Zašto su trebale 23 godine za podizanje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu?

Priča o izgradnji spomenika kralju Tomislavu počinje 1924. godine, osnivanjem Odbora koji je pokrenuo aktivnosti sa svrhom da to bude uvod u proslavu tisućugodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva. To je bila zamisao zagrebačkog odvjetnika dr. Milana Dečaka (1883–1968). On je u kolovozu 1924. osnovao Odbor za podignuće spomenika kralju Tomislavu te uspješno krenuo s prikupljanjem financijskih sredstava. Kada su u srpnju 1925. u novu vladu ušli predstavnici Hrvatske seljačke strane bilo je moguće intenzivirati aktivnosti vezane uz proslavu tisućite godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva.

Odbor za podignuće spomenika kralju Tomislavu bio je ustrojen tako da su uz središnji odbor djelovali: umjetnički, novinarski, financijski, gospojinski i revizijski odbor, što je bio preduvjet za uključivanje većeg broja utjecajnih ljudi. Predsjedniku Milanu Dečaku zamjenik je bio Šandor Alexander, poznati zagrebački industrijalac i dobročinitelj. Tajnik je bio Stjepan Lepe, a blagajnik Milan Stilinović. Od povjesničara su u novinarskom odsjeku djelovali dr. Vjekoslav Klaić i dr. Rudolf Horvat, koji je iste godine u izdanju Odbora objavio brošuru Tomislav, prvi kralj hrvatski. Zanimljivo je da je nacrt korica te knjige prikazivao mogući izgled spomenika kralja Tomislava na visokom obelisku koji je osmislio slikar Ljubo Babić, inače također član središnjeg odbora za podizanje spomenika. Rudolf Horvat je osmislio brošuru kako bi popularizirao povijest kralja Tomislava, a prodaja je trebala biti jedan od izvora financiranja podizanja spomenika.

Kada je Stjepan Radić u jesen 1925. postao ministar prosvjete dao je potporu obilježavanju tisućugodišnjice Hrvatskoga Kraljevstva. Na drugoj strani inicijatori postavljanja spomenika kralju Tomislavu koristili su se svakom prigodom za prikupljanje novca. Iskoristili su čak i rođendan kralja Aleksandra Karađorđevića te u prostorijama zagrebačkoga »Kola« 19. prosinca 1925. organizirali proslavu kraljeva rođendana s glazbeno-umjetničkim programom, iz čijih se ulaznica prikupio pristojan financijski iznos, što je bio preduvjet da se krene prema postavljanju kamena temeljca.

Posljednjeg dana u 1925. godini u zagrebačkoj katedrali je pred tisuću ljudi zagrebački nadbiskup Antun Bauer blagoslovio kamen temeljac za novi spomenik, koji je ostavljen na čuvanje Riznici zagrebačke katedrale, a na ceremoniji blagoslova je govorio povjesničar Vjekoslav Klaić, koji je istaknuo kako treba njegovati hrvatsku svijest, jer »mi Hrvati uza sve brojne vrline i krijeposti nijesmo uvijek tako čvrsti, nepokolebivi i ustrajni, kako smo to pokazali ove jubilarne godine«.

Pri oblikovanju ideje o izgledu spomenika vrlo aktivan je bio umjetnički odbor kojemu je predsjednik bio hrvatski kipar Robert Frangeš-Mihanović (1872–1940). On je otklonio mogućnost da kip kralja Tomislava bude na visokom obelisku te je osmislio predložak spomenika kralja na konju.

Zamisao je bila da spomenik kralju Tomislavu postane najveći ikada podignuti spomenik u Zagrebu. Pojačani apetiti trebali su sve veća novčana sredstva. Snalazili su se na razne načine pa su 1926. iskorišteni euharistijski kongres u Chicagu i velika izložba u Philadelphiji. No kada je Stjepan Radić od travnja 1926. prestao biti ministar, javne akcije vezane uz prikupljanje financijskih sredstava za podizanje spomenika su u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nailazile na sve veće zapreke državnih vlasti kojima su se pridružile kreditna i agrarna kriza. Uz to su velike poplave Dunava, Save, Drave utjecale na manji priljev novca. Osim toga članovi Odbora su osmislili da se 29. listopada kao dan odcjepljenja od Austro-Ugarske Monarhije proglasi Tomislavovim danom, na koji bi se u cijeloj državi prikupljali novčani prilozi za podizanje spomenika kralju Tomislavu.

Aktivnosti su ubrzo proširene izvan Zagreba, no nije poznato u kojim su sve gradovima osnivani pododbori za podignuće spomenika hrvatskom kralju Tomislavu. Postoji podatak da je 1926. takav pododbor djelovao u Osijeku, a vodio ga je dr. Julije Kaiser (1884–1941). Za razliku od gradova koji su davali potporu, na selu nije bilo većeg odjeka prikupljanja novaca. Tomu je pridonijela negativna politička poruka u novinama Hrvatske seljačke stranke Dom u jesen 1926. te je akcija oko skupljanja novca prikazana kao aktivnost gospode, a u nepotpisanom članku tražilo se da se novac za spomenik trenutačno preusmjeri prema opismenjavanju, prehrani gladnih i sanaciji sela nakon poplave.

Na drugoj skupštini središnjeg odbora za podizanje spomenika kralju Tomislavu održanoj 5. srpnja 1927. odlučeno je da će se odbor pretvoriti u Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu, pa je to ujedno bila prva skupština novoosnovane udruge. Na čelu društva je ostao Milan Dečak, potpredsjednik je bio Šandor Alexander, blagajnik Milan Stilinović, tajnik Stjepan Leppe, na čelu novinarskog odsjeka bio je književnik Milutin Mayer, dok je na čelo odsjeka za agitaciju izabran Gjuro Kumičić.

Iako je bilo raznih razmišljanja o lokaciji spomenika, neodlučnosti su riješene dogovorom da se spomenik kralju Tomislavu postavi na nekadašnjem Trgu Franje Josipa I., koji je nakon Prvoga svjetskog rata dobio ime Trg I, da bi na sjednici zagrebačkoga gradskog zastupstva 12. studenoga 1927., na prijedlog Vjekoslava Heinzela, dobio današnje ime: Trg kralja Tomislava.

Nakon rješavanja odluke o lokaciji trebalo je dogovoriti i autora koji će izraditi spomenik. Podnačelnik grada Zagreba, a ujedno i predsjednik novinarskog odsjeka Milutin Mayer predložio je da se izrada spomenika povjeri Robertu Frangeš-Mihanoviću, što je prihvaćeno.

Sve je upućivalo na to da će spomenik biti brzo postavljen, a neki su gradovi donirali pristojne iznose, primjerice Split i Brod po 10.000 dinara, a Osijek 5.000 dinara. Uz to su i u Zagrebu osmišljavane razne aktivnosti poput manifestacije »Cvjetni korzo« u zagrebačkom parku Maksimir, koju je navodno posjetilo 30.000 Zagrepčana. Tom je prigodom prikupljeno 125.000 dinara za spomenik, što je realno moglo ubrzati izradu spomenika, no baš tada su se javili problemi, od toga da je umro Vjekoslav Klaić, a Rudolf Horvat je istupio iz Društva i prestao pružati potporu kao povjesničar.

Uspostavom diktature 1929. onemogućene su nove aktivnosti za prikupljanje novca. Predsjednik Dečak se pasivizirao te je aktivnosti Društva preuzeo njegov zamjenik Šandor Alexander, no on je umro već 17. prosinca 1929. pa su aktivnosti privremeno bile zaustavljene.

U međuvremenu se radilo i na prijedlozima što će sve biti postavljeno uza spomenik kralju. Dubrovački odvjetnik Nikola Zvonimir Bjelovučić je predložio da se postave dva reljefa na podnožju spomenika na kojima bi bili lik humskoga kneza Mihajla Viševića te prikazi Dubrovnika i Boke kotorske, čime bi se pokazalo kako je Tomislav na tim područjima imao vlast.

Kipar Robert Frangeš-Mihaljević je vrijedno radio pa je već u siječnju 1930. spomenik kralju Tomislavu bio potpuno dovršen u sadri te ga je samo trebalo izliti u bronci. Javili su se problemi ne samo vezani uz visoke troškove lijevanja nego i zbog toga što je nedostajalo bronce. Svi stari brončani topovi su iz Hrvatske nakon završetka Prvoga svjetskog rata bili povučeni u Kragujevac, gdje se nalazila tvornica oružja. Predsjednik Dečak, koji se ponovo aktivirao, pokušao je prikupiti broncu na razne načine. Uspjelo mu je dobiti i pomoć u iznosu od 50.000 dinara od Josipa Mikuličića, talijanskoga generalnoga konzula u Zagrebu, a jugoslavenski general Svetomir Matić je uspio nagovoriti kralja Aleksandra da daruje stare topove iz Kragujevca u zamjenu za tajni sporazum kojim bi mu gradska općina Zagreba darovala vilu Pongratz kao zagrebačku rezidenciju. Tako je u Zagreb u ožujku 1930. dopremljeno pet tona bronce, no to nije bilo dovoljno.

Spomenik kralju Tomislavu, foto: Mirko Cvjetko

Nastavljeno je s prikupljanjem novca pa je na godišnjoj skupštini Društva 7. travnja 1930. iskazano da je prikupljeno 566.468 dinara, no ni to nije bilo dovoljno. Dodatni je problem bio pritisak da se promijeni sadržaj reljefa na budućem podnožju spomenika. Najprije je odlučeno da se napravi prikaz Splitskoga crkvenog sabora, no na kraju je dogovoreno da se ipak izradi prikaz »izmirenja«, tj. pokušaj kralja Tomislava da pomiri srpskog kneza Zahariju i bugarskog cara Simeona uz pružanje ruke obojici. Kipar Frangeš-
-Mihanović je to realizirao tek u jesen 1938. godine.

Osim toga 1931. se javio i problem lijevanja spomenika, za koji je trebalo 8 tona bronce, a na raspolaganju je bilo samo 5 tona. Lijevanje u 26 dijelova je započeo obrtnik Zvonimir Oblak, no sve je trajalo dulje nego što se mislilo, među ostalim i zbog nemogućnosti da se novac za spomenik podigne s računa Prve hrvatske štedionice pa je tijekom 1933. skupljan dodatni novac koji je stavljan na račun Poštanske štedionice. Lijevanje se pokazalo skupljim od pretpostavljenog troška, a kada je 1933. ponestalo bronce, ona je neuspješno zatražena od ministarstva vojske u Beogradu te je morala biti kupovana na razne načine. No na kraju je bronca prikupljena pa je u rujnu 1933. spomenik bio izliven.

Javio se i problem pri izradi postolja za konjanički spomenik, što je koštalo 800.000 dinara, a taj iznos Društvo nije imalo na raspolaganju. Nije imalo smisla da se spomenik nalazi deponiran u atelijeru pa je 1935. bio privremeno izložen na prostoru Rokova perivoja u Zagrebu. Mnogi su posjetitelji izrazili pozitivno mišljenje o njemu pa je javnost postala sklonija ubrzavanju njegova postavljanja.

Osim toga uvidjelo se kako zagrebačko gradsko poglavarstvo nema nadležnost za davanje dozvole vezano uz mjesto postavljanja spomenika te je zaključeno da to mora odobriti Ministarstvo prosvjete u Beogradu. Uz to je postojao velik otpor financiranju postolja koji su pružili članovi Društva Zagrepčana, a njih su aktivno podupirale frakcije Hrvatske seljačke stranke. Uz to je izgradnju postolja spomenika usporila i činjenica da je bilo onih koji su smatrali da kralj Aleksandar, koji je ubijen u atentatu, mora dobiti spomenik u Zagrebu prije kralja Tomislava.

Iako je bio određen trg na koji će biti postavljen spomenik, nije dogovorena mikrolokacija pa je došlo do razilaženja u mišljenju oko toga. Uz to su se pokrenule i rasprave oko izgleda postolja. Predlagano je da se uključe pojedini dijelovi domovine kako bi postolje bilo što bogatije. Tako je dogovoreno da Dalmacija donira mramor, a Moslavina granit.

Bez obzira na to što još uvijek nije bilo dogovoreno gdje će točno biti postavljeno postolje za spomenik javljale su se nerealne megalomanske ideje koje se ni organizacijski ni financijski nisu mogle pratiti – od toga da se uz spomenik kralju Tomislavu podigne kip Croatie tj. Hrvatice sa srpom do ideje da se na Trgu kralja Tomislava načine i figure svih Tomislavovih prethodnika koji su trebali biti postavljeni sučelice kraljevoj figuri. Javila se i zamisao da se u obližnji Umjetnički paviljon smjesti Milenijski muzej sa sadržajima iz stare hrvatske povijesti te bi na taj način cijeli Trg kralja Tomislava na neki način postao nešto poput »Valhale« za Hrvate.

Reljefi za postolje spomenika dovršeni su tijekom 1938. godine te se smatralo da je realno podizanje spomenika do ljeta 1939. No iznenada je došlo do nepotrebnih razilaženja oko niza detalja – od mikrolokacije do toga u kojem će smjeru biti okrunjena glava kralja Tomislava. Zagrebačko gradsko poglavarstvo je 21. listopada 1939. izdalo građevinsku dozvolu, no uvjet je bio da spomenik bude podignut na polukružnom proširenju, nasuprot središnjem ulazu u zgradu Glavnoga kolodvora, uz obronak parka. Tadašnje stanje toga prostora ne bi moglo prihvatiti planirane gabarite postolja pa je dogovoreno da se taj prostor poveća i ojača prema sugestijama kipara Frangeš-Mihanovića. U dvojbama i svađama su sudjelovali Društvo za izgradnju spomenika kralju Tomislavu, Društvo Zagrepčana, banska uprava i zagrebačko gradsko poglavarstvo, a protivnik postavljanja spomenika postao je i ravnatelj Konzervatorskog ureda Gjuro Szabo, koji se koristio svojim utjecajem da onemogući daljnje aktivnosti. Svi su ti prijepori utjecali na to da je u prosincu 1939. zaustavljena gradnja postolja iako je već bila iskopana jama te započeto cementiranje. Osim toga kipar Frangeš-Mihanović je obolio te je umro već 12. siječnja 1940. godine. Njegov je rad nastavio arhitekt Bruno Bauer. U međuvremenu je nabavljen granit iz Švedske, od kojega je načinjeno postolje od 112 komada u radionici Ignjata Franza. Iako se smatralo da je sada sve više-manje gotovo, javile su se nove polemike oko spomenika te su u rujnu 1940. zaustavljeni radovi. Uz to je odlučeno da se spomenik podigne na brežuljku pa su izgrađeni temelji morali biti srušeni, što je dodatno trošilo novac.

U travnju 1941. uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, čije su vlasti u lipnju potvrdile da se spomenik izgradi na obronku od dovezene zemlje na današnjoj lokaciji. Sve je upućivalo na to kako će spomenik kralju Tomislavu biti postavljen u srpnju pa se već razmišljalo o scenariju za njegovo otkrivanje, no sve se odugovlačilo do ljeta 1942., kada je postolje dovršilo Građevinsko poduzeće Greiner. Kako je bilo ratno doba, nije bilo dovoljno novca za postavljanje spomenika na postolje, a tome su pridonijele i svađe te zahtjev Društva Zagrepčana na osnovi kojega je vlada NDH donijela odluku kojom su poništena prijašnja rješenja zagrebačkoga gradskog poglavarstva, obustavljeni daljnji radovi i zatraženo preispitivanje projekta. Jedino što se napravilo je bilo to da su zatrpane jame oko postolja, koje je ostalo u takvom stanju do 1945., kada su nove komunističke vlasti na njemu postavile crvenu zvijezdu.

Društvo za podizanje spomenika kralju Tomislavu zamislilo je izdati spomen-knjigu u kojoj su trebale biti prikazane sve aktivnosti, s imenima donatora u zemlji i inozemstvu, s imenima svih koji su se zauzeli da se prikupi iznos od dva milijuna dinara, koliko je u spomenik uloženo. U izgradnju spomenika je uložen golem napor, ali zbog stjecaja raznih okolnosti (velikosrpske politike do 1941., ratnih okolnosti, Dečakove uloge kao sokolaša) spomenik nije bio podignut ni u razdoblju između 1941. i 1945., a spomenica nikad nije bila napisana pa javnost nije mogla biti upoznata s poteškoćama oko izgradnje spomenika.

Trebalo je pričekati listopad 1947. za postavljanje spomenika kralja Tomislava na postolje na današnjoj lokaciji i to s glavom okrenutom prema onima koji su dolazili vlakom u Zagreb, što nije bilo u skladu sa zamislima autora kipa. Uz to je na ploči postolja postavljen tekst koji je bio drugačiji od natpisa kakav su zamislili inicijatori postavljanja spomenika. Godine 1947. je na prednjoj strani pisalo: »Tomislav, prvi među hrvatskim vladarima ujedinio je svoja plemena u jednoj državi, te se godine CMXXV proglasio kraljem. Vladao je od Drave – Jadrana nad gradovima Splitom, Zadrom, Trogirom i nad otocima od Krka i Raba do Visa, Brača i Korčule. Pobjednosno je ratovao u Panoniji, na Dravi i Apuliji. Kao Ljudevit Posavski stotinu godina prije njega u borbi protiv Franaka, i Tomislav je djelovao u Savezu sa Srbima, simbolično naslućujući jedinstvo Jugoslavenskih naroda.« Taj je natpis došao na mjesto jednog od reljefa Frangeš-Mihanovića, a 1991. je maknut.

Inače je Frangeš-Mihanović za života izradio reljefe »Krunidba Tomislava« i »Splitski sabor«, koji su trebali biti postavljeni na postolje. Godinu dana nakon smrti autora je 1941. postavljen njegov reljef »Krunidba Tomislava«. No ubrzo nakon postavljanja spomenika kralju Tomislavu 1947. taj je reljef skinut kao politički nepoželjan i zamijenjen brončanim reljefima »Mornarica« kipara Ivana Sabolića i »Mirenje« Želimira Janeša. Tek 1991. su reljefi Sabolića i Janeša uklonjeni te pohranjeni u dvorištu palače Grlečić-Jelačić na Gornjem gradu. Zamijenjeni su originalnim reljefima Frangeš-Mihanovića, čiji su brončani odljevci napravljeni prema sadrenim modelima pohranjenima u Gliptoteci. Oni su bili primjereniji konjaničkoj figuri te su zajedno s hrvatskim grbom postavljeni na spomenik 1991. godine. Time je ispravljena nepravda prema kiparu Robertu Frangeš-Mihanoviću i njegovim zamislima. Godine 2001. su skulptura kralja Tomislava, reljefi i postolje detaljno pregledani te restaurirani.

Tako današnji putnici koji dolaze vlakom među prvim dojmovima našega glavnoga grada vide obnovljeni spomenik kralju Tomislavu, koji na neki način utjelovljuje dugi put hrvatske državnosti od stvaranja hrvatskih kneževina u 7. stoljeću, nastavljen u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj u 9. stoljeću te u Hrvatskom Kraljevstvu uspostavljenom u 10. stoljeću, čiji je prvi kralj bio Tomislav, vladar koji je pod svojom upravom okupio hrvatske zemlje od Jadrana do međurječja Save i Drave postavši tako simbolom ujedinjenja i za buduće naraštaje.

Literatura

Mira Kolar-Dimitrijević, »Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. do 1947. godine«, Povijesni prilozi 16 (1997): 243–307.

Mira Kolar-Dimitrijević, »Zagreb i izgradnja spomenika kralju Tomislavu (U povodu pola stoljeća otkrivanja)«, u: Prvi hrvatski kralj Tomislav (zbornik radova), Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad – Zagreb, Općinsko poglavarstvo Tomislavgrad, Zagreb, 1998: 281–305. (s objavljenim prijepisima dokumenata)

Snješka Knežević, Zagrebačka zelena potkova, Školska knjiga, Zagreb, 1996: 280–289.

Frangeš-Mihanović, Robert. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 15. 11. 2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/franges-mihanovic-robert>.

Filip Šimunjak, Kip kralja Tomislava u Zagrebu – spomenik četiri režima, https://povcast.ffzg.unizg.hr/kip-kralja-tomislava-u-zagrebu-spomenik-cetiri-rezima/ – pristup ostvaren 2. 11. 2024.

https://kraljtomislav.hazu.hr/ -– pristup ostvaren 2. 11. 2024.

Mira Kolar-Dimitrijević je umirovljena redovita profesorica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bila je arhivistica u Arhivu grada Zagreba, istraživačica u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske te profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavna djela: Radni slojevi Zagreba 1918–1931; Radićev sabor: 1927–1928; Mara Matočec, 1993; Povijest Hrvatskog Radiše (1903.–1945.); Povijest novca u Hrvatskoj: od 1527. do 1941.

Hrvoje Petrić je redoviti profesor u trajnom izboru na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Katedre za povijest Sredozemlja, Srednje i Jugoistočne Europe. Glavna djela: Zrinski & Frankopani. 100 godina od povratka u domovinu (koautori: Dragutin Feletar, Nevio Šetić); Ekonomska zbilja je crvena nit povijesti. Hrvatska historiografija i ekonomska historija (koautor: Tomislav Branđolica).