KAMIKI I SINJEVINA (putujući jugoistočnom Hercegovinom)

Popovo polje

Tomislav vozi elegantno i mirno tako da smo u Ravno stigli u dobroj formi. Zelenim Kordunom uz rijeku Koranu. I stajanjem u Korenici u kafiću između stare vijećnice i policijske postaje sa spomen-pločom posvećenoj brigadi koja ju je oslobodila. I sa škarniclom bujnih buhtli. Bilježim nazive mjesta i sela kroz koja prolazimo i igram se različitim asocijacijama te zamišljam njihove krajolike od Grabovca, Drežničkog Selišta, Lapca i Lapevca – sivu laporastu zemlju, močvarnu biljku drezgu, šumarke graba. I nakon susreta s Ivankom u Kninu, lutajućom reporterkom i veleposlanicom radosti, nastavljamo put. Uz Neretvu i Kulu Norinovu gdje se Norin ulijeva u Neretvu i gdje je turska kula iz 16. st. Prelazimo u državu Bosnu i Hercegovinu i prolazimo kroz mjesta u kojima se izmjenjuju minareti i crkveni tornjevi koji su mi se činili viši i izduženiji od uobičajenih – kao da su se natjecali s minaretima – tko će bliže nebu ili ljudskom oku. Na planinskim padinama vidljivi su tragovi napuštenih suhozida. Kad smo na putu od Stoca do Ravnog prošli selo Žegulju, shvatila sam kako se dobro držimo unatoč tomu što u autu nemamo klimu. Nacionalnim zastavama označeno je Ljubinje, jedino mjesto na našem putu koje pripada drugom entitetu u državi Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj. U to smo se uvjerili kad su nas zaustavili prometni policajci Republike Srpske upozorivši nas kako smo napravili prekršaj (nismo imali upaljena svjetla) i oprostili nam kaznu – vidjevši da nam je gepek prepun knjiga.

Popovo polje je veličanstveno. Sinje s odsjajima plavičastih vrleti koje ga okružuju, raznolikih oblika i linija, zaoštrenih i oblih. Nazire se, između nasada voća, rječica Trebišnjica, sada malena i krotka, a nekad silna poplavnica – i jedna od najdužih rijeka ponornica. Te nas je večeri posjetio Stanko, jedan od članova našega neformalnoga pjesničkog bratstva, rođen u Stocu, na putu prema svojoj djedovini u kojoj je održavao maslinik. I govorio nam o nekad temeljnoj hrani ovoga područja. O kukuruzu stodanku – jer ga se moralo na Popovu polju obrati nakon sto dana kako ga neukroćena Trebišnjica ne bi odnijela.

S Popova polja uspinjemo se na malenu visoravan na kojoj je Ravno i stara austrougarska stanica poznatog vlaka Ćire. Zamišljam stari vlak kako se zahuktao i kako se uz pomoć treće zupčaste šine uspinje do Ravnoga. Stoga mi je i naziv stanice očekivan – jer je Ravno na malenoj visoravni ispod jedne od planinskih padina. Odahnula sam, uz povoljan vjetrić, na ovoj divnoj stanici na kojoj ćemo provesti par dana. I od vrućine i od pomisli da smo zamalo i mi izbjegli vučnu službu – jer nam je benzin bio na rezervi. Sva sreća, sutra stiže Barba, jedan iz našega pjesničkog bratstva, s demižonom benzina za prvu ruku. Uz novu prometnicu tik do stare željezničke pruge drvored je trešanja, čije cvjetove i plodove zamišljam, dok čitam duhoviti zapis kako su Ravnjani na jazu hvatali i do sto kvintala gaovice. Tada se nebeska sinjevina pretvorila u vodenu, kada je Popovo polje, veći dio godine, postajalo jezero ili blato, kako kažu Popovci. I kada se gaovica, slatkovodna riba, lovila svilenim mrežama, a Popovci plovili na svojim barćelama. Ne samo u ribolov nego i u pticolov bez pušaka s plenicom, zamkom za divlje patke. Svilena buba uzgajala se u selu Velja Međa gdje su izrađivali svilene mreže za ribolov. Naziv pak sela Češljari svjedoči o još jednom starom zanatu i o majstorima koji su izrađivali drvene češljeve za obradu ovčje vune.

Na Oblatu

Kad sam se popela na Oblat, brijeg iznad malog mjesta i sjela na kamenu klupicu ispred malene srednjovjekovne crkve sv. Mitra, trebalo je samo disati i ne misliti. Biti tišina i biti lahor koji putuje vremenima i prostorima. I samo ogrnuti glavu laganim šalom – jer sunce je presnažno. Jarko narančasto kao halja budističkog redovnika. I otpustiti misli i osjećaje u molitvi koja šuti. Ne znam koliko je stvarno trajao taj trenutak, ali bio je ljekovit za povratak u stvarnost.

S brijega Oblat na kojem je kamena crkva sv. Mitra vidim mjesto Ravno na padini brijega i znam da ću se vratiti u njegovo podnožje gdje je obnovljena zgrada stare željezničke stanice pretvorena u lijepi hotel Stanica. Nekad je kroz Ravno prolazio poznati vlak Ćiro, od Sarajeva pa sve do Dubrovnika. A večeras će se, umjesto njegova huka, na staroj austrougarskoj stanici čuti utišani zvukovi s pjesničkih susreta Grgurovi hukovi. Pjesnici kao putnici – zagledani u daljine i otkrivači novih formi, kako zapisuje Segalen.

Uz kavu, u dvorištu hotela Stanica, zapitala sam gdje je crkvica sv. Mitra. I iznenadila se kako je put koji je vodio do nje vrlo blizu. I uputila se prema njoj unatoč ljetnoj žezi i laganim sandalama. Početak puta je asfaltiran, a šuma kroz koju vodi puteljak sjenovita. Na njezinu rubu zapažam prvi križ koji je urastao u stabla. Uskoro put postaje šumski i sve strmiji pa skidam sandale uvjerena kako ću bosa lakše svladati još trinaest postaja koje me čekaju do crkvice. I zaista je put, urušen vododerinama, postajao sve teži i neravniji. Hodala sam pažljivo nastojeći ne ozlijediti stopala, uznemireno iščekujući obrise crkvice. Stajala je tako malena, tako ljupka i tako nestvarna na obnovljenom ovalnom kamenom postolju pri vrhu brijega – s dva velika stećka ispred ulaza. Pokrivena kamenim pločama sa zaključanim drvenim vratima. Taj mali srednjovjekovni božji hram kao da nije bio ni teži ni veći od stećaka koji su stajali ispred njega na ovalnom postolju. Zašto bi srednjovjekovni čovjek gradio tako velike nadgrobne spomenike, a tako malene crkve, pomislila sam gledajući te starostavne kamene građevine. Misao na tu suprotnost nije me napuštala na putovanju jugoistočnom Hercegovinom. Na putovanju u kojem su tajnoviti kamiki i prapovijesne gomile i gradine izranjale posvuda u sinjevini ove nepoznate mi zemlje. U njezinu sivom plavetnilu, u suhim pastelnim zamasima – bez razlivenosti akvarela i težine ulja na platnu.

Staro mjesto Ravno

Staro mjesto je iznad stanice, skriveno na padini brijega. Nekad se zvalo Čekićevo – jer su njegovi stanovnici bili majstori graditelji i klesari. O tome svjedoče stare, uglavnom napuštene, kamene kuće povezane u jednu cjelinu. U blizini mjesta je i selo Kijev Do u čudesnom krajoliku vrtača, ponora, stijena i kružnih suhozidova. Još jedna potvrda graditeljskog umijeća stanovnika ovoga kraja. Naziv sela dolazi od staroslavenske riječi kij, što znači čekić. I u Hrvatskoj je Kijevo, a glavni grad Ukrajine svojevrsno je Ćekićevo. Ponekad me nazivi nekih hercegovačkih sela ovdje, nekako sjetno, podsjete i na nazive sela na ukrajinskim Karpatima. Ondje je Dragobrat i Dobrostani, a ovdje su Bratogošci, Slavogostići i Dobromiri. Iz vrsne Monografije o Ravnom saznajem kako su Slavogostići stari rod i kako se jedan njihov pripadnik zvao Hrvatin.

Na ulazu u staro mjesto Ravno očuvan je stari spremnik za kukuruz i gumna ispred njega, koji se ovdje nazivaju salaš, kako mi je objasnio Andrija Šimunović, načelnik općine Ravno. Već prvog dana sam, na ulasku u mali kameni grad, zapazila lijepi sklop od vitke zgrade za sušenje kukuruza i kružnoga gumna za njegovu obradu pa smo razgovarali o tome kako ga treba sačuvati kao jedinstveni spomenik baštine. U tom je razgovoru prštao optimizam – jer načelnik je govorio i o novim obiteljima koje dolaze živjeti ovdje i novoj cesti koja će povezati Ravno i Slano. Jadran će Ravnjanima uskoro biti nadomak, samo petnaestak minuta vožnje do njegove obale.

Mirno je, uredno i tiho. Radi trgovina i kafić koje vodi jedan čovjek koji nam govori kako je i to previše za stotinjak stanovnika. Za vrijeme mise zatvaraju se i kafić i trgovina. Autori vrijedne Monografije o Ravnom, Domagoj Vidović, Stanislav Vukorep i Vesna Slobođan, navode kako je u Ravnom nekad bilo pet crkvi. Osim Mitrovice, sadašnje župne crkve i grobljanske crkve sv. Josipa, postojala je Ivanja crkva na čijem je mjestu podignut hram Svete Trojice. Peta bi bila crkva sv. Mihovila u predjelu Miholjevina.

U središtu mjesta je nekoliko puta obnavljana crkva Blažene Djevice Marije. U dvorištu su ostatci starog zvonika. Selo i crkva porušeni su 1991., a stanovnici protjerani. Crkva Blažene Djevice Marije posvećena je 1578. godine, a izgrađena na temeljima još starije crkve. Sačuvan je i natpis na hrvatskoj ćirilici koji o svjedoči o posvećenju: Gradi Boško, Nikola i Nikola Andrijaš. Na slavu Boga i Svete Gospe i blagoslovi biskup nakon 1579 godina poroda Isusova na 6. žuna. Pisa fra Bazilio Ravnjanin. Svjedoči i o tome kako su Ravnjani bili od starine majstori graditelji. I danas su sačuvali smisao za prostor i urbanizaciju tako da nema novih neprimjerenih objekata. Staru skladnu gradsku cjelinu činile su i skalinade, Karlana za zaljubljene i skalinada Mire obrubljena dvostrukim suhozidom. Blagoslov crkve slavi se i obilježava svake godine. Zanimljivo je kako je papa Pio VII. proglasio potpun oprost za one koji budu sedam godina pohodili misu. Crkva je obnovljena i 1825. godine u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije kada je nadograđen kor i sakristija. Iako je crkva zatvorena i nitko nije u crkvenom dvorištu, njezin je eksterijer dinamičan. Uz crkveni zid stari su nadgrobni spomenici s ornamentima i križevi nalik starim kamikima, a u špiljici obrasloj bršljanom Majka je Božja ispred preživjelog zvonika iz zadnjeg rata. S vidikovca ispod crkve, ponovno, gledam u sinji prostor, Popovo polje i planine koje ga okružuju. Usput pogledam postavljenu kartu nove moderne biciklističke staze koja prati putovanje starog Ćire i zadivim se – pa se vratim u mirni kafić i trgovinu – u kojoj ima sve što nam treba.

Ravno nije najmanji grad na svijetu, ali je, kažu, najmanji grad u Bosni i Hercegovini. Upravno je središte Popova. Početkom 17. st. u mjestu je održan zbor Popova i Zažablja na kojem su seoski poglavari iskazali vjernost austrijskom caru Rudolfu II. Krajem 19. st. u mjestu je, putujući Dalmacijom, održao govor car Franjo Josip. Monarhistički duh osjeća se i danas u obnavljanju austrijske baštine. I mediteranski u izgledu kuća i crkvica. U selu Cicrina postoji predio Koruntina kao sjećanje na karantenu kroz koju su prolazili putnici prema Dubrovniku.

U mjesnim toponimima i običajima sačuvana je i starovjerska tradicija. Ravanjsko Igrište – mjesto na kojem su plesale vile i na kojem su se u srednjem vijeku održavali zborovi – nalazi se ispred župne crkve. Običaj je bio i da se na Igrištu, u vrijeme Tijelova, izrađuju tri zelena oltara za blagoslov usjeva i stoke. Svojevrsno igrište je i ploha velikoga stećka u selu Bobovište na kojoj je prikazana skupina plesača u kolu, u okviru od cvjetnih ornamenata u kružnicama. Ravanjsko groblje nekad se nazivalo Na Perunu, a dio Ravna je i Mukušina. Kao da je u ovome malenome gradu nekad stolovao i slavenski božanski par, Perun i Mokoš. U Trnčini, jednom od sela Popova, crkva je sv. Đurđa, a podno sela njive su Zmajevice što reminiscira pak na božanski boj između Peruna i Velesa. Trnoliko raslinje postavljalo se, nekad, pred kuće kako bi se na njega naboli zlodusi. Osim u vile zavodnice, vjerovalo se i u stuhe, zlice koje stvaraju oluje i kovitlace. Zanimljiva je priča o mitskom zip lineu koje čuva sjećanje na Velesa, slavenskog boga voda i stoke, o užetu koje povezuje toponime Žabe i Velež kojim su vile prelazile s jedne na drugu stranu.

Orahov Do i Ruđer Bošković

Pored kafića, a ispred zgrade Općine Ravno, na stepeničastom postolju s rasutim planetima i Zemljom u naručju sjedi Ruđer Bošković, hrvatski znanstvenik, književnik i diplomat. U zemlji u kojoj se rodio njegov otac Nikola u selu Orahov Do, nedaleko od Ravnog. Skulptura je rad kipara Ilije Skočibušića. Spomenik je lijep i čini se da bi se svidio i Ruđeru Boškoviću, geniju u čijem umu nije bilo nesuglasja između znanosti i vjere. Mislim čak kako se nije smatrao izabranikom kao katolik – i kako bi se zgrozio nad potrebom nekih da ga posvoje u ime svoga nacionalizma. U jednom je svojem epigramu zapisao: Sav uronjen u skladbama nadzemaljskim, što nude ih bezbrojna zviježđa, / Ostajem nedostupan harmoniji zemlje.

U selu Orahov Do obnavlja se kuća iz koje je Nikola, Ruđerov otac, otišao, kao trgovački šegrt, u Dubrovnik. Prema dokumentima iz 1690. razvidno je kako je i pradjed Boško nosio to prezime: Bossouich de Popovo. Iz Orahova Dola potječu i mnogi poznati, franjevci, jedan biskup i jedan nadbiskup – iz roda Medvjedovića. Ruđerova sestra Anica slala je legata u Orahov Do kako bi pomagala siromašnijim rođacima.

O Ruđeru Boškoviću sam razmišljala i dok sam sjedila na najvišem zidu megalitskoga grada Daorsona iznad Stoca. Bosonoga i uronjena u sinjevinu koja me okruživala – kao i pred crkvicom sv. Mitra u Ravnom. O njemu kao putniku i putopiscu u kočiji. I njegovoj volji da otputuje u Carigrad kako bi 6. lipnja 1761. godine motrio Veneru kako prolazi ispod Sunca. I usput u svome Dnevniku putovanja iz Carigrada u Poljsku, zapisavši, predvidio gdje se nalazi Troja prije njezina arheološkog otkrića. Ruđer Bošković nikad nije posjetio svoju djedovinu. Kad bi sjedio ovdje, gledajući kao i u Carigradu jedinstveni prizor, samo naizgled zemaljski, što bi zabilježio? O megalitskom gradu i skupu kamika s urezanim motivima, sličnim dječjem radu koji još ne poznaje perspektivu, na polju ispod njegovih zidina. Sumnja kao pokretač znanosti pa i vjerovanja u ono što nam se predstavlja kao istina. I povezanost vjere, književnosti, matematike, astronomije i arheologije.

Kamiki i gomile

Toliko puta je rabljen naziv stećak da je svojom učestalom uporabom – i njegov naziv i njegovo postojanje izgubilo tajnovitost pristavši na korisna tumačenja. Prema pučkoj etimologiji ime je dobio od riječi stojećak, što bi određivalo njegovu uspravnost. No izvjesno je kako ti kameni monoliti nisu u pravilu uspravni i kako ih ima položenih na zemlju kao ploče ili kako su u obliku rimskih ili starokršćanskih sarkofaga. U riječi pak bilig (biljeg) sačuvana je ikavica, koja je obilježje hrvatskih dijalekata (i štokavskih, i čakavskih pa i nekih kajkavskih). A u riječi kamiki sačuvana je arhaična kratka množina koja nije obilježje novoštokavskih govora. Čak s deminutivnim značenjem. Srednjovjekovnom pa i novovjekom čovjeku kameni se menhir učinio bliskim, unatoč svojoj veličini – jer je na njegovim plohama mogao ostaviti tragove svoga života i svoje vjere.

Skupina od dvadesetak stećaka nalazi se u Grobnoj dolini, zapuštenom predjelu sela Gajic kao dio jedinstvene prapovijesne cjeline koju čine mnoge gomile te kružne kamene ograde u dolovima ispred sela. Prema legendi u Grobnoj je dolini pronađena lubanja s rogom. I u selu Golubinac, na brdu Gradina, skupine su stećaka uz groblje i crkvu. Skup stećaka je i na putu od Bjeljave prema Paraunićima. I na predjelu Rudine u selu Kijev Do, uz prapovijesnu gomilu, dva su stećka. Svojevrsni univerzalni sakralni prostor je i dio, između Belenića i Kijeva Dola, na kojem je crkvica posvećena svetom Iliji, kršćanskom svecu koji je zamijenio starog boga gromovnika. Ispred nje je velika prapovijesna ploča, a nekoliko je kamenih sanduka ugrađeno u njezine zidove. Na groblju je još dvadesetak stećaka, a preko puta je pravoslavno groblje. Nikada dokraja istražen slučaj pronađenoga kostura, djelomice mumificiranoga, dogodio se upravo na ovom groblju kada je bujica otvorila grob nepoznata pokojnika. Svećenik je pred grob dolazio moliti, a seljani su, smatrajući ga vukodlakom, proveli stari običaj, probovši ga trnovim kolcem. U selu Šćenica, u Dubovu gaju smještena je pravoslavna crkvica Male Gospojine uz skupinu stećaka na kojima su urezani prizori u kojima sveti Đurađ / Juraj ubija zmaja. Ili gromovnik Perun skotjeg boga Velesa koji se želi uspeti na vrh svetoga stabla. Taj se motiv nastavio postavljati i na moderne grobne spomenike. Uz selo Slivnica na prapovijesnoj gomili nizovi su velikih kamenih ploča i sanduka, a neki su i unutar pravoslavnoga groblja. Put u selo Vukoviće prolazi između dviju velikih gomila. Zašto bi srednjovjekovni pa i novovjekovni čovjek dovlačio tako teške kamene ploče i menhire na puste i velike gomile i gradine?

Posebice su zanimljivi stećci na predjelu Svijeća, pored sela Bukanje. Mnogo ih je, jedan sljemenjak, pet sanduka, četrdesetak ploča i jedan stup. Ovaj posljednji čiju sam fotografiju dugo promatrala učinio mi se kontroverznim u svom obliku i veličini s urezanim simbolom. Sliči prapovijesnom menhiru, oblikom, veličinom i klesarskom izvedbom. Djeluje snažno svojom uspravnošću u kojoj se ne sluti njegova težina od nekoliko tona. Urezani simbol udubljenoga križa koji prekriva polovicu jedne njegove stranice vrlo je jednostavan u izvedbi. A dodane poprečne linije koje izlaze iz donje vertikale križa u svojoj vulgariziranoj izvedbi sliče kosturu vazdazelenoga stabla. Kao da je stup izradio neki davni majstor klesar, a crtež urezao doseljenik koji još ne poznaje svojstva obrade kamena. Na Zaplaniku uz pravoslavnu crkvu sv. Petra i Pavla skupina je stećaka, jedna ploča velikih dimenzija, a nekoliko je stećaka ugrađeno u crkvu. Pred grobljem šest je ogromnih gomila, a dvije manje u groblju.

Čini mi se kako su kamene ploče i stećci i ovdje dio prapovijesnih gomila i gradina, a ne starih crkvica kojima su kao starosjedilački ostatci poslužili – i kao građevni materijal i kao nadgrobni spomenici. Tako je i u selu Orah, velika gomila, ostatci katoličke crkve sv. Tekle i skupina stećaka, ploča i sanduka. I tako je u selu Začula na čijem je groblju i gomili najbrojnija skupina od sedamdesetak stećaka u općini Ravno. Motivi na stećcima su razvijeniji te prikazuju prizore iz viteškog života. Iznad puta prema mjestu Ivanica dvije su velike gradine i gomila. Ovdje su otkriveni ostatci nekog davnog naselja, keramika i dijelovi žrvnja.

Trebinja / Tribinja / Trebimlja

Učestali toponimi pa i jedan hidronim (Trebišnjica) ovoga kraja odjeci su slavenskih seoba i dodira. Riječ trijebiti / tribiti / trebiti u različitim se inačicama sačuvala od slavenskog sjevera do juga. Primjerice u nazivima slovenskih gradova Trebnje, Trbovlje, Trebež u nazivu jednoga praškoga kvarta. I u mom zagrebačkom kvartu jedna stara ulica zove se Trebež. U značenju očistiti ili trijebiti, istrijebiti prostor kako bi se nastanilo? Nažalost, povijest ovoga kraja svjedoči kako bi ta riječ mogla imati i dodatno – tragično značenje. Tako da se riječ u tom i slavenskom tragičnom slogu povezuje i s praslavenskom riječju trĕba, koja je označavala žrtvu koja se prinosila starovjerskim bogovima.

U općini Ravno selo je Trebinja / Tribinja / Trebimlja, čiji naziv je sačuvao staro značenje i u ekavskoj i ikavskoj inačici. S ikavskom inačicom naziva valja povezati i stari naziv jednog njezina zaselka Velja Vas – jer imenica vas/selo sačuvana je samo u kajkavskim i čakavskim govorima. Župa Trebinja smatra se najstarijom katoličkom župom u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Kroz Trebinju je prolazio stari karavanski put, a na njezinu prostoru tragove su ostavili različiti narodi i kulture. Gomile, gradine, skupina od devedesetak kamika ploča, jedna rimska stela, srednjovjekovno gumno i tijesak za med, sarkofag s rimskim natpisom i još mnogo toga zakrivenoga i zagonetnoga. Danas su u Trebinji dvije crkve: sv. Roka i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije izgrađena u neoromaničkom stilu između dvaju ratova i obnovljena nakon 1991. trudom domaćih majstora klesara, zidara, kipara i slikara.

Prema pučkoj predaji staru crkvu sv. Roka izgrađenu na starokršćanskoj bazilici gradila je napuljska kraljica Jelena Anžuvinska (1236–1314), supruga srpskoga kralja Stefana Uroša I. Nemanjića. Kraljica katolkinja koja je obnovila i sagradila mnoge katoličke crkve nakon što su Nemanjići zavladali većim dijelom Huma i Trivunije. Prema legendi, kao mladenka, dočekana je alejom jorgovana, a prema povijesnim dokumentima bila je zaštitnica djevojčica, majka kraljevića Dragutina i Milutina, monahinja i svetica. A kao svijetla točkica »mračnoga« srednjeg vijeka primjer je suživota katolika i pravoslavaca u njihovu povijesnom i stvarnom dodiru, komplementarnom i kontradiktornom.

Još je jedna kraljica ostavila svoj trag u Trebinji. Posljednja hrvatska kraljica Katarina Kotromanić i njezin otac Stjepan Kosača prošli su ovuda napuštajući domovinu koju su osvojili Osmanlije. Legenda govori kako, niknuvši svako proljeće, za njom plače vilin korijen ili kuka.

U povijesnoj neprozirnosti

U mnogim selima ovoga kraja neistraženi su ostatci ranosrednjovjekovnih crkvi, najčešće jednobrodnih s polukružnom apsidom u predromaničkom i romaničkom slogu. Skromnih u gradnji i veličini. Paradoks je da su monoliti, koje se naziva stećcima, u njihovu okružju sačuvani i da ih se smatra djelima srednjovjekovnoga klesara. Čini mi se kako je srednjovjekovni kovač samo urezao na njih različite ornamente, simbole i prizore iz svojega života – jer postojali su i prije njegova dolaska – i postoje i sada dok je njegova crkvica građena od priklesanoga kamena potonula u zemlju.

Na dokraja neistraženim ostatcima crkvice u selu Trijebanj otkriven je ulomak crkvenog nadvratnika pred kojim je trebalo sagnuti glavu da bi se ušlo u Božji hram. A pradavne velike kamene ploče i monolite iskoristiti i na njima ostaviti trag svoga postojanja. Na položenim kamenim pločama u tom selu nepoznati je dijak urezao štitove s mačevima, znak borbe i stalne opasnosti u kojoj je živio. A ne znak svoje vjere. Alberto Fortis, poznati putopisac, putujući Dalmacijom, impresioniran tim čudesnim monolitima zapisao je, izloživši se kritici svojih prosvjetiteljskih suvremenika, kako su to ostatci nekih davnih divova.

I ponovno se pitam kako bi srednjovjekovni vilan transportirao te ogromne kamike i postavljao ih tako nasumice i gomilice nasuprot svome stanu ili svojoj crkvi. Kao da su bili tu prije njegova dolaska, u nekim zagonetnim skupinama, blizu gomila, tumulusa i gradina kojima su nekad pripadali. I čini mi se razumljivo kako je novi stanovnik zadivljen tim spomenicima ostavio na njima i trag svoga postojanja – i svoja groblja i crkvice prilagodio njihovu postojanju. I kako su mu kao svojevrsna tabula rasa omogućile nove poglede i pristupe stvarnosti u kojima je zapisao mnoge svoje misli o smrti i životu i prolaznosti – a koje su poslije nadahnjivale moderne pjesnike na njihovu reinterpretaciju. Od Maka Dizdara do Ljube Krmeka. I oslikao ih tako jednostavnim, ali zagonetnim ornamentima na početku, a poslije u novom vijeku posve konvencionalnim prizorima iz feudalnog života prilagodivši svoju perspektivu vladajućoj struji u kojoj su viteški turniri, štitovi i mačevi i dame navijačice na balkonima samo teatar izvan tegobne stvarnosti. Ipak suvremena interpretacija Maka Dizdara o vojniku Gorčinu bliža je tom svijetu no mnoge znanstvene studije, u njegovim potresnim stihovima. Tuga njegova vojnika što leži u svojoj bašćini korespondira i s tugom neznanog vojnika u pjesmi u prozi Dolina zvona hrvatskoga književnika Zvonimira Mrkonjića: Travo / prepoznaješ li me u najkišnijoj od križarskih / vojni, kopita moga konja, mač lomni na ledini, / dragu nedraganu ...

Cijeli ovaj prostor svjedoči o stalnim dodirima katolicizma, pravoslavlja i islama – pa i o učestalim vjerskim konverzijama, bilo da je riječ o islamu ili kršćanstvu – ili o dolasku novoga pravoslavnog stanovništva nakon osmanlijske okupacije i širenja raške države. U Zaplaniku, selu nedaleko od Ravnog, pravoslavna je crkva sv. Petra i Pavla i groblje, ostatci srednjovjekovne crkve i katoličko groblje. Nekoliko pradavnih gomila i stara nekropola stećaka, kamika ili biliga s urezanim muškim i ženskim likovima, košutama, jelenom s jahačem. I srednjovjekovnim pa i novovjekovnim simbolima: arkadama, mačem sa štitom, mlinicom i lozom s trolistom. Poprilično nejasnih – jer su ih seljani koristili u različite praktične svrhe. I ne napušta me misao kako su ih prenamijenili kao i bogobojazni srednjovjekovni vilan kad ih je zatekao zadivljen njihovom veličinom počevši ih ukrašavati – i pretvorivši ih u nadgrobne spomenike.

Kao što se smjestio u ostatke Dioklecijanove palače prilagodivši svoju kuću zatečenom prostoru, prislonivši je na njezin zid i uzdignuvši je zbog ograničenosti prostora. U svojoj naivnoj, ali i praktičnoj gesti srednjovjekovni graditelj može i različite antičke kamene dijelove iskoristiti za vrata svoje nevelike crkve. Patere, svete vaze pri rimskom obredu žrtvovanja, pričvrstiti o svod kao obrnuti kalež i ukrasiti ih pleterom. Svojevrsni ready made postupak čine i ugrađene antičke amfore i žare, otvorom okrenute prema unutrašnjosti crkve, ne samo kao ukras nego i kao pojačalo akustičnosti interijera. O svim tim dodirima, civilizacijskoj evoluciji pa i retardaciji, razaranju ili istrebljenju svjedoči i ova zemlja svojim građevinama i bojom svoga prostora, nimalo prozirnom – zasićenom od plavog i sivog praha svoga postojanja. U toj povijesnoj neprozirnosti nazirem srednjovjekovnoga kovača koji, zadivljen bezbrojnim kamenim monolitima, menhirima i pločama, rasutim zemljom u koju je došao, na njima ostavlja tragove svojih vjerovanja i svoje svakodnevice. Stariji kamiki ukrašeni su nekom zagonetnom starovjerskom simbolikom, a mlađi realističnim prizorima iz feudalne stvarnosti. I kršćanskim simbolima koje je srednjovjekovni dvovjerac konačno prihvatio. Poznato je kako su se slavenska plemena dugo nakon prihvaćanja kršćanstva i dalje klanjala svojim bogovima. A narod se skupljao u povodu važnih događaja i obreda ispod stabala koja se nekad štovalo kao božanstva.

Zavala

Tako je i u Zavali, nedaleko od Ravnog, iznad Popova polja. Prilikom posjeta donjoj Hercegovini 1629. franjevac Dominik Andrijašević, rođen u Orahovu Dolu, zapisuje kako u Zavali pa i u ostalim selima donje Hercegovine žive katolici. Nedavno je na lokalitetu Crkvina pronađena ploča oltarne pregrade iz trolisne srednjovjekovne crkve iz razdoblja predromanike. Tu su i Petrovica, crkva sv. Petra i Petkovica, crkva sv. Petke, jedna katolička, druga pravoslavna. I kameni bilizi davnih vremena. I manastir Vavedenja Bogorodice na oštroj vrleti brda Ostrog (toponim proširen i u ostalim slavenskim zemljama) – jednim dijelom srastao sa stijenom. Prežarko je sunce dok stojim ispred njegova ulaza razmišljajući o posjetu. I mirisi smilja su jednako snažni pa mi se učine kao mirisi tamjana koji je korespondirao sa snažnom sinjavinom koja nas je obavila. Taj se olfaktivni šok polako smirivao i razdvajao u mirise kadulje, lavande, pelina, gospine trave, mažurana i majčine dušice.

Skutrili smo se u hladovini. Davor, upravnik parka pri­rode Vjetrenica, uvjerava me kako je manastir zatvoren i kako monasi dolaze samo u vrijeme nekih blagdana. Žao mi je – jer neću vidjeti freske najznačajnijega srpskog freskoslikara Georgija Mitrofanovića. Ovdje je i oronuo spomenik žrtvama Drugoga svjetskog rata. I on svjedoči – i trebao bi ostati dio ovoga jedinstvenoga prostora koji bi, bez političkih i preuzetnih interpretacija, govorio o stvarnoj, a ne namještenoj povijesti. Ne samo zato što je djelo Nandora Gilda, autora spomenika nacističkim žrtvama u Dachauu, nego i zato što je i rad domaćih graditelja i klesara.

Upravo smo prošli pored lijepo obnovljene stanice staroga neumornog putnika vlaka Ćire. Obnovljena austrougarska zgrada pretvorena ju u restoran. Špilja ili pećina Vjetrenica, kako ovdje kažu, iznad je stare pruge i Popova polja, podno Manastira. Kad sam joj se približila osjetila sam divnu svježinu, a pri ulazu njezin huk i skrb svetog Grgura, zaštitnika speleologa, a možda i pjesnika – jer njihov utišani huk slušat će se večeras na pjesničkim susretima Grgurovi hukovi.

Ali nadzemlje i njegova zagonetna sinjevina vratili su me na terasicu ispred špilje i odustala sam od ulaska u podzemlje. Tomislav je opremljen kacigom i vjetrovkom otišao u podzemlje, a ja sam ostala na zemlji gledajući u prostrano Popovo polje i planine koje su ga okruživale. Ne pomaknuvši se, lebdjela sam njegovim prahom od modrine i sivila – dok su se moji suputnici verali njegovim podzemljem. Ispod ovoga područja cijeli je podzemni svijet, a Vjetrenica je samo dio njegova istraženog dijela. Tako da ovo čudesno nadzemlje podupire još čudesnije podzemlje s vodotokovima i jezerima. I nazivima u kojima je i gramatički rod pa i sam naziv posvećen babama, nekom iskonskom matrijarhatu koji je držao na svojim plećima i nadzemni i podzemni svijet ovoga jedinstvenog prostora. Pa su tako najpoznatije pećine Popova polja: Doljašnica, Meginja, Baba Strujićka, Baba Čvaljinska, Gladulja, Bjelašnica, Čičina, Vodena, Đurkovica, Poganjača, Reznica, Grabrovica špilja. A i mnogi su pjesnici i sugovornici za vrijeme Grgurovih hukova, podrijetlom iz ovih krajeva, učestalo citirali mudrosti svojih baba, a ne djedova. Stankova baba, kako navodi Stanko, govorila bi mu kao blagoslov: Bog ti dao više no što si u Boga pito! Žene su i u stvarnosti na svojim leđima i na glavama nosile terete. Posudu za vodu do udaljenih čatrnji i košaru na glavi s hranom za težake. Srećko, naš pjesnički brat, govorio mi je o svojoj babi i burilu, posudi koju je nosila na leđima, težoj od vode koju je skupila na udaljenoj čatrnji.

Vjetrenica je pak svojim imenom povezivala ovaj svijet i s mojim zagrebačkim djetinjstvom. Na obroncima Medvednice iznad Stenjevca, staroga građanskoga kvarta, također je špilja Veternica, do koje sam rado, povevši svoje prijatelje, bez privole roditelja, bježala. I tada smo ostajali pred njezinim ulazom, bojeći se njezina podzemlja. Pred zagonetkom i vjetrom koji je nosio tajnu velikog svijeta za kojom – jednog dana – nećemo prestati tragati. Na nebu nema oblaka pa pomislim i na moguću suprotnost, na nevrijeme i na jednu domaću riječ koja samim svojim zvukom izaziva strah, a koju je zabilježio jezikoslovac Domagoj Vidović. Tmor je crni oblak – a tmorica je vještica. Još jedna zanimljiva riječ u hrvatskoj zbirci jezičnih inačica: vještica, coprnica, štriga i tmorica.

Tomislav se vratio iz podzemlja s mnoštvom apstraktnih fotografija, ali i realističnih prikaza hajdučkih stolova, nekad prilagođenih onima koji su se skrivali. I fotografijom malog jezera i replike simpatičnog leoparda koji je nakon nekog rasjeda upao u ovu špilju, a kojeg bi danas mnogi poželjeli za kućnog ljubimca. Zvijezdu ovog podzemlja, čovječju ribicu, gledali smo zajedno na ekranu u vrlo lijepom edukativnom centru pokraj špilje i austrougarske stanice Podvala. To posve bijelo podzemno biće, samosvjesno i dugovječno, plivalo je tamnim vodama. Davor, upravitelj parka, pokazuje kako mu je stalo više do očuvanja prirode i ovog malog, a tako važnog biološkog i kulturološkog parka nego do profita koji, primjerice, ostvaruje Postojnska jama, s gotovo estradnom i slavnom zvijezdom, čovječjom ribicom. A ona je stanovnica svih dinarskih špilja i u svakoj od njih razvila se malčice drukčije. Ovdje u Vjetrenici, ispod sinjevine i kamika, svoja je i drukčija. Dok ju gledam na ekranu, bijelu i slobodnu i od mraka i od svjetla, kako gotovo ljudskim ručicama i nožicama pliva podzemljem, zadivim se njezinim postojanjem. A kad se pojavi njezin svjetlucavi rep pun mladunaca, razveselim se – kako su njezina trudnoća i porođaj lakši od čovječjeg.

Stolac – Daorson – Radimlja

U Stocu nas je dočekao Srećko, nasmijan i duhovit samo na svoj način i pomalo zanesen – pa smo zamalo pješice, a ne autom, krenuli na planinu do, dobrim dijelom, sačuvanih megalitskih ostataka davnoga, davnoga grada Daorsona. Do drevne akropole opasane kiklopskim zidinama na čijim su ruševinama pronađeni djelići skulptura Kadma i Harmonije, ilirski reljef sa zmijama i orlovim krilima, kova­onica novca... Ipak nedovoljno da bismo znali tko je sagradio ovu velebnu građevinu koja podsjeća i na mikensku i na majansku gradnju. Možda je pak riječ o nekoj nama posve nepoznatoj civilizaciji. Gledajući prostrano Vidovo polje ispod grada u kojem se nazire nekropola stećaka Radimlja učini mi se kako su i ti prastari menhiri bili dio te nepoznate civilizacije. Ako pak pogledam u sinjevinu i vrleti koja nas okružuje, pomislim gdje se to krije Srećkovo selo Lju(t)ca. I potok Radimlja i malo bijelo stado oblaka što se spušta prema polju. No na trenutak treba biti sam od drugih – pa i od sebe same i osjetiti tišinu i kamen. Tišinu u kojoj ne postoji ni vrijeme ni prostor.

A onda se vratiti u stvarnost i nastaviti s pjesničkim bratstvom natrag u grad. Slušajući Srećkove ratne uspomene, sjetim se kako su i Barba i Tomislav – i ratnici i pjesnici. Priče koje slušam o ratnim zbivanjima koja su se odvijala ovdje na ovoj vrleti prije tridesetak godina, toliko su tragične i bolne, koliko i žive i nestvarne. U boji nekoga plavoga humora, Srećkova i Barbina. Spominje se selo Barane ispod planine Hrgud odakle je Srećkov ratni drug pjesnik Ivo Raguž. Zanima me koji rodovi potječu iz ovoga kraja. U Baranama žive i Papci, kaže Srećko. Barba pak navodi druga sela gdje žive Papci pitajući se jesu li katolici ili pravoslavci. Prolazimo uz selo Ošaniće iz kojeg izviruje minaret. Put je uzak. Pri podnožju, blizu Stoca mimoilazimo se s jedinim autom na našem putu. Srećko usporava i razdragano nam se obraća otvarajući prozor: Ljudi, ovo su Papci iz Barana. Gospodin Papak govori kako ih ima u više sela u ovim krajevima. Gospođa nas poziva na kavu koju nevoljko odbijam jer bih rado vidjela to zagonetno selo visoko iznad nas. Pozdravljajući se, Srećko komentira kako Papaka ima posvuda u ovome kraju. A gospođa sjajno odvraća: Da, u svakom selu po jedan – kao začin.

Razmišljajući poslije o toj epizodi i zagonetnom selu pronašla sam podatak iz Dubrovačkog arhiva. Krajem 15. st. Dragić se Milovatović iz Barana obvezuje na sedmogodišnju službu kod majstora kovača Jurja Vukićevića. Majstor se pak obvezuje kako će mu nakon isteka službe dati, kao svjedodžbu, kovački alat. Sedam godina službe! Taj je podatak iz pedantnih dubrovačkih pismohrana epizodu o slučajnom susretu posuo nekim mitskim prahom i učinio ju dijelom nekog usporednog svijeta koji je kružio ovom modrinom od kamena do kamena.

Od sela do sela. I selo Ošanići na padinama je Hrguda s islamskim spomenicima, džamijom i nišanima s natpisima na arapskom. Jedan od njegovih predjela sačuvao je ranosrednjovjekovno ime Crkvina. U blizini je i crkva sv. Petra i Pavla. I upravo je pri kraju onih mitskih sedam godina Dragićeva šegrtovanja kod majstora Jurja nepoznati dijak uklesao nadgrobni natpis na veliku ploču ugrađenu u crkvicu sv. Petra i Pavla: Aze leži... Smatra se kako je riječ o Radoslavu Hrabrenu. Na drugoj je ploči uklesan prikaz strijelca. A pored crkvice su dvije nevješto isklesane kamene stolice, veća i manja. Kao da su svojom izvedbom bliže gaju i slavenskim starovjerskim duhovima nego novoj kršćanskoj sakralnosti.

O mijenama i raznolikim kulturama i vjerama koje su nestajale i nastajale na ovom malenom dijelu svijeta govori kamen i oblak, polje i vrlet, blato i kukuruz, maslina i vinova loza, čovječja ribica i divlja guska. A čovjek ih bilježi ograničen vremenom i prostorom. U ovom malenom dijelu svijeta vrijeme se različito broji – od početka hidžre i od Isusova rođenja. Iz jednog lokalnog dokumenta saznajemo kako je Deli Alija, sin Nezirov iz mahale Zagrad u Stocu, uvakufio u Donjim Ošanićima šest motika (3 000 čokota) vinove loze. Za mutaveliju svoga vakufa postavio je imama Podgradske džamije u Stocu i odredio mu plaću, po 180 akči iz prihoda njegova vakufa. I odredio je da mu imam prouči svake godine hatmu za dušu. Bilo je to 1206. godine po jednom kalendaru – a po drugom 1791.

Osamdesetak godina nakon ovoga događaja započeo je Hercegovački ustanak protiv osmanske vlasti. Jedan od vođa bio je i don Ivan Musić, čiji životopis potvrđuje krhkost vjerskih i nacionalnih identiteta ove čudesne zemlje kamika i sinjevine. Usput, dok prolazimo pored njegove biste u Stocu, fotografiram osmrtnice. Na Srećkovo zaprepaštenje, u tonu njegove zarazne samoironije, odgovaram: Skupljam osmrtnice! Grad mrtvih ponekad govori više nego grad živih. Kako sam u Stocu samo jedan dan, na groblje ne stignem. Ali kad bih i stigla, trebala bih obići tri različita. Na osmrtnicama čitam, osim triju različitih imena, dva različita pisma i tri vjere. A pokojnici Džemila, Jovo i Mirko bit će sahranjeni na različitim grobljima, u haremu Počitelj, pravoslavnom groblju Poplat i na rimokatoličkom groblju Udora. Pa neka im je lak hercegovački kamen i blaga hercegovačka zemlja. Kao svojevrsne gradske novine na stablu i zidu i osmrtnice su svjedoci vremena i jezika. Pri obavijesti o merhumi Džemili navedena je njezina šira obitelj u kojoj su zabilježeni stari slavenski nazivi za njezine članove: bratična, sestrići, zaova, jetrva...

Prekrasna rječica Bregava teče Stocem pored skulpture Maka Dizdara. Stigla sam približiti se Bregavi i zagledati se u nju i ne uznemiriti divnu divlju gusku što je pazila dvoje svojih mladunaca. I ne stići do srednjovjekovnoga Vidoškoga grada i njegove kule koja ocrtava vedutu Stoca. A stigla sam u Malu čaršiju, gdje je lijepo obnovljena džamija i sahat kula. I u Radimlje u kojem bilizi svjedoče o nekoj, nama i dalje ne posve poznatoj povijesti, lagano toneći u zemlju. Kako je srednjovjekovni čovjek mogao graditi tako velebne grobne spomenike – a malene crkve, pred kojima je morao pognuti glavu da bi prošao kroz vrata svoga hrama. Ornamenti i reljefi starijih stećaka zanimljiviji su mi jer su i dalje tajnoviti – spirale, krugovi. linije strjelice ili sidra... I jer je njihova perspektiva drukčija od suvremene. Mlađi prikazuju, vrlo realistično, u renesansnom duhu, borbu dvaju vitezova na turniru dok je u drugom planu lođa s kojih ih gledaju njihove plemićke navijačice.

Zagledavši se u jedan od stećaka u Radimlji, učini mi se da gledam umanjenu strukturu predromaničke crkvice sv. Jurja u Radunu na padinama Kozjaka s majstorski uklesanim lezenama sa zaobljenim polukružnim vrhovima. Ovaj privlačni sljemenjak ili kameni oblik, sličan sarkofagu ispod lezena ima mala slijepa vrata – a ispod krova mali slijepi kružni prozor. Do njega je velika krstača, stećak u obliku križa.

I stavim svoju ruku na ispruženu ruku golema čovjeka na poznatom stećku koji je na samom početku nekropole Radimlja. Njegova ruka je veća od ostalih likova u njegovu okružju, pa i od dijelova njegova tijela. Je li to ruka koja poziva ili zaustavlja, ruka moći ili ruka prijateljstva, ruka umjetnika ili ratnika... Zagonetka koja potiče na istraživanje, na nova pitanja i razmišljanja, a ne na isključiva tumačenja.

I činilo se kako sam samo u nekoliko dana prevalila dugi put do čudesnog zazemlja u kojem je bilo više od devet gora i devet dolova. Do Za-vale, do Za-čule, do Za-gorca i do Za-
-tmorja. Preko Plitkog i Trnova Dola do Grabova, Orahova i Petrova Dola. Iza tmorja i crnila u zemlju plaveti, kamika, gomila, gradina, stela, kružnih suhozida, jazova i pećina.

I ponovno u svom zagrebačkom potkrovlju sjedim ispred crkvice svetog Mitra na Oblatu ponad Ravna – dok Ruđer, na obali Popova blata hvata potonulo zviježđe svilenim mrežama. I dok Jelena Anžuvinska skuplja djevojčice, katolkinje i pravoslavke, u vezu sinjevine i kamika. I dok svako proljeće niče vilin korijen plačući za kraljicom Katarinom. I dok Tomislav, Srećko, Barba i Ivan hvataju riječi. Rasute iz mreže – prije no što se ponovno vrate u sinjevinu, skriju ispod stijena, ponora, vrtača i špilja. I zagnjure u lokve, potoke i jezera. Od kojih sve je počelo – pa i ova zemlja sinjevine i kamika. n