Methodii doctrina i ninski biskup Grgur

Deseto stoljeće u povijesti Hrvatske razdoblje je preobrazbe ranosrednjovjekovne hrvatske države iz kneževine u kraljevstvo. Kako god ga ocjenjivali – ključan je to trenutak u povijesti hrvatskog naroda – jer politička organizacija dobiva nove konture, zemlja zbog tadašnjih vojno-političkih konstelacija nove granice, a crkvena uprava novu hijerarhiju. No dva povijesnoistraživačka pitanja vezana uz događaje i osobe iz prve polovice 10. stoljeća zauzimaju posebno mjesto u hrvatskoj historiografiji – to su: staroslavensko crkveno bogoslužje te uloga i značenje ninskoga biskupa Grgura.

Sveta braća – Ćiril i Metod, freska u katedrali sv. Petra u Đakovu

Naime, od 10. do 13. stoljeća održano je nekoliko crkvenih partikularnih sabora na kojima se raspravljalo i određivalo o statusu staroslavenskog bogoslužja na hrvatskom povijesnom prostoru. Dva crkvena sabora održana u Splitu 925. i 928. godine, a čija su akta sačuvana u kasnijem prijepisu unutar djela nazvanog Historia Salonitana maior (»Veća salonitanska povijest«), od iznimne su važnosti za hrvatsku crkvenu i političku povijest 10. stoljeća. U istom djelu sačuvana su i dva pisma pape Ivana X., oba upućena crkvenim dostojanstvenicima, a ono drugo i hrvatskom kralju Tomislavu i humskom knezu Mihaelu. U oba pisma govori se upravo o slavenskom liturgijskom jeziku i kanonskom pravu. U prvom pismu to je formulirano kao opomena splitskom nadbiskupu Ivanu (i njegovim sufraganima) na sljedeći način: »Budući da smo glasom koji je dopro do nas saznali da se na području vaše biskupije širi druga nauka (aliam doctrinam) koja se ne nalazi u svetim knjigama (in sacris uoluminibus non reperitur), a vi šutite i slažete se (s njom), veoma nas je to ražalostilo prema onoj apostolskoj: ʽAko tko bude naučavao (što) drugo osim onoga što se nalazi u svetim kanonima i knjigama (in sacris canonibus atque uoluminibus), pa bio to i anđeo s neba (angelus de celo), neka bude proklet (anathema sit)ʼ. No, ne dao to Bog vjernicima koji štuju Krista i vjeruju da mogu postići drugi život molitvom, tako da se, zapuštajući nauku evanđelja (doctrinam euangelii), kanonske knjige (canonum volumina), pa i apostolske odredbe (apostolicaque etiam precepta), utječu nauci Metoda (ad Methodii doctrinam confugiant), kojega ne nalazimo ni u jednoj knjizi među svetim piscima (inter sacros auctores). Zbog toga vas opominjemo, predragi, da se zajedno s našim biskupima, tj. s Ivanom, biskupom svete crkve Božje ankonitanske, i Leonom, biskupom svete crkve Božje palestrinske, potrudite da sve u slavenskoj zemlji (per Sclauiniam terram) odlučno ispravite; dakako, na taj način da se nikako ne usudite u čemu skrenuti od nauke onih prije spomenutih biskupa (ab illorum supradictorum episcoporum doctrina), tako da se u zemlji Slavena obavlja služba Božja prema običajima svete rimske crkve (secundum mores sancte Romane ecclesie), tj. na latinskom (in Latina silicet lingua), a ne na drugom jeziku (...).«

Iz tih nekoliko navoda mogu se iščitati glavne smjernice rimske kurije toga doba, ali ponajviše bojazan od bilo kakva ugrožavanja pravovjernosti na svom crkvenom području.

Sveta braća

No, prije nego krenemo u razglabanje o pojmu Methodii doctrina i njegovu sadržaju vrijedi navesti nekoliko osnovnih činjenica iz života i djelovanja osobe po kojoj je prozvano određeno učenje odnosno nauk. Naime, Metod je jedan od Svete braće – slavenskih apostola, bizantskih misionara iz 9. stoljeća. Njegov brat bio je Konstantin, čije je redovničko ime glasilo Ćiril. Metod ili u našoj jezičnoj tradiciji zabilježen i kao Metodij(e) također je redovničko ime. Svjetovno mu je ime vjerojatno bilo Mihael. Obojica su rođena u Solunu, tada važnom urbanom i upravnom središtu – gradu i luci na sjeverozapadnoj obali Egejskoga mora – Ćiril 826. ili 827., a stariji Metod oko 815. godine. Prvo je preminuo mlađi brat Ćiril, i to u Rimu 14. veljače 869., a potom Metod kao nadbiskup u Moravskoj 6. travnja 885. godine.  

U slavistici gotovo u potpunosti prevladava uvjerenje kako je glagoljicu kao pismo ustrojio – složio i uredio – sv. Ćiril, koji je s rođenim bratom sv. Metodom kao misionar pošao u 9. stoljeću među nepokrštene Slavene u tadašnjoj moravskoj (Velikomoravska kneževina) i panonskoj slavenskoj kneževini. Autorstvo sv. Konstantina Filozofa – Ćirila u stvaranju glagoljice, kao pisma slavenskih prijevoda grčkih liturgijskih knjiga namijenjenih misionarskom djelovanju – širenju kršćanstva među Slavenima, prepoznato je u tome što je to pismo svojom slovnom morfologijom i simbolikom izvorno djelo jednoga vrlo obrazovanoga kršćanina i učenog jezikoslovca, a koji je uz to morao biti dionikom bizantskoga kulturnog i duhovnoga kruga u ranom srednjem vijeku. Uz druge izvore, u glasovitom traktatu O pismenima Črnorisca Hrabra iz 10. stoljeća što se tiče tvorca glagoljice stoji sljedeće: »Sveti Konstantin Filozof, nazvan Ćiril, on nam je pismo izumio i knjige preveo, i Metodije, njegov brat.« Samo pak ime za to pismo: glagoljica, javlja se relativno kasno i prvi je put zabilježeno tek u prvoj polovici 17. stoljeća.

Misija Svete braće – Konstantina-Ćirila i Metoda u Moravskoj i zatim Panoniji odvija se od 863. godine pa sve do njihove smrti i protjerivanja njihovih učenika. Vezivanje utjecaja te misije uz naša područja, primjerice, u vrijeme kneza Domagoja ime tek relativnu kronološku vrijednost, jer se time gubi iz raspravljanja činjenica da su u drugoj polovici 9. stoljeća podjednako Hrvati u Panoniji kao i oni u dalmatinskim gradovima (zbog pomorskih veza), mogli doći u doticaj s onim što je Ivanka Petrović nazvala »ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture«. U razdoblju koje bi se realno moglo doticati Hrvatske Kneževine, uz kratku prethodnu probizantsku vlast Zdeslava, na njezinu se čelu nalazio knez Branimir, jedan od ključnih ranosrednjovjekovnih hrvatskih vladara. U relativno brojnim i raznovrsnim vrelima koja osvjetljavaju tadašnju Hrvatsku ne možemo iščitati i(li) dokumentirati prisutnost staroslavenskog bogoslužja i glagoljskog pisma. Rana prisutnost glagoljaštva na istarsko-kvarnerskom području objašnjavala se time da su nakon Metodove smrti (885) protjerani učenici Svete braće bili otkupljeni u Veneciji i potom dovedeni na sjevernojadranske bizantske posjede. No, da se ono ubrzo proširilo i postalo prisutno na puno većem prostoru izravno svjedoče upravo akti splitskoga crkvenoga partikularnog sabora iz 925. godine.

Methodii doctrina:
Metodov nauk ili Metodovo učenje

Metodov nauk ili Metodovo učenje javlja se u nekoliko povijesnih izvora. Kao prvo termin doctrina Methodii philosophi (»nauk Metoda filozofa«) navodi se prvi put u djelu Conversio Bagoariorum et Carantanorum (»Obraćenje Bavaraca i Karantanaca«) iz 870-ih godina, a koje se u historiografiji naziva »bijelom knjigom« jednoga ranosrednjovjekovnoga misionarskog pothvata. Tu stoji zapisano sljedeće: »sve dok nije neki Grk po imenu Metodije novoiznađenim slavenskim pismenima učinio da se obezvrijede latinski jezik i rimska nauka i mjerodavna latinska slova omalovažavajući sve to na način filozofâ pred svim pukom, i to što se tiče misâ i evanđeljâ i crkvene službe onih koji su to slavili latinski«. Naime, već se iz tih riječi može nazrijeti ono što je salzburška crkva pripisivala Metodu – protiv čijeg je djelovanja otvoreno nastupala – te njegovo postupanje držala nekanonskim, a što se ubrzo iz toga očišta pretvorilo i u optužbu za herezu.

Potom je Methodii doctrina zabilježena u vrijeme pape Ivana VIII., u pismu iz 879. godine odaslanom velikomoravskom knezu Svatopluku (Sventoplku), a na čijem je teritoriju naučavao nadbiskup Metod. Tu se za Metoda kaže da »uči drugačije nego rimska crkva«. Takav se izričaj spominje i u djelima – žitijima (svetačkim životopisima) Vita Constantini (»Život Konstantinov«), Vita Methodii (»Život Metodov«) i u Životu svetoga Klimenta (na grčkom). Prema Radoslavu Katičiću isprva se izrazom Methodii doctrina »izražavalo poučavanje i izobrazba u novostvorenom slavenskom crkvenom i književnom jeziku, gotovo u prosvjetiteljskom smislu, pri čemu je crkvena pravovjernost bila sama sobom razumljiva pretpostavka« – no – »Metodije se sumnjičio za krivovjerje, crkvene i svjetovne vlasti su se pozivale da ne budu otvorene kakvoj ʽdrugoj nauciʼ«.

Najzad se Metodov nauk ili Metodovo učenje navodi u spomenutom prvom pismu pape Ivana X. upućenom splitskom nadbiskupu Ivanu i crkvenim dostojanstvenicima, te neizravno u drugom papinu pismu upućenom svjetovnim – hrvatskom kralju Tomislavu i humskom knezu Mihaelu – i crkvenim dostojanstvenicima – splitskom nadbiskupu Ivanu sa sufraganima, te drugima.

Tu se dakle prvi put u jednom povijesnom izvoru, ali u negativnoj konotaciji, govori o staroslavenskom jeziku u liturgiji na našim područjima. Štoviše, papa u svom pismu uspoređuje Metodov nauk kao »zao korijen« (mala radix). Na Prvom splitskom crkvenom saboru zaključeno je i poslije od pape potvrđeno tek u točki X. da se ograničava – ne i zabranjuje – uporaba slavenskoga liturgijskog jezika. Uvjet je za onoga tko želi da bude promaknut u svete redove da nauči latinski. Doslovce taj zaključak glasi ovako: »X. Neka se ni jedan biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stupanj ikoga koji upotrebljava slavenski jezik (Slauinica lingua); on ipak može služiti Bogu bilo klerik ili redovnik (in clericatu et monachato). Nadalje, neka mu ne dopusti da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog biskupa (a Romano pontifice) može mu se dopustiti, da vrši svećeničku službu.«

Štoviše, papa Ivan X. u pismu kralju Tomislavu i knezu Mihaelu potiče ne samo njih dvojicu nego čitav hrvatski kler i puk da svoj pomladak daju školovati – litterarum studia – u latinskom jeziku, a ne u barbarskom ili slavenskom jeziku: »Zbog toga vas opominjemo, predragi sinovi, da svoju nježnu djecu od malih nogu predate Bogu na nauke (ut uestros tenerrimos pueros a cunabulis in studio litterarum Deo offeratis) da bi vas od Boga poučeni mogli svojim opomenama od grešnih zabluda pridići u nebeski kraj, u kojem je Krist sa svim četama izabranika. Ta koji bi se odabrani sin svete rimske crkve (specialis filius sancte Romane ecclesie), kao što ste vi, radovao prikazati Bogu žrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku (in barbara seu Slauinica lingua)?«

Nakon temeljitih studija Radoslava Katičića, podrobnu analizu Methodii doctrina izvršili su Hrvoje Gračanin i Marko Petrak, koji zaključuju kako se na Prvom splitskom saboru nije isključivo raspravljalo o jeziku i pismu na kojima se treba slaviti misa, nego da je tu riječ bila o kanonskim raspravama. To izravno potvrđuje pismo Ivana X. splitskom nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima, gdje se upozorava kako je Methodii doctrina protivna nauku evanđelja, potom protiv svih kanona, kao i protiv samih apostolskih odredbi. U svemu tome treba gledati i težnju Bizanta da na ove prostore u novim okolnostima povrati svoj političko-crkveni utjecaj. No upravo u pogledu slavenskog bogoslužja tu nije bilo uspjeha. Naime, službeni rimski obred (na latinskom jeziku) hrvatski glagoljaši prihvaćaju vrlo rano, gotovo od samih početaka, zamijenivši latinski jezik staroslavenskim. Stoga se ta liturgija s pravom ima nazivati »rimska staroslavenska« ili pak »rimska hrvatskoglagoljska« liturgija.

Sastavljeni spomenik Grguru Ninskom u ljevaonici u Zagrebu

Spomenik Grguru Ninskom nakon postavljanja na splitskom Peristilu

Ninski biskup Grgur

Biskup Grgur Ninski jedna je od ključnih figura hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti, no podjednako i hrvatske historiografije i javnosti tijekom 19. i 20. stoljeća. Iako o njemu imamo sačuvanih tek nekoliko izvornih podataka, taj prelat bio je i ostao jedan od ključnih simbola u hrvatskoj crkvi i narodu. Tek se pretpostavlja da je rođen u drugoj polovici 9. stoljeća, dok se zadnji njegov nadnevak datira nakon 928. godine.

Grgur je bio hrvatski biskup odnosno biskup Hrvata (episcopus Chroatorum) čije je sjedište bilo u Ninu, a jurisdikcijski obuhvaćala cijelo područje rane hrvatske države – u to vrijeme kneževine – osim dakako dalmatinskih gradova. Kao takav hrvatski je biskup bio izravno podložan papi. Njegovo ime navodi se u spisima splitskih crkvenih partikularnih sabora koji su održani 925. i 928. godine. Tu je zabilježen kao onaj koji se primarno usprotivio splitskom nadbiskupu Ivanu, čija je nakana bila staviti pod vlastitu jurisdikciju sve biskupe u Dalmaciji pa tako i njega. Drugi je pretendent na takvu poziciju bio pak zadarski biskup Formin. Sukladno svojoj funkciji, Grgur kao hrvatski biskup imao je potporu kralja Tomislava, no ne i pape Ivana X., koji je suprotno njegovu traženju potvrdio zaključke donesene na Prvom splitskom saboru među kojima je bio i akt o ukidanju Ninske biskupije odnosno Grgurova biskupska sjedišta. Njemu su zauzvrat ponuđene tri druge biskupije, a na kraju je stavljen u Skradinsku biskupiju te se o njemu gubi više ikakav trag.

Spomenik Grguru Ninskom u Ninu

Takva konstelacija pridonijela je kasnijem tumačenju i pozicioniranju Grgura kao borca za glagoljicu – odnosno za crkvu sa službom Božjom na narodnom jeziku. Koliko se to može ustanoviti, takvo tumačenje svoje začetke ima u pisanju Danielea Farlatija, koji je u svojoj crkvenoj povijesti Ilirika (Illyricum sacrum), u trećem svesku tiskanom 1765. u Veneciji, konstatirao kako je Grgur bio zaštitnik slavenske liturgije. Ovako će Farlati: »Jer ako su Ćiril i Metod preveli rimski crkveni pjev i liturgiju na slavenski, nije im bio naum niti volja to da se njome služe Slaveni Dalmatinci bez odobrenja i dopuštenja Apostolske stolice. A jer je to tako, Ivan splitski nadbiskup, i primas čitave Dalmacije, u smislu je svoje službe razumno smatrao da se Slavenima podvrgnutima njemu i njegovoj metropolitanskoj vlasti i brizi kao metropolita i primasa ne može dopustiti to što su protiv prava i zakona proizvoljno i samovoljno sebi uzeli. Isto su mislili i ostali dalmatinski biskupi i držali su da u toj stvari, tuđoj ustanovama predaka, ne valja gledati kroz prste ili i u čemu popuštati Slavenima (...). Od svih dalmatinskih biskupa čini se da je Grgur Ninski, biskup Slavena, bio jedini koji se nije slagao s drugima, nego je tjerao stvar svojih ljudi i postao zaštitnikom te liturgije. A Slaveni su se svi odlučno borili za svoju liturgiju i činilo se da se nikako ne mogu odvratiti od toga da je rabe u bogoslužju kako je kod njih već prije toga bilo ušlo u običaj. Od toga je nastala nesloga i velika trvenja između Latina i Slavena, koja se nisu mogla primiriti prije nego je, pošto je upitan za savjet rimski biskup i dočekani apostolski legati i odgovori, odlukom nacionalnoga sabora razriješen čitav taj spor.«

Takvo Farlatijevo povezivanje ninskoga biskupa Grgura i slavenske liturgije nema potvrde u vrelima, ali je imalo za posljedicu da će poslije, u moderno i suvremeno doba Grgur upravo to i postati. Za primjer nečemu takvome dovoljno je spomenuti kako je Ivan Meštrović izradio čak tri spomenika Grgura Ninskog. Prvi se nalazi u Varaždinu, kod franjevačke crkve. No, najpoznatiji je definitivno onaj koji je Meštrović poklonio gradu Splitu istaknuvši pritom sljedeće: »Neka Grgur Ninski bude na hrvatskom sjeveru kao i onaj na jugu – u Splitu, vidljivi dokaz za našu uspješnu borbu za crkveno slavenski jezik i hrvatsku glagoljicu.« Sudbina spomenika u Splitu bila je varljive sreće i ovisna o političkim prilikama. Spomenik je prvotno bio na Peristilu, da bi konačnu lokaciju pronašao 1954. kod sjevernih vrata Dioklecijanove palače. Umanjena replika varaždinskog spomenika Grgura Ninskog postavljena je kod župne crkve sv. Anselma u Ninu. Međutim, Meštrović je samo umjetnički realizator onih ideja koje su se nekritički javile u hrvatskoj historiografiji i publicistici njegova doba, ali i prije.

Treba stoga posebno naglasiti da sve što znamo o Grguru iz sačuvanih i poznatih povijesnih izvora njega pozicionira kao biskupa koji se usprotivio splitskom nadbiskupu Ivanu u njegovoj nakani stjecanja metropolitanske časti i vlasti te poviše toga protiv ukidanja biskupije u Ninu. U aktima Prvoga splitskoga crkvenog sabora na biskupa Grgura odnosi se samo zaključak pod brojem XI. koji glasi: »Neka biskup Hrvata (episcopus Croatorum) zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi«. Iz sljedećeg, 12. zaključka, u historiografiji je iščitana tvrdnja da je Grgur kao hrvatski biskup imao potporu kralja Tomislava: »XII. Ako bi pak kralj (rex) i velikaši hrvatski (proceres Croatorum) htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije (infra limite nostre metropolis) podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju Bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred Bogom čista.« Međutim, prije ta dva zaključka (XI. i XII.) – u točki X. – govori se o ograničavanju slavenske liturgije. Upravo je ta blizina tih zaključaka – slijedili su jedan iza drugoga – po svoj prilici navela pojedine istraživače – od Farlatija nadalje – da Grguru Ninskom pripišu sasvim drugu ulogu u crkvenom životu Hrvata nego što ju je on uistinu imao ili je mogao imati.

Lucidno je to još prije gotovo stotinu godina zaključio Lovre Katić zapisavši sljedeće: »I. Ili se o glagolici nije uopće raspravljalo na prvom saboru, pa zato se Grgur Ninski i ne zauzimlje za nju u svom prizivu na papu; ili II. ako se je na I. saboru (925. godine) raspravljalo o glagolici, i ona bila zabranjena, Grgur Ninski nije digao svoga glasa u njezinu obranu, jer bi inače bilo govora o tome prizivu u prilog glagolice na II. saboru. Čitajmo ono, što nam donose izvori, ne fantazirajmo i logički moramo doći do ovih zaključaka: Ni jedno slovo nas u izvorima ne puti, da je Grgur Ninski branitelj glagolice. On je samo borac za primat svoje crkve nad dalmatinskim biskupima. To nam svi izvori jasno kažu.«

Kasniji crkveni partikularni sabori
i glagoljaštvo

Za razumijevanje daljnje sudbine staroslavenske liturgije, tj. glagoljaštva na hrvatskom povijesnom prostoru treba u razmatranje uzeti i sve one odluke koje su se donosile na crkvenim partikularnim saborima idućih stoljeća. Tako je na splitskom crkvenom (nacionalnom) saboru održanom 1059/1060. pod papinskim legatom Majnardom i splitskim nadbiskupom Ivanom odlučeno da se Slaveni ne promiču u svete redove ako ne znaju latinskog jezika. U konačnici je to rezultiralo nezadovoljstvom koje slikovito opisuje u svom djelu Historia Salonitana Toma Arhiđakon pripoviješću o Vulfu i Cededi. Od njih dvojice prvi je bio zatočen, a drugi anatemiziran na crkvenom saboru održanom u Splitu 1063. pod papinskim legatom Ivanom. Po svemu sudeći tada je i staroslavensko bogoslužje bilo zabranjeno. Na splitskom saboru 1075. uz druge odredbe odlučeno je da se iz zatvora oslobodi nekoć svećenik Vulfo. Nakon tih sabora 10. i 11. stoljeća možemo naslućivati da je na saboru u Splitu 1177. bilo govora o »ispravljanju iskrivljenih narodnih običaja, o reformiranju discipline klera, o čuvanju čistoće vjere« (Velimir Blažević).

Najzad, možemo zaključiti kako je osnutak splitske crkvene organizacije – metropolije bio riješen na dva crkvena sabora održana u Splitu 925. i 928. godine, a time i status biskupa Grgura, dok je s druge strane crkveno-pravni položaj staroslavenske službe Božje (divina officia) pozitivno riješen tek u 13. stoljeću dvjema važnim odlukama, upravo na tragu zaključka X. Prvoga splitskoga crkvenog sabora, gdje stoji zapisano kako onaj koji služi Bogu, a obavlja svećeničku službu na slavenskom jeziku to isto može činiti samo po odobrenju rimskog biskupa (a Romano pontifice). Tako je prvo papinsko odobrenje glagoljanja bilo dopušteno senjskom biskupu Filipu iz 1248. godine te potom krčkom biskupu Fruktuozu iz 1252. za omišaljske benediktince – čime svakako započinje novo razdoblje u životu crkve, ali i jezične i pisane kulture među Hrvatima koja se upravo u srednjem vijeku formira kao trojezična i tropismena.

Izabrana literatura

Blažević, Velimir, Crkveni partikularni sabori i dijecezanske sinode na području Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2012.

Budak, Neven, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994.

Garzaniti, Marcello, »Ohrid, Split i pitanje slavenskoga jezika u bogoslužju u X. i XI. stoljeću«, Slovo 60 (2010): 307–334.

Gračanin, Hrvoje – Petrak, Marko, »The Notion of the Methodii Doctrina in the Context of the Church Synod of Split (AD 925)«, u: Vizantiskata misionerska dejnost i evropskoto nasledstvo. Zbornik na trudovi od Četvrtiot megjunaroden simpozium »Denovi na Justinijan I«, Skopje, 11–12 noembri, 2016. g., ur. Mitko B. Panov, Skopje: Univerzitet »Evro-Balkan« – Skopje, 2017., 28–42.

Katičić, Radoslav, Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb: Matica hrvatska, 1998 (2007²).

Katić, Lovre, Borba Grgura Ninskoga sa splitskim nadbiskupom Ivanom. Predavanje održano u Društvu »Marulić«, povodom podignuća spomenika u Splitu, Split: Leonova tiskara, 1929.

Klaić, Nada, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb: Školska knjiga 1972.

Matijević Sokol, Mirjana, Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Rano doba hrvatske povijesti, Jastrebarsko: Naklada Slap, 2002.

Petrović, Ivanka, »Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture«, Slovo 38 (1988): 5–54.

Vita religiosa morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. X–XI, ur. Atanazije J. Matanić, Padova: Editrice antenore, 1982.

Vrankić, Petar, »Spliter Synoden des 10. Jhs. als Weg der kirchlichen und politischen Selbstfindung Kroatiens nach Thomas Archidiaconus«, Annuarium Historiae Conciliorum /Paderborn/ 40 (2008): 241–280.

Tomislav Galović, povjesničar-medievist, izvanredni profesor i predstojnik Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodologiju historije na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istraživački interes usmjeren mu je na hrvatsku srednjovjekovnu povijest i pomoćne povijesne znanosti, a posebno proučava latinsku i hrvatsku glagoljičnu, ćiriličnu i latiničnu pisanu kulturu, fenomen glagoljaštva i povijest otoka Krka. Član Uredništva Matičina časopisa Hrvatska revija.