Između Trsta i Venecije

U programima naših turističkih agencija putovanja u Italiju dobro su zastupljena. Ide se u Rim, posjećuje se Venecija, odlazi se do jezera u podnožju Alpa, razgledavaju se znamenitosti Toskane, nerijetko u kombinaciji s obilaskom Cinque Terre, na skijanje se ide u Dolomite, koncerti se gledaju u Veroni, a dobaci se i do Napulja pa i do Sicilije. U toj ponudi, međutim, nikad nema Furlanije, pokrajine koja zauzima sjeverozapadni dio zemlje i bliža nam je od svih drugih spomenutih i nespomenutih talijanskih mjesta.

Furlanija ili talijanski Friuli u upravnom pogledu sastavnica je regije Friuli Venezia Giulia. Prvi put upravna jedinica takva imena ustanovljena je ustavom iz 1947., a današnji teritorijalni obuhvat dobila je nakon što je Italiji priključen dio Slobodnog Teritorija Trsta, uključujući i sam grad. Temeljni pravni akt, statut regije, dobila je 1963., kada je svoje statute dobilo i ostalih 19 talijanskih regija. Među njima, jedna je od pet regija sa specijalnim statutom, dok ostalih 14 ima tzv. obične statute. S površinom od 7932,5 km² jedna je od manjih talijanskih regija. Granična je talijanska regija prema Austriji i Sloveniji, a unutar Italije graniči jedino s regijom Veneto.

Regija Friuli Venezia Giulia na zemljovidu

Furlanska zastava

Kip patrijarha Bertranda

Što je i što nije Furlanija

Da bismo preciznije definirali što je Furlanija i koje područje točno zauzima, krenut ćemo od drugog dijela naziva upravne regije. Pojam Venezia Giulia ili Julijska Venecija smislio je talijanski lingvist Graziadio Isaia Ascoli (1829–1907). Rođen je u židovskoj obitelji u Gorici, koja je u vrijeme njegova rođenja pa i života bila austrijski grad. Budući da tada još nije postojao jedinstven naziv koji bi obuhvaćao teritorije koji su bili predmet talijanskih iredentističkih aspiracija, niti su ti teritoriji ikad dotad bili politička ili suvisla zemljopisna cjelina, Ascoli je smislio ime i opisao prostor Julijske Venecije. Naziv se odnosio na područje Trsta i okolice, zapadnog dijela današnje Slovenije tj. gornjeg Posočja i Primorske, Istre, a od 1924. i Rijeke. Do 1918. naziv nije imao nikakve zemljopisne ni upravne vrijednosti i rabio se samo u talijanskim nacionalističkim krugovima, no budući da je Kraljevina Italija iz Prvoga svjetskog rata izišla kao pobjednica te se teritorijalno proširila na spomenute krajeve, naziv je odjednom dobio itekakvo pokriće i sadržaj.

Nakon Drugoga svjetskog rata Julijska je Venecija podijeljena između Italije i Jugoslavije, a do 1954. na dijelu teritorija postojao je i Slobodni Teritorij Trsta. U to vrijeme žestoke političke borbe za pripajanje Istre i Slovenskog primorja pa i Trsta Jugoslaviji, pojavila se i slovensko-hrvatska inačica pojma, Julijska krajina, a za nju je navodno zaslužan slovenski političar Josip Wilfan. Nakon što je granica konačno određena, veći dio pripao je Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji. Italiji je ostao samo manji dio dotadašnje Julijske Venecije, no pojam koji je skovao Ascoli svejedno se zadržao u nazivu regije.

Prethodni kratki osvrt bio je potreban kako bismo objasnili da je Furlanija samo dio današnje talijanske regije. Naime, regija (regione) obuhvaća četiri manje upravne jedinice (provincie) nazvane po najvećim gradovima: Trstu, Udinama, Pordenoneu i Gorici. Julijskoj Veneciji pripadaju cijela tršćanska i dio goričke jedinice, što je manje od 10% površine cijele regije. U goričkoj jedinici međa je rijeka Soča (Isonzo). Gledajući duž Soče u smjeru njezina toka, nakon što kod Gorice iz Slovenije pređe u Italiju, ona dalje do ušća teče talijanskim teritorijem. Zapadno od Soče je Furlanija, dok je istočno, uključujući i samu Goricu, Julijska krajina. Nadalje, u Julijsku krajinu valja ubrojiti i Julijske Alpe, koje su administrativno u udinskoj provinciji, ali već iz naziva jasno je da ih treba smatrati julijskom, a ne furlanskom sastavnicom, međutim ni na taj način uvećana Julijska krajina ne zauzima više od šestine ili petine upravne regije. Kada je riječ o stanovništvu, omjer je nešto drugačiji, jer je Trst s oko 200 000 stanovnika najveći grad, a Gorica četvrti po veličini grad pa na Julijsku Veneciju dolazi između četvrtine i trećine od približno 1,2 milijuna stanovnika, no ni to ne potire činjenicu da je Furlanija veća, a u nastavku ćemo elaborirati i povijesno utemeljenija sastavnica te dvojno nazvane talijanske regije.

Sljedeće pitanje koje se nameće jest je li Furlanija kao tradicionalna regija u cijelosti identična s preostalim dijelom regije Friuli Venezia Giulia ili i u toj formuli postoji neka razlika? U potrazi za odgovorom zavirili smo u nekoliko talijanskih enciklopedija i leksikona. Novija enciklopedijska izdanja u pravilu obrađuju postojeću regiju Friuli Venezia Giulia, a Furlanija kao zaseban pojam nije obrađena. Međutim, starije, međuratno izdanje Talijanske enciklopedije (Enciclopedia Italiana), u svesku objavljenom 1932., ima opširan članak o Furlaniji. U tom članku, ali i u nekim drugim izvorima, uključujući i slovensku nacionalnu enciklopediju, Furlanija je opisana kao područje omeđeno Carnijskim Alpama na sjeveru, rijekom Livenzom na zapadu, rubom Julijskih Alpa i donjim tokom rijeke Soče na istoku te, dakako, Jadranskim morem na jugu. Kada se tako definirano područje usporedi s postojećom granicom između talijanskih regija Friuli Venezia Giulia i Veneto, uočava se razlika tek u donjem toku rijeke Livenze, gdje administrativna granica napušta tu rijeku, skreće prema istoku i do mora ide donjim tokom rijeke Tagliamento, ostavljajući gradić Portogruaro s okolicom u Venetu, dok ga više talijanskih izvora svrstava u Furlaniju. To bi, dakle, bio jedini dio zemljopisne i tradicionalne Furlanije izvan postojeće regije Friuli Venezia Giulia pa se načelno može zaključiti da upravna regija uglavnom obuhvaća cjelokupno furlansko područje.

Kada se Furlanija pogleda na karti, pada u oči da se sastoji od dva bitno različita područja, nizinskog i planinskog. Južni dio, između rijeka Soče i Livenze, nizinsko je područje. Dio je neposrednog zaobalja Jadranskoga mora, odnosno, gledano iz talijanske perspektive, to je najistočniji dio Padske nizine u najširem smislu. Furlansku nizinu, kazuju dalje talijanski izvori, 46. paralela dijeli na gornju i donju. Donja furlanska nizina, južno od 46. paralele, plodnija je od gornje zbog obilja vode i debelog sloja nataloženoga humusa što ga donose mnogobrojni vodotoci koji se slijevaju s planinskog područja, tvoreći na samoj morskoj obali lagune. Morske lagune dobra su staništa za mnogobrojne riblje i druge morske vrste, a u novije vrijeme kilometarske lagunarne pješčane plaže pogoduju razvitku kupališnoga turizma. Gornja furlanska nizina ocjeditija je od donje te, iako nema bitno višu nadmorsku visinu, ipak je barem jednim dijelom blago valovita. Ostavlja dojam aridnijeg područja od donjeg dijela iako Furlanija u cjelini pripada među najkišovitije dijelove Italije. U nizinskom dijelu Furlanije je i koncentracija naseljenosti. Ne samo da je velika opća gustoća naseljenosti nego se ondje nalaze i najveća furlanska naselja.

Prijelaz između nizinskog dijela na jugu i planinskog dijela na sjeveru Furlanije vrlo je oštar i lako uočljiv na terenu. Planinski dio, gledan iz nizine, s nadmorske visine ne veće od 100 metara, doima se poput visokog zida. A razlike u visini zaista i jesu velike jer već prvi, nizini najbliži niz planinskih vrhunaca nerijetko doseže pa i premašuje visinu od 1500 metara. Što se ide dalje prema sjeveru, nadmorska visina raste pa najviši vrhovi na sjeveru premašuju 2500 metara nad morem. Za nas koji Furlaniju poznajemo površno, cijeli taj planinski sklop, sve su to jednostavno Alpe, no unutar tog na prvi pogled jednoobraznoga planinskog područja razlikuje se nekoliko sastavnica. Italija i inače, ne samo u Furlaniji, obuhvaća znatan dio Alpa i posve je razumljivo da postoji detaljna raščlamba toga područja na manje sastavnice. Kada je riječ o alpskom području u Furlaniji, najsjeverniji i najviši dio zauzimaju Carnijske (Karnske) Alpe, dok su južno od njih nešto niže Carnijske predalpe te prema zapadu Furlanski Dolomiti, na koje se u Venetu nadovezuju Belunski Dolomiti te još zapadnije oni »pravi« Dolomiti u Južnome Tirolu i Trentinu. Između Carnijskih Alpa i drugih dviju planinskih cjelina, Carnijskih predalpa i Furlanskih Dolomita, duboko je uvučena gornja dolina rijeke Tagliamento, najveća i prometno najvažnija dolina koja omogućuje lagan pristup duboko u unutrašnjost planinskog područja. Na dolinu Tagliamenta u smjeru sjevera nadovezuje se dolina Fele, najvećeg pritoka Tagliamenta. Ta dolina naziva se Canale di Fero i čini razdjelnicu između carnijskog područja na zapadu te Julijskih Alpa na istoku. Budući da je i Carnia dio Furlanije, premda njezina podcjelina razmjerno izraženoga vlastitog identiteta, to je Canale di Fero ujedno i međa između Furlanije i Julijske Venecije kojoj Julijske Alpe pripadaju.

Izvorišta furlanskoga identiteta

Današnja Republika Italija, poznato je, politička je tvorevina novijeg datuma. Kroz povijest, sve do druge polovice XIX. stoljeća, pojedini dijelovi današnje Italije bili su zasebni politički akteri. U našim krajevima najveći i najdublji trag ostavila je Venecija odnosno Mletačka Republika. I Furlanija je nekoliko stoljeća bila sastavni dio Mletačke Republike, međutim ako se ide dalje u prošlost, stiže se i do razdoblja kada je i ona sama bila važan politički čimbenik.

Udine, loža sv. Ivana i Castello u pozadini

Udine, Piazza Matteoti

Ono što Furlaniju čini posebnom, temelji se na dvije glavne povijesne premise. Jedno je povijesna furlanska jedinica, koja je osobito bila velika i utjecajna između XI. i XV. stoljeća, a drugo je etničko podrijetlo i identitet dobrog dijela stanovnika – Furlani su, naime, istodobno i lojalni građani Republike Italije, ali i pripadnici retoromanskog naroda, što im je i zakonski priznato statutom regije.

Kada je riječ o povijesnom utemeljenju furlanske samobitnosti, glavni je oslonac Akvilejski patrijarhat, područje crkvene jurisdikcije akvilejskog biskupa, koja se protezala među ostalim i nad hrvatskim krajevima. U srednjem vijeku iz Akvileje su u Hrvatsku dolazili misionari, a s njima i svekoliki kulturni utjecaji i poticaji. Utjecajnim središtem kršćanstva i sjedištem biskupa Akvileja je postala već potkraj III. stoljeća. Akvilejski biskup u VI. se stoljeću proglasio patrijarhom, a od 735. njegovo je sjedište premješteno sjevernije u grad Cividale, koji Slovenci, a gdjekad i Hrvati, nazivaju Čedadom. Kao nagradu za lojalnost Svetom Rimskom Carstvu, akvilejski su patrijarsi 1077. stekli pravo i na svjetovnu vlast. Politička jedinica kojom su upravljali u talijanskoj se literaturi obično javlja u izvorno furlanskoj inačici Patria del Friûl. Bila je mnoga veća od današnje Furlanije i obuhvaćala je i našu Istru. Njezino sjedište bilo je isprva u Cividaleu, a potom od 1238. u Udinama. Furlanska Patria održala se do 1420., kada je njome ovladala Venecija. U gotovo dva i pol stojeća njezina postojanja izredala su se 23 patrijarha, među kojima je u Furlaniji posebno cijenjen patrijarh Bertrand. Štitio je furlansku samostalnost i bio posebno voljen u puku. Zbog stečenih zasluga Katolička ga je crkva 1760. beatizirala.

Naziv Patria del Friûl mogao bi se na hrvatski prevesti kao »Domovina Furlanija«, no za razliku od uvriježenoga crkveno-političkog naziva Akvilejski patrijarhat, nije postao dijelom naše tradicije pa se zbog toga Furlanija i ne spominje kao povijesna tvorevina, nego samo kao zemljopisni pojam.

Nakon što je furlanskim područjem ovladala Mletačka Republika, ono postaje dijelom mletačke Terreferme, kopnenog dijela Republike, i gubi svoju prepoznatljivost. Rubni dijelovi, međutim, primjerice grad Gorica, ostali su pod austrijskom vlašću i Venecija njima nikad nije ovladala. Ta povijesna činjenica postala je bitna kada je Venecija prestala postojati kao politički čimbenik i kada je njezina sljednica postala mlada talijanska kraljevina.

U razdoblju risorgimenta, talijanskoga nacionalnoga preporoda, koje je naposljetku dovelo do ujedinjenja zemlje, i Furlanija je sudjelovala u revolucionarnim i integracijskim gibanjima. Među Garibaldijevih »tisuću« dragovoljaca s kojima je 1860. krenuo iz Genove te se iskrcao na Siciliji da bi odande krenuo u pobjedonosni pohod, bila su i dvadesetdvojica Furlanaca. U ujedinjenoj Italiji svoje je mjesto našla postavši najistočnijom (po)krajinom mlade i širenja željne države. Gorica i Trst, zajedno s pripadajućom okolicom, ostali su u sastavu Habsburškoga Carstva odnosno Austrije, prvo kao skriveni, a nedugo potom i stvarni ciljevi talijanske iredente.

U Velikom ratu Italija je dulje od dvije godine nastojala potisnuti austrougarsku vojsku što dalje prema istoku. Bitke su se vodile na istočnoj i sjevernoj međi Furlanije, u Alpama i na Soči, da bi u velikom naletu nakon proboja kod Kobarida u studenome 1917. Austro-Ugarska potisnula talijansku vojsku ne samo sa Soče nego i kroz cijelu Furlaniju sve do nove bojišnici na rijeci Piave.

Kroz mletačko i mladotalijansko razdoblje furlanski etnicitet bio je potisnut u drugi plan. Furlani, retoromanska etnička skupina, bili su uglavnom ruralno i seljačko stanovništvo, dok su prosvjećeniji staleži bili nositelji ponajprije talijanske ili u manjem broju germanske kulture. Furlanski identitet službeno je priznat tek nakon Drugoga svjetskog rata, a posebice u novije doba, na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće, kada je talijanska država postala »mekša« u pogledu priznavanja manjinskih etničkih prava.

Koliki je postotak pravih, etničkih Furlana u stanovništvu Furlanije i kako bi ih se trebalo razlikovati od etničkih Talijana, o tome nemamo egzaktnih podataka. Furlanski jezik, jedan od retoromanskih jezika, srodan jeziku Ladina u Južnome Tirolu i Retoromana u švicarskom kantonu Graubindenu, sigurno je bitan razlikovni element. Živ je među stanovništvom i priznat kao zaseban jezik s vlastitom, stoljećima starom književnošću. Vidljiv je i svakom namjerniku na dvojezičnim natpisima furlanskih naselja, njihovih ulica i trgova. Već i po tim nazivima i laik vidi da sliči na talijanski, ali i da se od njega razlikuje. Dosta riječi preuzeto je iz njemačkog odnosno iz slovenskog, iz dvaju jezika s kojima je stoljećima bio u dodiru. Koliko ljudi furlanskim jezikom govori u svojim domovima i koliko ih se uopće može sporazumjeti na tom jeziku, službena statistika ne donosi precizan podatak. Procjene o broju govornika kreću se u rasponu od 450 000 do 600 000 stanovnika.

Furlanski je izborni predmet u školama, a podučava se i u dječjim vrtićima. Najviše je takvih ustanova u središnjoj, udinskoj provinciji, znatno ih je manje u pordenonskoj, dok ih u goričkoj uopće nema. Furlanski promiču i pojedine udruge, Società Filologica Friulana nakladnik je priručnika i drugih knjiga na furlanskome, a Union Scritôrs Friulans okuplja furlanske pisce i objavljuje književni časopis. Bez obzira na institucionalne napore, furlanski je i danas, baš kao i u prošlosti, ponajprije jezik svakodnevice i običnoga puka, furlanskih radnika i seljaka koji se njime koriste u neformalnoj komunikaciji. Mnogo prije i češće čut ćete ga u nekoj gostionici nego u javnim ustanovama, gdje nije ozbiljna konkurencija talijanskome.

Furlani su, već je rečeno, tradicionalno bili ruralno stanovništvo, predani i marljivi farmeri ili vinogradari, vezani uz svoj posjed, i revni katolici. Po temperamentu nisu tipični Talijani, bučni, romantični i brbljavi. Kada je riječ o stereotipima, po navikama i načinu ponašanja sličniji su sjevernim susjedima Austrijancima nego talijanskim sunarodnjacima s juga. Kontinentalnost preteže i kada je riječ o zemljopisnim obilježjima zemlje. Furlanija raspolaže pristojno velikim komadom jadranske obale, ali ona nije zemlja orijentirana moru. Jadranska obala na području Furlanije u cijelosti je močvarna i lagunarna te razmjerno slabo naseljena. To nije obala koja privlači stanovništvo, stoga je Furlanija mnogo više kontinentalna nego maritimna regija.

Cividale, zidni oslik u kapeli Tempieto Longobardo

Akvileja, bazilika

Furlanija ima i svoju dijasporu. Iako je danas jedno od razvijenijih područja u Italiji, u prošlosti bila je siromašna regija iz koje se dosta iseljavalo. Između 1870. i 1970. mnogo je Furlana iselilo u Amerike i u Australiju. U Novom svijetu iseljeni su se Furlani držali zajedno i po tome su nalik na naše iseljenike. Furlanske iseljeničke udruge nose karakteristični naziv fogolar, što znači ognjište. U tradicionalnom furlanskom kućanstvu, u pravilu ruralnom, ognjište je bilo točka oko koje se vrtio svakodnevni život, stoga nije čudno da su baš taj pojam, iako s drugačijim značenjem, furlanski iseljenici nadjenuli svojim udrugama.

Furlanija ima i političko predstavništvo. Furlanski pokret, odnosno Movimento Friuli na talijanskome ili Moviment Friúl na furlanskome, regionalna je stranka osnovana 1966. U Regionalnome vijeću bila je dobro zastupljena između 1968. i 1993. Nakon toga aktivnost stranke je oslabjela budući da je većina vodećih ljudi pristupila tada popularnoj Sjevernoj ligi, odnosno Lega Nord, pokretu koji je zahvatio cijelu sjevernu Italije, a zauzimao se za neovisnu Padaniju. U međuvremenu Sjeverna je liga izgubila vidljivost na poslovično nemirnoj talijanskoj političkoj pozornici, a sličnu je sudbinu doživjela i furlanska politička stranka.

Naposljetku, Furlanija ističe i vlastitu zastavu, može ju se vidjeti na različitim, nejavnim ali i javnim mjestima. To je moderna inačica povijesne furlanske zastave – na modroj podlozi prikazan je zlatni orao s crvenim kljunom i pandžama. Prema prevladavajućem uvjerenju, orao je kao simbol uzet prema imenu Akvileje. Na latinskom, naime, orao je aquila, a predaja kaže da je Akvileja dobila svoje ime tako da je upravo orao utemeljiteljima grada pokazao mjesto gdje treba graditi.

Znamenitosti i zanimljivosti

S ciljem da čitatelja potaknemo na veću pozornost kada se sljedeći put zatekne u tom dijelu Italije, u nastavku ćemo pobliže navesti važnija furlanska mjesta i neke za njih vezane zanimljivosti. Pregled koji slijedi nekome može poslužiti kao nacrt budućega turističkog puta u Furlaniju.

Spilimbergo, Corso Roma

Venzone, ulica unutar gradskih zidina

Tolmezzo, glavni trg

Najveći grad te kulturno i gospodarsko središte Furlanije jesu Udine. Zemljopisni položaj grada je idealan, nalazi se gotovo u središtu Furlanije. Iz Udina se jednostavno stiže do drugih gradova i gradića, a prirodno se otvara pristup i u alpsko područje na sjeveru. Među talijanskim gradovima Udine su srednje velik grad, sa stotinjak tisuća stanovnika tek negdje oko pedesetog mjesta, međutim u Furlaniji i populacijski prednjače. Udine sam posjetio mnogo puta i uvijek sam imao dojam da je to miran grad, ugodan za život, bez prometnih gužvi karakterističnih za neke druge talijanske gradove, ali i grad u kojem se ima što vidjeti. U samom središtu, na uzvisini izdignutoj nad okolnom nizinom, udinski je Castello u kojem su danas smješteni muzeji i galerija. Postojeće zdanje izgrađeno je za mletačke uprave, a na istome mjestu u prethodnome je razdoblju zasjedao furlanski parlament. Povijesni dio grada obuhvaća i podgrađe brda na kojem je Castello. Znamenita je udinska katedrala, ali i dva slikovito oblikovana trga. Od Castella do Piazze della Libertá, vodi strm, ne i dugačak, s jedne strane arkadirani pristupni put, djelo znamenitoga vičentinskog arhitekta Andree Paladija. Jedna nasuprot drugoj, na trgu su dvije lože: Lionellova, nazvana po graditelju, i loža svetoga Ivana, koja ima toranj sa satom i lavom svetoga Marka. Samo dva bloka dalje, u srcu starog dijela Udina, drugi je zanimljiv trg, Piazza Matteoti, pravilan kvadratičan prostor skladnih proporcija, na kojem u jutarnjim satima posluje tržnica. Kada dođe vrijeme ručka, prodajni se štandovi uklanjaju, a u predvečerje trg zaposjednu mnogobrojni stolovi i stolci izvučeni iz barova i kavana tijekom dana skrivenih u okolnim arkadama.

Prije nego što su Udine postale središtem Furlanije, tu je ulogu imao Cividale. Leži tridesetak kilometara istočnije, u blizini slovenske granice. Poznat je i pod slovenskim nazivom Čedad koji nerijetko znademo koristiti i u hrvatskom jeziku pa se taj oblik naziva smatra i našim egzonimom. Leži na rijeci Natisone u podnožju Julijskih Alpa. U srednjem vijeku Cividale ili Čedad bio je moćno crkveno i svjetovno središte. Naselje je utemeljio Julije Cezar 50. pr. Krista, a prvotno je nazvano Forum Iulii, od čega je poslije izveden i talijanski naziv Friuli za Furlaniju. Važnost mu je osobito porasla nakon pada antičke Akvileje 452. pa je potkraj VI. stoljeća postalo središtem langobardske jedinice, dukata, u sjevernoj Italiji. Ulogu upravnog i crkvenog središta mjesto je zadržalo i u vrijeme franačke dominacije, kada je imalo naziv Civitas Austriae, iz kojeg je izvedeno današnje ime Cividale. Iz ranoga srednjovjekovnog razdoblja potječe i najvažniji spomenik Cividalea, danas poznat pod nazivom Tempieto Longobardo. Riječ je o kapeli koja je tijekom prošlosti mijenjala namjene, a danas se nalazi u sklopu samostana Santa Maria in Valle. Građena je sredinom VIII. stoljeća, a ističe se bogatom štukodekoracijom kao i zidnim oslicima. Zbog dobre očuvanosti i goleme povijesne važnosti kapela je, zajedno s baptisterijem, 2011. uvrštena na UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine kao jedan od šest objekata »langobardske Italije«.

A od Cividalea još starije središte furlanskoga područja jest Akvileja, smještena u nizinskom, zaobalnom dijelu. Danas gradić sa samo 3000–4000 stanovnika, bio je u dalekoj prošlosti važno crkveno i političko središte. U rimsko doba bila je Akvileja središte provincije Venetia et Histria i jedan od najvećih gradova na današnjem talijanskom području. Već tada iz Akvileje se upravljalo i dijelom naših krajeva, no osobito je postala važna u ranokršćanskom razdoblju kao sjedište moćnoga biskupa. Akvilejska bazilika sa savršeno očuvanim podnim mozaicima s punim je pravom uvrštena na UNESCO-ov popis Svjetske kulturne baštine, a za razliku od većine sličnih lokaliteta može se razgledati bez uobičajene gužve.

S tornja akvilejske katedrale s lakoćom se vidi ni desetak kilometara udaljena laguna sjevernoga Jadrana, a u njoj i Grado, još jedno naselje bogate prošlosti. Izvorno je bio otok, okružen lagunom, karakterističnom za sjevernu jadransku obalu, a od 1914. cestom je povezan s čvrstim kopnom. U dalekoj prošlosti Grado je bio akvilejska luka i sidrište flote. Iz tog vremena današnji grad baštini dvije starokršćanske bazilike. A u XIX. st. Grado je bio jedno od prvih jadranskih turističkih odredišta. Zbog dugačkih pješčanih plaža koje okružuju mjesto, Grado je i danas dobro posjećen turistički centar.

Nešto sjevernije od Akvileje zanimljiva je Palmanova, planski građeno naselje u obliku zvijezde s devet krakova. Gradnju je potaknula i financirala Mletačka Republika za osiguranje granice na području Furlanije, suočena s prijetnjom turskih prodora kao i pretenzijama goričkih grofova iza kojih su stajali Habsburgovci. Kamen temeljac položen je 1593. U graditeljskom smislu Palmanova je bila vrhunski domet renesansnog urbanizma, a njezina izvorna urbana struktura, uključujući i zidine s obrambenim jarkom s vanjske strane, očuvana je uglavnom netaknuta do danas pa su 2017. njezine zidine, u paketu s mletačkim zidinama talijanskih gradova Bergama i Peschiere del Garda, crnogorskoga Kotora te naših Šibenika i Zadra, uvrštene na UNESCO-ov popis svjetskoga kulturnog naslijeđa. U geometrijskom središtu grada je Piazza Grande, prvotno zamišljena kao mjesto za vojne vježbe, trg golemih dimenzija koji bi mogao biti središnji trg mnogo većega grada. Po tlocrtu te vremenu i načinu gradnje Palmanova urbana je »sestra« našega Karlovca, građenoga nešto prije (1579), u drugom zemljopisnom području, ali na istim, vojno-obrambenim premisama.

Krene li se iz Udina u smjeru zapada, već nakon pet kilometara stiže se u Campoformido. To danas naoko neugledno cestovno naselje zapravo je povijesni Campoformio, mjesto po kojem je nazvan znameniti mirovni sporazum sklopljen 1797. Sporazumom između Francuske i Austrije veći dio Furlanije došao je pod austrijsku vlast. Sporazum, trattato, u povijest je upisan pod imenom mjesta u kojem su odredbe mirovnog ugovora uglavljene. U znaku povijesnog dokumenta središnji trg Campoformida nazvan je Piazzom Trattato, a na njemu je uređen i prigodan spomenik s fontanom. Sam čin potpisivanja sporazuma dogodio se, međutim, u Vili Manin, ljetnikovcu posljednjega mletačkog dužda. Taj raskošni arhitektonski kompleks iz XVI. st. nalazi se oko 20 km zapadnije, u furlanskom mjestu Passariano, nedaleko od Codroipa. Danas je pretvoren u umjetničku galeriju, a u prostranom parku ljeti se održavaju raznovrsni koncerti na otvorenom.

Također zapadno od Udina, u blizini rijeke Tagliamento, koja dijeli donju Furlaniju na istočnu i zapadnu polovicu, dva su zanimljiva gradića podjednake veličine. S udinske strane nalazi se gradić smješten na uzvisini nastaloj taloženjem morenskih naslaga u podnožju Alpa. Poznat je ne samo u Furlaniji nego u cijeloj Italiji kao gastronomsko središte. San Daniele (di Friuli), naime, »glavni« je grad proizvodnje pršuta. Kao bogato agrarno područje Furlanija se diči svojim proizvodima, a ponajprije se to odnosi na pršute koji su globalni suhomesnati »brand«, što se u gradu vidi po mnogobrojnim trgovinama koje nude tu delikatesu.

Prijeđe li se na drugu stranu Tagliamenta, stiže se u Spilimbergo s još očuvanom i slikovitom povijesnom jezgrom. U Spilimbergu vrijedi obići Castello, u sastavu kojeg se ističe oslikana palača, i Duomo iz XII. stoljeća, trobrodnu romaničko-gotičku baziliku s bogatim unutrašnjim dekoracijama, te svakako prošetati po Corso Roma, glavnoj ulici starog dijela grada, koja od slikovitih Zapadnih gradskih vrata vodi do Castella.

Središte zapadnog dijela Furlanije je Pordenone, drugi po veličini furlanski grad. S približno 50 000 stanovnika dvostruko je manji od Udina, ali istodobno i osjetno veći od svih ostalih među kojima oni najveći jedva da prelaze 10 000 stanovnika. Pordenone je najvećim dijelom moderan grad koji se razvio za industrijalizacije u XIX. st., ali ima i dobro očuvan stari dio iz mletačkog razdoblja. Ističe se gradska vijećnica, početna točka elegantne glavne ulice, danas nazvane Korzom Vittoria Emanuelea, duž koje su dobro očuvane palače iz XVI. i XVII. st.

Sjevernije od Udina, ondje gdje završava furlanska nizina i počinje planinski dio, doslovce na prvim alpskim obroncima, nalazi se Gemona. Grad je poznat po tragediji koja se dogodila 1976., kada je razorni terremoto zatresao Furlaniju. Epicentar potresa jačine 6,4 stupnjeva po Richterovoj skali, koji je trajao pune 54 sekunde, bila je baš Gemona. Uništeno je 70% grada. Poginulo je 396 ljudi, a u cijeloj Furlaniji bilo je 989 žrtava. Grad je obnovljen, a pomoć je stizala iz cijele Italije. Mnogim građevinama, osobito onima povijesne vrijednosti, poput znamenite gemonske romaničko-gotičke katedrale, vraćen je prvotni izgled. Odavno se već u Gemoni ne mogu vidjeti izravne posljedice potresa, no grad i dalje živi sa sjećanjem na tragediju. Na nju podsjeća i stalna izložba postavljena u povijesnoj ulici Biini. Iz tog vremena pamti se slogan Friuli ringrazia e non dimentica kojim je Furlanija ostatku Italije zahvalila na pomoći i poručila da neće zaboraviti što se dogodilo. Taj natpis, svojevrsni memento, može se vidjeti na spomenutoj izložbi kao i u drugoj dokumentarnoj građi o toj prirodnoj katastrofi.

Ni desetak kilometara sjeverno od Gemone još je jedan povijesni gradić podjednako stradao u istome potresu. To je Venzone, staru jezgru kojeg u cijelosti okružuju potpuno očuvane gradske zidine. Smješten je na transalpskom prometnom smjeru koji se koristio od antičkog razdoblja kada je bio poznat kao Via Iulia Augusta. Prvi spomen Venzonea datira iz daleke 923., a današnje zidine počele su se graditi u XIII. stoljeću. Kada se kroz jedna od četiriju očuvanih gradskih vrata uđe u povijesnu jezgru Venzonea, posjetitelj uživa u šetnji popločanim ulicama, okruženima starim palačama i slikovitim furlanskim višekatnicama s karakterističnim krovovima i prozorima. Na središnjem trgu gradska je vijećnica, po kojoj se trg i naziva Piazzom Municipio. Glavni pojedinačni spomenik je katedrala svetoga Andrije apostola, izvorno izgrađena u XIV. st. Posvetio ju je 1338. već spomenuti patrijarh Bertrando. I katedrala je teško stradala u potresu 1976., a njezina obnova bila je posebno zahtjevna budući da je svaki neoštećeni kamen vraćen na svoje mjesto, a oni oštećeni zamijenjeni su sličnim novima. Kada je riječ o potresima, onaj iz 1976. nije bio prvi razorne snage. Furlanija je seizmički rizično područje pa su u kronikama razorni potresi zabilježeni i u prošlosti, Gemona i Venzone teško su stradali i 1348., a 1511. osobito su stradale Udine.

 Sauris

Pontebba, oznaka stare talijansko-austrijske granice 

Gemona i Venzone nalaze na južnome rubu planinskog dijela regije koji dolina Tagliamenta zajedno s dolinom pritoke Felle dijeli u dva dijela: zapadno i sjeverno je Carnia, a istočno su Julijske Alpe, koje Italija dijeli sa Slovenijom. Carnia je pravo planinsko područje i furlanska podregija, a središte Carnije grad je Tolmezzo, još jedan od regionalnih centara veličine desetak tisuća stanovnika. Poznat je, među ostalim, i po gastronomskoj zanimljivosti. Naime, nekoliko talijanskih regija otima se za primat na izvorni recept slastice nazvane tiramisu. Među njima je i Furlanija i to poglavito baš Tolmez­zo, a potvrdu baš takvoj tvrdnji donosi i ugledna talijanska enciklopedija Treccani. Izvorni recept slastice temeljen na piškotama natopljenima kavom i kremom od mascarponea osmišljen je u 1950-im godinama u kuhinji hotela Roma, koji se i danas nalazi na glavnome trgu u Tolmezzu.

Duboko u Carnijskim Alpama dvije su oaze germanofonog stanovništva. Njemački doseljenici stigli su onamo davno, prije sedam, osam stoljeća, a jezik se očuvao zahvaljujući izoliranom položaju unutar planinskoga područja. Na samom sjeverozapadnom rubu regije nalazi se Sappada ili u njemačkoj inačici Plodn. Do 2017. Sappada se nalazila u susjednome Venetu, no na referendumu stanovništvo je plebiscitarno poduprlo prijedlog priključenja u Friuli Venezia Giulia budući da je regija s posebnim statutom pa se smatralo da će imati više sluha za potrebe lokalnoga stanovništva. Vjerojatno nije bilo nevažno ni to što je druga njemačka oaza Sauris ili Zahre ionako bila u sastavu regije pa je bilo prirodno da se dvije manjinske zajednice drže zajedno. Budući da su oba mjesta na nadmorskoj visini većoj od 1000 m, središta su zimskoga turizma. To osobito vrijedi za Sappadu, dok je Sauris dodatno poznat i po proizvodnji pršuta i sličnih mesnih prerađevina.

Duboko u alpskom dijelu Furlanije je i Pontebba. Do 1918. bila je pogranično mjesto, jer je na istoimenom potoku bila granica između Italije i Austrije odnosno Austro-Ugarske. Granično kamenje zaostalo iz onog vremena i danas o tome svjedoči u središtu Pontebbe. Po Pontebbi nazvana je i jedna od talijanskih magistralnih cesta. Pontebbana, kako se naziva, izgrađena je 1928., a povezala je Mestre s talijansko-austrijskom granicom, tada već pomaknutom na današnju crtu, a prolazila je i kraj Pontebbe. Danas je to državna cesta, a glavnina prometa na istom prometnom smjeru odvija se po autocesti A23, popularno nazivanoj i Alpe-Adria, izgrađenoj između 1966. i 1986. Isti naziv Pontebbana nosi i željeznička pruga koja povezuje Tarvisio na austrijsko-talijanskoj granici s Udinama. Izgrađena je između 1875. i 1879. a značajno je modernizirana potkraj XX. st.

U planinskom dijelu Furlanije, u dolini Val Colvera, sjeverno od Pordenonea, zanimljivo je i selo Poffabro. Ondje se u božićno vrijeme njeguje običaj postavljanja jaslica na otvorenom. Mještani postavljaju velike i male jaslice po svim mogućim mjestima, po prozorima i stajama, po nišama na zidovima, između cjepanica posloženih pred kućom, po uskim prolazima između kamenih kuća. Zbog toga je Poffabro na glasu kao mjesto »jaslica među jaslicama«. Budući da je naselje i samo po sebi slikovito, okruženo brdima i visovima, to u božićno vrijeme ono poprima izgled idealnoga betlehema u duhu srednjoeuropske tradicije i ikonografije blagdana. Poffabro je i jedno od 13 furlanskih naselja obuhvaćenih mrežom udruge I borghi piú belli d’Italia, osnovane 2001. s ciljem popularizacije malih naselja, sela i gradića iznimne ljepote i arhitektonske vrijednosti u cijeloj zemlji.

Naposljetku valja ponoviti da nam je Furlanija zemljopisno bliska iako s Hrvatskom ne graniči izravno. Do glavnoga furlanskoga grada stiže se iz Zagreba za ne više od tri sata cestovne vožnje. Furlanija je i dio područja prožimanja Alpa s Jadranom, područja kojem gravitira, a u širem smislu pripada i Hrvatska. U više povijesnih poglavlja Hrvatska i Furlanija bile su u istom političkom okviru, no unatoč tomu teško se oteti dojmu da Furlanija u našoj svakodnevnoj percepciji nije u dovoljnoj mjeri prepoznata i prisutna. Za mnoge to je i dalje samo dio Italije između Trsta i Venecije, područje bez vlastitog imena i identiteta.

Koliko nam je Furlanija bliska na svoj način svjedoči i prezime Furlan, rašireno u Hrvatskoj i još više u Sloveniji. Ono nedvojbeno govori odakle potječe neki davni predak osobe koja se tako zove. Našao sam podatak da takvo prezime nosi tristotinjak hrvatskih građana, od kojih neki možda i nisu svjesni značenja svoga prezimena. Isto prezime još je prisutnije u Sloveniji. Nosi ga oko 1600 Slovenaca i po učestalosti je među prvih stotinu slovenskih prezimena, stoga nimalo ne čudi da je u slovensku nacionalnu enciklopediju uvršteno čak 8 osoba s tim prezimenom. I taj detalj, a nadam se i sve ostalo izneseno u ovom tekstu, govori o furlanskoj posebnosti i potrebi boljeg prepoznavanja te stare »domovine«, mnogo starije nego što je Italija.

Mladen Klemenčić, geograf, gotovo cijeli radni vijek (uz višegodišnji predavački rad na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu) proveo je kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, gdje je uredio mnoga izdanja i pisao priloge za njih. Autor je triju monografija i mnogih stručnih i znanstvenih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu. U Matici hrvatskoj bio je pročelnik Odjela za geografiju i demografiju, član Glavnog odbora, urednik časopisa Kolo, te dugogodišnji urednik Hrvatske revije (2001–2010).