Klis apud Salonam – gnijezdo Trpimirovića

Malo naroda poput Hrvata može podastrijeti toliku količinu diplomatičkih dokumenata i klesanih natpisa iz vremena stvaranja Europe i svoje povijesne države. Među izvorima su i oni implicitno sačuvani u kasnijim dokumentima koji nastaju još prije, potkraj 8. stoljeća. Najveći broj njih vezan je uz dinastiju Trpimirovića, koja je vladala Hrvatskom od prve polovine 9. do druge polovine 11. stoljeća, a njezin je najznačajniji pripadnik, uz rodonačelnika Trpimira, Tomislav, kojemu je posvećena jubilarna 2025. godina, kada slavimo 1100. obljetnicu spomena Hrvatskoga Kraljevstva. Brojna pitanja vezana uz dinastiju Trpimirovića još uvijek su aktualna nakon stoljeća kritičkog proučavanja hrvatske historiografije. Jednako tako, brojne dileme i dalje nisu riješene iako razrješavanjem nekih od njih naša spoznaja o hrvatskome ranom srednjem vijeku neće biti temeljito drugačija nego ona velikih očeva struke, počevši od Ivana Lucića pa do Franje Račkog. Ispravci i dopune historiografskih podataka desetljećima stvaraju novu sliku hrvatske povijesti čisteći iz nje romantične pretpostavke prethodnika koje su često, zbog nedostatka materijalnih nalaza vezanih uz dinastiju narodnih vladara, bile hipotetske, ali ujedno i emocionalna reakcija na političke situacije kroz koje je Hrvatska prolazila više od stoljeća, ugrožena germanizacijom, mađarizacijom, talijanizacijom, a posljednji u nizu – jugoslavenski program zamišljen da se odupre tim pojavama – i sam je postao teretom koji je gušio hrvatski nacionalni identitet.

Palatinska kapela na Klisu

Jedan je od najvažnijih pisanih spomenika hrvatskoga srednjeg vijeka Trpimirova darovnica, dokument nastao 4. ožujka 852. godine u Bijaćima, vladarskoj rezidenciji Trpimirovića. Kako je sačuvana samo u prijepisima, od kojih je najstariji iz 1568. godine, u autentičnost darovnice su brojni znanstvenici posumnjali jer originalni dokument nije sačuvan, a lokaliteti Primorske županije koji se u njoj spomenuti, Lažani, Putalj, Klis i Tugare, nisu ispunili očekivanja arheologa u pogledu pronalaska obilnog arhitektonskog i skulpturalnog materijala vezanog uz razdoblje hrvatskih narodnih vladara. Primorska županija, poznata i kao Primorska Hrvatska, bila je jedna od povijesnih županija ranosrednjovjekovne Hrvatske. Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u svom djelu De administrando imperio spominje ju pod nazivom »παραθαλάσσια« (parathalassia), što znači »priobalna« ili »uz more«. Ta županija obuhvaćala je područje od trogirskog zaleđa do rijeke Cetine, uključujući i Klis, koji je bio sjedište župana iz čije su se loze birali hrvatski vladari ranoga srednjeg vijeka.

Lik hrvatskoga kralja na pluteju iz splitske krstionice

Otkriće palatinske kapele na Klisu, pronalazak ulomaka oltarne pregrade sa spomenom hrvatske kraljice SLAVE i reljefa s likom Krista koji je izradila ista radionica čijoj produkciji pripadaju lik kralja u splitskoj krstionici i ulomci kamenog namještaja iz Šuplje crkve u Solinu, potvrdili su autentičnost sadržaja Trpimirove darovnice. Zaštitna istraživanja na tvrđavi Klis započela su 2000. godine obnovom crkve sv. Vida. Nalazi zapadno od crkve, u kojima je pronađeno njeno predvorje, i ulomci kamenog namještaja uzidani u zidove crkve potvrdili su vijesti iz darovnice o postojanju dvora hrvatskih kraljeva u utvrđenom gradu Klisu. Time se otvorila novu stranica u percepciji kulture dinastije Trpimirovića, koja je sukladno zapadnim običajima u Hrvatskoj izmijenila urbano naslijeđe antike i uvela je u Europu burgova, utvrđenih kaštela, partikularizirani svijet feudalnih gospodara, što je potpuno novi pogled na hrvatsko rano srednjovjekovlje. U vrijeme rata s Ljudevitom Posavskim Borna se povukao, piše kroničar Anala, u svoje kaštele – sua castellis u Dalmaciji. Koje su to njegove utvrde i što znači taj pojam?

U medievalnom latinitetu castellum je utvrđeni grad na povišenom mjestu koje mu omogućuje lakšu obranu i kontrolu teritorija. Knez Borna je bio na čelu rodovske zajednice koja se protezala na području nekoliko provincija i nosio je titulu kneza Dalmacije i Liburnije, te naslov kneza Gačana, rodovske zajednice koja je nastavala unutrašnjost Dalmacije, područje Like i Krbave, što bi odgovaralo zaleđu obalnih gradova provincije Dalmatiae inferior, tj. područja koje se na istok protezalo do aachenske granice na ušću Cetine. Bornini kašteli u Dalmaciji bili su utvrđeni gradovi u kojima je sjedio njegov namjesnik i bili su podvrgnuti njegovoj vlasti. Borna u 9. st. nosi naslov dux Dalmatiae atque Liburniae, što bi prema Radoslavu Katičiću odgovaralo naslovu dux gentis Sclavorum Chroatorum. Borna se sklonio u kaštele na uzvisinama, utvrđene gradove poput Knina, Šibenika i Klisa. U tim kaštelima, gradovima, sjedio je njegov namjesnik, a oni su njemu kao vojnom vladaru na čelu rodovske zajednice bili podložni. Spomen tih kaštela svjedočanstvo je novog tipa urbaniteta koji se rađao na zapadu Europe.

Tvrđava Klis

Ulomak grede septuma palatinske crkve 9. st. u Klisu

Reljef Krista Uzašašća s nadvoja portala crkve

Vladarski dvor

Osim pojma sua castellis koji Borni pripisuje pisac Anala, sastavljač Trpimirove darovnice navodi desetine iz curte nostra, njegova dvora koji se zove Klis. Poput Borninih kaštela Klis je bio utvrđen grad u kojem je bio i vladarski dvor, dakle castellum u kojem se nalazio vladarski curtis, utvrđeni, kraljevski ili kneževski grad, u kojem je bila njegova rezidencija i koji je, bez obzira na ulogu župana ili velikaša koji je u njemu stolovao, pripadao vladaru sa svim njegovim posjedima. Isprava Petra Krešimira IV. izdana zadarskim benediktinkama 1066. godine potvrđuje postojanje vladarske rezidencije u Šibeniku, a kaštel u kojem je bio curtis hrvatskoga kralja kao u Klisu, nalazio se na mjestu tvrđava sv. Mihovila i sv. Ane. Za razliku od Šibenika istraživanja su dokazala kako je u utvrđenom gradu Klisu na uzvisini, u tjesnacu kojim je još rimska cesta vodila u zaleđe, nastao castellum vladara, nalik onima koji su nicali na europskom tlu tijekom 9. i 10. stoljeća. Bio je nekadašnja rimska utvrda s naseljem, koja je Hrvatima pripala u samom početku prilikom dolaska u novu domovinu, a preobražena je u ranosrednjovjekovni grad zapadnog tipa, u vrijeme koje je slijedilo nakon Aachenskog mira i ponovnog rađanja Zapadnog Carstva.

Pronađeni arheološki ostatci na zapadnom dijelu najvišeg prstena tvrđave Klis uz crkvu sv. Vida ponovno su u središte pozornosti doveli pitanje vladarskog dvora, Trpimirova curtisa, koji darovnica spominje navodeći desetine koje se ubiru... ex curte nostra, quae Clusan dicitur... Nakon što je znanost već bila odustala od traženja i donijela zaključke kako je jedno naša želja da prepoznamo Klis kao vladarski curtis iz dokumenta, a drugo realnost jer ne postoje materijalni dokazi o postojanju Trpimirova dvora spomenuta u darovnici, novi nalazi su arheološkim ostatcima arhitekture, obiljem epigrafskog materijala i ulomaka kamenog namještaja dokazali upravo suprotno. Tako su rasprave koje su pokrenuli Ljubo Karaman i Ejnar Dyggve o podrijetlu starohrvatske arhitekture na Klisu dobile odgovor.

Crkva sv. Vida nije bila centralnog oblika kako je pretpostavio Dyggve, nego taj oblik današnja crkva duguje pregradnji 16. st. u tursku džamiju. Bila je dvorska kapela hrvatskog vladara kojoj se sačuvao samo dio zidova ispod poda današnje crkve. Crkva sv. Vida u 9. st. je jednostavna građevina s westwerkom prislonjena uz klisuru na vrhu utvrđenoga grada. Posveta sv. Vidu često se povezivala uz tradiciju štovanja poganskog božanstva Svetovida, koji je pripadao panteonu stare vjere Hrvata, prije pokrštenja. Kršćanski sv. Vid (Vitus) mučenik je Dioklecijanova doba, a njegove su relikvije polovinom 8. st. prenesene iz Lukanije (današnja Basilicata) u St. Denis kod Pariza. Iz krunidbene crkve francuskih kraljeva relikvije sv. Vida opat Hidulin 836. godine dao je benediktinskom samostanu Korvey, koji je postao središtem njegova štovanja. Taj samostan, osnovan 822. godine u Saskoj, jedno od najvažnijih središta benediktinskog reda u srednjem vijeku, poznat je po svojoj ulozi u širenju kršćanstva među germanskim i slavenskim narodima. Općenito, benediktinci su igrali ključnu ulogu u pokrštavanju Slavena, uključujući i područja današnje Hrvatske, gdje su ostavili značajan trag u kulturi i duhovnosti. S obzirom na značaj tog sveca i benediktinaca na Trpimirovu dvoru, nije isključeno da su oni imali značajnu ulogu u gradnji i posveti crkve sv. Vida, kao i kod sv. Marte, crkve curtisa u Bijaćima. Obje su crkve očito bile povezane s pokrštavanjem Hrvata u prvoj polovini 9. stoljeća, koje provode franački misionari.

Arheološki ostatci crkve i dvora Trpimirovića na Klisu

Ulomak grede septuma palatinske crkve 10. st. u Klisu s natpisom ...ORUM FILIU...

Natpis nepoznate hrvatske kraljice

Pored arheoloških ostataka arhitekture s westwerkom, na Klisu, u tamburu džamije, pronađen je nadvratnik portala crkve s likom Krista Uzašašća, pa je moguće, i u skladu s karolinškim običajem, da je uz crkvu sv. Vida bila i kapela Krista Kralja, mauzolej Trpimira i njegovih nasljednika. Otkriće mramornog ulomka na temu Maiestas Domini s likom Krista u mandorli kojeg na rukama nose anđeli, baca novo svjetlo na do tada oskudna materijalna svjedočanstva o karakteru ranosrednjovjekovnoga Klisa. Reljef je izrađen od prokoneškog mramora, istog materijala od kojeg je i greda oltarne ograde. Isto tako je i njegova debljina jednaka debljini grede, pa je tim vjerojatnije da je isti komad antičkog mramora nanovo upotrijebljen za reljef, gredu i ostale dijelove oltarne ograde. Velik dio znanstvene javnosti prihvatio je hipotezu kako se ljudska figura u predromaničkoj i ranoromaničkoj umjetnosti na tlu Hrvatske javlja tek u 11. stoljeću. Pretpostavka je temeljena na komparativnoj analizi predromaničke skulpture s jedne strane i veze Dalmacije s bizantskom umjetnošću, koja je bila pod utjecajem ikonoklazma. Ikonoklazam, koji je u Bizantu pokrenuo Lav III. Isaurijac, nije utjecao na kretanja u hrvatskoj crkvi, okrenutoj Aquileji, pa je ta pretpostavka još uvijek otvorena. Diskusija na temu prikaza hrvatskoga kralja u splitskoj krstionici sv. Ivana, kojoj po izrazu i vještini izradbe pripadaju reljefi iz solinske Šuplje crkve, a po svemu sudeći i kliški reljef Krista, ne mora stoga biti vezana uz vladare 11. stoljeća. Splitski reljef kralja u krstionici mogao bi pripadati bilo kojem hrvatskom kralju, pa tako i Tomislavu, koji je prvi stekao vlast nad Dalmacijom i kraljevsku titulu.

Ulomak grede septuma palatinske crkve 10. st. u Klisu s natpisom ...MEA DOMA S...

Ulomak grede septuma palatinske crkve 10. st. u Klisu s natpisom ...LAVA REGINA

Osim navedenog na Klisu su pronađeni dijelovi dviju oltarnih pregrada koje pripadaju različitim razdobljima. Ranijoj pripada pronađeni ulomak nečitljivog natpisa koji sadrži formulu »INTRANTIBUS PAX, EXEUNTIBUS SALUS« (onima koji ulaze mir, onima koji izlaze spas). Zaziv Intrantibvs pax često se koristio u predromaničkim kamenim natpisima Splita i Trogira. Nalazimo ga na luku oltarne pregrade iz splitske crkve sv. Trojice na Poljudu i sv. Ivana Evanđelista na Marjanu, te na kamenim gredama i nadvratnicima Splita i Trogira koji se datiraju u 8. ili 9. stoljeće, pa time i greda oltarne pregrade iz Klisa, s formulom zaziva, pripada vremenu gradnje crkve sv. Vida, u prvoj polovini 9. stoljeća. Crkva je dakle postojala već u vrijeme kneza Trpimira i u njoj je bio kameni namještaj koji su vjerojatno kao i u Sv. Marti izradili franački misionari. Novu mramornu oltarnu pregradu postavio je jedan od hrvatskih kraljeva iz dinastije Trpimirovića u 10. st., koji je obnovitelj djela. Natpis grede te druge oltarne pregrade spominje njegovu ženu, koja se prvi put u hrvatskoj povijesti naziva regina, kraljica. Na sačuvanim ulomcima čitaju se dijelovi natpisa CROATORUM FILIUS... i ...MEA DOMNA SLAVA REGINA. Ulomci natpisa spominju dvočlano narodno ime koje uz tvorbeni formant -slava može imati oblik nastao iz nekog od poznatih hrvatskih muških vladarskih imena kao što su Sedeslav (Zdeslav), Seislav, Svetoslav i Slavac, pa bi moguće čitanje kraljičina imena na gredi oltarne pregrade u Klisu bilo SEISLAVA, SVETISLAVA ili pak samo SLAVA. Argument da su do prve polovice 10. stoljeća hrvatski narodni vladari nosili gotovo isključivo hrvatska narodna imena dodatno bi poduprlo takvo čitanje, unatoč tomu što ženska imena vladarica, osim Maruše i dviju Jelena, u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj vladarskoj onomastici nisu poznata.

Natpis iz Klisa otvara još jedan problem, a to je pitanje titule kraljice u Hrvata. Kraljica Slava s oltarne pregrade je najraniji spomen žene hrvatskoga kralja koja nosi tu titulu koja ujedno znači vladarski status. Jelena Lijepa, supruga kralja Zvonimira, spominje se s titulom »regina« (kraljica) u nekoliko povijesnih izvora. Jedan od značajnih dokumenata je natpis iz crkve sv. Mihajla na Koločepu, gdje se koristi izraz »sorore et regina« (sestra i kraljica). Taj natpis povezuje Jelenu s krajem Hrvatskoga Kraljevstva i ističe njezin kraljevski status koji je stekla krunidbom očito zajedničkom sa svojim mužem Zvonimirom, kojeg kruni papin legat Gebizont. Od Karla Velikog u Europi je krunjenje kraljeva i kraljica bilo često istodoban akt. Karlo Veliki imao je nekoliko supruga tijekom svog života, uključujući Hildegardu, Fastradu i Luitgardu, ali nijedna od njih nije bila okrunjena zajedno s njim iako su nosile titule kraljica ili carice kada ga je papa Lav III. okrunio za cara 25. prosinca 800. godine u Rimu. Jedan od ranijih primjera krunidbe kralja i kraljice u europskom srednjem vijeku je krunidba Adele od Vermandoisa, supruge kralja Huga Kapeta, 987. godine. Hugo Kapet, osnivač dinastije Kapetovića, bio je krunjen za kralja Francuske, a Adela je također bila krunjena kao kraljica. Ta ceremonija bila je značajna jer je označila početak nove dinastije i simbolički potvrdila zajedničku vlast kralja i kraljice. Jedan od primjera iz 10. stoljeća je krunidba Elfride, supruge engleskoga kralja Edgara Miroljubivog. Edgar je bio krunjen 973. godine u Bathu, iako je njegova vladavina započela prije. Tijekom te ceremonije Elfrida je također bila krunjena kao kraljica, što je bio značajan čin jer je naglašavao njezin status i ulogu u kraljevstvu. Ta je krunidba bila posebna jer je uključivala elemente koji su poslije postali standardni dio engleskih krunidbenih ceremonija, poput pomazanja svetim uljem. Edgarova krunidba često se smatra simboličkim početkom engleske monarhije kakvu danas poznajemo. Nosi li natpis iz Klisa odgovor na pitanje krunidbe hrvatskoga kralja prije Zvonimira i je li Tomislava primjerice okrunio papin legat zajedno s njegovom ženom nije moguće dokazati, ali jednako je tako nepotrebno sumnjati u nešto što je bila praksa.

Rekonstrukcija oltarne pregrade palatinske crkve sv. Vida u Klisu

Pilastar i greda pluteja oltarne pregrade s pleternim ornamentom

Kraljevski mauzolej u Kliškom polju

Izgubljeni dijelovi natpisa vjerojatno su isticali i priliku zbog koje je spomenuti kraljevski par uredio unutrašnjost crkve i naručio novu oltarnu pregradu, je li u pitanju samo zavjet za spas duše ili neki značajniji događaj, poput posvećenja kraljevskog para – bilo da je riječ o vjenčanju ili možda krunidbi – možemo samo pretpostaviti. Kraljevski par spomenut na gredi oltarne pregrade može dakle biti povezan uz vladavinu hrvatskih kraljeva od Tomislava, njegova brata Trpimira II., Stjepana I. do Miroslava. Sigurno je da je Kliška županija Parathalasia kolijevka hrvatske dinastije Trpimirovića i da su Trpimirovići posjedovali velik dio teritorija (teritorium regale) te županije te je nesporno da je na njezinu tlu vladarska obitelj imala imanja, dvore u Bijaćima i Solinu, a središnji dvor u kaštelu Klisu. Postoji mogućnost da je villa regalis od vremena Stjepana Držislava bila i u Kliškom polju, kojemu pripada i Solin. Tada malo naselje doista je bilo u Kliškom polju, gdje je na Otoku rijeke Jadro njegova majka Jelena Famosa podigla crkvu sv. Stjepana. Tako je kralj Petar Krešimir IV. u svojoj povelji tvrdio kako drži uzde kraljevstva svoga blažene uspomene djeda kralja Mihajla Krešimira II. i oca kralja Stjepana I., koji sretno počiva u Kliškom polju ...avi mei beatae momoriae Cresimiri regis, patrisque mei regis Stephani in Clisio campo feliciter quiescentis habenas regni retinens.

U kronici Tome Arhiđakona navodi se kako je Petar Krešimir IV. želio ...imati svoga posebnoga biskupa i da im je splitski nadbiskup to udovoljio. Postavljen je biskup, koji se zvao »hrvatski biskup« sa sjedištem na polju kod crkve svete Marije..., hrvatski biskup za Petra Krešimira IV. stolovao je u Solinu, a to znači i da je tu bio dvor Petra Krešimira IV., onaj za koji je don Frane Bulić vjerovao da je spomenut na margini jednog dokumenta kao villa regalis. Kralj Petar Krešimir IV., kako bi uz dvor osigurao i sjedište hrvatskog biskupa, pored crkve sv. Stjepana podigao je i crkvu sv. Marije namijenjenu regularnim kanonicima. Tako je crkva sv. Stjepana postala domus episcopalis, a crkva sv. Marije domus canonica. Kako navodi Tomina kronika te su crkve zbog štovanja kraljevskih grobova bile predane na određeno vrijeme nekim redovnicima koji su u njima revno obavljali obrede, a ...quibusdam regularibus..! pogrešno se tumačilo u smislu da su ondje bili benediktinci umjesto regularnih kanonika koji se u drugoj polovini 11. stoljeća zamonašuju pa su tako postali redovnici. Traganje za samostanom kojeg nije bilo, zbog spomena nekih redovnika, navelo je povjesničare od Franje Račkog do novijeg doba da odustanu od tumačenja dokumenta iz Tomine kronike.

Osim Tome Arhiđakona hrvatskog biskupa kao biskupa za područje Hrvatskoga Kraljevstva spominju brojni diplomatički dokumenti od 11. stoljeća. Hrvatski biskupi bili su sufragani splitskih nadbiskupa, pa se u Splitskom evangelijaru nalaze njihove prisege splitskim nadbiskupima napisane kod zaređenja na pergamenama tog rukopisa. Hrvatski biskupi se gube nedugo nakon prestanka postojanja samostalne hrvatske države, kad prestaje njihova funkcija.

Novi nalazi su nedvojbeno pokazali povezanost Klisa, Solina i Splita, kroz sada već potpuno jasnu kraljevsku radionicu Splitsko-kliško-salonitansku kojoj pripada kamena plastika splitske katedrale, Šuplje crkve i dvorske crkve sv. Vida na Klisu. Povezanost Klisa i Salone u jedan vladarski grad s antičkim naslijeđem, s dvorom hrvatskoga kralja od vremena Tomislava, te postojanje ville regalis Petra Krešimira IV. na Gospinu otoku u kojoj je stolovao hrvatski biskup, sufragan splitskog nadbiskupa, sve to upućuje na iznimno značajno središte hrvatske ranosrednjovjekovne države na području antičke Salone u kojem je stolovao hrvatski kralj i gdje su ležali ostatci njegovih kraljevskih predaka.

Radoslav Bužančić, konzervator, povjesničar arhitekture i urbanizma. Bavi se arheologijom, graditeljstvom i urbanizmom srednjovjekovne Dalmacije. Proučava splitske i trogirske spomenike. Obnovitelj je splitske katedrale, Dioklecijanove palače i njezina carskog mauzoleja. Autor je brojnih članaka i monografija, među kojima je i ona o urbanističkoj obnovi Trogira. Zaslužan je za upis Trogira i Staroga Grada na popis dobara Svjetske baštine.