Plave ceste Istočnog Jadrana

Umjetnost je utjelovljenje duha u osjetilima dostupnom obliku. Umjetnik formira svoju viziju u času inspiracije, tumač je doživljava u času katarze. U razmatranju umjetničkog djela ništa ne može nadomjestiti slijed inspiracija–provedba–katarza–objašnjenje. Sve počinje s čovjekom koji u određenom prostoru prima poticaje drugog čovjeka i prenosi ih trećem. Umjetnik – kritičar – publika.

Da bismo mogli razumjeti o čemu je u pojedinom slučaju riječ moramo poznavati i fizički čimbenik – prostor, i duh koji se utjelovljuje u tom prostoru. Svrha ovog teksta je pojasniti nastanak izvjesnih umjetničkih oblika u prostoru koji zovemo »hrvatskim« uz aktiviranje duha koji je specifičan tome prostoru. Ono što ovdje nudimo možda se najtočnije može sažeti pod naslovom »Čovjek i njegovo djelo u predromaničko doba hrvatskog prostora« i obuhvaća razdoblje od oko 800. do oko 1100. godine.

Jadran i Egej dva su najklasičnija mora. Egej je jezero oko kojeg su »kao žabe« posjeli Grci. Vlast je u sredini, na otoku Kreti, prastarom sjedištu kulture velikog Minosa. Jadran je pak plava cesta koja se pruža u nekoliko trasa pred zastrašujućom zavjesom primorskih planina. Od srednje Europe do Levanta, od Laguna do Bospora. Nad tim putem izoranim maestralom, na otočnim i obalnim visovima trenutačni su moćnici, Iliri, Grci, Rimljani, Bizantinci, Hrvati... sijali sure kamene utvrde koje budno paze tko prolazi. Jedna takva stoji i danas u Savru, kao štit tijela putnika-brodara u kanalu maestrala između Dugog otoka i Iža. I do nje crkvica, malena da manja ne može biti, kao potvrda Njegove prisutnosti i duhovnog ohrabrenja izmorenom putniku (sl. 1). Stotine takvih zgradica rese uzvisine i rtove, zaljeve i lučice istočnojadranske plave staze između Istoka i Zapada. Sigurno sklonište za dušu i tijelo. Uz te ceste, na kopnu i u arhipelagu, događali su se sigurno rani dodiri domaćeg i doseljenog stanovništva. Tu su doseljeni, a to smo u ovom slučaju mi, Hrvati, započeli učiti o novom svijetu koji će biti i naš. Tu je temelj naše kulture i identiteta koji se onda s te zapadno-istočne horizontale uzdiže u zemlje gdje isto žive Hrvati – gorsku Hrvatsku, Slavoniju, Bosnu. Ta prva ribarsko-ratarska simbioza odredila je mnogo toga u hrvatskoj narodnoj i kulturnoj bîti. Tu se je ona u koegzistenciji s domaćima i stvorila. I tako prolazimo kroz život od Savra do Savra.

1. Savar, Sv. Pelegrin

2. Nin, Sv. Križ

3. Ravanjska, Sv. Juraj

Crkvica sv. Pelegrina (moguće 9. st.), na maloj prevlaci između luke i castruma u Savru, začuđujuća je kockica s prostranom kupolom i apsidom, slika Kristova groba s ranokršćanskih bjelokosti. Začuđujuće su te stotine obalnih crkvica od Kvarnera do Cetine. Velik broj njih slijedi ranokršćanski model jednobrodne zgrade. No među tim zgradicama »slobodnih oblika«, kako ih je nazvao Ljubo Karaman, ima zaista iznimno maštovitih, koje nam, kad im pristupimo otvorena srca, mogu puno reći o životu prije više od tisuću godina. Jer kad se jednom stari sustav urušio, svatko je krenuo svojim putem. One stotine (po Marasovićevu katalogu njih više od 400) predromaničkih građevina nastalih diljem obalnog i priobalnog područja u razdoblju od 7. do 11. st. rezultat su tog mrvljenja kulture, koju ipak barem intuitivno naslućujemo ispod beskrajnih varijanti izvornog oblika. Ali i prvih pokušaja stvaranja nečega novog.

I tu je prva važna pouka glede predromanike u Hrvatskoj: grad i selo, dvor i staja, manor i vicus i stotine njihovih preklapanja u predromaničko doba ključ su onoj raznovrsnosti »slobodnih« (i manje slobodnih) oblika kakve susrećemo u predromaničkoj umjetnosti uopće, a posebno u graditeljstvu hrvatskih krajeva. Preživjeli su oni oblici koji su bili u danim okolnostima najsvrsishodniji i najkomunikativniji u slavljenju jedinoga pravog Boga. Oblici iz lokalnog sjećanja, koji postaju, uz ostalo, i novi kanon za doseljeno stanovništvo. Na tu agrarno-ribarsku, ali i urbanu bazu nakalemit će se, već prema mjesnim prilikama i mogućnostima, te prema trenutku njihova nastanka, uzori iz svjetskih središta – Carigrada, Rima, Aachena, Venecije, ali i inicijative domaćih vođa naroda.

U Savru ime je bizantsko, oblik rustificirani ranokršćanski model, tehnika isto tako postantička. Ovdje zidaju, čuvaju i slave Boga starosjedioci i slavenski doseljenici, kako ih donose i odnose valovi plavih staza. Karamanov naziv »crkvice slobodnih oblika« za takve građevine sasvim je prihvatljiv, tek što pod slobodom ne smijemo zamišljati neku slobodu izbora, nego slučajnost glede nasljeđivanja zatečenog.

Crkvica sv. Križa u Ninu (sl. 2), prvoj hrvatskoj primorskoj prijestolnici, moguće je dvorska kapela hrvatskih vladara. Izgrađena je (oko 800.?) po modelu crkvice sv. Vida u Zadru srušene 1877., te tako svjedoči da su Hrvati preuzimali i gradske modele, odnosno da se grad nije ustručavao primjene izvangradskoga. Okosnica je kvadratna zgradica s kupolom poput Savra, no dodana su četiri pravokutna prostora, krakovi križa, svodovi kojih opisuju četverolist. Nad središnjim kvadratom je kružni tambur i kupola – čudesna je ta prostorna i tjelesna složenost unatoč minijaturnim dimenzijama.

Vrhunac inventivnosti predstavlja sićušna crkvica sv. Jurja u Ravanjskoj (sl. 3), tik do ulaza u Masleničko ždrilo, moguće 10. stoljeće, sitan pravokutni prostor nadsvođen velikom izduženom kupolom. Ovdje se na vrlo poučan i očit način spaja domaća tradicija jednobrodne crkve sa sjećanjem na složena ranokršćanska rješenja – model integracije domaćih i donesenih ideja u najboljem duhu hrvatske povijesne sudbine. Sve to čini te malene zgrade slobodnih oblika iznimno značajnim za studij uključivanja Hrvata u ranije likovne jezike i u stvaranje svoga vlastitoga. To nam i daje za pravo da pretpostavimo da su one najraniji sloj predromanike na našoj obali, iako su se zacijelo gradile i u kasnijim fazama, sve do kraja 11. stoljeća. Među složenim centralnim zgradama su i višelisne crkvice koje su nadahnute domaćim ranokršćanskim modelima ali moguće i sjećanjima na višelisna (nenatkrivena) svetišta u staroj domovini, u Kijevu ili Novgorodu.

4. Omiš. Sv. Petar u Priku

5. Koločep, Sv. Mihajlo, oltarna pregrada

Sestra i kraljica

Opisani model karakterističan je za ono što danas zovemo sjevernom i srednjom Dalmacijom – od Silbe do Cetine. Na području od Cetine do Boke, od Neretljanske oblasti do Duklje, javlja se formalno drugačiji model, uniformniji od opisanog, no u biti njegov bliski ekvivalent – zasnovan na nekoliko podudarnih verzija jednobrodne višetravejne crkvice. Riječ je o stotinjak spomenika južnodalmatinske skupine između Neretve i Boke kotorske s dva do pet traveja i sa svodovima na poprečnim pojasnicama. Dekor vanjskih zidnih ploha sastoji se od slijepih arkada, iznimno pilastara, i najčešće nije u skladu s unutrašnjom podjelom. Kao posebna atrakcija javlja se u ograničenom broju spomenika mala kupolica-tornjić unutar piramidalnoga krova. Najveća od tih zgrada je Sv. Petar u Priku u Omišu, odmah preko Cetine na srednjodalmatinskoj strani (sl. 4). Osobito su popularne na području dubrovačke astareje, a javljaju se čak uz renesansne dubrovačke ljetnikovce. Homogena skupina od tuceta takvih građevina nalazi se na otoku Braču i važna je sastavnica otočnoga kulturnog pejsaža. Ističemo akropolski smještenog Sv. Mihovila nad Dolom. Uloga te skupine slična je onoj crkvica slobodnih oblika u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji, samo što se one, kao uostalom i samo kršćanstvo, ovdje ustaljuju nešto kasnije – počevši s 10. stoljećem. One su baza za širenje uljudbe u Hum, tj. u Hercegovinu i dalje u unutrašnjost. Njihova uniformnost, kompaktnost i plošni dekor asociraju na kasniju umjetnost stećaka koja se u ovom kraju probija do mora. Oblikovno se jasno razlikuju od spomenika slobodnih oblika.

I ovdje je nositelj novi etnik, slavensko-romanski, kojemu je najveći živi svjedok Dubrovnik i njegova astareja. Južnodalmatinska crkvica ulazi u gradove ali usporedno s njom u gradove ulaze i individualni primjeri preuzimanja srednjobizantskih oblika, što nije začuđujuće jer se slične pojave događaju i u bizantskoj južnoj Italiji. Spomenimo se u nas Sv. Eufemije i Sv. Nikole u Velom Varošu u Splitu, Sv. Lovre i Sv. Nediljice u Zadru, možda i Sv. Barbare u Trogiru.

Južnodalmatinska grupa je uvelike fenomen 11. st. i markira širenje kršćanstva južno od Cetine. Nije neobično da se njome širi utjecaj Hrvatskoga Kraljevstva na južne sklavinije.

Najveći vladar starohrvatskog razdoblja je Dimitrije Zvonimir (1076–1089). Slavonski ban koji je naslijedio velikog Petra Krešimira suvereno vlada i gorskom i priobalnom Hrvatskom, i Dalmacijom i Slavonijom. Poput kneza Branimira dva stoljeća prije okreće se Rimu i moćnom Grguru VII., ali uz Rim potiče i život hrvatske narodne glagoljaške crkve. Ženi se Jelenom, sestrom ugarskoga kralja Ladislava, što mu je bio mudar politički potez. Da mu sin Radovan nije preminuo prije oca, Hrvat bi zavladao u Esztergomu!

Zvonimir i Ladislav zajedno promiču interese Hrvatske i Ugarske. Trag takvih djelatnosti otkriven je na otoku Koločepu, koji je u vlasti Mihajla (1046–1081), dukljanskog vojvode pa konačno kralja, pred samim vratima Dubrovnika. Ta skromna i ambijentalno svjesna umjetnost koja cijeni liriku krajolika na neočekivan se način koristi za promociju slavenskih vladara istočnog Jadrana. U crkvici sv. Mihajla na Koločepu našli su se ulomci oltarne pregrade s pleternom ornamentikom, likom arkanđela i natpisom koji u prijevodu glasi: »Molimo sve vas koji ovo gledate da izrečete iskrene molitve za sestru i kraljicu koja je sagradila crkvu u čast svetog Mihovila arkanđela« (sl. 5). U kontekstu kasnopleternog dekora i ranoromaničke figuracije (lik arkanđela) osoba u natpisu može biti jedino Jelena, Lepa, sestra kralja Ladislava i supruga kralja Dimitrija Zvonimira. To potvrđuje stil spomenika blizak srednjodalmatinskim radionicama kraja 11. stoljeća. Mihajlo i Zvonimir dakle su se susreli negdje između Stona i Koločepa i vijećali, a o čemu bi drugome nego o osvajanju »grčkog« Dubrovnika!

6. Ston, Sv. Mihajlo, dukljanski kralj

7. Split, Hrvatski kralj

8. Punat, Sv. Dunat

Lik kralja Mihajla nalazi se uz Krista na zidu južnodalmatinske crkvice sv. Mihajla kod Stona, gdje je kralj imao jednu od svojih rezidencija (sl. 6). Tu se zacijelo sastao sa svojim seniorom na hrvatskom prijestolju. To je kralj-gorštak, suh, plošan, silno izražajan u svojoj prirodnoj tvrdoći. Oslik s kraja 11. st. jedinstven je među ranoromaničkim freskama Mediterana. Kralj nosi starohrvatsku krunu poput one Zvonimira na glasovitom splitskom prikazu hrvatskoga kralja (sl. 7). Prigoda je vjerojatno bila Mihajlovo pristajanje posredstvom Zvonimira politici Grgura VII. Nagrada Mihajlu je kraljevska kruna hrvatskog oblika i djelovanje radionica iz srednje Dalmacije na kraljevu otoku Koločepu.

Stazama glagoljaša

Zvonimir je zaslužan za još jednu ramifikaciju hrvatske predromanike. Dodatno, ali i unutar prostranih kulturnih pejsaža, i sjeverno/srednje dalmatinskog, i južnog, provlači se kao neka ponornica narodna, glagoljaška crkva i njezina kultura. Profesor Katičić je majstorski pokazao kako glagoljaška crkva nije heretička ili proturimska, nego katolička crkva s liturgijom na hrvatskom jeziku. Kao takva očuvala se do danas.

Veliki zamah hrvatska glagoljica doživljava unutar reformne Europe pape Grgura VII., u Hrvatskoj kralja Dimitrija Zvonimira i splitskog nadbiskupa Lovre. Središte tog djelovanja je Sjeverni Jadran, no ono zahvaća i sjeverni rub središnjega, kako pokazuju trolisti Sv. Nikole kod Nina iz vremena oko 1100., sa snažnim križnim svodom ispod kupole, nalik onom u tornju Sv. Marije u Zadru (oko 1100), te ostatci trolista kod Vrsa. Gotovo identična ali kasnija je zgrada Sv. Krševana kod Glavotoka na Krku, ponovo s moćnim križnim svodom, uz koju se veže i Sv. Dunat kod Punta, neobična centralna zgradica moguće čak sekularne namjene (sl. 8). U samom gradu Krku, romaničku kapelu sv. Kvirina – predvorje katedrale – također rese svodovi tipa onog u tornju zadarske Sv. Marije. Začudna je ta sloboda kretanja oblika između grada i ladanja. Kao što se Sv. Vid u urbanom okruženju Zadra 9. st. poklapa s dvorskom kapelom u hrvatskom vladarskom Ninu, tako se trolisne zgrade šire sjevernom Dalmacijom do duboko u Kvarner. Tu se, gotovo bi se moglo reći, događa izvjesna »renesansa« centralno planiranih crkvica slobodnih oblika kakve su bile popularne u sjevernijim zonama jadranskog bazena već oko 800. No struktura ziđa Sv. Dunata i Sv. Krševana već je uredno romanička, kao i već navedeni romanički svodovi po uzoru na toranj Sv. Marije u Zadru. Neke manje zadarske crkvice s kraja prvog milenija – Stomorica, crkva u Kolovarima (višelisne), Sv. Lovro (upisani križ s westwerkom), Sv. Nediljica (mala bazilika) prava su enciklopedija presijecanja svih trendova koji djeluju u središnjoj Dalmaciji, u gradovima i zaleđima – mjesnih, bizantskih i karolinških, gradskih i izvangradskih. Sitna urbana i paraurbana crkvena arhitektura Splita 11. st. indikacija je sličnih nastojanja (Sv. Eufemija, Sv. Nikola u Velom Varošu; moguće i Sv. Barbara u Trogiru). Dodajmo da je već Ivo Petricioli sjajno primijetio miješanje gradskih i izvangradskih elemenata u predromaničkoj skulpturi Zadra, Splita i Kninske zagore. Slične se fantazije zbivaju i u skriptorijima velikih sjevernodalmatinskih samostana, posebice Zadra.

Najvažniji spomenik glagoljaške kulture je Baščanska ploča (oko 1100) iz crkve sv. Lucije u Jurandvoru. Ondje je u kamenu zabilježeno darovanje ledine samostanu sv. Lucije od strane kralja Zvonimira. No Baščanska je ploča i arheološki predmet i djelo likovne umjetnosti koja se eksplicite javlja u obliku ranoromaničke vitice.

9. Biskupija, Sv. Cecilija

10. Cetina, Sv. Spas

Branimirska sinteza

Povijesna je činjenica da je središnja Dalmacija – obala i Zagora – prvi veliki atelijer hrvatske predromanike. Poput neke kupole ili kišobrana ona se prostire nad Srednjom Dalmacijom, te se odavde širi i spaja s mjesnim tendencijama na južnom i sjevernom Jadranu. Na južnom u začudno jednoobraznom modelu južnodalmatinske skupine, na sjeveru duhovno jedinstvena ali formalno složena u krugu glagoljaških djelovanja. Srednja Dalmacija ostvarila je prvu autohtonu sintezu unutar hrvatskog prostora, koja je kao splet krovnih ideja ostala aktualna do danas. To je Branimirova Hrvatska (879–892), u kojoj se Hrvatska profilira kao visoko uljuđena izvangradska cjelina s izvanredno kvalitetnom ladanjskom kulturom ali i s tendencijom da se u tu i takvu uklopi, s vremenom, i urbana sastavnica. To je onaj Matošev »šumski grad« kao paradigma hrvatskog postojanja.

Hrvatska Kneževina 9. stoljeća, od pokrštenja u Crkvini u Biskupiji kod Knina oko 800., izvanredan je primjer kako se stvara suvisao narodni prostor, politički neovisan i kulturno zaokružen u smislu jednog individualnog dijalekta opće ranosrednjovjekovne zapadnoeuropske-mediteranske ladanjske kulture. Ocrtava se taj sustav zasnivanjem narodne ninske crkve pod franačkim nadzorom, izvangradskim dvorovima – curtisima – vladara i drugih vrhova društva koji unose manorijalni sustav teritorijalne organizacije križan sa slavenskim sustavom župa, i s prvim koracima u kovanju veza s dalmatinskim gradovima. Usporedo je u tijeku uključivanje u važne zapadnoeuropske umjetničke fenomene vezane uz franačku prisutnost – pleternu skulpturu i monumentalno graditeljstvo potaknuto franačkim iznašašćima, što se posebice ogleda u monumentalizaciji zapadne fasade uvođenjem zapadnog masiva-tornja, tzv. westwerka.

11. Muć, Branimirov natpis

12. Šopot, Branimirov natpis

U skladu je to s povijesnim činjenicama. Hrvatska je u drugoj polovici 9 st. izrasla od franačke klijentske paradržave u ozbiljni međunarodni čimbenik u jugoistočnoj Europi. Novi biskup »franačke« biskupije Nina, Teodozije, ne ide po palij u franačku Akvileju, nego u Rim. Slijedi pokušaj nametanja istog Teodozija za splitskog nadbiskupa, prvi ozbiljni koraci prema integraciji carske Dalmacije, dalmatinskoga grada. Konačno, Dalmacija plaća danak mira od 720 zlatnika hrvatskom vladaru. Splitski sabori i afirmacija splitske crkve u vrijeme Tomislava afirmacija su tog procesa.

Izvrstan primjer takve sretne sinteze u času kad Karolinzi politički nestaju iz Jadranskog bazena jest Branimirova crkva sv. Cecilije na Stupovima u Biskupiji – Villi Regalis. Ona je točka gdje se vrhunska izvrsnost pleternog ukrasa susreće s isto tako vrhunskim graditeljskim konceptom (sl. 9). Sagrađena je na brežuljku koji danas zovemo Stupovi, gdje je Branimir imao svoje sjedište unutar svetog pejsaža Villae Regalis. Toranj Sv. Cecilije i onaj Sv. Spasa na Cetini (sl. 10) predstavljaju znatan prostorni modifikator. Već je Borna znao da vladarska crkva treba imati toranj, kao što su to znali i pobunjenički knez Ljudevit od Donje Panonije i njegovi izaslanici, te knez Braslav, koji su svi nazočili carskim vijećima u Aachenu i vidjeli Capellu Palatinu i njen višekatni westwerk.

Za razliku od ranokršćanskih bazilika Sv. Cecilija je bila presvođena, vjerojatno bačvastim svodovima na poprečnim lukovima, koje su podupirali snažni križni nosači. Takvu je konstrukciju arhitekt mogao vidjeti u nekoj monumentalnoj rimskoj zgradi, npr. u podrumima Dioklecijanove palače. Dodatno, konstrukciju su podupirali polukružni potpornjaci, jedinstveni u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi, koji podsjećaju na polustupove i prislonjene stupove Dioklecijanove palače (posebice južna fasada). Sv. Cecilija vizualno i stvaralački sjedinjuje sve tradicije u nešto izvorno i novo – Istok i Zapad, Rim i Barbariju, kršćanstvo i poganstvo, selo i grad.

No Branimirovi graditelji nisu zaboravili ni ranoslavensku tradiciju. Na vrhu gdje danas u Biskupiji stoji pravoslavna crkva sv. Trojice, nekoć je bila osmerokutna ili osmerolisna crkva, položaj koje, prema Vitomiru Belaju, slijedi onaj Perunov, a također i oblik Perunova svetišta u Kijevu i Novgorodu.

Branimirovo ladanje je zemlja elitnih, ne prevelikih dvorova, vezanih uz neku važnu tvrđavu (Knin, Bribir, Klis), župnih središta poput Blizne, Cetine, Golubića, pa i manjih ladanjskih sjedišta koja, poput Muća, posjeduju spomenike fantastične kvalitete. Taj sloj visoko kulturnog ladanja izvrsno ilustrira klesani dekor pleterne skulpture. Onaj Sv. Cecilije, nažalost očuvan vrlo fragmentarno, možda je najbolji pleter na svijetu (posuda za svetu vodu, stalak za čitanje s propovjedaonice). Posveta svetoj Ceciliji upućuje i na umjetnost glazbe, a to, uz vrsno ukrašen pult za čitanje, i na umjetnost slikopisa.

U sjevernom luku Mediterana, od Katalonije do Dalmacije, nastaje potkraj 10. stoljeća niz čvrstih zdanja u trajnom materijalu, koja usavršavaju sustave presvođivanja i primjenu arhitektonskog dekora, »prva romanika« sredozemnoga kruga. Sv. Cecilija im prethodi za otprilike jedno stoljeće.

Branimirovo doba je i svjedok pojave vrhunskih radova pleterne skulpture. Benediktinska klesarska radionica kneza Branimira prepoznata je na 22 lokaliteta od Košljuna do Nina, pa do Knina, Biskupije i Splita. Najveća joj je gustoća u Ravnim kotarima, oko Bribira, te u Zagori od Pađena do Muća. Djelovala je i u gradovima – Zadru, Trogiru i Splitu. Odlikuje ju savršeno klesanje, uravnotežena i dobro smišljena kompozicija, mekoća reljefa. Njeni najbolji radovi su pleter Sv. Cecilije te greda s Branimirovim imenom iz Muća (888) (sl. 11). Benediktinska je radionica prisutna na ladanju, ali i u gradu. Nikola Jakšić je zaključio da su upravo benediktinci, s jakim centrom kod Sv. Krševana u Zadru, proizveli oko 50% pleterne skulpture Branimirova razdoblja.

No postoji i paralelna pojava, pomalo nespretno nazvana Dvorska radionica Branimirova vremena. Njena produkcija je golema. Zapažena je na 41 lokalitetu od Smiljana u Lici do Livna, od Trogira do Drvara, a najveća joj je koncentracija oko Knina i u zadarskom zaleđu. Razina izrade ne opravdava naziv »dvorska«. No sudeći po natpisima, radila je i za vrhove društva. Ovdje se uz vrhunske naručitelje, na što upućuje spomen kneževa imena (Šopot, Ždrapanj, Otres), javlja stil emocionalan i popularan u usporedbi s elegancijom i dovršenošću radova Benediktinske radionice (sl. 12). Ladanjska je elita ovdje prisvojila vizualni vokabular visoke dvorske umjetnosti, ali i stvorila vlastiti odgovor utemeljen na retorici svakodnevnoga pučkoga govora.

Branimirova Hrvatska (879–892) predstavlja rani ali i potpuni primjer izražavanja hrvatskog identiteta, u dotjeranoj i dovršenoj umjetničkoj formi. Ne zaboravlja svoje slavenske korijene, ni rimsku i mediteransku tradiciju, kako na ladanju tako i u gradu. Model je samopouzdanja u politici i društvu potvrđen kulturom i stvaralaštvom. Branimirov »put u Rim« primjer je kako mala ali mudra i samosvjesna zemlja može naći mjesto u svijetu suverenih naroda Europe. Hrvatska u Europskoj uniji, te sve ono što Hrvatska postaje kako stresamo prnje lažnih identiteta, izvrstan je primjer suvremene primjene branimirskih poduka. Od vremena Branimira, Tomislava i Zvonimira malo toga se promijenilo u bîti hrvatskoga kulturnog pejsaža. Središta teritorijalne organizacije, uprave i uljudbe često slijede ranosrednjovjekovne manorijalne, župne i velikaške položaje i njihove proizvodne zone. Postupno se, i izvan obalnog područja, javljaju gradske strukture. Neke prerastaju u gradske komune i slobodne kraljevske gradove, pa i seoske komune s vlastitim proizvodnim arealima. Neke postaju države u državi – Dubrovačka astareja, Split, Trogir, Zadar, Pula sa svojim agerima, posjedi plemenite varoši vu Gričkih goric..., veliki feudi Bribirskih, Nelipića, Zrinskih, Frankopana, Kurjakovića, Babonića, Celjskih... U tom policentrizmu povremeno neki od centara ostvaruje i širi autoritet, bilo u urbanom (npr. Dubrovačka Republika), bilo seoskom (Poljica, Turopolje), bilo u miješanom obliku (Međimurje Zrinskih). Dubrovnik je grad koji si pripaja astareju (gradsko područje). Turopolje ja asocijacija sela s upravnim centrom u »gradu« Lukavcu. Kao što pokazuje Andora, takvi seoski distrikti mogli su se uzdignuti do statusa (doduše nevelike) slobodne države i održati u današnjem svjetskom poretku.

Teško je zamisliti da su se temelji našeg ponašanja i djelovanja zacrtali u davnim vremenima još prije 1000. godine. No to nas ne treba iznenaditi. Hrvatski prostor se nije promijenio. Zagreb je još uvijek »šumski grad«. Kultura stvaralačkog balansiranja urbsa i rusa jamstvo je naše uspješne sadašnjosti i budućnosti. Predromaničko doba u Hrvatskoj i njegova likovna ostvarenja i danas su opipljive smjernice za uspješan život u hrvatskom prostoru.

Temeljna literatura

Delonga, Vedrana, Državni arhiv u kamenu, Split, MHAS, 2009.

Fisković, Igor, Romaničko slikarstvo u Hrvatskoj, Zagreb, MUO, 1987.

Fučić, Branko, Glagoljski natpisi, Zagreb, HAZU, 1982.

Goss, Vladimir P., Početci hrvatske umjetnosti, Zagreb. Ibis grafika, 2022.

Goss, Vladimir, P., Četiri stoljeća hrvatske umjetnosti, Zagreb: Golden marketing, 2010.

Jurković, Miljenko, »Arhitektura karolinškog doba«, u Milošević. Ante, ur., Hrvati i Karolinzi, 2. sv., Split, MHAS, 2000., 164–191.

Karaman, Ljubo, Problemi periferne umjetnosti, Zagreb, DPUH, 2001.

Mance, Ivana, Zercalo naroda, Zagreb, IPU, 2012.

Marasović, Tomislav, Dalmatia Praeromanica, 4. sv., Split, Književni krug Split, Split, 2008–2013.

Milošević. Ante, ur., Hrvati i Karolinzi, 2. sv., Split, MHAS, 2000.

Petricioli, Ivo, Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, Zagreb, DPUH, 1960.

Vladimir Peter Goss (Gvozdanović) je povjesničar umjetnosti, pisac i novinar (Zagreb, 1942). Doktorirao na Cornell University (Ithaca, NY). Predavao je na University of Michigan, University of Tel-Aviv, University of North Carolina – Chapel Hill, sveučilištima u Zagrebu i Rijeci, gdje je i danas profesor emeritus. Autor je ili suautor 19 knjiga ili znanstvenih kataloga i 116 znanstvenih studija s područja ranije srednjovjekovne umjetnosti, problematike prostora i umjetničke kritike. Kao predsjedatelj sekcija i/ili izlagač nastupio je na 68 međunarodnih skupova.