah« (isto). Evo što, primjerice, spočitava »inscenaciji«:

(U) trećem (činu) ʽtvrde zidineʼ, jaki bedemi Carigrada nemilo su klepetali kao jedra na tihom moru, pa kakva oskudica u obrani na njima! U četvrtom činu nadao sam se da ću vidjeti na Duvanjskom polju sakupljen hrvatski narod: 12 župana, izaslanike dalmatinskih gradova, silu velikaša, plemiće, da ću vidjeti narodnu svečanost (...) a kad tamo polje pusto, na koje se sakupilo dvadesetak što djece što mladića. (isto)

U istom broju čitamo i nepotpisanu vijest o »ovacijama dr. Anti Tresiću«, podrobniju od Fleišerova osvrta na njih. Saznajemo da su đaci, koji su Tresića vozili u ispregnutoj kočiji od Kazališta do Ilice, klicali: »Živio dr. Tresić! živio! Živila stranka prava! Živio dr. Frank! Živio Kumičić!«. Prolazeći pak pokraj uredništva Obzora, viknuli su »pereat obzoraši« (Anonim 1896c).

Nepotpisan kritički osvrt u Obzoru, kojemu su netom spomenuti đaci zaželjeli propast, ne obiluje pohvalama. Naprotiv. Od svih ideja koje Tresićeva povijesna drama zagovara, i o kojima je, također nepotpisani autor 29. travnja 1896. pisao u najavi praizvedbe – a među tim su idejama, između ostalih, »ravnopravnost svih jugoslovena u bratskoj zajednici«, »očuvanje staroslovjenštine u crkvi kao najizrazitijeg obilježja narodnosti« te oslobođenje Slavena od Mađara – »najljepša je ona što se na koncu drame slavi kao proročanstvo daleke budućnosti: sloga i bratstvo svih Slovjena na jugu. Plemenita i lijepa misao još bi se više doimala, da je naravna i logična posljedica dramske radnje«, ali, nastavlja anonimni kritičar, na kraju drame koju prožimaju »razdor, nesloga, izdaja, nevjera i prevara, taj poziv na slogu i ljubav izgleda kao zaključak a contrario, kao nametnuta poruka pjesnikova« (Anonim 1896a: 2). Najveći dio tog osvrta nije, međutim, posvećen uprizorenju Tresićeva teksta, nego njegovoj sličnosti – izrijekom se kaže da nije riječ o plagijatu – tragediji Saul Vittorija Alfierija iz daleke 1782. godine.

Ni Milan Grlović, kazališni kritičar Narodnih novina, nije bio oduševljen dramom i izvedbom:

Dikcija Tresićeva je bujna, poletna, zanosi se i frazama, ali nije dorasla svim situacijama. Crtanje značajeva nije dosta jasno. Jasni su samo Tomislav i Zaharija, Simeon u manjoj mjeri. Ženski značajevi posve su pasivni (...) Režiji bismo prigovorili, da je slabo udesila prizore pred crkvom kod krunisanja Tomislavova. Petnaestak duša naroda nije dovoljno, a krunidba bez zastava (...) i inih emblema nedade se ni pomisliti. (Grlović 1896: 4)

Srbobran, »glasilo Srpske narodne stranke u Trojednici«, u broju 46 (30. [18.] travnja), nudi posve oprečno viđenje praizvedbe Simeona i zbivanja oko nje. »Zar je pozorište za to subvencionisano«, pita se nepotpisani recenzent, »da služi niskim političkim težnjama takovih koji stoje pod uplivom Jozefa Franka?« Prema tom glasilu, Srbi u gledalištu prosvjedovali su kad je autor nakon prvoga čina izašao pred zastor na poklon, dovikivali mu »Abzug!« i zviždali, a »policija se odmah našla u poslu (...) uhapsila đake Srbe koji su bili u parteru«, detektivi u civilu rasporedili se po ložama u kojima su sjedili Srbi, a »(n)aručeni klakeri priredili su na to ovacije Tresiću« (Anonim 1896b).

Sljedećih se dana, pa i tjedana, vodila polemika između Hrvatskoga prava i Obzora, u kojoj se nisu birale riječi, a uključili su se u nju i kazališna uprava, koja je u Hrvatskom pravu od 1. svibnja 1896. izjavila da intendant Miletić nije režirao Simeona zbog svojih polemika s Tresićem te obećala da će prizor krunisanja na prvoj reprizi biti spektakularniji nego što je to bio na premijeri. Najviše su novinskih stupaca popunile usporedbe Tresićeva Simeona s Alfierijevim Saulom te razglabanja o Tresićevoj »vjernosti« ili »nevjernosti« povijesnim činjenicama, primjerice o tom da Simeonova kći nije bila žena kralja Tomislava, da Zaharija nije bio zlikovac kakvim ga Tresić prikazuje, da Simeon nije sudjelovao u bitki u kojoj je kod Tresića smrtno ranjen, a vrhunac bilo je objavljivanje parodije »Simeon Mali« u Obzoru broj 108 (9. svibnja 1896).

O pristranosti sudionika te polemike, pa i o njihovoj zaslijepljenosti, ponajbolje govori notica »Istini za volju« objavljena u Hrvatskom pravu broj 153 (5. svibnja 1896). Nepotpisani autor u njoj kaže da su protiv Simeona na praizvedbi, uz srpske đake, prosvjedovali i »obzoraši« kojima je bilo stalo do toga da Simeon »propadne« pa da se tako prikrije »nepravda koju su njihove (obzoraške) perjanice napravile nagradivši anemični, sušićavi, aristokratski ʽEkvinocijʼ. Nu pravda naroda«, nastavlja Hrvatsko pravo, »pravda Božja! ʽEkvinocijʼ je sjajno propao, a ʽSimeonʼ je tako sjajno uspio, kao do danas ni jedna hrvatska drama; a to je razlika, kao između dana i noći (...)« (Anonim 1896d).

Miletić, Stjepan. 1902. Hrvatski kraljevi (924.–1102.). Prvi dio: Tomislav, prvi kralj Hrvata. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.

Istini za volju, između tih dviju suvremenih drama razlika jest »kao između dana i noći«, ali se u proteklih sto trideset godina promijenio sud o tom što je tu dan, a što noć.

III.

Stjepan Miletić, koji je kao intendant, rečeno je već, uvrstio Tresićeva Simeona na repertoar Hrvatskoga narodnoga kazališta u proljeću 1896., ali ga, također je rečeno, nije režirao, i sâm se kao dramatičar okušao u dramatizaciji istoga povijesnog razdoblja. Obožavatelj Shakespearea, kojemu je neostvarena želja bila da na zagrebačkoj pozornici uprizori dobar dio njegovih drama – što je trebalo uključivati sve kraljevske kronike – zamislio je dramsku pentalogiju Hrvatski kraljevi (924.–1102.), od koje je, međutim, objavio samo prva dva dijela, Tomislava (1902) i Pribinu (1903). U »Pripomenku« tiskanu na kraju prvoga dijela pentalogije (usp. Miletić 1902: 286–195), autor govori o razlozima – koliko umjetničkim toliko i domoljubnim – zbog kojih se odlučio na pisanje dramskih »historija« s građom iz razdoblja hrvatske povijesti u kojem naši dramatičari i kazališni umjetnici uglavnom nisu nalazili poticaja za svoja djela, nego su »pretežno dramatične motive (tražili) u kasnijim vijekovima, naročito u uroti Zrinsko-Frankopanskoj« (isto: 287), zatim o tome koje hrvatske vladare i koje njihove suvremenike tim svojim »historijama« namjerava izvesti na pozornicu te o velikom uzoru koji nasljeduje, a naposljetku i o svojim željama glede uprizorenja sviju dijelova zamišljene pentalogije. Miletić je nakanio, čitamo u »Pripomenku«, nasljedujući prije svega Shakespearea i ciklus njegovih glumišnih kronika o engleskim kraljevima, »svu tu znamenitu dobu ʽhrvatskih kraljevaʼ prikazati u dramatičnom obliku u ʽpentalogijiʼ, od koje bi pojedine drame bile samo činovi velike one tragedije« (isto: 288). Stoga je počevši s krunidbom kralja Tomislava u prvom dijelu i ubojstvom kralja Miroslava, prikazanom u Pribini, kanio preko Držislavova sukoba s duždem Orseolom i vladavine Petra Krešimira IV. doći do Zvonimira – Miletić prihvaća oblik imena Svinimir – njegovih odnosa s papom Grgurom VII. te »dramatične smrti slavnoga ovog kralja« (isto: 289) i posljednjih »narodnih kraljeva«, Stjepana II., Slavca, kojeg zove Slavićem, i Petra, kojega, prema predaji, zove Svačićem (isto). Želja mu se nije ostvarila, a nije mu se ostvario ni »san (kojemu) se podavao«, naime da »gleda jednom svu ovu pentalogiju kao ʽsvečane predstaveʼ, koje bi se izvodile na historičkom tlu, na solinskom polju, pod vedrim nebom« jer »sasvim je različit dojam, da li se koje djelo prikaže u obične dane i u obične ure u glumištu, ili pak kao ʽsvečana igraʼ na svečanu mjestu« (isto: 292).

Kao što se u dramatiziranju hrvatskoga srednjovjekovlja nadahnjivao Shakespeareom, tako se u zamišljanju »svečanih igara« na solinskom polju nadahnjivao Wagnerom i izvedbama njegovih opera u Bayreuthu.

Tomislava Miletić nije vidio ni na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu jer praizvedba je održana tek 1. rujna 1913. gotovo punih pet godina nakon njegove smrti.^[9] Premda na kazališnoj cedulji redateljevo ime nije navedeno, iz najava i kritika razvidi se da je predstavu režirao Josip Bach, koji je tekst skratio »na polovicu (...) zbog duljine i zbog nestašice radnje« u mnogim prizorima (usp. Anonim 1913). Tomislav-Budimir, »ban, kašnje kralj Hrvatske i Dalmacije« bio je Josip Štefanac, Mihajla Viščevića, »vojvodu humskog, pobratima mu« tumačio je Borivoj Rašković, Grgura Dobretića, »hrvatskog biskupa, kraljeva kancelara« Franjo Sotošek, Hrvoja Svačića, »bana bijele Hrvatske« Hinko Nučić, Orsa Participata, »dužda mletačkog« Dragutin Freudenreich, Simeona Velikog, »sina Borisova, cara Bugarskog« Josip Papić, njegova sina Petra Ivo pl. Raić, Zakariju (Zahariju) Pribislavića, »unuka Mutimorova, bivšeg vladara srpskog« Ivo Badalić. Jedinu ženu, Smiljku, »kćer Arvojinu [Hrvojevu!]« – jer iz predstave su izostavljeni prizori u kojima sudjeluju duždeva kći Angjelina, nesretno zaljubljena u Tomislava, i njezina povjerenica Kvijeta, koja se u finalu pojavljuje kao Duvna – utjelovila je Bogumila Vilhar.^[10]

Mjesta i vrijeme radnje Tresićeve i Miletićeve drame gotovo se potpuno podudaraju, tek s jednom naoko malom razlikom, jednim »viškom« u Miletića. Ovako, naime, Tresić: »Čin se sbiva u Bugarskoj, pred zidovima Carigrada i u Hrvatskoj, od god. 924. do godine 927.« (Tresić Pavičić 1897: 5). Ovako pak Miletić: »Čin se zbiva izmjenice u Hrvatskoj, Mlecima, Carigradu i Bugarskoj u godinama 924–927.« (Miletić 1902: 4). Miletić je, ostajući u istim godinama, mjestima radnje dodao Mletke. Mlečane, kao jednu od onodobnih velikih sila s kojima se Hrvatska uspješno nosi, spominje i Tresić, ali u Miletića su posebno važni jer njegov Tomislav na kazališnu pozornicu izlazi kao mletački sužanj i već se na početku prvoga prizora prvog čina, dok iz zakulisja odzvanja pjesma ribara, šekspirijanskim nastupnim monologom predstavlja gledateljstvu:

Već šest put mjesec, sunca sjena blijeda,

Izvrši put svoj, proljet zimu svlada,

Otkad mi noga tudjim tlom koraca.

Domaje drage već ne vidjeh davno!

Zlomišljenik me dušman varkom ščepa

Baš kad do svetog uputih se mjesta

Put Cividala, tuj da zavjet vršim,

Što učinih ga pod tvrdijem Gvozdom,

S Magjarima kad ljuti boj sam bio.

Kod toga čina pobožna me Mlečić

Zateče, pa me drži za taoca,

Dok Neretva se moja ne zakune,

Da nikad više po dalekom moru,

Što hrvatske nam zapljuskuje žale,

Nasrnut neće na mletačku ladju;

Il dok ne dodju moji sokolovi

Te mene silom otmu od nasilja.

(...)

I rad bi znati, da li domovina

Još slobodna je, sretna, slavna, moćna?...

Ah, sve te zemlje junačne i krasne,

To sinje more, te ponosne gore

I Panoniju i zemlju slovinsku

I Crvenu i Bijelu Hrvatsku,

Hum kršni, Rašu, gradove latinske

Pod jednu krunu da je skupit slavnu

I stvorit tako kraljevstvo veliko,

U ratu jako a sretno u miru...

To san je krasan, ali – samo san je.

(isto: 7–8)

Tomislavov se lik potom osvjetljava sa stajališta dviju mletačkih djevojaka, zaljubljene Angjeline i njezine povjerenice Kvijete. Za Angjelinu, koju je Tomislav pripovijedanjem o svojim junaštvima osvojio kao i Othello Desdemonu, također Mlečanku, njegovo je lice »junačno nalik / Na spomenik, i rječiti je natpis / Vrlinam svima, štono mu u duši / Sad zakopane časak uskrsnuća / Očekuju« (isto: 10), a za Kvijetu on »gusarski je vodja (...) / I protivnik nam« (isto: 11).

Dijaloški tekst, s nekoliko opširnih didaskalija pisanih redateljskom rukom,^[11] podijeljen je na pet činova. U prikazanim zbivanjima sudjeluje četrdesetak imenovanih likova, praćenih brojnom komparserijom, a predviđeno je dvadesetak promjena mjesta radnje. Miletić je Tomislava, rečeno je već, odredio kao »historiju« jer u njemu zaista nema dramatičnosti ni drame, barem ne u smislu glasovite, u doba nastanka Miletićeva teksta još aktualne, Freytagove definicije: »Sadržaj drame svagda je borba koju, uz velike potrese u duši, junak vodi protiv sučeljenih mu sila« (Freytag 1982: 93). Uzgred rečeno, prigovori Miletiću zbog nedramatičnosti teksta prisutni su u osvrtima na praizvedbu 1913. Koncizan je i precizan kritičar Jutarnjega lista, potpisan šifrom N.: »Nikakva drama, pa ni ʽhistorijaʼ, ne može da bude samo izlaganjem historijskih činjenica u formi činova i prizora« (N. 1913). I tomu jest tako, jer zaista, s iznimkom sentimentalne krize – Mlečanka Angjelina, duždeva kći, ili Hrvatica Smiljka, kći bana bijele Hrvatske? – u kojoj jamačno ima mnogo više autofikcionalnoga nego povijesnog,^[12] Tomislav borbu »protiv sučeljenih mu sila« od početka do kraja »historije« vodi bez ikakvih »potresa u duši«. Oslobođen mletačkog sužanjstva zahvaljujući s jedne strane »sokolovima« Mihajlu Višćeviću, Braslavu Šubiću i Ratimiru Mogoroviću, dakle »vojvodi humskom«, »banu slovinačkom« i »hrvatskom plemiću« (Miletić 1902: 3), koji s vojskom prodiru ne samo u Mletke nego i u svečanu dvoranu duždeve palače, prostorno središte političke moći, a s druge strane zagovoru papinskih legata Lava i Ivana, Tomislav se u Miletićevu prikazu povijesnih događaja vraća u Hrvatsku te, slijedeći korak po korak »izvore« kojima se dramatičar »služio« pri »sastavljanju ove ʽhistorijeʼ« (isto: 284), odlučno, bez ikakvih dvojbi i kolebanja na bojištu zaustavlja mađarske i bugarske vojne pohode, a na crkvenom saboru u Splitu vatreno – i to je, uz netom spomenutu sentimentalnu krizu, jedini trenutak u kojem naslovni junak pokazuje zanos, strast – brani Grgura Ninskog, glagoljaše i bogoslužje na narodnom jeziku. Čini to čak i po cijenu kraljevske krune koju mu Rim obećava, ali uz uvjet, koji na saboru iznosi papinski legat Ivan, da »se ne usudi nadalje nijedan biskup ove pokrajine povisiti na koji viši red onake, koji bi bili vješti samo jeziku hrvatskomu, a oni, koji su već podignuti, smiju Bogu služiti samo u nižim redovima ili kano redovnici« (isto: 143; istaknuo autor; nap. B. S.).

Umuknite već, gavranovi crni,

govori samosvjesni i prkosni Tomislav »popovima latinskim«, koji mu prijete izopćenjem i prokletstvom:

Još nismo strvi mi, nad našom glavom

Da slavite svoj pir! Prokletstvo komu?

Il dvojite li, kad bih krivcem bio,

Da ne bi s neba deset kerubina

Sad sašlo k meni, da me ubiju?

(...)

Al ja sam jak, jer čista mi je savjest,

Jer s narodom se svojim jedno čutim,

Jer kraljevski moj hrast u njeg’vu srcu

Imade koren svoj duboko. Stoga

Ne bojim vas se. Jerbo narod jedan,

U slozi dok je i dok žarom svetim

Svoj brani dom, božanstvena je sila!

(isto: 147)

Prije toga, u jednom od rijetkih dramskih dijaloga – agona, a ne debata o stavovima, djelima i nakanama ili (glasničkih) izvješća o prošlim događajima – papinski legat Lav pokušava privoljeti Tomislava da obuzda Grgura i glagoljaše te podrži papinu odluku o »ponovno(m) stvaranj(u) jedinstvene hrvatsko-dalmatinske crkvene provincije« (Budak 2018: 202) s nadbiskupskim središtem u Splitu, nudeći mu zauzvrat krunu, a Tomislav mu odvraća:

(...) kruna nije u nas trgovina,

Već narod sam ju stiče u slobodi

Na maču oštrom i pobjedi bojnoj!

(Miletić 1902: 146)

Unatoč tomu što, kao i Tresić, drži Tomislavovu Hrvatsku strateški važnim područjem za koje se i u kojem se sukobljavaju onodobne velike sile – Rim, Bizant, Mleci, Bugari i Mađari, a nasrne na nju i još poneko – Miletić dosljedno, od prvoga do posljednjeg čina, u kojem biskup Madalbert, »po volji Božjoj, a po nalogu svetoga oca pape Ivana X. na molbu starješina i puka hrvatskog« Tomislava »kruni hrvatskim kraljem« (isto: 281), svojom »historijom« želi sugerirati da suverenitet i moć državne zajednice dolaze iznutra i odozdo, iz naroda, njegovom voljom i snagom, koja pak proizlazi iz sloge, a ne odozgo i izvana, u Tomislavovo doba iz Rima i Carigrada, u Miletićevo doba iz Beča i Pešte. Stoga Miletićev Tomislav prije krunjenja upućuje okupljenom narodu pitanje: »Dalʼ i ti mene priznaješ za kralja?«, a tek nakon što mu narod odgovori klicanjem: »Ti spasio si dom naš! – Tebi slava! / Ti kralj nam budi!«, obrati se Madalbertu riječima: »A sad izvoli, poslaniče rimski, / Da pomažeš mi čelo svetim uljem.« (isto: 280)

Miletićev Tomislav, kao i Tresićev, poziva ne samo na unutarhrvatsku slogu nego i na slogu triju »plemena« koje i Miletić, reklo bi se, jedine priznaje na slavenskom jugu. Različite su prigode u kojima se taj poziv izriče – Tresićev Tomislav izgovara ga, vidjeli smo, na bojištu, nad glavom mrtvoga cara Simeona, Miletićev pred crkvom na Duvanjskom polju, uoči krunidbe – različiti su i predstavnici srpskoga i bugarskog naroda kojima se Tomislav obraća – u Tresića su to Simeonov sin Bojan i srpski knez Česlav, u Miletića drugi Simeonov sin, Petar, i srpski knez Zaharija (koji je u Tresića, da podsjetim, spletkar, izdajica i ubojica) – ali u oba su dramska kroničara onoga doba čin i politički program što iza njega stoji isti. Riječ je o zakletvi na mir i slogu. Evo kako Miletić, ponovno više redatelj nego dramatičar, zamišlja taj prizor:

Tomislav

(u sjajnom odijelu grimiznom, posutom biserjem, ali još bez krune [...] desnicom drži ruku Petrovu, a ljevicom Zaharijinu):

Oj, care Petre, kneže Zaharijo,

Pred licem božjim sklopivši taj savez,

Na kosti svete blaženog Gjermana,

Kom posvećeno to je mjesto časno,

Zakunimo se, da ćemo vijek vjerno

Pomagati se, jedan drugog ljubit.

Navalit nikad drug na druga ne će,

Već živjet mirno, složno u ljubavi

Hrvati, Srbi i Bugari dični.

Petar i Zaharija:

Mi kunemo se!

Tomislav:

Amen, Bogu hvala!

Tad zemlja ova širom se otvara,

Da po njoj putnik putuje bugarski,

I u slozi s Srbinom se sreta.

(isto: 278–279)

Objavljen u pretposljednjoj godini banovanja Karolyja Khuen-Héderváryja, a praizveden na početku banovanja Ivana Škrleca (Skerlecza) – znakovito je da su oba ta hrvatsko-slavonsko-dalmatinska bana kraj života dočekala u Budimpešti, Khuen 1918., Škrlec 1951. – u politički promijenjenim okolnostima, Miletićev Tomislav nije unio razdor u gledalište, koje, istina, nije uspio ni napuniti pa se također nije održao na repertoaru i nije se više vratio na zagrebačku pozornicu,^[13] ali uspio je, prije svega zbog političkoga naboja i njegove aktualnosti, izazvati jednodušno glasno odobravanje publike te proturječne komentare kritike. Publika, mlada publika, razumije se, čitamo u onodobnim osvrtima, neke je prizore prekidala aplauzom, klicanjem i pjesmom. Kritičar Hrvata, potpisan šifrom id., koji na početku prikaza praizvedbe prosvjeduje zbog toga što se Tomislav »davaše mal ne pred praznom kućom«, što »(n)ije čast po Zagreb« i »kazalište kojemu je kroz toliko godina intendant i duša bio plemeniti auktor ʽTomislavaʼ« (id. 1913) o tom povlađivanju piše s jakim simpatijama: »U tri navrata oduševljena publika zapjevala je ʽLiepa našaʼ i ʽJoš Hrvatska nijʼ propalaʼ: znak kako Miletićeva rieč djeluje pa iako ta rieč nije moderna« (isto).

Kritičar Narodnih novina, potpisan šifrom D. D. D., koji ima niz zamjerki dramatičaru Miletiću – napose mu spočitava, a u tom nije nimalo osamljen, preveliko i anakrono ugledanje na Shakespearea, umjesto na nekoga modernijeg autora, primjerice, G. B. Shawa – priznaje da autorov doprinos »velikom kultu« Tomislava »za Hrvate ipak ima znatnu vrijednost«, ali ne gaji nikakve simpatije za bučne iskaze oduševljenja u gledalištu: »Iako je ono silno pljeskanje i pjevanje, koje je smetalo sceni, bilo izraz patriotskog oduševljenja, to je ipak na nekim mjestima bilo vrlo neukusno« (D. D. D. 1913). Unatoč oprečnim sudovima, polemike nije bilo, a Miletićeva se »historija« vratila s pozornice među korice knjiga i na police kazališnoga arhiva. 

Izvori

Miletić, Stjepan. 1902. Hrvatski kraljevi (924.–1102.). Prvi dio: Tomislav, prvi kralj Hrvata. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.

Tresić Pavičić, Ante. 1897. Simeon Veliki. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.

Literatura

[Anonim]. 1896a. »Premijera Tresićeva ʽSimeona Velikogʼ«. Obzor, god. 37, br. 100 (30. travnja), str. 2–3.

[Anonim]. 1896b. »Simeon Veliki«. Srbobran, god. 13, br. 46 (18. [30.] travnja).

[Anonim]. 1896c. »Ovacije dr. Anti Tresiću«. Hrvatsko pravo, god. 1, br. 149 (30. travnja), str. 3.

[Anonim]. 1896d. »Istini za volju«. Hrvatsko pravo, god. 1, br. 153 (5. svibnja), str. 3.

[Anonim]. 1913. »Uz premijeru Miletićeva ʽTomislavaʼ«. Narodne novine, god. 79, br. 200, str. 4.

Batušić, Nikola. 1986. Hrvatska drama 19. stoljeća. Split: Logos.

Budak, Neven. 2018. Hrvatska povijest od 550. do 1100. Zagreb: Leykam international.

D. D. E. 1913. »Premijera ʽTomislavaʼ«. Narodne novine, god. 79, br. 201 (2. rujna)

Fleišer, Vjekoslav. 1896. »Simeon Veliki«. Hrvatska domovina, god. 11, br. 100 (30. travnja), str. 3.

Fotez, Marko. 1943. Stjepan Miletić: književna studija. Zagreb: Hrvatski izdavački bibliografski zavod.

Freytag, Gustav. 1982. Die Technik des Dramas. Pretisak 13. izdanja (Leipzig: Hirzel, 1922). Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft.

Grlović, Milan. 1896. [»Simeon Veliki«]. Narodne novine, god. 62, br. 100 (30. travnja), str. 3–4.

Lederer, Ana. 2003. Redatelj Tito Strozzi. Zagreb: Meandar.

id. 1913. »Miletićev ʽTomislavʼ«. Hrvat od 2. rujna.

Miletić, Stjepan. 1978. Hrvatsko glumište. Prir. Batušić, Nikola. Zagreb: Centar za kulturno djelatnost SSO Zagreba.

N. 1913. »Miletićev ʽTomislavʼ«. Jutarnji list od 5. rujna.

Suvin, Darko. 1970. Dramatika Iva Vojnovića [disertacija]. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Šegvić, Kerubin. 1896. »Sinoćnja premijera Simeona Velikoga«. Hrvatsko pravo, god. 1, br. 149 (30. travnja), str. 3.

Boris Senker, književnik, sveučilišni profesor komparativne književnosti, teatrolog, leksikograf, kazališni kritičar i prevoditelj. Autor je brojnih dramskih djela (u suautorstvu), te knjiga i znanstvenih i stručnih radova iz područja kojima se bavi te prijevoda stručne literature. Redoviti je član HAZU i profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

---

^[1]  »Oratorij za soliste, recitatora, zbor i simfonijski orkestar« Kralj Tomislav, skladatelja Davora Bobića i libretista Bore Pavlovića, kako je javila Hina povodom zagrebačke izvedbe 13. siječnja 1998. u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, »stvaran je u razdoblju od 1991. do 1994.«, praizveden je »1996. na Duvanjskom polju, mjestu krunidbe hrvatskog kralja Tomislava« (https://www.hina.hr/vijest/6263382; pristupljeno 24. siječnja 2025), a dostupan je i na »nosaču zvuka« iz 1997.

^[2]  Tomislav je naslovni lik u »historiji u pet činova« Tomislav, prvi kralj Hrvata Stjepana Miletića (tiskana u Zagrebu 1902; praizvedena u zagrebačkom HNK-u 1913), »dramskoj kronici, koju priča ljetopisac, u pet slika« Tomislav Tita Strozzija (ne­objavljena, napisana 1940; praizvedena u zagrebačkom HNK-u 1944) i »drami u dva dijela s epilogom« Tomislav, hrvatski kralj Vlatka Perkovića (tiskana 2008. u Dugopolju; neizvedena), a jedan od likova u »historijskoj tragediji u pet činova« Simeon Veliki Ante Tresića Pavičića (tiskana u Zagrebu 1897., praizvedena u zagrebačkom HNK-u 1896) te fragmentarno objavljenu »dramskom spjevu u 3 čina (6 slika)« Dragoj Vatroslava Esića (pseudonim; početak prvoga čina tiskan 1941. u splitskom časopisu Poezija god. 1, br. 1; neizveden).

Napisano je još nekoliko drama o kralju Tomislavu, ali nisu tiskane i/ili izvedene. Tako je, primjerice, slovensko-hrvatska književnica Ruža Lucija Petelin na natječaju koji je 1940. raspisan u povodu (neostvarena) postavljanja spomenika kralju Tomislavu i na kojem je Tito Strozzi dobio prvu nagradu, osvojila treću nagradu tekstom Prva kruna (Tomislav). Tekst je 1941. praizveden u Hrvatskom državnom kazalištu u Banjoj Luci, gdje je autorica bila kazališna tajnica; nije tiskan. Kao prilog obilježavanju tisućustote obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, Malo kazalište Trešnja praizvelo je 21. veljače 2025. dječji igrokaz Tomislav i Adriana Hrvoja Hitreca (prema istonaslovnoj slikovnici za mlade, tiskanoj 1993) u režiji Zorana Mužića. Na mrežnoj stranici Trešnje o tekstu, uz ostalo, čitamo ovo: »U prepletu povijesti i bajke, radnja se odvija u doba mladosti budućega kralja Tomislava, kojemu je otac namijenio za ženu franačku princezu, ali se mladić zaljubi u djevojku skromnog porijekla. Tomislavov otac, knez Muncimir, nastoji ukloniti djevojku, no sve što pokušava izjalovi se.« (https://www.kazaliste-tresnja.hr/predstave/tomislav-i-adriana/. Pristupljeno 22. veljače 2025)

U ovom će članku, međutim, biti prikazana samo dva teksta, a ti su Tresićev Simeon Veliki i Miletićev Tomislav, prvi kralj Hrvata, praizvedeni na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu na kraju XIX. te na početku XX. stoljeća.

^[3]  Na programu svečanoga otvaranja izvedeni su, među ostalima, Miletićev »scenski prolog u tri slike« Slava umjetnosti, u kojem se, uz alegorijske likove, javljaju Bakač ban, Barun Trenk i Kraljević Marko, te osma slika Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog. Zrinski su, dakle, bili zastupljeni, ali ne i prvi hrvatski vladari. (usp. digitaliziranu cedulju prve reprize; https://dizbi.hazu.hr/?pr=iiif.v.a&id=23471&vwopt=%7B%22pan%22%3A%7B%22x%22%3A0.493%2C%22y%22%3A0.416%7D%2C%22view%22%3A%22image%22%2C%22zoom%22%3A1.045%7D. Pristupljeno 2. veljače 2025)

^[4]  Podatke navodim prema digitaliziranoj cedulji praizvedbe: (https://dizbi.hazu.hr/?pr=iiif.v.a&id=24812&vwopt=%7B%22pan%22%3A%7B%22x%22%3A0.546%2C%22y%22%3A0.658%7D%2C%22view%22%3A%22image%22%2C%22zoom%22%3A1.045%7D. Pristupljeno 2. veljače 2025)

^[5]  Tresićev Carʼ Simeonʼ: istoričeska tragedija vʼ petʼ dejstvija objavljen je 1899. u Sofiji, u prijevodu Bena Coneva.

^[6]  Sobolovina je krzno zerdava (hermelina), a sapoge rusizam za čizme.

^[7]  Ludo diete je Konstantin Porfirogenet, a najveći junak, razumije se, Tomislav.

^[8]  U uvodnom dijelu doktorske disertacije Dramatika Iva Vojnovića, obranjenoj 1970., Suvin je ustvrdio: »U praksi, a u dramaturgiji sazdanoj sa građansko-patrijarhalnog stanovišta, od Teute do Psyche, središnja je vrijednost mlada patriotska djevojka« (Suvin 1970: 72).

^[9]  Miletić je preminuo u Münchenu 8. rujna 1908.

^[10] Podatke navodim prema digitaliziranoj cedulji praizvedbe: (https://dizbi.hazu.hr/?pr=iiif.v.a&id=828131&vwopt=%7B%22pan%22%3A%7B%22x%22%3A0.508%2C%22y%22%3A0.722%7D%2C%22view%22%3A%22image%22%2C%22zoom%22%3A0.427%7D. Pristupljeno 19. veljače 2025) Na kazališnoj cedulji nema još nekoliko likova iz Miletićeva teksta. Nisu tu, primjerice, bizantski »nuz-car« Konstantin »u grimizu rodjeni« i njegov »protospator« (vojni zapovjednik) Leon Rabduko te šekspirijanski klaun Giacomo, »grbavac, u službi duždevoj« (usp. Miletić 1902: 3).

^[11] Primjera radi, evo kratkih izvadaka iz potanka opisa krunidbe – dakle jednoga od prizora zajedničkih Tresiću i Miletiću – iz drugoga, posljednjeg prizora petog čina, koji se, prema Miletiću, zbiva »[n]a duvanjskom polju (17. ožujka 927)« (Miletić 1902: 269): »Iz crkve izlazi krunitbena povorka. Najprije sjajna kraljeva straža u oklopima, srebrnim i pozlaćenim šljemovima, sa štitom u jednoj, a kopljem u drugoj ruci. Vojska se postavi u zadak pozornice, a naprijed narod (koji se mora slobodno kretati). Iza vojnika izlazi svećenstvo latinsko i hrvatsko, sve u sjajnom ornatu (...) Iza njih stupaju hrvatski dostojanstvenici. (...) Izlazi dvanaest poglavica od dvanaest plemena hrvatskih, a svakoga prati po jedan štitonoša, te župani i banovi, pak bugarski i srpski poslanici, zatim slijede: djed Hrvata, župan mačonoša (...), župan štitonoša (...), župan peharnik (...), župan posteljnik (...), župan ubrusar (...), župan ključar (...). – Župan psar (...), župan sokolar (...), župan konjušnik (...) dolaze sa strane i t. d. – Napokon se ukaže na vratima crkve Tomislav, pod crvenim baldahinom (...) u sjajnom odijelu grimiznom, posutom biserjem, ali još bez krune (...)« (isto: 278; likove istaknuo autor, nap. B. S.).

^[12] Miletićevu sentimentalnu krizu, koju on, reklo bi se, upisuje u Tomislava, kao što i svoju borbu za hrvatsko kazalište vjerojatno uspoređuje s Tomislavovom borbom za hrvatsko kraljevstvo, uzgred spominje Marko Fotez u monografiji Stjepan Miletić: »S tom ženom (glumicom Herminom Šumovskom, nap. B. S.) živio je Miletić čas sretno, čas opet pun biesa (...), ali kad se trebalo oženiti, Miletić – u tom času patrijarhalan čovjek obiteljske tradicije i budni čuvar družtvenog ugleda – uzima drugu, mladu gradjansku kći (Boženu Katkić, kćer ljekarnika, nap. B. S.)« (Fotez 1943: 31).

^[13] Miletićev Tomislav izvođen je i izvan Zagreba. Od rujna do prosinca 1925., godine obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, izvodilo ga je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, u režiji Aleksandra Gavrilovića, u rujnu iste godine uprizorilo ga je i Narodno pozorište u Sarajevu, a u ožujku i travnju 1941. Hrvatsko narodno kazalište u Splitu, u režiji Marka Foteza. Godine 1936. izvodili su ga šibenski amateri, koji su s predstavom gostovali i u Sinju.