Splitski crkveni sabori (925–928) i salonitanska kršćanska baština

Ne samo po tome što je na prvom mjestu nego i po svome sadržaju i njegovim važnim posljedicama prvi kanon ili odluka Splitskoga crkvenog sabora iz oko 925. godine najvažniji je od svih tada donesenih. Ovdje ga donosimo u hrvatskom prijevodu:

Budući da nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama, i to tako, da se po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinode i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: »Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi«. (Preuzeto iz Klaić, 1972., 33)

Dva su nosiva elementa koja uočavamo u ovom tekstu a koji svakako zaslužuju pozornost u razumijevanju njegova sadržaja:

1. Starokršćanska Salona
kao ishodište i temelj

Prvi element svakako se tiče važnosti i uloge grada Salone, metropole nekadašnje rimske provincije Dalmacije. Posve je izvjesno da je u taj grad kršćanski navještaj dospio već u apostolsko ili najkasnije u prvo poapostolsko vrijeme. Nedvojbeno je taj veliki i važni grad na istočnoj obali Jadrana morao biti odredištem kršćanskih misionara, kako je to bio slučaj i s drugim gradovima Sredozemlja, pa tako onda i onima na njegovim istočnim obalama. Apostol će Pavao u Poslanici Rimljanima (15, 19) istaknuti da je »od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo«, a u svojoj Poslanici Timoteju veli da je Tit, njegov suradnik, »otišao u Dalmaciju« (2 Tim 4, 10). Uz te mogli bismo reći službene vjerovjesnike Radosnu vijest su ovamo donosili i obični vjernici kršćani, prispjeli u Salonu i morem i kopnom, iz ovih ili onih razloga.

Lateran, Bogorodica, sveci: Petar, Ivan Krstitelj, Dujam i papa Teodor

Kršćanstvo je od samih početaka bilo urbanim fenomenom. U tako važnom gradu, dobro trgovački i na svaki drugi način umreženim i sa svojim zaleđem, s Italijom kao i šire i dalje, nije se moglo na duže staze biti bez jasno organizirane crkvene zajednice kakvih je bilo u drugim sličnim sredinama. Nije to sporedna danost u povijesti širenja kršćanstva i Crkve, jer je od samih njezinih prvih početaka vrijedilo načelo Ubi Episcopus, ibi Ecclesia – gdje je biskup ondje je i crkva. I to ne samo u doktrinalno-dogmatskom smislu nego i u onom ustrojbenom kao organizirana zajednica kršćanskih vjernika. Jer, koji bi razlog mogao biti temeljem da se u nekoj sredini skupinu vjernika, pa bila ona i malobrojnom, na duže staze ostavi bez starješine, tj. bez biskupa? »Kad sve to uzme u obzir« – s pravom ističe don Slavko Kovačić pozivajući se pritom i na naše starije autoritete – »stvarno se i najkritičnije raspoloženomu povjesničaru nameće zaključak, da je kršćanstvo u rimsku Dalmaciju moralo prodrijeti najkasnije u 2. polovici 1. stoljeća, zacijelo najprije u njezin glavni grad Salonu. Uz to, vodeći računa o činjenici da ʽnemamo nikakvih tvrdih povijesnih dokumenata o počecima kršćanstva u Saloni, a još manje o organiziranoj biskupiji sve do konca 3. st.ʼ (Katić), ali oslanjajući se na činjenicu da je sv. Tit, ʽdinamični Antiohijacʼ (Rogošić) i Pavlov najbliži suradnik, putovao u Dalmaciju, nedvojbeno u vjerovjesničkomu i organizatorskomu poslu, zatim na odličnu prometnu povezanost, a u isto vrijeme vrlo žive trgovačke i kulturne veze Salone s istočnim Sredozemljem i napokon na prodornost tadašnjih kršćanskih vjerovjesnika, s punim pravom smijemo pretpostaviti da je u tome gradu barem do kraja 1. ili najkasnije do prve polovice 2. stoljeća postojala organizirana crkvena općina ili biskupija.« (Slavko Kovačić, Sveti Dujam..., str. 13) Njezin svakako najpoznatiji biskup bio je Dujam (Domnius, Domnio, Duymus, Doimo, Duje).

Toma Arhiđakon o sv. Dujmu u Salonitanskoj povijesti

Solin, Manastirine, bazilika

Splitska katedrala, novi oltar s prikazom mučeništva sv. Dujma

Oblikovanje dakle organizirane kršćanske zajednice koja se mogla s pravom dičiti hrabrim svjedočanstvom vjernika iz svoje sredine – i laika i klerika – među kojima i onim najpoznatijim biskupa Dujma, uklapalo se i u Saloni u opći proces razvoja crkvenoga teritorijalnog ustroja koji se, i to tijekom prvih pet stoljeća kršćanske povijesti, razvijao od skromnih početnih oblika pa sve do onoga razgranatoga biskupijskog, metropolitanskog i nadmetropolitanskog sustava. Čini se posve razumljivim da se u tom procesu razvio i dovršio najprije biskupski ustroj crkvenih zajednica tako da je već u drugom stoljeću na čelu svake od njih sa sjedištem u gradu bio njihov vlastiti biskup. Na taj se razvoj nastavio zatim onaj drugi – spontanog povezivanja biskupija pojedinih pokrajina koje je konačno institucionalizirano u novome metropolitanskom, pa čak i nadmetropolitanskom sustavu. Metropolitanski položaj jednog od biskupa u određenoj pokrajini rađao se redovito kao nova realnost koja je određeno vrijeme već postojala i koja nije bila plodom službene odluke više crkvene razine vlasti. Ona se rađala, razumije se, u glavnim gradovima pojedinih pokrajina – metropolama – te su oni s vremenom postajali crkvenim metropolitanskim sjedištima.

Takav razvoj će nedvojbeno snažno podupirati i svijest pojedinih biskupa sa sjedištem u glavnim gradovima – metropolama – o njihovoj odgovornosti ne samo za svoju biskupiju nego i za druge biskupije u drugim gradovima njihovih pokrajina, ali također i praksa sastajanja svih biskupa iz pojedine pokrajine na zajednička zasjedanja – pokrajinske sabore ili sinode, kako bi se na njima međusobno savjetovali i donosili rješenja za važna pitanja crkvenog života svojih biskupija. Konačno, nipošto u svemu tome nije zanemariva i činjenica da su pojedina metropolitanska biskupska središta gajila i snažan kult svojih svetaca zaštitnika te štovanje njihovih relikvija čuvanih u njihovim katedralnim crkvama.

Sva tri nabrojena čimbenika nalaze u Saloni svoje mjesto i jasno utemeljuju njezin neosporiv metropolitanski položaj. To je danost koja je »rezultat činjeničnog stanja, koje je moglo biti samo (naknadno) ratificirano od strane papinstva i to kada ono ima posebniji interes da naznači svoju jurisdikciju u Dalmaciji ili na području zapadnog Ilirika« (Ivica Musa, Pitanje..., str. 291). Salonitanski su biskupi već u prvoj polovici 5. stoljeća, a možda i prije, imali stvarnu metropolitansku vlast i odgovornost, a u 6. stoljeću će im se pridavati i nadbiskupski naslov, što je u ono doba značilo još i višu crkvenoupravnu razinu.

Solin, Manastirine, grob svetog Dujma

Magister Otto, reljef s prikazom sv. Staša, sv. Dujma i sv. Petra (nad sjevernim ulazom u zvonik splitske katedrale)

2. Blaženi Dujam, biskup i mučenik

Drugi element koji u gore navedenom kanonu splitske sinode privlači našu pozornost jest spominjanje blaženog Dujma koji je, kako se tu kaže, od apostola Petra bio poslan u Solin tj. Salonu (... beatus Domnius ab apostolo Petro prediacare Salonam missus est...). Ima to svoju jasnu težinu i opravdanje. U temelju takvog postupanja leži nedvojbeno mnogostoljetna čvrsta tradicija, odnosno uvjerenje da je salonitanski biskup Dujam doista bio učenikom apostolskog prvaka sv. Petra i da ga je on poslao da naviješta evanđelje u ondašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji, odnosno u njezinu glavnom gradu Saloni.

O tome kad je živio, podnio mučeništvo, o mjestu čašćenja njegovih relikvija te gdje se one nalaze potkraj 19. i početkom prošlog, 20. stoljeća, vodile su se žestoke rasprave, potaknute rezultatima arheoloških istraživanja našega don Frane Bulića. Ona su osporila tu legendarnu srednjovjekovnu tradiciju koja je salonitanskog mučenika Dujma koji da je po njoj bio Sirijac proglasila učenikom apostola Petra a koji ga je prije svoga dolaska u Rim, još dok je upravljao crkvom u Antiohiji, poslao naviještati evanđelje u Dalmaciju. No rezultati Bulićevih arheoloških iskapanja u Saloni te drugi njegovi kritički znanstveni izvodi osporili su tu drevnu tradiciju i pokazali da Dujam nije mogao biti učenikom svetog Petra, jer je živio u Dioklecijanovo doba te podnio mučeništvo u Saloni 10. travnja 304. godine. S time u vezi otpada i mišljenje da je on bio prvi salonitanski biskup.

Ono što sigurno jest da je sv. Dujam prvi po imenu poznati salonitanski biskup i ujedno i najslavniji salonitanski mučenik, čije djelovanje potvrđuju povijesna vrela. »Njega su« – ističe također Slavko Kovačić – »Salonitanci i uopće Dalmatinci toliko častili, da su s vremenom izgubili iz sjećanja sve druge biskupe njegove prethodnike iz vremena skromnih početaka i polaganog razvoja svoje Crkve tijekom prvih stoljeća pa stoga upravo njega povezali s apostolom Petrom. Uostalom, on je živio u vrijeme, kad je ta Crkva bila već zrela, vrlo brojna te dala mnoge mučenike. Osim toga samo devet godina nakon njegove smrti kršćanstvo je dobilo punu slobodu i jednakopravnost s rimskom i drugim religijama pa je salonitanska crkva mogla u miru i sigurnosti razviti njegovo štovanje, uresit mu grob i grobove nekih drugih slavnih mučenika iz svoje sredine, iznad tih grobova napokon podići velike bazilike, na više mjesta uklesati u kamen ili složiti u mozaiku njihova imena pa im tako zauvijek sačuvati uspomenu. Tako je glas o Dujmovu mučeništvu i štovanju lakše i brže dopro u druge pokrajine Rimskog carstva, pa nije ništa neobično što je njegov spomendan unesen u Jeronimski martirologij (Martyrologium Hieronymianum).« (S. Kovačić, Sveti Dujam..., str. 15)

Reljef s prikazom Navještenja
(nad južnim ulazom u zvonik splitske katedrale)

Prisege vjernosti splitskom nadbiskupu iz Splitskog evangelijara

Svjedočanstvo je to, potvrđeno i liturgijskim i arheološkim vrelima, o snažnom Dujmovu kultu u Saloni ali i šire, sve do Rima, kamo su njegove kosti prenesene, ali i u ostalim biskupijama prostrane rimske provincije Dalmacije. Liturgijska vrela pa i ona novijeg datuma (od 17. do 20. st.) uvijek su odraz starijih i duboko ukorijenjenih tradicija. Takva dakle vrela: »liturgijski kalendari raznih biskupija i tiskom objavljeni tekstovi njihovih vlastitih svetačkih slavlja u moljenju oficija svjedoče da je sv. Dujam tada bio štovan u svim obalnim i otočkim biskupijama nekadašnje salonitanske i potom splitske metropolije u opsegu koji je ta druga dobila na sinodama održanim u Splitu godine 925. i 928., što znači u svima redom od Kotorske do Krčke« (S. Kovačić, Sveti Dujam..., str. 19). Uz navedeno, neprijeporno važno mjesto u raširenosti Dujmova kulta zauzimaju i hagiografska štiva o njemu i njegovu mučeništvu (Vita odnosno Passio). Ta su štiva uživala veliku popularnost još od kasnoantičkih vremena a napose u razdoblju srednjeg vijeka, prepisivala su se i čitala ne samo u Saloni ili u Splitu nego i u drugim dalmatinskim gradovima. U njima se nazrijevaju »antički literarni predlošci« (Ivanka Petrović, Hrvatska latinska hagiografija..., str. 113), s jezgrenim slojem, koji zacijelo potječu još iz kršćanske starine o tom slavnom mučeniku kojega je vjerojatno već starokršćanska Salona učinila učenikom apostolskog prvaka sv. Petra, koji ga je, kako se stoljećima vjerovalo, poslao u Salonu da tamo naviješta evanđelje, što živo svjedoči o starim zahtjevima Salonitanske crkve koja je za sebe tražila status apostolskog podrijetla, status svoga »apostoliciteta« (Radoslav Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, str. 276).

Konačno, važno mjesto što ga na mozaiku u kompleksu lateranskog baptisterija zauzima sveti Dujam također govori snažno o njegovu ugledu i štovanju i u samome srcu kršćanstva, mnogo prije održavanja splitskih sinoda 925–928. Fama Dujmova mučeništva dospjela do Rima, ondje pohranjene njegove relikvije te općeproširena tradicija o njegovoj povezanosti sa svetim apostolom Petrom, stoljećima su bili snažan argument u govoru o povezanosti salonitanske crkve s rimskom u kojoj je važnost nekadašnjega crkvenog položaja stare Salone i njezinih biskupa bila zasigurno dobro poznata.

Spomen na salonitanske mučenike sačuvan je i nakon propasti toga velikoga grada, i to u nedalekom Splitu, koji će se razviti u novi grad. Tu su od mnoštva mučenika kojima se dičila Salona i njezina okolica, zbog jednostavne nemogućnosti da se svakoga od njih posebno štuje, kao što je to bilo često i drugdje u Crkvi izbor od svih njih pao na dvojicu najštovanijih: na Dujma i Staša. Upravo su zemni ostatci njih dvojice »u teškim prilikama mučnog započinjanja iznova«, preneseni u Split i položeni u bivši Dioklecijanov mauzolej pretvoren u splitsku katedralu (S. Kovačić, Sveti Dujam..., str. 19).

Bula pape Inocenta II. kojom brani prava Splitske crkve

Unutrašnjost splitske katedrale

3. ... da ona crkva i grad, (...) ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama ...

Nije ovdje potrebno ulaziti u nimalo jednostavna razglabanja o početcima Splitske crkve i njezinu odnosu prema salonitanskoj. U našem je fokusu odluka prvoga kanona crkvene sinode iz godina 925–928. »O salonitanskoj crkvi«, istaknut će Radoslav Katičić, »sve od vremena njezina prvog biskupa, svetog mučenika Domnija, pa do napuštanja grada i biskupskoga sjedišta u njemu znamo dosta. Nije to ni približno onoliko koliko bismo htjeli i trebali znati, ali je dosta da sebi predočimo čak i nešto razvedeniju cjelovitu sliku o njoj i njezinu životu u razdoblju od tri stoljeća. Upravo za to kasno doba pred kraj 6. stoljeća znamo i nešto podrobnosti o njezinu životu zahvaljujući očuvanim pismima pape Grgura Velikoga. To su autentična vrela, pa se tako Salonitanska crkva tu nalazi u punom svjetlu povijesti. (...) Može se reći, ako malo preoštrimo izraz, da nam se prema iskazu raspoloživih vrela sva provincija Dalmacija u to doba pokazuje još samo kao Salona. Kao da je skupila u se sve što je u tim teško iscrpljenim i već posustalim vremenima ostalo od velike životne snage te provincije. A i to nije bilo malo. Ali se razabire i mukla tutnjava ugroze od navalnih došljaka što je tada dopirala i do samoga Rima, a carstvo nije imalo snage da joj se djelotvorno suprotstavi. Nije te snage, dakako imala ni Dalmacija, nije Salona, nego je nastupio slom. Ali o tome ne znamo ništa pobliže. Kako, naime, ulazimo u 7. stoljeće, sva nam vrela sahnu, pa su onda sva i presahnula. Znamo tek sasvim pouzdano da slom jest nastupio, da je rimskom redu, pa kako god dotrajalu i oslabjelu, došao kraj. Tamo pak gdje se ipak nastavio u nekakvu kontinuitetu do te je mjere izgubio svoju izvornu razinu, prilagodio se nepovoljnim prilikama, izmijenio se i izobličio, da je u njem sad teško prepoznati ono čega nastavak nedvojbeno predstavlja. Među takva zatočna mjesta ubraja se nedvojbeno i Split, grad nastao u utvrdi Dioklecijanove palače. I on je, kao carski dalmatinski grad, u srednjem vijeku dobio crkveno središte i smatrao svoju crkvu nasljednicom Salonitanske i na toj osnovici tražio i dobio metropolitanska prava nad svom Dalmacijom i Hrvatskom.« (Radoslav Katičić, Ecclesia salonitana..., str. 437)

Mozaik u rimskoj crkvici – oratoriju sv. Venancija prislonjenoj na Lateransku krstionicu

To je za našu temu dovoljno i više nego dovoljno ovdje istaknuti. Iz tog okvira izrastao je prvi kanon splitske sinode o kojem je ovdje riječ. On je višeslojan i u svojoj višeslojnosti sadržajan. Iz njega se jasno iščitava ne samo pozivanje na Salonitansku crkvu, nekoć veliku i sjajnu sve do njezina kraja, nego i poistovjećivanje Splitske crkve s njome jer se upravo ona crkva naziva salonitanskom, a Split predstavlja njezinim baštinikom. Crkveni dakle sabor održan u Splitu 925–928. sazvan na poticaj i molbu hrvatskoga kralja Tomislava, humskoga kneza Mihajla te njihovih prvaka, kao i, s druge strane, na poticaj domaćih biskupa, od kojih su poimence spomenuta samo dvojica najuglednijih, splitski nadbiskup Ivan i zadarski Formin a potom i ninski Grgur, zaključujući u svome prvom kanonu »da ona crkva i grad, (...) ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitanski naslov nad svim njezinim biskupijama«, zapravo zaključio i potvrdio da je metropolija, sada sa svojim sjedištem u Splitu, priznata baštinicom one salonitanske te svih njezinih crkvenih tradicija, uključujući i njezinu nekadašnju ulogu u crkveno-upravnom pogledu, a splitski nadbiskup nasljednikom salonitanskih.

Što bi, doista, drugo, uz crkveni položaj stare Salone te kult njezina najslavnijeg mučenika svetoga Dujma, smatrana učenikom samog apostolskog prvaka svetog Petra, a tako jasno naglašena u tekstu prvoga kanona, moglo biti čvršćim uporištem u donošenju odluke da Split bude sjedište jedinstvene crkvene pokrajine za sve biskupije tadašnje Dalmacije, Huma i cijeloga Hrvatskoga Kraljevstva te da salonitansko-splitskom nadbiskupu bude priznato prvenstvo među svim biskupima mjesnih crkava sa sjedištem na tome velikom prostoru pod vrhovnom vlašću kralja Tomislava? (Usp. Slavko Kovačić, Hagiografski i drugi čimbenici..., str. 260–261).

Literatura

Radoslav Katičić, »ʽEcclesia salonitanaʼ u svojem novom sjedištu do X. stoljeća«, u: Josip Dukić – Slavko Kovačić – Ema Višić-Ljubić, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma, Split, 14–15. svibnja 2004), Split, 2008., str. 435–451.

Radoslav Katičić, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb, 1998.

Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb, 1972., str. 33.

Slavko Kovačić, »Sveti Dujam najslavniji salonitanski biskup i mučenik i njegovo štovanje«, u: Arsen Duplančić – Milan Ivanišević – Slavko Kovačić (ur.), Sveti Dujam, štovanje kroz vjekove, Split, 2004., str. 12–23.

Slavko Kovačić, »Hagiografski i drugi čimbenici u donošenju odluke Splitskoga koncila održanog oko godine 925. o prvenstvu Splitske crkve«, u: Joško Belamarić – Bratislav Lučin – Marko Trogrlić i Josip Vrandečić, Splitska hagiografska baština: povijest, legenda, tekst (Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Splitu od 26. do 27. rujna 2011), Split, 2014., str. 255–269.

Slavko Kovačić, »Pitanje početaka Salonitanske crkve u historiografiji i u sklopu općih spoznaja o procesu širenja kršćanstva na Sredozemlju do sredine 3. stoljeća«, u: Josip Dukić – Slavko Kovačić – Ema Višić-Ljubić, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma, Split, 14–15. svibnja 2004), Split, 2008., str. 17–40.

Ivica Musa, Pitanje metropolitanskog, vikarijatskog i nad-biskupskog položaja Salonitanske crkve, u: Josip Dukić – Slavko Kovačić – Ema Višić-Ljubić, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma, Split, 14–15. svibnja 2004), Split, 2008., str. 289–298.

Ivanka Petrović, »Hrvatska latinska hagiografija i salonitansko-splitska hagiografija sv. Domnija i sv. Anastazija«, u: Josip Dukić – Slavko Kovačić – Ema Višić-Ljubić, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (Zbornik radova Međunarodnog znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice mučeništva sv. Dujma, Split, 14–15. svibnja 2004), Split, 2008., str. 107–167.

Marko Trogrlić, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Bavi se hrvatskom modernom i suvremenom poviješću, poglavito temama iz političke povijesti, ali i crkvenopovijesnim temama. Zajedno sa Stjepanom Matkovićem autor je knjige Političke bilješke Ante Trumbića 1930.–1938. (1430 str.). Od 2019. katolički svećenik. Predsjednik je Književnoga kruga Split.