Dragocjeno povijesno svjedočanstvo o hrvatskom izbjeglištvu

U samo pola stoljeća Hrvatska je iskusila dvije izbjegličke epopeje. Prva je bila ususret sredini XX. stoljeća, kao posljedica Drugoga svjetskog rata, a druga, u zadnjem desetljeću istog stoljeća, plod je ratne agresije na Hrvatsku kao i na Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno, u međurazdoblju, odvijao se stalan i masovan (e)migrantski odljev hrvatskoga stanovništva. No, za razliku od prethodno spomenutih masovnih izbjegličkih skupina, taj između njih uglavnom je bio nenasilan i u većini slučajeva s kakvom-takvom mogućnošću povratka, ali ipak s jednako razornim demografskim učincima. Iako masovnih razmjera i s teškim posljedicama, o izbjeglištvu i njegovim posljedicama u Hrvatskoj ima malo priloga u kojima je cjelovito promatrana sva njegova slojevitost i tragične posljedice na socijalnom, gospodarskom i kulturnom području. Osobito nedostaju prikazi psihičke drame izbjeglica pojedinaca i njihovih bližnjih. Izbjeglištvo u Hrvatskoj, iako je gotovo sveprisutno u našoj stvarnosti, sa svojom, moglo bi se reći, velikom povijesti, još tamo od XV. stoljeća i turskih udara na bosanskohercegovačka i hrvatska područja, promatralo se više-manje kao statistička kategorija: odakle i kamo su izbjegli te, u novije vrijeme, kao posljedica razvijenoga međunarodnog prava zaštite izbjeglica, u obzir se uzimaju i pitanja pravne zaštite izbjeglica, kao i problem troškova zbrinjavanja. Sve u svemu dominiraju brojidbeni i naturalni pokazatelji, a izostaju oni mnogo osjetljiviji prikazi osobnih i duševnih stanja, poteškoća, čežnji, žalosti i stradanja koja izbjeglice proživljavaju. Općenito uzevši, što su snažnije i bliže veze između ljudi koji stradaju, pa tako i izbjeglica, i svjedoka tih stradanja, to je empatija prema njima veća. No ona se s protekom vremena smanjuje i, malo-pomalo, gasi. Dovoljno je sjetiti se prvih izvještaja o ratu protiv Ukrajine nasuprot kasnijem razvitku medijskog izvješćivanja o ratnim događanjima: cjelodnevna medijska izvješćivanja, golem interes i emocije s vremenom su prerasli u tehnički pristup, vijesti na koje smo navikli i emocije koje su utišane.

Knjigu Stjepana Horvata (Srijemski Karlovci, 1895 – Buenos Aires, 1985), koju su uzorno priredili povjesničari mlađeg naraštaja, Slađana Josipović i Domagoj Tomas, primio sam u ruke s velikim zanimanjem. Riječ je o razmatranjima koja je ratni rektor Hrvatskog sveučilišta pisao u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji 1946. i 1947. godine. Naknadno je, 1971. godine, u Buenos Airesu dodao nekoliko bilješki i pojašnjenja. Rukopis prema kojem je knjiga priređena sačuvan je u arhivu Hrvatskoga papinskog zavoda svetog Jeronima u Rimu, gdje je pohranjen 1989. godine.

Osobno na sreću nisam iskusio izbjeglištvo ali imam prilično iskustvo u radu s prognanicima i izbjeglicama. Naime, u jesen 1991. hrvatska Vlada osnovala je državni Ured za prognanike i izbjeglice. Profesor Adalbert Rebić imenovan je predstojnikom a ja sam imenovan na mjesto glavnog tajnika Ureda. Manjak znanja o tom poslu i naravi izbjeglištva nadomještali smo silno velikom željom i voljom da uspijemo i odupremo se agresiji na Hrvatsku. Glavna zadaća Ureda bila je skrb za prognanike i izbjeglice, kojih se broj povremeno penjao i na više od pola milijuna ljudi. Nakon povlačenja prof. Rebića – velikog čovjeka koji je obavio enorman ali do danas nedovoljno vrednovan posao! – Vlada me 1995. imenovala predstojnikom Ureda s glavnom zadaćom organizacije povratka prognanika i izbjeglica u oslobođena područja. Držim da smo, uza sve poteškoće i neuspjehe, u glavnini ipak uspjeli obaviti povjerenu zadaću. Isprva, dok smo bili slabašnih mogućnosti, bez ustrojene razgranate profesionalne organizacije, uspijevali smo uz pomoć čitave nacije koja se sva bila (samo)mobilizirala u obrani golog opstanka slobodne zemlje. Kako je taj polet naroda i različitih ustanova jenjavao, tako je istovremeno rasla naša profesionalna organiziranost i Ured je, po relevantnim ocjenama drugih, uspio obaviti zadane poslove. No naš rad bio je duboko prožet upravo onim tehničkim odnosima prema prognanicima i izbjeglicama: osigurati prihvat, smještaj, hranu, zdravstvenu skrb, školovanje djece. Rijetko i nedovoljno smo uviđali da izbjeglice i prognanici imaju i emotivni život, da ih izjeda depresija i bol za izgubljenim domom. Iznenadili su nas prvi slučajevi umiranja u izbjeglištvu – kamo pripadaju i gdje ih pokapati. Današnji odjek tog zapravo velikog vremena prilično je siromašan, svodi se uglavnom na onu, našu poslovičnu brojidbu: koliko ih je bilo, odakle su i gdje su smještani, koliko je država izdvojila sredstava za njihovo zbrinjavanje. Kako sam samo bio začuđen kada mi je zagrebački profesor zatražio dopuštenje pristupa podatcima i izbjegličkim centrima kako bi izvršio sociološko istraživanje. Nerazumijevanje se produbilo još više kada je profesor zatražio potporu za objavljivanje knjige pa još pod naslovom u kojem se tvrdi da su hrvatski izbjeglice i prognanici osjetljivi i ljuti ljudi. No, pročitavši rezultate istraživanja, uvidjevši da je riječ o štivu koje nam je otvaralo oči i upućivalo na realitet, mnogo širi od golog smještaja i hrane i osnovnih potrepština za preživljavanje, Ured je pristao na potporu i na suizdanje knjige. (Milan Mesić, Osjetljivi i ljuti ljudi, hrvatske izbjeglice i prognanici, Ured za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske, Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, 1992. Isti autor objavio je i prilog »Izbjeglice i izbjegličke studije«, Revija za socijalnu politiku, god. I, br. 2, str. 113–123, Zagreb, 1994)

Nešto kasnije jedna novela, pisana mladenačkom rukom vukovarske prognanice, donijela je dodatno razumijevanje unutarnjega, duševnog života prognanika (Ivana Bodrožić, Hotel Zagorje, Zagreb, 2020., Profil) opisujući svoje djevojačke dane u prostorima bivše elitne partijske škole u Kumrovcu. Naime, toj je skupini vukovarskih prognanika Ured u suradnji s Hrvatskom vojskom osigurao smještaj i hranu, dakle sve, barem tako smo mislili da jesmo. A u toj knjizi napisana je zapravo ona biblijska istina: ne živi čovjek samo o kruhu. Mi smo im dali grijane sobe, u restoranu im se pripremala hrana, imali su obilje slobodnog prostora u pitoresknom okolišu negdašnje škole i hotela za partijsku elitu. A na stranicama knjige zapravo se čuo vrisak: želimo život koji nam je otet i uskraćen a ovakvim izbjegličkim statusom ne može ga se uspostaviti.

Vratimo se Horvatovu izbjeglištvu i svjedočenju o njemu. Uz njegovu knjigu Mi izbjeglice svakako treba spomenuti i knjigu Karla Mirtha Život u emigraciji, koju je 2003. objavila Matica hrvatska. Naime, u toj knjizi Mirth je objavio i sedam pisama koja mu je Horvat tijekom 1949. i 1950. poslao iz Buenos Airesa, gdje se nastanio nakon dvije i pol godine života po izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji. Mirth je izbjegao u Sjedinjene Američke Države. Ta pisma dodatno svjedoče i osvjetljuju ne samo Horvatova stajališta o prilikama iz kojih su u strahu za život izbjegli nego i njegova razmišljanja ne samo o vanjskim silama koje su dovele do sloma NDH nego i onim unutarnjim kojima je i on osobno, bez ikakve krivice kao i mnogi drugi, doveden u nezavidan i zapravo tragičan položaj izbjeglice. Mirth (Otočac, 1913 – Farmington, SAD, 2013) je bio urednik časopisa Croatia Press i Journal of Croatian Studies a od 1958. predsjednik Hrvatske akademije Amerike. Surađivao je s hrvatskom inteligencijom i umjetnicima u izbjegličkoj dijaspori, pa tako s Ivanom Meštrovićem, Kristijanom Krekovićem, Bogdanom Radicom, Vladkom Mačekom, Ivanom Šarićem, Stjepanom Horvatom i drugima.

Horvatova pisma Mirthu čitao sam upravo u vrijeme kada je istočna hrvatska granica bivala sve više opsjedana tisućama bliskoistočnih izbjeglica i migranata. Horvatova pisma, puna misli o tragediji i stanju kroz koje je po izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji s tisućama drugih hrvatskih izbjeglica prolazio, pomogla su mi promisliti o stanju onog izbjeglice iz sirijskog Alepa, koji je ondje bio inženjer ili liječnik, imao dom i obitelj, a sada u pograničnom kaosu na obali jednoga grčkog otoka više nema ni obitelji ni budućnosti. Nasuprot dramatičnim medijskim izvještavanjima, slikama kilometara opakih koluta tzv. žilet žice na granicama nama susjednih zemalja, slijedio sam misli izbjeglice Horvata, do jučer rektora Hrvatskog sveučilišta a danas izbjeglice, daleko od supruge i dviju kćeri koje su ostale u Zagrebu i bez ikakve nade da će doznati išta dobra o sudbini dvojice sinova koji su bili vojnici. Izbjeglice, jasno se to uočava iz Horvatovih pisama, nemaju samo potrebu za fizičkom sigurnošću, hranom i krovom nad glavom. Dapače, u prvom planu njihovih razmišljanja mnogo su manje fizičke potrebe, a mnogo više one duhovne. Ali, iznad svih je potreba u njih ta potreba za povratkom životne perspektive i puta prema izvjesnijoj budućnosti. Temeljna potreba izbjeglice na koju Horvat tako uvjerljivo upozorava jest potreba za izvjesnošću nasuprot izloženosti i ranjivosti razarajućom silom neizvjesnosti. Duševne potrebe u stanju neizvjesnosti još su izraženije. Izbjeglice su, Horvatova pisma i dnevnički zapisi to rječito pokazuju, ljudi s izrazitim unutarnjim potrebama i čežnjom za izvjesnošću. Da smo barem bili svjesni toga kada su nam u Hrvatskoj devedesetih za tisuće njih na prvom mjestu bili logistički poduhvat i statistika, problem smještaja i prehrane, koji smo rješavali s toliko žara i predanosti. Nešto više, one potrebe duše, slabo smo uočavali i nedovoljno se brinuli za njih. No, tko zna, da nije bilo tog našeg, kako ga volim zvati, tehničkog i brojidbenog ili statističkog pristupa, možda ne bismo uspjeli održati ni njihove gole živote. Ovako, ipak, ... živi smo i mi i oni.

A Horvat, budući da nije uspio naći trajnije rješenje za život u Italiji, što je u Rimu pokušavao zajedno s prof. Zvonimirom Pinterovićem, otisnuo se u Argentinu. Ondje se u Buenos Airesu posvetio stručnom radu. U jednom pismu piše da je u Buenos Airesu marljivo radio i samovao. Osim njega, koji se u statusu izbjeglice našao neposredno nakon rektorske dužnosti, mnogi su profesori Hrvatskog sveučilišta u prvim poslijeratnim godinama pokušavali pronaći barem donekle odgovarajući posao svojim kvalifikacijama, rezultatima i iskustvu. Primjerice, Pinterović (Cerna, 1904), profesor na Tehničkom a zatim Farmaceutskom fakultetu, uspio je dobiti profesuru na znamenitom Katoličkom sve­učilištu u Leuvenu u Belgiji, gdje je i preminuo 1954. godine (usp. Nenad Trinaestić – Vanja Flegar, »Konstantin Geroević i Zvonimir Pinterović, doktori kemije«, u Prirodoslovlje, časopis Matice hrvatske 14, 2014., 1–2).

Horvat je u tijeku poslijeraća uviđao jalovost, pa i pogubnost djelovanja pojedinih emigrantskih skupina. Realno je procjenjivao stanje i perspektive izbjeglištva. U svom tragičnom stanju odsječenosti od svega što voli, Domovine i obitelji, držao je Horvat da je individualni uspjeh u stručnom poslu najbolji ne samo u osobnom smislu nego da je profesionalni uspjeh svakoga hrvatskoga izbjeglice u novoj sredini zapravo ujedno i najbolji rad za Hrvatsku. Držao je da sudbina i sloboda Hrvatske u novim okolnostima boljševičke jugoslavenske vlasti ponajprije ovise o životnoj snazi Naroda, dok izbjeglička emigracija nekim političkim organiziranjem u takvim međunarodnim okolnostima teško da može značajnije pomoći. Dapače, svjedočio je štetnosti političkog djelovanja pojedinih skupina. Neke od njih su ga i pozivale na pridruživanje, no on se klonio političkog organiziranja i držao se stručnog i znanstvenog rada. Sud o Hrvatima, pozitivan ili negativan, držao je Horvat, u novoj sredini izgrađivat će se ovisno o postignućima i uspjehu u njihovu profesionalnom djelovanju. Neslaganja s organiziranjem političkih stranaka i pokreta i djelovanjem pojedinaca u izbjeglištvu Horvat nije skrivao, barem ne u dnevniku i pismima prijatelju Mirthu. U jednom pismu Horvat ironično navodi da je »hvala Bogu kompromitiran još u Rimu«, očito aludirajući na svoj i Pinterovićev neuspjeh da ondje riješe svoj status. Inače, rektor Horvat je rektorski lanac Hrvatskog sveučilišta povjerio na čuvanje hrvatskoj Bratovštini svetoga Jerolima u Rimu. Lanac je vraćen na Sveučilište 1990. godine. U pismu Karlu Mirthu o svom životu piše:

Bavim se isključivo stručnim radom. Živim opet po predratnom načinu, t.j. marljivo radim i samujem. Tako, da bolje ne samuje ni jedan samostanac. Spremam jednu veću publikaciju. Tako oko godine i par mjeseci rada. Učinit ću sve, da steknem stručno ime. To držim i s patriotskog stajališta je najkorisnije. Ili barem korisnije nego mlaćenje prazne slame, koja je isključivo zanimanje za golemu većinu naših ljudi. Uzimam to kao žalostno u najvećoj mogućoj mjeri. (Mirth, 108)

Bio je zadovoljan svojim radom i napredovanjem ali je tugovao zbog osobnog i obiteljskog stanja, o čemu je pisao: »kada ne bi bilo moje obiteljske katastrofe«. Ali je opet pisao prijatelju Mirthu što misli o političkom djelovanju naše emigracije:

Vjerujte mi, kada bih sudio po većini naše emigracije, mnogoput bih požalio, što sam Hrvat. (Mirth, 112)

Horvat je u profesionalnom pogledu napredovao, radeći stručne poslove geodetskog mjeritelja za argentinsku vojsku. Bio je postavljan na sve bolje položaje, odnosno bolje plasiran, kako bi sam rekao, što je značilo i bolje prihode, od kojih je čak uspijevao izdvajati i za pomoć ostatku obitelji u Zagrebu: majci, supruzi i dvjema kćerima. No, nije bio optimističan. Navodio je da iz osobnih a i zbog općih razloga njegovi pogledi u budućnost nisu vedri. Horvat je još u Zagrebu, u vrijeme rata odnosno pri njegovu kraju, kada je skorašnji rasplet rata očito bio na vidiku, javno iznio stajališta o ulozi sveučilišta u društvenom životu te o tadašnjoj državi i svojim zamislima o njezinoj ulozi. Izlagao se, kako je pisao, javno u skladu i okviru odgovornosti koju je imao u javnosti kao rektor Sveučilišta. Njegova glavna teza, koju je obrazložio u knjizi Pisma hrvatskim intelektualcima (vlastita naklada, Zagreb, 1944), a potom i u tekstu Memorandum rektora Hrvatskoga sveučilišta (Zagreb, 1945), zapravo je bila da je potrebno očuvati hrvatsku državnost a politike da su stvar vremena i budućih demokratskih odabira. Pri tome je, kako je to sažeo i obrazložio Trpimir Macan u in memoriam Stjepanu Horvatu (Geodetski list, vol. 49 (72), br. 1/1995., 73–82), zastupao općenito proturatno stajalište i posve negativno stajalište prema »boljševičkom imperializmu« i komunizmu kao društvenom sustavu. Nije se slagao s nediferenciranom i masovnom odmazdom pobjednika, nego je zahtijevao da se »biraju čovječnija i po međunarodnom poimanjima opravdanija sredstva«, napose protiveći se izvršenju smrtne kazne »nad ljudima, koji ne samo da ne nose nikakve subjektivne krivnje, već su inače najistaknutiji ljudi u svojem narodu, a motivi njihove djelatnosti vođeni su samo ljubavlju pred vlastitim narodom«. Rektor Horvat je nastojao protumačiti hrvatske težnje za političkom samostalnošću, upozoravao je na svojatanja hrvatskih prostora i prijetnju opstanku države i naroda, što se pravdalo vanjskopolitičkom orijentacijom i poretkom u NDH, za što je Horvat držao da to nije ništa »drugo no ratna izlika, jer tom neprijatelju ne smeta ovakva hrvatska država, kakva u stvari jest, nego i svaka druga bez obzira na njezinu vanjsko-političku orientaciju i bez obzira na njezino uređenje«. Stoga je Horvat svojim tekstom nastojao uvjeriti svijet kako hrvatski narod želi živjeti u »prijateljskim odnosima sa svim svojim susjedima« i izjednačiti sve kao jedini važni zadatak u suvremenosti, sudržavljane bez obzira na podrijetlo i vjeru te se nada da će svijet shvatiti hrvatski položaj, »bez obzira na privremenu podjelu svieta u tabore«, i opravdanost opstanka hrvatske države u međunarodnoj zajednici.

Horvatu je izvjesna skupina, kako sam piše, nudila da preuzme vođenje prevratničkog pokreta u Hrvatskoj, što je on otklonio. U dnevniku o tome svjedoči:

ja kao i mnogi drugi, napose mlađi pristaše pokreta bili smo rezervirani u većini stvari i pojava u pokretu, ali smo držali očuvanje države – a nismo imali krivo – kao jedini važni zadatak u suvremenosti. Sva druga pitanja imala su doći u rješavanje nakon rata bilo to s pokretom, bez njega ili protiv njega. Napose se nismo slagali sa stranačkim gledanjem izvjesne skupine u pokretu, koja je počela identificirati pojmove: ustaštvo i hrvatstvo. Nažalost mnogima od tih nije ni sada jasno, da je hrvatstvo i kao pojam i kao sadržaj životnog djelovanja iznad ustaštva i trajne vrijednosti, dok je ustaštvo u smislu povijesnog razvoja samo jedna, možda čak i veoma kratkotrajna etapa. (Mi izbjeglice, 70) Dodaje, ljudski razumljivo, da je takvo mišljenje zahtijevalo stanoviti razuman oprez: No ne smijemo takvima mnogo zamjeriti, jer oni ustaštvo ne mogu promatrati izvan sebe, a još manje protiv sebe... U istom duhu, samo iz razumljivih razloga rezervirano pisao sam i u Hrvatskoj. Sada one misli iznosim nešto otvorenije. Mišljenje je ostalo isto kao i onda.

Bio je Horvat u svojim dnevničkim zapisima i pismima prijatelju Mirthu još izravniji i kritičniji prema mnogočemu što se u ratnoj Hrvatskoj događalo, a ni za emigrantsko djelovanje pojedinih političkih i vojnih aktera nije nalazio lijepih riječi. Bio je svjestan da je možda i preoštar, ali da govori istinu. Tako npr. piše o stanju emigracije i njezinu odnosu prema Hrvatskoj:

Temeljna je pogriješka sveg dosadašnjeg rada, koji se započimao u emigraciji to, da emigracija ne želi uvidjeti, da je odrezana grana od narodnog debla. Da ona živi i iživljava se sasvim drukčije nego narod u domovini. Da prema tome praktično stanje izaziva učinak, po kojemu lako možemo postati – ako već nismo postali – dva svieta. To je opasnost svake emigracije, ona je izsječak vremena, koja više ne postoje, i zato nema poznatog slučaja, da je ovakva emigracija odigrala kao cjelina ili u svojoj većini ikakvu političku ulogu u narodu. To treba imati pred očima pri svakoj akciji, jer u protivnom ona mora dovesti do neuspjeha. Danas već možemo slobodno reći, da spada u muzej i ustaštvo i seljakovanje. Anahronizam je čitav mentalitet i jednih i drugih i čine neizmjernu glupost i jedni i drugi, kad se pozivaju na pravoriek hrvatskog naroda u svojim sitnim zadjevicama, koje su od svakog realnog gledišta gledano podpuno promašene i besciljne skroz na skroz deformirane ambicije umišljenih patuljaka.

I uz to smo mi uobrazili, da smo borci protiv boljševizma, mi, koji smo boljševizirani u svojim temeljnim nazorima. Kako zvuči groteskno hvalisanje o protivnosti komunizmu u ustima onoga, kojemu je jedini argument batina. Batina ostaje bez obzira, što nije uviek materijalne naravi. Kad ne bi bilo tragično, čovjek bi se mogao smijati do iznemoglosti, ovako ne plače samo zato što ga uz plač muči i osjećaj bljutavosti.

Sve više dolazim do unutarnje spoznaje, da između našeg nacionalizma i boljševizma nema razlike u suštini, razlika je u gradaciji, u putovima, u osobama, razlike su akcidentalne naravi. U biti su obe grupe dopustile da se sve negativizira, upereno je u smjer rušenja, uništavanja svih pozitivnih vrednota. Prvi govore o vjeri, o pripadnosti zapadnoj kulturi, ali to je samoobrana. Duhovne se vrednote zapravo svim sredstvima pobijaju. Analizirajte osobe i doći ćete do spoznaje, da se golema većina zbilja kulturnih ljudi, ljudi koji imaju vlastitu kulturnu fizionomiju, drže daleko od toga. Analizirajte sredstva u borbi, doći ćete do žalosne istine, da su ta sredstva podvale, laž, sumnjičenje, nepriznavanje očitih nadvriednosti, drugim riečima sve prije nego nešto, što bi se moglo kvalificirati kao kulturno barem u liberalističkom smislu, ako već ne i u kršćanskom. A kao glavno: ne priznavanje ni dielka osobne slobode čak ni u mišljenju, tendencija zarobiti čovjeka pojedinca kao obično sredstvo u službi jedne ideologije, ali ideologije, protiv koje čine neoprostive griehe baš oni, koji je najgrlatije i najnepomirljivije izpoviedaju. Zaboravite na razliku rieči: mali čovjek, seljak i radnik i vidjet ćete isto. Upravo katastrofalno isto. Naći ćete kod svih uz razliku naziva potragu za istim objektom, na čiju se grbaču hoće sjesti i učiniti ga domaćom životinjom. Praktična mjera ne zavisi od ideološki postavljenih granica već samo od osobne odvažnosti.

...boljševizam je zapravo pokupio u sistem samo one zasade, koje je našao na zapadu. Metode vlasti boljševizam je naučio od jednog Machiavelia, system laži od Voltairea, koncentracione logore od Engleza, materijalizaciju svih vrednota od zapadnih psihopata, itd. itd. Tomu je dodao iztočnu okrutnost i stari ruski običaj: izvodi operacije s masovnim žrtvama (ruski parni valjak).

Smatrao je Horvat da se boljševizam može pobijediti samo tako da ga pobijamo i svladamo kod samih sebe: ukloniti namrgođenost svih diktatora (boljševička zbilja: dinamizam bez životne radosti), koja je prodrla u ljudske duše, i vratiti se osmjehu vedrine, vratiti ga u obitelj, u čovjeka, u družtvo. Ubiti mržnju, koja nije samo vladavina boljševizma već i nacionalizma, vratiti se ljubavi. (Mirth, 114–121)

U pismu za koje je Karlo Mirth – ne zbog toga što je bilo javno poznato, nego zbog istine koju izriče, različite od dominirajućih emigrantskih izričaja – napisao da je znamenito (Mirth, 121), Horvat je pisao:

Duboko sam uvjeren, da mi lažemo prvo sebi osobno, onda sebi općenito i napokon svietu, ako tvrdimo, da smo mi borci protiv boljševizma. Govorim o hrvatskoj državi, a zaboravljamo, da ta država ne smije biti Moloh, koji proždire svoju djecu. U našoj praktičnoj interpretaciji ona je upravo takva. Mi imamo pogansku interpretaciju države: ona u našoj ideologiji i u aplikaciji ne služi i nema služiti hrvatskom narodu, već obrnuto: narod ima biti njezin rob. Upropastili smo toliko dragih, poštenih, požrtvovnih i divnih života. I lažemo lijući krokodilske suze, da ih žalimo. A u stvari žalimo samo kao izgubljeno sredstvo ambicija, ali nemamo osjećaja suodgovornosti za te gubitke. I to se događa u situaciji, kada je očita ne samo odgovornost već i krivnja kod mnogih.

Sve Horvatove rečenice pokazuju da je realistično gledao na ideološki sudar i politički vrtlog u kojem su se on i toliki drugi našli. Uviđao je promašenost i pogubnost totalitarnih ideologija i sustava, što ga je tjeralo u osobni pesimizam, kojemu je pridonosila i obiteljska situacija. Naime, za njim su u Zagrebu ostale majka, supruga i dvije kćeri, dok su njegova dva sina, hrvatski vojnici, na kraju rata nestali. Pišući o bolu svoje majke, koja ga je othranila a on ne može biti dio njene staračke utjehe i pomoći u životnim potrebama, piše i o zaista teško podnošljivom suočavanju s pomislima na svoja dva sina, za čiju sudbinu, osim najgorih slutnji, nije imao pouzdanog saznanja:

Ali to srce pati i za unucima, koji su trebali postati ljudi, mladi i poletni ljudi. A njihova su tijela možda već istrunula u kakvoj nepoznatoj, na brzu ruku iskopanoj jami hrvatske ili susjedne zemlje, i nikad se neće znati, gdje su ti njihovi grobovi. Ili je možda još nešto strašnije, možda žive negdje životom roba, gorega roba nego se da pomisliti. Možda proklinju u očaju beznađa svoje mlade živote i žele smrt kao jedini spas od muka, koje moraju trpjeti. (Mi izbjeglice, 192)

Unatoč teškom osobnom stanju u kojem se našao daleko, kako je pisao, od svega što voli, Horvat, iako pesimist u pogledu povratka (usp. Mirth, 136), nije se predavao. Smisao je nalazio u stručnom radu i profesionalnoj afirmaciji. Držao je stoga da treba tražiti nove nove načine djelovanja. Jedno vrijeme se dovršilo i trebalo je tražiti put prema novome:

Zaista, jedno se poglavlje u knjizi narodnog života svršilo. U ovaj čas nije važno, kako se svršilo. Neka o tome donese sud onaj, tko bude u budućnosti pozvan da sudi i osudi. ... Pustimo da se i kod nas odpočne novo poglavlje u knjizi našeg života. Nastojmo, da to poglavlje bude suglasno s onim, koji izpisuje hrvatski narod u domovini. ...To što ostaje jest hrvatski narod i njegovi pravedni interesi. (isto, 255)

Držao je potrebnim ostvariti »koncentraciju svih nacionalnih snaga« iako je dobro cijenio da »dinamičnost komunističkog naleta nanijet će nam neprocjenjive štete«, »zadat će nam teške rane, koje ne ćemo dugo vremena izliječiti«. Ipak, vjerovao je da će »taj se nalet slomiti« te da dva najveća hrvatska neprijatelja – boljševizam i velikosrpstvo – ipak neće nadjačati nacionalno svjesno hrvatsko seljaštvo, vezano za svoju zemlju: »Ostat će hrvatski narod sa svojim preoranim grobovima. A iz tog preoranog tla niknut će nova biljka. I ta će biljka donieti novi plod – hrvatsku slobodu.« (isto, 259 i 264)

Osim što je vrlo uvjerljivo opisao dramu izbjeglištva, život u izbjegličkom logoru opterećen ne samo neizvjesnom budućnošću nego i bolom zbog gubitka domovine i članova obitelji, Horvat vrlo uvjerljivo i promišljeno opisuje nacionalno stanje nakon prevrata, njegov tadašnji položaj u novim vojnim i strateškim odnosima. Pri tome nije polagao velikih nada u mogućnosti izbjegličke emigracije, posve se slažući sa stavovima koja mu je u pismima iznosio Karlo Mirth:

Ta to nije ni emigracija. Skup izbjeglica, koji su spasavali glave. Sada, da umanje biedu svojega položaja, hoće sebi i drugima sugerirati da jesu neki faktor. Uostalom ta emigracija ima samo jedan glavni grieh. Misli, da bez nje, njezinog rada, njezine unutarnje vriednosti hrvatski narod ne može. Ali to je laž. Ne samo da može, nego moramo moliti Boga, da može. Jadan je narod, kojega sudbina zavisi o nekolicini pojedinaca dvojbene vriednosti. Ja molim Boga, da hrvatski narod stekne tako čvrst položaj, da više ne bude zavisan o ovom ili onom pojedincu. Da se zatire trag svim vođama hrvatskog naroda’. S tim ne velim da njegovi sinovi budu bez vriednosti. ... Ova emigracija nema osjećaja domoljublja, iako o njemu neprestano govori. Za nju je pojam domoljublja udružen u neodvojivu cjelinu s osobnim prohtjevima. Zato se patriotizam očituje samo javnim manifestacijama. One su zapravo postale bitni, a većinom i jedini dio patriotskih djela. Ne uzmite mojih rieči krivo. Ni ja načelno ne osuđujem sudjelovanje u zajednici interesa. Ali sada ga osuđujem. Sada moramo malo zaboraviti na sebe. Ne na svoje opravdane potrebe, na svoje pravo na život, već na svoje ambicije. Moramo željeti, da narod može bez nas. I nastojati, da mi možemo bez njega. Da nam se ne ovije oko vrata teret, da ne možemo živjeti bez naroda. Nema dvojbe, danas mogu biti od prave koristi hrvatskom narodu samo oni, koji bez njega mogu. Ne tumačite to krivo. Za mene je to jasno. Gledam kako ljudi upravo ne mogu lučiti opće dobro od svojih uspomena... (Mirth, 110)

Horvat je očevidac, svjedok iz prve ruke, pa su stoga njegove ocjene stanja što ga je iskusio na vlastitoj koži tim uvjerljivije. Iako piše na temelju vlastitih prilika i stanja svoga vremena, njegovi zaključci zapravo su općenito vrijedni i dragocjeni svakom vremenu. Duboko je promišljao one teme koje zbog njihova obuhvata i posljedica volimo nazivati velikima, koje su univerzalno prisutne uvijek i svugdje. Tako npr. realistično piše Mirthu o napastima koje prate vlast:

Vlast privlači ljude sumnjivih namjera.Oni prema njoj lete kao mušice na svijetlo. A to čine zato, što je blizina vlasti veoma privlačna, ona pruža mnogo različitih prigoda, da se ostvare ambicije ili da se je iskoristi u svrhe, koje nisu uvijek čiste. (Mirth, 110)

Stoga je Horvat, u svojoj osobnoj nedaći, bio marljiv u svakodnevnom radu i onim aktivnostima koje, nasuprot velikim temama, zovemo malim stvarima. Tako je, primjerice, iako bez formalne glazbene naobrazbe, u izbjegličkom logoru u Fermu sudjelovao u sastancima akademske skupine koja se nazivala Hrvatsko akademsko društvo. Također je ondje okupio i vodio pjevački zbor Jadran, koji pod imenom Hrvatski pjevački zbor Jadran i danas djeluje u Buenos Airesu, pa je čak i skladao. Priređivači u Predgovoru Horvatove knjige navode »neke od najvažnijih« njegovih skladbi, napisane u logoru u Fermu: Oda ljubavi, Molitva na svršetku dana, oče naš, Oda životu, Četiri vijenca narodnih pjesama za višeglasni mješoviti zbor, Ave Maria, Molitva Gospodinu, Gospodine Ti vidiš muku moju, za peteroglasni mješoviti zbor, Domine non sumus dignus, pričesna molitva za četveroglasni mješoviti zbor, Oda smrti za šesteroglasni mješoviti zbor, posvećena svibanjskim žrtvama 1945., te Beata Maria Virginis, misa u čast zagrebačkom nadbiskupu Stepincu. (Mi izbjeglice, 16)

Nakon čitanja ove knjige zaključak o čovjeku i stručnjaku Stjepanu Horvatu nameće se sam po sebi. Ukupni stav i djelovanje toga nekadašnjeg rektora Hrvatskoga sveučilišta pokazuju da je bio izniman, vrijedan i nadasve pametan čovjek. Knjiga Mi izbjeglice, uzorno priređena, vrijedan je spomenik ne samo o njezinu piscu, njegovoj sudbini i promišljanjima nego i slika jednoga vremena, teškoga ratnoga i poratnoga tereta i muka koje su se uz tragične posljedice sručile na Horvata i stotine tisuća drugih, zapravo na čitav hrvatski narod.

Damir Zorić, povjesničar i etnolog. Potpredsjednik Matice hrvatske i predsjednik Vijeća Matice hrvatske u Bosni i Hercegovini, prije višekratno njezin gospodarski tajnik. Nakon asistenture na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obnašao je dužnost potpredsjednika Županijskog doma Hrvatskog sabora, predstojnika državnog Ureda za prognanike i izbjeglice, veleposlanika RH u BiH, a poslije radio u privatnom sektoru (tvrtka Agram) te kao glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca. Profesor je na Sveučilištu u Mostaru.