Pregled hrvatske političke povijesti od početka 9. st. do kralja Tomislava

Karlo Veliki, »kralj i otac Europe«... i Hrvatske

Početkom 9. st., na Božić 800. godine, u Rimu ja za cara okrunjen Karlo Veliki (768–814), koji je još za života, zbog svojih izvanrednih postignuća, prozvan »kraljem i ocem Europe (ep Karolus Magnus et Leo papa, o. 800). Istovremeno, zahvaljujući franačkim kroničarima koji su marljivo bilježili njegova osvajanja, u vrelima se napokon pojavljuju i prve vijesti o Hrvatima, odnosno o njihovim prvobitnim političkim središtima čiji je »ulazak u povijest usporedan, a dijelom i ovisan, o političkom djelovanju dvaju Carstava na europsko-mediteranskom području, franačkog i bizantskog« (T. Raukar). Njihov sudar, izazvan širenjem franačke vlasti prema jugoistoku Europe, uslijedio je samo nekoliko godina poslije kada su Franci 803. godine nakratko ovladali ne samo bizantskim posjedima na Jadranu – Venecijom i dalmatinskim gradovima – nego i Hrvatima, za koje se smatra kako su bili među »mnogim Slavenima i Hunima« koji su te godine »prisustvovali svojoj skupštini, te se sa svim što su posjedovali, podvrgli carevoj vlasti«. Bizantsko-franački rat naposljetku će biti okončan sklapanjem Aachenskog mira 812. godine, kojim su Venecija i dalmatinski gradovi ostali pod vlašću Bizanta, dok je Franačka zadržala vlast nad prethodno osvojenom Istrom kao i nad Hrvatima.

S uspostavom franačkog vrhovništva gotovo trenutačno otpočeli su značajni procesi koji će predodrediti daljnji društveno-politički razvitak Hrvatske. Jedan od njih odnosio se na proces evangelizacije koji su provodili franački (germanski) misionari upućivani u Hrvatsku od nadležnih metropolita, akvilejskih patrijarha, pod čiju je jurisdikciju hrvatsko područje prema svemu sudeći stavljeno 803. godine prigodom razgraničenja između Salzburške nadbiskupije i Akvilejske patrijaršije. Središtem franačke misionarske djelatnosti pritom je postao grad Nin, u kojem će sredinom istoga stoljeća biti utemeljena i prva biskupija na području pod vlašću hrvatskih vladara. Uz taj je grad osim toga vezana i znamenita kamena krstionica koju je »u vrijeme kneza Višeslava« (SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI) dao napraviti svećenik Ivan. Osporavajući njezinu općeprihvaćenu dataciju u vrijeme s početka 9. st., odbacujući Nin kao mjesto njezina podrijetla i pozivajući se na izostanak vijesti koje bi potvrdile postojanje hrvatskoga kneza Višeslava, pojedini su povjesničari zaključili kako se taj spomenik ne može koristiti kao izvor za pokrštavanje Hrvata, u skladu s čime bi onda i sam Višeslav otpao s popisa hrvatskih vladara. Paleografsko-epigrafska analiza natpisa krstionice upućuje međutim na sam početak 9. st. kao vrijeme njezina nastanka, dok rezultati najnovijih arheoloških istraživanja potvrđuju Nin kao mjesto njezina podrijetla, što govori u prilog tezi o Višeslavu kao »prvom krštenom hrvatskom knezu« (F. Šišić).

Prema rukopisu Anonima Filippija s kraja 18. st. Višeslavova krstionica se nalazila u baptisteriju, izgrađenom »od davnih stoljeća« uz sjevernu stranu ninske katedrale, u kojem se »u sredini vidio kameni zdenac do kojega se silazilo niz pet stepenica«.

Drugi važan proces bila je centralizacija vlasti koja će u kratkom razdoblju dovesti do okupljanja plemenskih župa u veće teritorijalno-administrativne cjeline. O tome procesu možda najrječitije svjedoče vladarski naslovi kneza Borne, koji se prvotno spominje kao knez Gačana (Gudučana?) (dux Guduscanorum, 818) da bi neposredno potom ta plemenska odrednica njegove vlasti bila zamijenjena onom teritorijalnom koja Bornu označava kao kneza Dalmacije (dux Dalmatiae, 819), odnosno Dalmacije i Liburnije (dux Dalmatiae atque Liburniae, 821). Osim toga političkog entiteta koji je u starijoj hrvatskoj historiografiji temeljem zemljopisne odrednice no bez uporišta u izvorima nazvan Dalmatinska Hrvatska istovremeno je u savsko-dravskom međurječju postojao i drugi entitet koji je slično tome nazvan Panonska Hrvatska iako je njezin vladar Ljudevit nosio naslov kneza Donje Panonije (dux Pannoniae Inferioris, 818).

Jedini spomeni te dvojice vladara vezani su pritom uz protufranačku pobunu kneza Ljudevita do koje je došlo »zbog okrutnosti i bahatosti« furlanskog markgrofa Kadaloha. Stvarni uzroci pobune ležali su vjerojatno u uvođenju novoga društveno-gospodarskog sustava koji se razvio na području Franačke – feudalizma – odakle se širio i na područja pod njihovom vlašću izazivajući otpor domaćeg stanovništa protiv novih nameta kakve njihovi pređi nisu poznavali. Iako su uz Ljudevita tom prigodom pristala i pojedina susjedna plemena poput Kranjaca, Karantanaca i Timočana, koji su netom pridošli s istoka, Borna je ostao vjeran Francima. Ne zaboravljajući da svoj uspon duguje upravo njima, Bornu je od pridruživanja pobuni svakako odvraćalo i to što je računao na franačku potporu u razrješenju graničnog spora s bizantskim dalmatinskim gradovima. Svjestan kako je zbog toga izložen mogućem neprijateljskom napadu s više strana, Ljudevit je tu prijetnju odlučio preduhitriti preventivnim udarom na dalmatinskoga kneza kojeg je 819. godine, na samom početku pobune, teško porazio u bitci koja se odigrala negdje kod rijeke Kupe. Iznevjeren od strane svojih Gačana, koji su tijekom bitke prešli na Ljudevitovu stranu, Borna je jedva uspio pobjeći s bojišta i vratiti se u Dalmaciju, u koju je već potkraj iste godine Ljudevit provalio kako bi mu nanio odlučan poraz. Vidjevši »da mu nikako nije dorastao«, Borna se pred Ljudevitom zatvorio u svoje tvrde gradove iz kojih je iznenadnim napadima »i danju i noću« svomu protivniku nanosio velike gubitke prisilivši ga tako na povlačenje. Ljudevit, koji je pune četiri godine odbijao napade franačke vojske, naposljetku je ostavši bez saveznika i iscrpljen stalnim borbama morao odustati od daljnjeg otpora. Napustivši Sisak, svoje glavno uporište, utočište je prvo pronašao kod Srba u Dalmaciji – pri čemu taj širi, zemljopisni pojam koji se odnosio na područje nekadašnje rimske provincije treba razlikovati od onog užeg, političkog pojma koji se odnosio na Borninu kneževinu – da bi se potom sklonio kod Bornina ujaka Ljudemisla, koji ga je, »pošto je neko vrijeme boravio kod njega«, na prijevaru dao ubiti.

Slom pobune i Ljudevitovu smrt Borna međutim nije doživio. Umro je nešto prije 821. godine, kada »na molbu naroda i uz carev pristanak za njegova nasljednika bi postavljen njegov nećak po imenu Vladislav«.

Prvi dodiri s Venecijom – početak stoljetnih sukoba

Između spomena ovog i prvoga sljedećega hrvatskog vladara proći će gotovo puna dva desetljeća tijekom kojih će pod pobliže nepoznatim okolnostima i u nepoznatom trenutku doći ne samo do smjene vladara nego i do smjene vladarske obitelji. Naime, novi je knez Mislav pripadao obitelji koja je svoje središte imala na području županije Primorje (Parathalassia), gdje je dao sagraditi i prvu poznatu zadužbinu hrvatskih vladara – crkvu sv. Jurja u Putalju. Njegov prvi poznati spomen u izvorima datira pritom iz 839. godine, kada je kod Sv. Martina u Poljicima zaključio mir s mletačkim duždom Petrom Tradenikom, koji je u slučaju potrebe očito bio spreman i silom riješiti problem gusarskih prepada kojima su već neko vrijeme bili izloženi mletački trgovački brodovi. Kako su glavni počinitelji tih nedjela bili Neretvani – koji su nešto prije oko 834. godine opljačkali i pobili neke mletačke trgovce koji su se vraćali iz južne Italije – dužd se potom zaputio i do neretvanskih otoka, gdje je s tamošnjim knezom također zaključio mir. Iako nema sumnje kako je pljačka, kao jedan oblik privredne djelatnosti, bila glavni razlog tih gusarskih napada, ne treba smetnuti s uma ni činjenicu kako je Venecija u to doba bila bizantski podanik, što svakako nije pridonosilo obuzdavanju gusarenja. Netom zaključeni mir pritom je, kako navode mletački kroničari, »malo vrijedio«, zbog čega se dužd već iduće godine zaputio u novi pohod protiv Neretvana, ali je tom prigodom pretrpio težak poraz izgubivši više od stotinu svojih ljudi.

Nema sumnje kako taj poraz ne bi ostao bez mletačkog odgovora da se upravo u tom trenutku u Jadranu nisu pojavili Saraceni, koji su za Veneciju i njezinu prekomorsku trgovinu značili egzistencijalnu ugrozu. Naime, nakon što su na prijelazu 840/841. godine nakratko ovladali Barijem – koji će ponovno osvojiti 847. godine i učiniti ga sjedištem svoga kratkotrajnog emirata – Saraceni su se odmah potom uputili i dublje u Jadran, gdje su prvo napali i spalili Osor, da bi na povratku isto učinili i s Anconom. I iduće su godine Saraceni ponovno doplovili do Kvarnera, gdje su nedaleko od Suska porazili mletačko brodovlje koje im je pošlo ususret.

Početak uspona Hrvatske Kneževine

Uspon nove vladarske obitelji na prijestolje očito nije izazvao nikakve unutarnje potrese koji bi se negativno odrazili na stabilnost zemlje. Štoviše, postojano jačanje Hrvatske i njezinih vladara doći će do izražaja već za vladavine kneza Trpimira, prema kojem je i sama »narodna dinastija« u historiografiji nazvana – Trpimirovići. Osim što se u svojoj znamenitoj darovnici, koja prema nekim mišljenjima ne potječe iz 852., nego iz 841/842. godine, kao prvi od hrvatskih vladara naziva knezom Hrvata (što je ujedno i najstariji spomen hrvatskog imena u pisanim izvorima), Trpimir svoju vlast ne legitimira pozivanjem na carsku milost, nego na Božju pomoć (iuvatus munere divino). Taj narasli iskaz neovisnosti biva jasniji kada se uzme u obzir da je upravo u to doba proces slabljenja carske vlasti, uzrokovan dugogodišnjim dinastičkim borbama, dosegnuo svoj vrhunac bivajući sankcioniran 843. godine ugovorom iz Verduna koji je označio raspad nekad jedinstvenoga Franačkog Carstva.

Posrednu potvrdu toga, gotovo neovisna Trpimirova statusa nalazimo i u spisima saskog benediktinca Gottschalka, koji je, izvrgnut progonima zbog svog učenja o predestinaciji, oko 846. godine našao utočište na Trpimirovu dvoru. Kao neposredni svjedok događaja Gottschalk tako donosi vijest o pobjedi koju je hrvatska vojska izvojevala protiv »naroda Grka i njihova patricija« nazivajući samoga Trpimira »kraljem Slavena« (rex Sclavorum), što pokazuje kako je svoga domaćina doživljavao kao neovisnog vladara. Samu pozadinu tog sukoba nije moguće utvrditi, no nema nikakve sumnje kako se izraz »narod Grka« morao odnositi ili na stanovnike susjednih bizantskih dalmatinskih gradova ili na bizantsku vojnu ekspediciju upućenu protiv hrvatskog vladara. Je li taj sukob na neki način bio povezan s istovremenim napadom Slavena na mletačko područje i pustošenjem tvrđave Caorle, iza kojeg su mogli stajati samo Hrvati kao jedini slavenski narod dovoljno snažan da se upusti u jedan takav pothvat, također nije poznato.

Vojna snaga Trpimirove Hrvatske bila je potvrđena i uspješnim suzbijanjem napada bugarskoga kana Borisa (852–889), koji je, negdje nakon 852. godine, provalio u Hrvatsku ali »ne mogavši ništa učiniti, zaključi s njima mir, obdarivši Hrvate i primivši od Hrvata darove«.

Unatoč spomenutom sukobu s »narodom Grka« Trpimir je ipak nastojao prevladati napete odnose s dalmatinskim gradovima i postojeću političku podvojenost utirući na taj način put nesumnjivo postojećoj ambiciji da ih jednoga dana podloži svojoj vlasti. Upravo u tom kontekstu može se gledati i na njegovu spomenutu darovnicu kojom je splitskom nadbiskupu, nasljedniku nekadašnjih salonitanskih metropolita, darovao zadužbinu svoga prethodnika – crkvu sv. Jurja u Putalju.

Povrh toga Trpimir je svojim promišljenim postupcima osobno zaslužan i za jačanje Crkve u Hrvata koja u to doba još uvijek nije imala dovoljan broj obrazovanog svećenstva ni uspostavljenu organizacijsku strukturu. U novoizgrađeni samostan u Rižinicama podno Klisa – u kojem je i pronađen ulomak kamenog natpisa s njegovim imenom – Trpimir je tako doveo benediktince, jedini tada postojeći crkveni red na europskom Zapadu koji je u to doba bio glavnim nosiocem pismenosti, obrazovanja i kulture na europskim kontinentu. Osim toga, za njegove je vladavine osnovana i Ninska biskupija, koja je bila prva i jedina biskupija osnovana na području pod vlašću hrvatskog vladara tijekom 9. st., zbog čega je i njezin biskup ujedno bio i poglavar Crkve u Hrvata.

Ulomak s natpisom »pro duce Trepim(ero)« pronađen je 1891. godine, te je nekoliko godina kasnije upotpunjen novopronađenim ulomcima temeljem kojih je don Frane Bulić rekonstruirao i veći dio natpisa, koji glasi: »Za kneza Trpimira prikažite Kristu molitvu u strahopoštovanju prignuvši glavu«.

Pessimus Sclavorum dux

Iako je bilo za očekivati kako će Trpimira na prijestolju naslijediti netko od njegovih sinova, to se nije dogodilo. U prevratu, koji se sudeći prema kasnijim događajima nije zbio mirno, vlast je prigrabio Domagoj, o čijem se podrijetlu ne zna ništa pouzdano osim da nije pripadao obitelji Trpimirovića. Upravo s tim prevratom povezuje se i pohod novoizabranoga mletačkog dužda Ursa Particijaka, koji je, nastojeći iskoristiti ta unutarnja previranja kako bi iznudio određena obećanja u korist Venecije, poveo mornaricu protiv »slavenskog vladara Domagoja« (Dommagoum Sclavorum principem). Usredotočen u tom trenutku na učvršćenje svoje vlasti, on je pak mudro odlučio izbjeći sukob s Mlečanima zatraživši mir. Kakvi god da su bili mletački uvjeti, Domagoj ih je prihvatio te se dužd, nakon što je primio taoce kao jamstvo utanačenog mira, vratio u Veneciju.

Tijekom nekoliko idućih godina izvori doista i ne donose vijesti o hrvatsko-mletačkim sukobima, za što su, zasigurno više od samoga tog mira, zaslužne neke druge okolnosti. Naime, 866. godine Venecija se suočila s pogibeljnom prijetnjom koju je za njezine interese značila saracenska opsada Dubrovnika, čijim bi osvajanjem emirat iz Barija stekao potpunu kontrolu nad ulazom u Jadran. Srećom i po Veneciju i po branitelje grada upravo tijekom te opsade u Carigradu je došlo do promjene na prijestolju, na koje je zasjeo Bazilije I. (867–886), osnivač makedonske dinastije pod kojom će Bizant proživjeti svoje posljednje zlatno doba. Videći u tome prigodu za obnovom bizantske vlasti na Zapadu, Bazilije se spremno odazvao pozivu u pomoć uputivši pod Dubrovnik veliku flotu pod zapovjedništvom Nicete Orifa koja je ne samo prisilila napadače na povlačenje nego je i u dalmatinskim gradovima obnovila stvarnu bizantsku vlast, koju su ujedno priznale i sklavinije južno od rijeke Neretve.

Iako je osvajanje Barija i uništenje tamošnjeg emirata bilo u zajedničkom interesu i Franačke i Bizanta, pitanje kojoj bi od te dvije sile potom imao pripasti grad ispostavilo se kao glavna zapreka njihovu završnom, udruženom napadu. Stoga je franački car Ludovik II. (855–875) odlučio osvojiti Bari bez bizantske pomoći, pri čemu su mu brodovlje potrebno da okruži grad i s morske strane, među ostalim, osigurali i Hrvati. Želeći pak spriječiti pad grada u franačke ruke, bizantski car je, u vrijeme dok se hrvatsko brodovlje nalazilo pod Barijem, iskoristio jedan incident, odnosno prepad neretvanskih gusara, koji su opljačkali i zarobili papine izaslanike prigodom njihova povratka s carigradskoga crkvenog sabora, kako bi ne samo kaznio krivce nego i poharao hrvatsko priobalje. Unatoč tomu što taj potez, koji je trebao isprovocirati povratak hrvatskog brodovlja kući, nije spriječio pad Barija u franačke ruke, Bizant će se već 875. godine domoći toga grada, koji će učiniti središtem svoje vlasti u južnoj Italiji.

Obnova i širenje bizantske vlasti na Jadranu svakako su morali djelovati ohrabrujuće na pristaše Trpimirovića, koji su, ako ne uz potporu onda barem uz znanje Bizanta, odlučili zbaciti Domagoja s prijestolja. No, urota koju su »neki nezadovoljnici« u Hrvatskoj, zasigurno pristaše Trpimirovića, organizirali oko 874. godine neslavno je propala. Saznavši za urotu, Domagoj je međutim pohvatao i pogubio sve njezine sudionike, pri čemu nije poštedio život ni poimence nepoznatom no očito uglednom urotniku za kojeg se zauzeo papin izaslanik, svećenik Ivan. Obaviješten o tom događaju od samoga izaslanika papa Ivan VIII. (872–882) je savjetovao »slavnom knezu Domagoju« (Domagoi duci glorioso) neka ubuduće takve krivce ne kazni »smrtnom kaznom, nego kaznom progonstva«.

Istom prigodom papa je također pozvao Domagoja, koji je dotad neviđenom žestinom stao udarati na Mlečane (čiji će ga kroničari zbog toga prozvati »najgorim knezom Slavena« [pessimus Sclavorum dux]), da zatre gusare »koji pod okriljem tvog imena bijesno napadaju na kršćane« (Mlečane, op. a.), opomenuvši ga kako ga u protivnom neće smatrati nedužnim.

Ako je papin poziv i imao nekog učinka, on svakako nije bio duga vijeka. Sudjelujući u novom dinastičkom sukobu koji se nakon smrti Ludovika II. rasplamsao za italsku baštinu, hrvatsko brodovlje se iznova približilo obalama same Venecije. Poharavši prethodno istarske gradove Umag, Sipar, Novigrad i Rovinj, ono se namjeravalo zaputiti prema Gradu, odnosno samoj mletačkoj laguni. Kako bi preduhitrio taj napad dužd Urso se s velikom flotom od trideset brodova zaputio prema istarskom akvatoriju, gdje je pronašao i uništio spomenuto hrvatsko brodovlje. Tada razvrgnuti »savez koji je nekoć bio između Slavena i Mlečana« bit će ponovno obnovljen tek nakon smrti kneza Domagoja, koji je umro negdje u to doba, nakon čega je »gospodin dužd Urso i njegov sin Ivan sa Slavenima sklopio mir i slogu«.

I za prognane Trpimiroviće, koji su željeli povratiti prijestolje, i za Bizant, koji je nastojao proširiti svoju vlast na Zapadu, Domagojeva je smrt bila prigoda koju nisu smjeli ni namjeravali propustiti. Uživajući bizantsku potporu i zaštitu Trpimirov sin Zdeslav se 878. godine vratio iz Carigrada te je bez većih poteškoća s prijestolja zbacio Domagojeve sinove i prognao ih iz zemlje.

Dolazak bizantskog štićenika na vlast u Hrvatskoj, najsnažnijoj istočnojadranskoj sklaviniji, bio je velik uspjeh za cara Bazilija, koji je tako u samo desetak godina obnovio i proširio bizantsku vlast na obje obale Jadrana. Kako bi osigurao svoje postignuće i zaštitio bizantske posjede, car je možda upravo tom prigodom i odredio da se godišnji porez koji su dalmatinski gradovi do tada plaćali strategu u Zadru ubuduće plaća vladarima sklavinija u njihovu neposrednom zaleđu. Najveći dio tog poreza u iznosu od 710 nomizmi (zlatnika) – koliko su na ime poreza bili dužni plaćati Split, Zadar, Trogir, Osor, Rab i Krk – pripao je stoga hrvatskom vladaru kao vladaru najveće i najmoćnije sklavinije.

Branimirov natpis iz Šopota, na kojem se uz njegovo ime neuobičajeno nalaze dva naslova (comes i dux), najstariji je spomen nekoga hrvatskog vladara i nacionalnog imena na jednom kamenom natpisu.

Neovisna Branimirova Hrvatska

U zemlji tako čvrsto vezanoj uz Zapad nagla promjena političkog pravca i njezino vezivanje uz Bizant nije moglo proći bez reakcije. Već iduće godine Zdeslav je ubijen u uroti, dok je novim knezom postao »neki Slaven imenom Branimir«, koji, poput Domagoja, također nije bio Trpimirović. Kako mu je stoga nedostajao politički legitimitet Branimir je potvrdu svoje vlasti odlučio zatražiti od pape Ivana VIII., kojemu se obratio odmah nakon uspona na prijestolje iskazavši mu uza svoju osobnu vjernost i pokornost i želju za obnovom veza sa Svetom Stolicom. Za obje strane bila je to situacija u kojoj je svaka od njih bila na dobitku: novi hrvatski vladar dobio bi željenu potvrdu svoje vlasti dok bi papinstvo učvrstilo svoj položaj na istočnoj obali Jadrana ugrožen aktualnim širenjem bizantske vlasti i utjecaja. U svome pismu od 7. lipnja 879. godine papa je stoga odgovorio Branimiru kako je na misi u crkvi sv. Petra u Rimu, održanoj na dan Uzašašća (21. svibnja), blagoslovio njega i njegov narod kako bi mogao »tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati zemljom koju imaš«. Faktička neovisnost hrvatskog vladara i hrvatske države na taj je način zadobila i svoju formalno-pravnu potvrdu.

Istoga dana papa je također uputio posebno pismo i »svim časnim svećenicima i svemu narodu«, izražavajući svoje veselje zbog njihova povratka u krilo svete Rimske crkve, kao i novoizabranom ninskom biskupu Teodoziju, potvrđujući njegov izbor i nalažući mu da potvrdu biskupske časti traži isključivo u Rimu, nastojeći očito na taj način preći preko metropolitanskih prava akvilejskoga patrijarha. Samo par dana kasnije papa se 10. lipnja obratio i svećenstvu i stanovništvu dalmatinskih gradova pozivajući ih da se po običaju svojih prethodnika vrate apostolskom prijestolju sv. Petra te da, uz prijetnju izopćenja, biskupsko posvećenje i palij po starom običaju prime iz Rima.

Jedno od važnijih crkvenih pitanja koje se u to doba počelo sve više nametati i kod hrvatskog i dalmatinskog svećenstva bilo je svakako pitanje obnove jedinstvene crkvene pokrajine koja bi naslijedila nekadašnju salonitansku metropoliju čiju je tradiciju baštinila splitska Crkva, a čiji su poglavari tek nominalno nosili nadbiskupski naslov. Prigoda za to ukazala se već oko 886. godine, kada je nakon smrti splitskog nadbiskupa Marina njegovim nasljednikom, na poziv tamošnjeg svećenstva, postao ninski biskup Teodozije. Unatoč tomu što je pritom protivno kanonskim propisima pod svojom upravom zadržao i Ninsku biskupiju i što je posvetu za nadbiskupa zatražio od akvilejskog patrijarha, reakcija pape Stjepana VI. (885–891) bila je pomirljiva. Prihvaćajući Teodozijevo objašnjenje kako je splitsku nadbiskupiju preuzeo zato da obnovi salonitansku crkvu, papa mu je obećao dodijeliti palij, simbol nadbiskupske vlasti, pod uvjetom da po njega dođe u Rim. Je li se Teodozije u konačnici odazvao papinu pozivu nije poznato, no kakvu je god odluku donio njegova skora smrt označila je kraj toga kratkotrajnog jedinstva ninske i splitske crkve, koje su potom izabrale svaka svoga poglavara.

Dugotrajni proces evangelizacije započet početkom stoljeća doživio je pak u Branimirovo vrijeme svoj vrhunac, o čemu posredno svjedoči čak pet kamenih natpisa s njegovim imenom, zabilježenim na ulomcima kamenoga crkvenog namještaja, od kojih svakako treba izdvojiti onaj iz Šopota kod Benkovca na kojem se spominje kao »knez Branimir, vojvoda Hrvata« (BRANIMIRO COM[es] DUX CRUATORVM COGIT[avit]).

Branimirova vladavina protekla je u znaku posvemašnjeg mira, bez zabilježenih izvanjskih napada ili sukoba s Mlečanima, koji će upravo u to doba pretrpjeti jedan od najtežih poraza u sukobu s Neretvanima. Naime, kako bi suzbio njihovo gusarenje dužd Petar I. Kandijan je odmah nakon dolaska na vlast organizirao pohod protiv »neretvanskih Slavena«. Kada je na čelu flote od dvanaest lađa došao do »slavenskog brda« (Biokovo), na mjesto »koje se zove Muculus« (Makarska), iskrcao se s manjim brojem vojnika na kopno i napao Neretvane da bi u sukobu koji je uslijedio bio ubijen zajedno s još sedmoricom odličnika. Iako je duždeva smrt bez sumnje bila težak udarac za Veneciju, osobito u simboličkom smislu, ona svakako nije bila glavni razlog zašto tijekom sljedećeg stoljeća nije zabilježen ni jedan mletačko-neretvanski sukob. Potonju činjenicu naime treba ponajprije sagledati u svjetlu onodobnih političkih odnosa i jačanja hrvatske države, čiju su vlast priznali i Neretvani, čime je, barem u značajnijoj mjeri, bilo smanjeno i njihovo gusarenje.

Natpis na arhitravu i zabatu oltarne pregrade koji su pronađeni u ruševinama crkvice sv. Luke u Uzdolju kod Knina svjedoči kako je »osamsto devedeset i pete …. ovo djelo dao izraditi knez (princeps) Muncimir«

Nakon što je njihova vladavina bila prekidana u dva navrata Trpimirovići su s Muncimirom, vjerojatno najmlađim Trpimirovim sinom, ponovo zasjeli na hrvatsko prijestolje, na kojem će se održati sve do svoga izumrća. Njegov prvi spomen u izvorima potječe pritom iz 892. godine, kada ga nalazimo kao suca u sporu između ninskog biskupa Aldafreda i splitskog nadbiskupa Petra (II.) oko crkve sv. Jurja u Putalju. Dotičnu crkvu, koju je Trpimir darovao istoimenome Petrovu prethodniku, u međuvremenu je prisvojio ninski biskup tvrdeći kako je ona bila prepuštena splitskom nadbiskupu tek na doživotno uživanje. Saslušavši argumente obiju strana, Muncimir je naposljetku presudio u korist splitskog nadbiskupa potvrdivši mu tako Trpimirovu darovnicu.

Ono malo izvora što svjedoče o njegovoj vladavini otkrivaju kako se kontinuirano jačanje Hrvatske nastavilo i za Muncimira, koji se na kamenom natpisu iz Uzdolja kod Knina, datiranom u 895. godinu, spominje kao princeps. Uporaba toga nedređenog naslova, uzvišenijeg od dotad uobičajenih naslova comes i dux, svakako svjedoči o daljnjem rastu ugleda i samosvijesti hrvatskog vladara. Da se pritom nije radilo tek o pretencioznom subjektivnom doživljaju, može se jasno vidjeti i iz Muncimirova upletanja u unutarnje prilike u Srbiji, koje pokazuje kako je Hrvatska potkraj 9. st. izrasla u regionalnu političku silu. Naime, kada je nakon smrti kneza Mutimira došlo do borbe za vlast između njegovih sinova Proslava, Brana i Stefana i nećaka mu Petra Gojnikovića, potonji se, pobjegavši iz zarobljeništva, sklonio u Hrvatsku da bi potom oko 891. godine zbacio Mutimirove sinove i protjerao ih iz zemlje. I oni su također našli utočište kod hrvatskog vladara koji se iz nepoznatih razloga okrenuo protiv svog dojučerašnjeg štićenika pruživši oko 895. godine pomoć Branu u njegovu neuspješnom pokušaju povratka na vlast.

Istovremeno u neposrednom se hrvatskom susjedstvu zbio jedan važan događaj koji će, kako će vrijeme pokazati, odrediti smjer kasnijega političkog razvitka Hrvatske. Bio je to dolazak Mađara, koji su oko 895. godine, nakon dugoga seobenog procesa, pristigli u Panonsku nizinu, odakle su tijekom idućih pola stoljeća polazili u pljačkaške pohode širom Europe, koji će za Muncimirova nasljednika Tomislava rubno zahvatiti i hrvatsko područje. Smirivši se nakon odlučnog poraza što su ga pretrpjeli u bitci na Leškom polju 955. godine, Mađari će pod Stjepanom I. (1000/01–1038), članom dinastije Arpadovića, prihvatiti kršćanstvo i izgraditi snažnu državu. Dinastičke veze koje će Arpadovići ubrzo uspostaviti s Trpimirovićima omogućit će im naposljetku da se nakon njihova izumrća domognu i hrvatskog prijestolja.

Postojano jačanje Hrvatske tijekom 9. st. svoj će vrhunac doživjeti početkom idućeg stoljeća za vladavine Tomislava (o. 910–928). Naslijedivši od svojih prethodnika snažnu i stabilnu zemlju i moćnu vojsku, Tomislav je mogao uspješno odbiti vanjske napade i proširiti granice svoje države. U rukama hrvatskog vladara tada su se prvi put našli i dalmatinski gradovi koje mu je Bizant prepustio na upravu nastojeći na taj način osigurati njegovo savezništvo u sukobu s Bugarima. Taj rast moći i ugleda očitovao se i u promjeni vladarskog naslova, o čemu svjedoči pismo pape Ivana X. (914–928) upućeno Tomislavu nešto prije održavanja crkvenog sabora u Splitu 925. godine, u kojem ga papa naziva »kraljem Hrvata« (rex Croatorum). Uzimanje kraljevskog naslova, neovisno o tome je li do formalne krunidbe došlo ili nije, odnosno kada i gdje se možebitna krunidba odigrala, označilo je završetak stoljetnog procesa uzdizanja hrvatskih vladara, koji se od Tomislava, neprijeporno prvoga hrvatskoga kralja, redovito kite tim vladarskim naslovom.

Literatura

Ančić, Mladen. Hrvatska u karolinško doba, Split : Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2001.

Budak, Neven. Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.

Džino, Danijel. Becoming Slav, Becoming Croat Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia. Leiden – Boston: Brill, 2010.

Goldstein, Ivo. Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb : Novi Liber : Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta, 1995.

Klaić, Nada. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb: Školska knjiga, 1974.

Klaić, Vjekoslav. Povjest Hrvata 1, Zagreb: Matica hrvatska, 1899.

Margetić, Lujo. Iz ranije hrvatske povijesti, Split : Književni krug, 1997.

Matijević Sokol, Mirjana. Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split : Književni krug, 1990.

Matijević Sokol, Mirjana. »Krsni zdenac Hrvata : paleografsko-
-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava«, Croatica Christiana periodica, 31 (2007), 59, str. 1–31.

Nikolić Jakus, Zrinka (ur.). Nova zraka u europskom svjetlu – Hrvatske zemlje u u ranome srednjem vijeku (oko 550 – oko 1150), Zagreb: Matica hrvatska, 2015.

Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb: Školska knjiga, 1997.

Sokol, Vladimir. »Panonija i Hrvati u 9. stoljeću«, Izdanja Hrvatskog arheološkog društva 14 (1990), str. 193–195.

Šanjek, Franjo. Crkva i kršćanstvo u Hrvata. Srednji vijek, Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1993.

Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990.

Zbornik kralja Tomislava, Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1925.

Ante Birin, znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, bavi se srednjovjekovnom poviješću s naglaskom na povijest pojedinih plemićkih rodova i urbanu povijest pojedinih dalmatinskih gradova. Autor je knjiga Statut grada Skradina (2002), Šibenski bilježnici – Bonmatej iz Verone (1449.–1451.) (2016) i Šibenski bilježnici – Juraj de Dominicis (1469.–1470.) (2018) kao i nekoliko osnovnoškolskih i srednjoškolskih udžbenika.