Slavna proslava slavnoga kralja – tisućʾ godina Hrvatskoga Kraljevstva godine 1925.*

Uskrsnuće kralja Tomislava

^[1]Ime Tomislava kao prvoga hrvatskoga kralja danas je ne­upitna činjenica prisutna u memoriji gotovo svakog Hrvata, no on je do druge polovice 19. stoljeća hrvatskim povjesničarima i hrvatskoj javnosti bio gotovo nepoznato ime iz prošlosti. Kroz stoljeća sačuvan je spomen na kralja Zvonimira kao slavnoga kralja ranosrednjovjekovne Hrvatske, a njegovo je ime i tijekom 19. stoljeća opetovano isticano. Uspomena na Zvonimira nije blijedila, no zahvaljujući radovima povjesničara, poput onoga Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz godine 1881., u prvi je plan sve više dolazilo ime kralja Tomislava, i to kao prvoga hrvatskoga kralja okrunjenog na Duvanjskom polju 925. godine. Kako je to Vjekoslav Klaić istaknuo 1923. godine (Kroz tisuć godina, Zagreb, 1923., 3–4), te se je godine »na prostranom Duvanjskom polju, nadomak razvalinama slavnoga Delminiuma, okupio (...) državni sabor, na kojem bi dobitnik Bugara, dični knez Tomislav proglašen za kralja i ovjenčan krunom po obredu bizantskoga dvora u Carigradu. (...) Tomislav bio je po tom posljednji knez, a prvi kralj hrvatski; za njegova vladanja preobrazila se je Hrvatska, (...), u posve samosvojnu kraljevinu, u suverenu državu. Sve to zbilo se je između godine 912. i 926., dakle pred tisuć godina!«. U pričama poput te Klaićeve prevladavala je priča o Tomislavu kao prvome hrvatskom kralju okrunjenome na općenarodnome saboru na Duvanjskom polju i kao utemeljitelju ujedinjenoga, snažnoga i neovisnoga Hrvatskoga Kraljevstva. Iako u dostupnim izvorima nema spomena o tome kada bi Tomislav uzeo ili stekao naslov kralja i je li uopće bio okrunjen, ipak je povjesničarima u 19. stoljeću to bilo sasvim dovoljno da ga proglase ne samo prvim hrvatskim kraljem, što je očito i bio, nego su zaključili i kako se to sigurno dogodilo baš 925. godine.

Na zamisao o tome da bi trebalo obilježiti tisućitu obljetnicu
Hrvatskoga Kraljevstva došli su 1906. godine utemeljitelji Družbe
»Braća Hrvatskoga Zmaja« Emilij pl. Laszowski
(na slici desno) i Velimir Deželić stariji (na slici lijevo).

Od zamisli do proslave tisućite obljetnice

Za pretpostaviti je kako su svijest o 925. godini kao o početnoj godini slavnoga Kraljevstva Hrvatskoga, kako se tada često govorilo, i približavanje tisućite obljetnice toga događaja utjecali na neke da počnu razmišljati o organiziranju njegova dostojnog obilježavanja. U Europi su u to doba obilježavanja sličnih obljetnica bila posve uobičajena, a stanovnike Zagreba je tada, pa sve do danas, na sjajnu proslavu takve jedne obljetnice podsjećao Umjetnički paviljon na današnjem Tomislavovu trgu. Taj je paviljon izvorno izgrađen i podignut 1896. godine u Budimpešti kao umjetnički paviljon Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije u sklopu milenijske izložbe priređene kao dio proslave tisućite obljetnice Ugarskoga Kraljevstva.

Na zamisao o proslavi došli su godine 1906. utemeljitelji Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« Emilij pl. Laszowski Szeliga i Velimir Deželić stariji. Tada je zaključeno (Milovan Petković, Zmajska kronika, svezak I., 121) da se »na 1000. godišnjicu Hrvatskog Kraljevstva (925.–1925.) priredi velika hrvatska historička izložba iz svih krajeva hrvatskih (starine, slike, knjige, oružje i t. d.)«. U uvjetima života u nagodbenoj Hrvatskoj izvrgnutoj mađarskoj dominaciji u ugarskom dijelu Austro-Ugarske, pa kad tome dodamo da hrvatske zemlje nisu bile ni ujedinjene, podsjećanje na prvoga hrvatskoga kralja koji je vladao neovisnom i ujedinjenom Hrvatskom, a smatralo ga se je pobjednikom nad Mađarima, imalo je veliku simboličku vrijednost. Također treba reći kako je do zamisli o proslavi 1000. obljetnice nekako istodobno došlo i u tadašnjem Županjcu (Duvnu), današnjem Tomislavgradu. Pripreme za to obilježavanje vodio je fra Mijo Čuić. On je zamislio i izgradnju spomen-crkve i Tomislavova doma, na čemu je odmah 1917. i počeo raditi kako bi oni bili podignuti do jubilarne 1925. godine. Čuić je uz želju da izgradnja spomen-crkve bude djelo cijeloga hrvatskoga naroda to radio u suradnji s Družbom »Braća Hrvatskoga Zmaja«, čiji je član poslije i postao kao Zmaj Duvanjski. Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« je poput Čuića također željela da projekt izgradnje spomen-crkve u Duvnu i proslava općenito budu djelo cijeloga hrvatskoga naroda te je u pripreme željela uključiti predstavnike hrvatskoga kulturnoga i političkoga života.

Zamisao o obilježavanju tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva nedvojbeno je bila afirmacija ideje o hrvatskoj državnosti i poticaj na daljnji rad na obnovi ujedinjene hrvatske države. Nagodbena Hrvatska bila je i tada kraljevstvo koje je imalo kontinuitet još od hrvatskih vladara ranoga srednjeg vijeka, no nije više bilo ni neovisno niti je obuhvaćalo sve hrvatske zemlje. Dotadašnja sputanost autonomne Trojedne Kraljevine u sklopu ugarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije postala je 1918. godine prošlost, no u novoj jugoslavenskoj državi zamijenjena je strogom centralizacijom iz Beograda te dominacijom srbijanskih elita predvođenih novim vladarom, regentom (od 1921. kraljem) Aleksandrom I. Karađorđevićem. Progovorivši godine 1923. u prigodnoj brošuri posvećenoj nadolazećoj proslavi tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva o hrvatskom izlasku iz Monarhije i stupanju u novu jugoslavensku državu istaknuo je nestor hrvatske historiografije Vjekoslav Klaić (Kroz tisuć godina, Zagreb, 1923., 22–23) kako je 29. listopada 1918. Hrvatski sabor proglasio »svaku vezu s Ugarskom prekinutu, a Hrvatsku posve samosvojnom državom. To se je desilo na pedesetogodišnjicu hrvatsko-ugarske nagodbe, koja bi god. 1868. hrvatskom narodu nametnuta, ali koja je pored svih loših strana ipak priznala samosvojnost Hrvatske kao zasebne države prema Ugarskoj.

Jedan od nacrta duvanjske spomen-bazilike

U prosincu 1918., (...), neki su zastupnici hrvatskoga sabora (...) utanačili (...) s kraljevinom Srbijom neki sporazum, na osnovu kojega je osvanula ̒Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenacaʾ. (...) K tomu sporazum u Beogradu u prosincu 1918. nije naknadno odobrilo i posvetilo tadanje zakonito zastupstvo hrvatskoga naroda, a teško da će ga hrvatski narod ikada primiti u današnjem obliku, jer se diametralno protivi temeljnoj ideji tisućgodišnjega razvitka samosvojne države hrvatske.« Hrvatske zemlje u sklopu jugoslavenske države nisu ujedinjene, nego je zadržana dotadašnja rascjepkanost hrvatskih zemalja. Hrvatska politička, kulturna i gospodarska elita te Katolička crkva u Hrvata nastojali su očuvati i promicati hrvatske nacionalne interese, što nije nužno značilo borbu za uspostavu potpuno samostalne hrvatske države.

Pripreme za obilježavanje tisućite obljetnice dobile su zeleno svjetlo u vrijeme vlade Ljube Davidovića, vođe Demokratske stranke. On je tijekom svojega kratkotrajnog obnašanja dužnosti predsjednika jugoslavenske vlade od srpnja do studenoga 1924. umjereno nastupao i nastojao pridobiti i potporu oporbenih stranaka, pa ga je poduprla i Hrvatska republikanska seljačka stranka kao tada vodeća hrvatska politička stranka. Usto se je Hrvatima, kako je istaknula Mira Kolar-Dimitrijević (»Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. do 1947. godine«, str. 244–245), »činilo da mogu Tomislava vješto iskoristiti da naznače da su Hrvati prvi imali snažnu državu na prostoru Južnih Slavena, da su bili zaštitnici Srba i pobjednici nad Bugarima, drugim riječima da su oni imali primat u mirenju Slavena na jugu Europe. Budući da je oko 1924. u Hrvatskoj zbog višegodišnjeg provođenja centralizacije snažno ojačala antisrpska struja, činilo se i vlastima u Beogradu da se može iskoristiti Tomislavljevo nastojanje da pomiri bugarskog i srpskog kneza, pogotovo stoga što se još nije posvema odustalo od uklapanja Bugarske u Karađorđevićevu jugoslavensku državu. (...) Oni Hrvati, koji su pak bili razočarani centralizmom i potpunim gubitkom hrvatske autonomije, jedva su dočekali ovakvu priliku te su iskoristili ovo obilježavanje i podigli ga do razine koju Srbi nisu očekivali«.

Početci proslave i gradnja duvanjske spomen-crkve

Simbolično obilježavanje tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva započelo je s početkom gradnje duvanjske spomen-crkve, prvobitno blagoslovom tri temeljna kamena ispred zagrebačke katedrale 15. lipnja 1924. Blagoslovljeno kamenje preneseno je u Duvno, pa je 8. srpnja 1924. održana svečanost njihove posvete. Svečanosti su pribivali brojni gosti i izaslanstva, a među njima se je isticalo izaslanstvo Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« predvođeno Milutinom Mayerom s obzirom na značajan Družbin rad na izgradnji bazilike. Unatoč entuzijazmu i prikupljanju sredstava duvanjska bazilika nije dovršena kako je planirano do proslave 1925. godine. Usporena gradnja i uređenje crkvene unutrašnjosti potrajali su i u sljedećim godinama, da bi crkva napokon bila posvećena tek u rujnu 1940. godine.

Proslave 1925. između hrvatskoga »plemenskog« značaja i kralja Aleksandra kao nasljednika kralja Tomislava

Blagoslov temeljnoga kamenja u Zagrebu i nedugo nakon toga svečanost u Duvnu u srpnju 1924. kao da su bili poticaj da se u hrvatskoj javnosti počne voditi više brige o obilježavanju tisućite obljetnice te da se krene u konkretne pripreme za ono što je u Družbi »Braća Hrvatskoga Zmaja« još prije Prvoga svjetskog rata zamišljeno kao velika proslava toga jubileja.

Već je izbijanje toga rata spriječilo pripremanje takve proslave, no ni uvjeti u kojima je hrvatski narod živio nakon njegova svršetka nisu pogodovali nastavku rada. Nije zbog toga neobično što je upravo godine 1925. povjesničar i kasniji zagrebački gradonačelnik Stjepan Srkulj istaknuo (Kulturno-historijska izložba grada Zagreba, 4–5) »kako je u maštanju svojem mislio Hrvat, da će kruna novome životu biti godine 1925. veličanstvena proslava hiljadu-godišnjice osnutka suverene hrvatske države, inkarnirane u krunisanju Tomislavljevu za kralja hrvatskoga. Čim se Hrvatska oslobodila, živo se raspravljalo o tome; gradsko zastupstvo je izabralo poseban odbor, koji je imao sve prirediti za tu veličanstvenu proslavu, spremio se program, samo se jedno čekalo, da se bratskim sporazumom, otvorena i iskrena srca stvori onakvo uređenje države, koje će hrvatskom narodu osigurati njegov kulturni, njegov nacionalni i njegov gospodarski život i osebine njegove, (...). No mjesto bratskog sporazuma, došlo je do bratskog gospodstva, hegemonija braće (...). Radi toga dubokoga jaza u naziranju na prošlost, u naziranju na sadašnjost i u naziranju na budućnost nije se mogla prirediti jedna veličanstvena slava, jer gospoda u Beogradu poznaju samo jednu vrst manifestacije, a to su one, koje dižu u nebesa njih i vidovdanski ustav, koji je pokopao Hrvatsku. To su razlozi koji su ponukali Hrvate, da hiljadugodišnjicu svoga prvoga kralja proslave tiho, sami za sebe u duhu prilika, u kojima živimo«.

III. hrvatski svesokolski slet priređen je u slavu tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, na što je upućivao i sletski plakat koji je izradio slikar i grafičar Ljubo Babić.

Prve su proslave bile one crkvene, odnosno 8. svibnja 1925. slavio se po svim hrvatskim krajevima »Dan katoličke omladine u slavu tisuće godišnjice hrvatskoga kraljevstva. Za Duhove otputovalo je 4000 hodočasnika na veliko hrvatsko hodočašće u Rim te je tamo 31. svibnja zajedno s papom proslavljena tisuća godišnjica hrvatskoga kraljevstva. Na spomen što je, kako se je te 1925. godine mislilo, papa pred tisuću godina Tomislavu poslao kraljevsku krunu, darovan je papi spomen-kalež«.

Nedugo nakon toga pokrenut je niz proslava tisućite obljetnice, kako u Zagrebu tako i diljem hrvatskih zemalja. Neke su proslave održane i sljedeće 1926. godine. Dana 4. i 5. srpnja 1925. održana je tako i druga zagrebačka proslava, koja je okupila desetke tisuća ljudi. U njima je značajnu ulogu imala Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja«, koja je i pozvala Hrvate da se u njih uključe te da dostojanstveno proslave tu obljetnicu. U tim su proslavama gotovo redovito sudjelovala društva Hrvatskoga sokola te mjesna pjevačka i ostala društva. Već tada su u mnogim mjestima podignuta i spomen-obilježja u spomen na kralja Tomislava i na tisućitu obljetnicu.

Većina proslava bile su, rečeno rječnikom tadašnjih režimskih jugoslavenskih medija, posebne »plemenske« hrvatske proslave koje su poslužile kao sredstvo snažne hrvatske nacionalne identifikacije mnoštva Hrvata. Održavane su u specifičnim uvjetima života hrvatskoga naroda u jugoslavenskoj državi i u ozračju netom sklopljenog sporazuma između Stjepana Radića i HRSS-a sa srbijanskim radikalima, što je barem nakratko stvorilo iluziju o mogućnosti postizanja pune ravnopravnosti za Hrvate u postojećoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Te su prilike utjecale na sadržaj brojnih proslava, pri čemu se izdvaja nekoliko velikih proslava, a posebice ona održana u Zagrebu polovicom kolovoza 1925. godine. Tada su naime Hrvatski sokoli odlučili prirediti svoj III. hrvatski svesokolski slet upravo u slavu tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. U to je doba na temelju sporazuma s radikalima sastavljena i nova vlada u kojoj su bili hrvatski predstavnici, pa nije neobično što je u novim okolnostima najavljeno održavanje tako velikog događaja zapelo za oko Radiću i vođama tadašnje Hrvatske seljačke stranke. Već održane velike proslave u Zagrebu činile su priređivanje još jedne proslave poput njih izlišnima i bizarnima, pa je iskorišteno sokolsko slavlje kako bi vodstvo HSS-a predvođeno Radićem i samo imalo prilike sudjelovati u tako velikoj manifestaciji te je istodobno iskoristiti za popularizaciju svoje nove politike u hrvatskoj javnosti. Dotadašnja »plemenska« posebnost proslava tisućite obljetnice nadopunjena je napadnim isticanjem bratstva Srba, Hrvata i Slovenaca, čije je ishodište traženo upravo u Tomislavu kao zaštitniku srpskoga velikog župana Zaharije. Postojeća jugoslavenska država tumačena je kao vrhunac u odnosima Hrvata i Srba i kao jamstvo zajedničke budućnosti i opstanka obaju »plemena«. Kralj Aleksandar postao je nasljednik Tomislava, velik i mudar vladar koji bdije nad srećom i sigurnošću Hrvata i ostalih »plemena« troplemenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca.

Zagrebački III. hrvatski svesokolski slet nije bio posljednja manifestacija povezana s proslavom tisućite obljetnice, no masovne proslave kakve su održane u prethodnim mjesecima nisu više bile zamislive pa je ono što je slijedilo bilo drukčije. Iako su mnoge od proslava koje su održane nakon sklapanja sporazuma između HSS-a i radikala u ljeto 1925. protekle i u znaku isticanja njegovih dosega i nade o očekivanoj ravnopravnosti Hrvata u jugoslavenskoj državi, ipak su u izrazitoj većini slučajeva to bile posebne hrvatske, »plemenske«, proslave. U njihovu je središtu bilo isticanje hrvatske državnosti i narodne posebnosti, što je svakako utjecalo na očuvanje i izgradnju hrvatskoga identiteta. Držim to nedvojbenim, iako je iz današnje perspektive teško govoriti o tome kako su i u kojoj mjeri one na to utjecale. Množina proslava, ali i ono što je ostalo poput spomen-obilježja i brojnih publikacija, u javnosti su širile sliku o nekad jakoj, neovisnoj i ujedinjenoj hrvatskoj državi, što je još više nedostajalo u godinama kada je proslava održana nego kada je zamišljena u nagodbenoj Hrvatskoj i u još uvijek postojećem Hrvatskom Kraljevstvu.

Exegi monumentum aere perennius...

Svršetkom proslave svjetla su ugašena, a sve ono što se je tada zbilo u brojnim hrvatskim mjestima počelo je odlaziti u zaborav i danas na te događaje podsjećaju još samo požutjele stranice iz toga vremena te brojna tada postavljena spomen-obilježja koja postoje i danas. Mnogi nisu ni svjesni kako prolazeći ulicama velikoga broja hrvatskih gradova i mjesta svakodnevno gledaju podsjetnike na tu proslavu.

Svakako najpoznatije i po svojem sadržaju najzanimljivije djelo izdano u to doba jest svojevrsni hrvatski biografski leksikon, pa i enciklopedija, Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, koje je sadržavalo nekoliko stotina životopisa znamenitih i zaslužnih Hrvata.

Svakako najpoznatije i po svojem sadržaju najzanimljivije djelo povezano s proslavom tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva jest svojevrsni hrvatski biografski leksikon, pa i enciklopedija pod naslovom Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925

Brojna su spomen-obilježja otkrivena 1925. i sljedećih godina, o čemu je opširno izvješćivao i tadašnji hrvatski tisak. O otkriću spomenika u Livnu slikom i riječju izvijestio je zagrebački tjednik Svijet 2. listopada 1926. U istom je broju spomenuto i otkrivanje spomenika kralju Tomislavu u Ogulinu.

Iako su tiskana djela na policama knjižnica sakrivena od svakodnevnih pogleda suvremenih generacija Hrvata, ipak postoji puno tragova tisućljetne proslave koji su svakodnevno dostupni velikom broju ljudi. Na njihovo podizanje kao na trajnu uspomenu na tisućitu obljetnicu pozvala je kao pokretač obilježavanja te obljetnice Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja« te 1925. godine »sve hrvatske općine neka urede da se na jesen zasade u svim selima na najvidljivijem mjestu po jedna ili više lipa-spomenica, a gdje je moguće, neka se podigne spomenik (betonski obelisk ili slično) s natpisom: 925–1925. Tomislav.« Teško je izbrojiti spomen-obilježja podignuta diljem hrvatskih zemalja, od kojih je većina preživjela do danas. Kao podsjetnik na njihov nekadašnji hrvatski karakter mnoga još uvijek stoje i u mjestima gdje su Hrvati u proteklih 90 godina gotovo posve iščeznuli ili su postali tek neznatna manjina. To se svakako odnosi na gotovo uništeno hrvatstvo Petrovaradina i Zemuna u istočnom Srijemu, koji je otrgnut od Hrvatske i pripojen Srbiji. Treba također podsjetiti i na sudbinu Hrvata u južnodalmatinskoj Boki kotorskoj kao dijelu današnje Crne Gore.

Spomen-obilježja u mnogim manjim gradovima i mjestima uobičajeno nisu monumentalna, mnoga su tek skromna i izrađena od jeftinih materijala. Ipak, i ona prolaznike svakodnevno podsjećaju na davnu proslavu, a još i više na prvoga hrvatskoga kralja i na davnu hrvatsku prošlost pridonoseći tako očuvanju hrvatskoga identiteta. Istodobno su mjesta na kojima su spomen-obilježja postavljana ili, pak, značajniji trgovi i ulice u mnogim gradovima i mjestima preimenovani u trgove i ulice kralja Tomislava, što je još uvijek u mnogim slučajevima trag koji iz današnjice vodi u proslavu tisućite obljetnice 1925. godine. Bez obzira na to je li riječ o vrijednim umjetničkim djelima ili o skromnim obilježjima razasutima diljem hrvatskih zemalja, oni su u cjelini gledano vrijedan dio hrvatskoga povijesnog nasljeđa i kulturnoga krajolika, baština koju treba čuvati i održavati. Podsjetnik su na prošla vremena, a poruke koje i danas odašilju utječu na oblikovanje i očuvanje hrvatskoga identiteta.

Na njega svakako utječu i simboli koji su se afirmirali upravo zahvaljujući proslavama tisućite obljetnice i svega što ih je okruživalo te, 1925. godine i u godinama koje su slijedile. Brojna su izvješća s tih proslava koja pokazuju kako su one iskorištene za daljnju afirmaciju dotada već uvriježenih nacionalnih simbola – hrvatskoga šahiranoga grba i hrvatske trobojnice.

Tada i u godinama koje su slijedile došlo je do konstrukcije još jednog simbola koji danas s pravom treba držati jednim od hrvatskih nacionalnih simbola, a riječ je o onome što se vrlo često naziva starohrvatskim pleterom. Izvorno je predromanički pleterni ukras redovito ispunjavao plohe kamenoga namještaja crkava građenih u doba ranosrednjovjekovne hrvatske države od 9. do kraja 11. stoljeća. Nastali na hrvatskom tlu u razdoblju postojanja ranosrednjovjekovne hrvatske države, spomenici s pleternim ukrasom iščeznuli su tijekom stoljeća iz sjećanja i pogleda generacija Hrvata koje su slijedile. Pa ipak su se tijekom druge polovice 19. stoljeća i zbog uznapredovanih procesa hrvatske nacionalne integracije i oblikovanja hrvatskoga identiteta upravo takvi spomenici izdvojili kao posebno vrijedni sjećanja. Izdvojeni su kao živi svjedoci hrvatske prošlosti, a zbog sačuvanih natpisa hrvatskih vladara i kao svojevrsni arhiv u kamenu koji je sačuvao uspomenu na nekadašnju hrvatsku neovisnost i hrvatsku slavu.

Umjesto zaključka

Proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva davni je događaj iz 1925. godine, koji se temeljio na danas umnogome zastarjelim pogledima na doba kralja Tomislava. U to su doba i historiografija i hrvatska javnost gledali na Tomislava kao na prvoga hrvatskoga kralja koji je vladao ujedinjenom i neovisnom Hrvatskom. Ideja o proslavi pojavila se početkom 20. stoljeća, kada je Trojedna Kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija živjela u sklopu ugarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije. Isticanje tisućite obljetnice krunidbe prvoga hrvatskoga kralja, koji je uz to pobijedio Mađare, bila je dobra prilika da se istaknu hrvatska državnost, nekadašnja samostalnost i jedinstvo svih hrvatskih zemalja. Proslava je održana polovicom dvadesetih godina u posve drukčijim prilikama postojanja Kraljevine SHS, no podsjećanje na nekadašnju državnost, samostalnost, posebnost te jedinstvo hrvatskih zemalja i dalje su činili temelj poruke koja je njome odašiljana.

Niz proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva održan je tijekom 1925. godine, a neke i poslije. Proslave su – unatoč tadašnjoj političkoj situaciji – imale u prvom redu hrvatski predznak te su isticale postojanje nekada slobodnoga i samostalnoga Hrvatskoga Kraljevstva i afirmirale posebnost hrvatskoga naroda i ideju vlastite države. Održavane u brojnim hrvatskim mjestima, proslave su obuhvatile široke slojeve hrvatskoga naroda i pridonijele su učvršćivanju nacionalne svijesti i izgradnji hrvatskoga nacionalnog identiteta. One su podizanjem brojnih spomen-
-obilježja i imenovanjem nebrojenih ulica i trgova imenom kralja Tomislava ostavile trajne znakove na tu proslavu. Ta je baština, posebice mnogobrojna spomen-obilježja posvećena kralju Tomislavu i staroj hrvatskoj državi, došla i do suvremenih hrvatskih generacija.

Literatura

Jareb, Mario, Kralj Tomislav kroz tisuć godina: Kralj Tomislav između stvarnosti i mita te proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci do danas, Zagreb, 2017.

Jareb, Mario, »Tomislav nakon Tomislava: Tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine«, u: 1100. godina od splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva (925.–2025.): Građa za natjecanje u Vjeronaučnoj olimpijadi učenika osnovnih i srednjih škola za 2024./2025. školsku godinu, Zagreb, 2024., str. 93–123.

Klaić, Vjekoslav, Kroz tisuć godina: Historijsko razmatranje prigodom priprave za proslavu tisućgodišnjice hrvatske države, Izdao odbor za proslavu tisućgodišnjice hrvatske države, Zagreb, 1923.

Kolar-Dimitrijević, Mira, »Povijest gradnje spomenika kralju Tomislavu u Zagrebu 1924. do 1947. godine«, Povijesni prilozi 16 (1997): str. 243–307.

Petković, Milovan, Zmajska kronika: Kronološki prikaz povijesti Družbe »Braća Hrvatskoga Zmaja« 1905.–2005., svezak I., razdoblje 1905.–1909., Zagreb, 2016.

Srkulj, Stjepan, Kulturno-historijska izložba grada Zagreba (preštampano iz Hrvata), Zagreb, 1925.

Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925–1925, Zagreb, 1925.

Mario Jareb, znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest, istražuje povijest Nezavisne Države Hrvatske i međuratnog Ustaško-domobranskog pokreta. Radi na međunarodnim diplomatskim dokumentima kao izvoru za hrvatsku povijest u međuraću. Potpredsjednik je Matice hrvatske. Autor je niza znanstvenih radova te monografije o temi ovoga rada Kralj Tomislav kroz tisuć godina: Kralj Tomislav između stvarnosti i mita te proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci do danas (2017., drugo izdanje 2024).

^[1]  Ovaj se rad umnogome temelji na onome što je autor napisao u knjizi Kralj Tomislav kroz tisuć godina: Kralj Tomislav između stvarnosti i mita te proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine i njezini odjeci do danas, Zagreb, 2017. i u radu »Tomislav nakon Tomislava: Tisuću godina Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine«, u: 1100. godina od splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva (925.–2025.): Građa za natjecanje u Vjeronaučnoj olimpijadi učenika osnovnih i srednjih škola za 2024./2025. školsku godinu, Zagreb, 2024., str. 93–123.