Krunidba kao spektakl i afirmacija legitimiteta

Krunidba – svečani čin kojim se vladaru simbolički potvrđuje vlast, imala je poseban značaj u ranosrednjovjekovnom društvu. Više od pukog rituala, krunidba je bila politički i vjerski događaj, duboko ukorijenjen u tradiciji i simbolici, koji je odražavao moć i legitimitet vladara. Riječ je o simboličnoj i javnoj investituri monarha, koja predstavlja primarni izraz legitimiteta njegove vladavine. Kroz povijest krunidba je uvijek bila više od pukoga formalnog čina. Ona je bila svečani ritual u kojem su svaka gesta, molitva, govor pa čak i prostor u kojem se odvijala imali posebno značenje, a svaki detalj ceremonije bio je isplaniran kako bi se pomno prikazala simbolika vlasti.

Srednjovjekovni izvori, koji čuvaju planove i opise tih ceremonija, otkrivaju nam koliko je pozornosti posvećeno svakom aspektu krunidbenog obreda. Odjeća, relikvije, riječi zakletve i sama kruna – sve je imalo ulogu u osiguravanju simbola kontinuiteta i božanske potvrde kraljevske vlasti. Iako današnje krunidbe dobivaju značajnu pozornost javnosti i medija, one i dalje primarno služe kao podsjetnik na dugu povijest i složenost tih rituala. One nisu samo događaji koji se odvijaju pred očima milijuna gledatelja nego i duboko ukorijenjeni simboli moći i autoriteta, čije poruke odjekuju kroz stoljeća. U modernom svijetu krunidba predstavlja jedinstveni spoj tradicije i suvremenosti, zadržavajući svoje povijesne korijene dok istovremeno odražava promjene u društvu i svijesti ljudi.

Papa Lav III. kruni Karla Velikog za cara na Božić 800. godine

-https://picryl.com/media/pope-leo-iii-crowning-charlemagne-as-emperor-on-christmas-day-800-from-chroniques-ae77b7

Krunidba kao događaj postoji već dugo u ljudskoj povijesti. Bilo da je riječ o kruni, dijademi, lovorovu vijencu ili nekom drugom predmetu, ritual postavljanja predmeta na glavu osobe sa svrhom iskazivanja određene simbolike prisutan je u ljudskoj civilizaciji tisućama godina, i to na gotovo svim kontinentima. U europskoj povijesti to je događaj afirmiran još od razdoblja antike: često se spominju krunidbe rimskih careva dijademom, kao i kasnije krunidbe careva Istočnoga Rimskog Carstva (Bizanta), kao preteče rituala koji se poslije razvijao na Zapadu. Iako je legitimno tražiti povijesne preteče u tim događajima, važno je istaknuti ključnu činjenicu: ceremonija krunidbe u kraljevstvima zapadnoga kršćanstva sadrži bitno drugačiju simboliku u odnosu na ceremonijale ranijih epoha, ali i na istovremene krunidbe na Istoku (pa čak i u zemljama istočnoga kršćanstva).

Prema riječima Waltera Ullmana, upravo je karolinška epoha 9. stoljeća ključna razdjelnica: od tada, na Zapadu, crkvena uključenost u krunidbu postaje konstitutivan element njene legitimnosti, dok je na Istoku ona bila samo nominalno deklarativna. Takav razvoj događaja najviše je utjecao na carske krunidbe, no njegov se značaj proširio i na kraljevske, što se može vidjeti i na domaćem primjeru: u slučaju krunidbe hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, kojemu papa Grgur VII. šalje znakove kraljevske moći i svog legata Gebizona.

Simbolički uzori krunidbe kao ceremonijala

Unatoč tomu što je krunidbeni ritual postojao već u antici, srednjovjekovna krunidba je nesumnjivo ritual ispunjen kršćanskom simbolikom, čiji je cilj bio povezati božanski i svjetovni autoritet vladara. U konačnici, krunu (iako od trnja) nosio je i Krist, u čije ime i za čiju slavu vladari srednjeg vijeka obavljaju svoju vlast na zemlji. Povezanost kršćanskog vjerovanja i krunidbenog ceremonijala očituje se ne samo u suvremenoj simbolici svake krunidbe, kao što su papa ili njegov legat koji kruni vladara, nego i u dva ključna događaja koja uzdižu vladara na kraljevsku funkciju: krunidbi i pomazanju, čija izvorišta nalazimo u Bibliji. Preciznije, upravo u Starom zavjetu, gdje se često spominju pomazanje i krunidba. Prorok Samuel pomazuje Šaula i Davida, čime potvrđuje božansku volju njihove izabranosti da vladaju nad izraelskim narodom. (Samuel 1–10, 24: »Pogledajte čovjeka kojeg je izabrao Bog! Nitko mu nije ravan u cijelom narodu.«) Osim toga, zapis u Bibliji koji nosi izrazito snažnu simboliku jest Davidov izbor Salomona za nasljednika na kraljevskom prijestolju. U tom tekstu svećenik Sadok pomazuje kralja Salomona, nakon čega narod započinje aklamaciju. (1 Kraljevi 1, 34–40) Na temelju tog zapisa zasniva se ceremonija krunidbe britanskih kraljeva i danas.

Šaul pomazuje Davida, iluminacija iz engleskoga kodeksa 15. stoljeća (MS 42131)

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Samuel_anointing_David_-_British_Library_Add_MS_42131_f73r.jpg

Iako pomazanje u biblijskom kontekstu nosi snažniju simboliku, i kruna kao simbol vlasti prisutna je u Knjizi proroka Samuela. U njoj pronalazimo opis kako kralj David, nakon poraza Amonićana, preuzima krunu njihova poraženog vladara i postavlja je na svoju glavu, simbolizirajući svoju kraljevsku vlast nad njima. (2 Samuel 12, 30) Ti biblijski zapisi o kralju Davidu iznimno su važni za razumijevanje Karla Velikog, vladara koji se smatra ključnim za ustaljivanje ceremonije krunidbe u Europi. U miljeu karolinških dvorskih intelektualaca Karlo Veliki često je bio povezan s figurom biblijskoga kralja Davida kao savršenog i božanski odabranog vladara. Poznato je da se Karlo Veliki čak koristio Davidovim imenom kao pseudonimom, a utjecaj Karolinga na razvoj krunidbe u srednjem vijeku ne može se prenaglasiti.

Kralj između božanskog i ljudskog – utjecaji teologije na krunu

Prema poznatoj teoriji Ernsta H. Kantorowicza o »dva tijela« vladara, okrunjeni kralj u sebi simbolički sadrži dualnost nebeskog i ljudskog. Ta dvojna simbolika neprijeporno je pod utjecajem teoloških ideja jednog od najvećih kršćanskih teologa, svetog Augustina. U svom najpoznatijem djelu O državi Božjoj Augustin iznosi teoriju o »dva grada« – Civitas Terrena (grad ljudi) i Civitas Dei (Božji grad) – koja je imala snažan utjecaj na vjersku i političku misao srednjeg vijeka. U skladu s tim, krunidbom vladar postaje dvojna ličnost, persona gemina ili persona mixta – napola posvećen i božanski, napola svjetovan. Kao Kristov pomazanik i predstavnik na zemlji vladar dobiva božanski legitimitet svoje vlasti.

Kruna sv. Stjepana

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:MZK_002_Nr_06_Die_ungarischen_Reichsinsignien_-_Fig._01_Krone_des_hl._Stephan.jpg

Što se tiče doprinosa franačkih pisaca, teoretičara i intelektualaca u 9. stoljeću, prije svega možemo govoriti o silnoj količini teoretsko-propagandnog materijala koji je ostao sačuvan u toj epohi: karolinško razdoblje posjeduje specifično velik broj sačuvanih izvora, koji nadmašuje višestruko i prethodno mu razdoblje i ono koje mu je slijedilo. To prije svega svjedoči golemoj produkciji, te samom silom prilike znači da su u srednjovjekovnoj Europi ti tekstovi bili i čitani. Što se samog sadržaja tiče, najveći je doprinos karolinških teoretičara što su krunidbu pretvorili u događaj koji kreira kralja i cara, za razliku od dotadašnjih: osvajanja i izbora na saboru. Naravno, to ne znači da jedno od to dvoje nije moglo i dalje biti prisutno kao prethodnica, no razvidno je što je postalo najvažnije. Utjecaj koji je to kreiralo snažno smo osjetili i u hrvatskoj povijesti, na vrlo eklatantnom primjeru: kruni svetog Stjepana. Naime, poznato je koliko je bila snažna simbolika krune svetog Stjepana za autoritet vladara Ugarske, do te mjere da se mogao smatrati kraljem isključivo kada bi mu kruna dotaknula glavu na ceremoniji krunidbe. Točnije, riječima Pétera Révaya, ugarskog plemića 16. stoljeća: »Kada Ugarska treba novog monarha, ne traži krunu vrijednu kralja, nego kralja vrijednoga krune«.

Primjer Áedána mac Gabráina, kralja Dála Riata (područje današnje sjeverne Irske i zapadne Škotske) s kraja 6. i početka 7. stoljeća, donosi dvije vrijedne stvari: prvu opisanu krunidbu u srednjovjekovnoj Europi te opis božanskog legitimiteta njegove vlasti kroz zapise o djelovanju svetog Kolumbe. Prema predaji, anđeo se pojavio pred Kolumbom naređujući mu da okruni Áedána za kralja. Kolumba je to isprva odbio, zbog čega ga je anđeo udario bičem, rekavši mu da je to Božja zapovijed. Nakon što je pristao, Kolumba je naposljetku krunio Áedána za kralja, izjavivši da, dokle god vladar poštuje Božje zakone, ni jedan njegov neprijatelj neće biti uspješan. Međutim, ako ih prekrši, kralja će zadesiti isti bič kojim je anđeo udario Kolumbu.

Iako smo dosad isticali sličnosti između carske i kraljevske krunidbe, ključno je uočiti i najvažniju razliku između ta dva ceremonijala. Walter Ullman, jedan od najistaknutijih povjesničara koji se bavio proučavanjem teorije kraljevstva u ranom srednjem vijeku, iznosi teoriju da je carska krunidba u karolinškoj epohi, a time i u razdoblju Svetoga Rimskog Carstva, koje je uslijedilo, uvijek zadržala element mističnosti i teokracije. Naime, Ullman naglašava da je carska krunidba nosila dublji simbolički sloj, koji je naglašavao božanski aspekt vlasti. Car nije bio samo svjetovni vladar nego i izravni nositelj božanskog autoriteta, što je simbolički potvrđivano tijekom pomazanja. Pomazanje cara, kao ključni element ceremonije, nije samo simboliziralo njegovu izabranost od Boga nego je imalo sakramentalno značenje, pri čemu car postaje osoba s posebnim, gotovo svetim statusom.

S druge strane, kraljevska krunidba, koja je hijerarhijski bila nižeg ranga od carske, bila je, prema Walteru Ullmanu, »usidrena u realnosti«. Za razliku od carskih krunidbi, ceremonijal krunidbe kraljeva manje je naglašavao mističnost i božanski legitimitet, nego se više oslanjao na svjetovnu simboliku i političku potvrdu vlasti (naravno, uz određenu dozu božanskog i svetog, ali u manjim količinama). Taj razmak između božanskog i svjetovnoga karaktera krunidbe dijelom proizlazi iz činjenice da se u kraljevskim krunidbama često izostavljalo pomazanje. Pomazanje je čin kojim vladar dobiva sakrament i, time, božansku notu svoje vlasti. U carskoj krunidbi, taj čin postavlja cara u ulogu Kristova izaslanika na zemlji, pružajući mu sakralni autoritet koji se rijetko dodjeljivao kraljevima. Osim toga, carske krunidbe bile su opsežnije ceremonije, s više simboličkih elemenata koji su trebali prikazati carsku univerzalnost i teokratsku prirodu vlasti. Car je često bio prikazivan kao vrhovni autoritet nad kršćanskim svijetom, dok su kraljevi uglavnom vladali unutar specifičnih teritorijalnih granica i predstavljali autoritet nad određenim narodima. Ta razlika u simbolici između carskih i kraljevskih krunidbi odražava i širu političku i ideološku razliku između carske i kraljevske vlasti u srednjem vijeku. Carska krunidba bila je obavijena aurom sakralnosti i univerzalnog autoriteta, dok kraljevska krunidba, iako svakako jest naglašavala božansku notu legitimacije vlasti (pogotovo nakon opadanja moći kršćanskih carstava), ipak nije bila na jednakoj razini.

Kako je zapravo izgledala krunidba u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj i Europi?

Svećenik stavlja vladaru krunu na glavu, eksklamacije mase, ceremonije koje uključuju mahanje mačevima – sve su to dijelovi imaginarija krunidbe srednjeg vijeka, pa možemo čak reći, što zamišljamo ranije razdoblje srednjeg vijeka, to nam u predodžbi ceremonijal izgleda neukroćeniji i razuzdaniji. Činjenica je ipak da ne možemo reći točno kako su izgledale ceremonije krunidbe ranoga srednjeg vijeka. Ono što je pak sigurno konstatirati jest da su varirale od kraljevstva do kraljevstva, bez određenog uspostavljenog obrasca. No, i tu postoji jedno ali: neke od glavnih sentimenata i običaja u vezi s krunidbom, kao i u još mnogo stvari, dugujemo ostavštini Karla Velikog. Njegova carska krunidba 800. godine ostavila je golem utjecaj na sve nasljednike, i buduće careve kao i buduće kraljeve, upravo jer su svi nastojali imitirati glavnog i najpoznatijeg suverena. Poznata priča o krunidbi na Božić u Rimu 800. godine, koju nam donosi njegov biograf Einhard, ne ostavlja mnogo detalja: budući car ulazi u baziliku svetog Petra, ne znajući što će se iduće dogoditi, te tijekom mise papa Lav III. proglašava ga novim rimskim carem. Iako se izvori razlikuju – te je detalj o neznanju papinih namjera vjerojatno pogrešno prikazan, to nije važno za ukupnu simboliku događaja koji je postavio presedan srednjeg vijeka: krunidba od strane crkve, to jest pape te simbolika vladara kao zaštitnika kršćanstva.

Krunidba Ludovika Pobožnog, dok Karlo Veliki promatra sa strane

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Couronnement_de_Louis_Ier_le_Pieux.jpg

Nisu svi vladarski simboli prisutni na svakoj krunidbi, što pokazuje da, unatoč ustaljivanju ceremonijala unutar pojedinih država, krunidba nikada nije postala transnacionalno ujedinjen (kršćanski) događaj. Primjerice, kralj Zvonimir, kojeg je u ceremoniji krunjenja okrunio papinski legat Gebizon, navodi kao simbole vladarske moći zastavu, mač, žezlo i krunu. Krunidba kralja Dmitra Zvonimira (1076–1089) predstavlja najdetaljniji sačuvani opis krunidbene ceremonije jednoga hrvatskoga kralja ili barem onoga što se smatralo sastavnim dijelom krunidbenog obreda. Najvažniji povijesni izvor koji govori o tom događaju jest tzv. Zvonimirova zavjernica, dokument od velike važnosti i na europskoj razini za razumijevanje krunidbenih običaja 11. stoljeća. Taj dokument daje uvid u to što je krunidba u ranom srednjem vijeku mogla predstavljati i u kojem se kontekstu odvijala.

Zvonimirova zavjernica nastala je kao potvrda Zvonimirove lojalnosti papi Grguru VII. i njegovu reformnom pokretu. Za razliku od careva Svetoga Rimskog Carstva, Zvonimir nije morao putovati u Rim kako bi dobio krunu, nego mu papa šalje svog legata, Gebizona, koji donosi kraljevske simbole i predvodi krunidbu. Kralj Zvonimir okrunjen je u Šupljoj crkvi u Solinu (crkvi sv. Petra i Mojsija), a tom prilikom legat Gebizon mu predaje žezlo, mač, zastavu i krunu kao znakove kraljevske časti i vlasti. Ta ceremonija nije samo čin krunjenja nego nosi i političko značenje. Pružanjem žezla, mača i zastave papa je Zvonimiru jasno dao do znanja da preuzima kraljevsku vlast u skladu s reformama Grgura VII., koje su u središte stavile papinski autoritet i božansku legitimnost kraljevske vlasti. Time je krunidba kralja Zvonimira istovremeno bila čin priznavanja njegove svjetovne moći, ali i potvrda njegove političke povezanosti s papinstvom.

Franjo Josip Mücke, Krunidba kralja Zvonimira (reprodukcija litografije na suvremenoj razglednici)

Iako je Zvonimirova krunidba u izvorima detaljnije opisana, ne smijemo zaboraviti ni Stjepana Držislava (969–996), koji prima kraljevske znakove vlasti kao simbolički prikaz vladarske moći, od kojih se neki podudaraju sa Zvonimirovima. Toma Arhiđakon, jedan od najpoznatijih kroničara hrvatskog srednjovjekovlja, bilježi kako je kralj Držislav od bizantskog cara Bazilija II. dobio znakove kraljevske vlasti – krunu, žezlo, plašt i zlatnu jabuku. Odmah možemo primijetiti da svi simboli nisu identični kod dva spomenuta hrvatska kralja. Primjerice, Stjepan Držislav dobiva plašt i zlatnu jabuku, što Zvonimir nije, ali ne dobiva zastavu i mač. Taj primjer dobro ilustrira da su u ranom srednjem vijeku kraljevski i krunidbeni simboli imali uspostavljeno značenje, čak i kada su ih dodjeljivali Katolička crkva i Bizantsko Carstvo, tada kulturološki različiti sustavi. Ono što ranom srednjem vijeku nedostaje jest uniformiranost i stalnost ceremonije, što je karakterističnije za razvijeni i kasni srednji vijek, o čemu najbolje svjedoče zapisi o krunidbama francuskih kraljeva.

Važno je uočiti kako na primjeru Stjepana Držislava i Dmitra Zvonimira (što zatim možemo pretpostaviti i za određene druge hrvatske vladare) imamo sačuvane opise regalija koje su u potpunosti u skladu s drugim europskim monarsima. Kruna kao takva samoobjašnjiva je te predstavlja vrhovni simbol kralja i kraljevstva. »Zlatna jabuka« koja se spominje kod Stjepana Držislava zapravo se naziva globus cruciger i predstavlja vlast Krista nad čovječanstvom, simbolički nalazivši se u ruci vladara kojem je podarena – što je čvrsto povezano s teologijom kraljevske vlasti koju smo u tekstu opisivali. Uz to, posjedujemo spomen mača kod Zvonimira, koji u europskom srednjovjekovlju predstavlja vojnu moć, vladarevu dužnost za sigurnost kraljevstva i pravdu, dok s druge strane Držislavov plašt označava dostojanstvo i bogatstvo, a u Bizantu je simbolizirao božansku milost koja obavija vladara i njegovu vlast. O zastavi koja se spominje u ispravi kralja Zvonimira nemamo puno podataka – no sigurno je da ona predstavlja identitet kralja i kraljevstva te njegov suverenitet. Uzevši spomenuto u obzir, lako je uočiti kako je Hrvatsko Kraljevstvo posjedovalo svoju bogatu simboliku kraljevske moći, koja je u najvećim događajima poput krunidbi zasigurno najviše dolazila do izražaja.

Od svojih početaka do razvoja visokog i kasnijega srednjeg vijeka, ceremonija krunidbe postaje sve složenija, ali isto tako i sve ujednačenija. Upravo zbog toga, teško je uspoređivati različita stoljeća srednjeg vijeka. Kao primjer možemo navesti ceremoniju krunidbe francuskih kraljeva 13. stoljeća: poznaje se točan redoslijed, određeni biskup iz određene biskupije pridonosi sakralne predmete, dok točno određeni vojvoda nosi određene simbole svjetovne moći, te je raspored nepromjenjiv. Primjerice, kralja uvijek kruni nadbiskup Reimsa, biskup Laona nosi ampulu s uljem pomazanja, burgundski vojvoda predaje krunu, knez od Flandrije donosi kraljevski mač te tako sve do najsitnijeg detalja. Slična situacija je i u drugim zemljama europskog srednjovjekovlja: engleska krunidbena ceremonija jedna je od najbolje očuvanih, te postaje također sve kompleksnija i puna simbolike. Isto se događa i s kraljevstvima Iberskog poluotoka, u Ugarskoj te drugdje. Bitno je uočiti da, iako su elementi i prije bili prisutni, razni dijelovi ceremonijala krunidbe postaju mnogo popularniji i važniji nakon poznate krunidbe na Božić 800. godine u Rimu. Razdoblje između 9. stoljeća i kasnoga srednjeg vijeka (čiji početak možemo smjestiti u 14. stoljeće) razdoblje je prilagodbe ceremonije – njene povećane kompleksnosti, otkrivanja novih simbolika te, najvažnije od svega, usustavljivanja i uniformiranja procesa krunidbe kao nepromjenjive tradicije. Samim time, razdoblje krunidbe (svih) hrvatskih kraljeva pripada i u to međurazdoblje, gdje iako katkad možemo imati sliku o tom događaju, ne možemo sve znati ni generalizirati.

Krunidba kralja Tomislava

Krunidba kralja Tomislava jedno je od najvažnijih i najsimboličnijih poglavlja u hrvatskoj povijesti, događaj o kojem se kroz stoljeća mnogo pisalo, a još više maštalo. Taj je povijesni trenutak uvelike zaokupljao umove hrvatskog naroda, postajući simbol ponosa i identiteta gotovo svakog Hrvata. Tomislavova legendarna krunidba tako bi označila začetak Hrvatskog Kraljevstva i bila ključni korak u procesu oblikovanja srednjovjekovne hrvatske države, podižući je s razine kneževine na razinu kraljevstva, čime je osiguran značajan politički i simbolički iskorak u političkoj konstelaciji Europe toga vremena. Ta prekretnica u hrvatskoj povijesti ostavila je dubok trag, pa ne iznenađuje što Tomislavovo ime i danas zauzima toliko prostora u javnom prostoru: od naziva ulica i trgova (pa i gradova), preko kipova i spomenika, sve do značajnih obljetnica i ceremonija koje se s ponosom obilježavaju. Velike proslave, poput tisućite obljetnice krunidbe 1925. godine, okupile su mase u slavlju prošlosti i simbolike kraljevstva. Iduća velika obljetnica, predviđena za 2025. godinu, također će biti prilika da se prisjetimo prve hrvatske krune i slavne povijesti koju ona predstavlja. Upravo zbog toga, kada govorimo o srednjovjekovnim krunidbama – njegova je jedna od onih koje nas najdublje intrigiraju.

Ako iz šturih izvora koji nam danas stoje na raspolaganju ne možemo točno znati kako je izgledala krunidba kralja Tomislava – čak ni je li se kao takva i dogodila, na temelju usporednih primjera navedenih u ovom tekstu, možemo barem pokušati nagađati. U slučaju da se odvila, krunidba kralja Tomislava zasigurno je bila događaj ceremonije zapadnog tipa, u kojoj bi semiotički značaj korištenih simbola bio istovjetan drugim europskim kraljevstvima toga doba. Uz to je važno imati na umu da bi Tomislav kao hrvatski kralj, a uz njega i njegovo Hrvatsko Kraljevstvo, imalo međunarodni značaj jednake vrijednosti drugim kršćanskim kraljevstvima te epohe. Osim toga, razne tradicije utjecale su na hrvatski povijesni prostor toga doba, pa zasigurno su i određeni elementi preuzeti od njih morali biti prisutni i kao simboli Tomislavove vladavine. Moguće je i da Tomislav nije podlegao formalnom činu krunidbe – što je bio slučaj, primjerice, kod Henrika I. Ptičara (koji je odbio formalnu krunidbu, tvrdeći kako je nije dostojan) samo nekoliko godina prije. Iz toga se da izvući važna pouka – početkom 9. stoljeća jedan kršćanski vladar nije morao biti formalno okrunjen polaganjem krune na glavu u javnoj ceremoniji da bi vladao kao kralj. Međutim, to ipak nije bio uobičajen čin 10. stoljeća, te je vjerojatnije pomišljati da se ceremonijal krunidbe kralja Tomislava vjerojatno stvarno odvio.

Također, kao što je poznato s krunidbama kasnijih hrvatskih kraljeva, taj događaj zasigurno je uključivao legitimaciju od instance »više« moći, to jest cara ili svećenstva (točnije rečeno, papinstva). Primjere za to pružaju nam kasniji Stjepan Držislav i Dmitar Zvonimir. Zahvaljujući prvom možemo možda pretpostaviti simbole koji su potencijalno korišteni, a zahvaljujući drugom – možda potencijalne događaje koji su krunidbu pratili. S obzirom na to da je, kako smo napomenuli, krunidba (ili preciznije, Tomislavov kraljevski status) predstavljala raskorak u političkoj važnosti srednjovjekovne hrvatske države, možemo pretpostaviti nekakvo popratno priznanje viših instanci političkih vlasti. Međutim, kao i ostali detalji – u povijesnim prevrtanjima i kaosima, koji nisu bili rijetki za hrvatski povijesni prostor tijekom proteklog milenija, izvori (ako su i postojali) nisu sačuvani, te nas ostavljaju samo na nagađanjima.

Zaključno možemo reći kako je krunidbeni obred, kao važan politički i vjerski ritual, oduvijek nosio dublju simboliku legitimacije vlasti i povezivanja monarha s božanskom voljom. Kroz stoljeća ceremonija krunidbe evoluirala je u skladu s društvenim i političkim promjenama, ostavljajući neizbrisiv trag na oblikovanje političkih struktura i percepciju kraljevske moći. Od rimskih careva do srednjovjekovnih kraljeva, pa sve do suvremenih monarha, krunidba je održala svoju važnost kao simbolički čin koji naglašava jedinstvo svjetovnog i duhovnog autoriteta. Primjer krunidbe kralja Áedána, Dmitra Zvonimira, Luja IX. Svetog te raznih drugih europskih vladara u ranom i razvijenom srednjem vijeku otkriva nam kako su božanska narav vladanja i simboli vladarske moći igrali ključnu ulogu u jačanju političke pozicije kraljeva, dok su istovremeno osiguravali njihovu povezanost s crkvom – koja i jest najčešće dodatno legitimirala i opravdavala božanskim naumom vlast kraljeva. U takvom kontekstu treba promatrati i krunidbe hrvatskih kraljeva u razdoblju prije 1102. godine. Naime, Hrvatsko Kraljevstvo pripadalo je zapadnoeuropskom kršćanskom kulturno-civilizacijskom, ali i političkom krugu. Samim time ceremonijalni, simbolički i politički razvoj jedino je moguće razumjeti i u potpunosti objasniti analizirajući hrvatski povijesni prostor u tom kontekstu. To je istina za ceremonijal krunidbe kraljeva, ali i većinu ostalih političkih odrednica.

Danas, iako krunidbe više nemaju istu političku ulogu kao nekada, one ostaju simboli kontinuiteta, tradicije i povijesne važnosti, održavajući vezu s prošlim stoljećima i upućujući na stalnu potrebu za priznanjem autoriteta u očima javnosti. Kroz razne krunidbe koje su oblikovale europsku povijest uviđamo kako se kroz rituale može iščitati kompleksan odnos između vladara, crkve i naroda te kako povijesni obredi i danas igraju važnu ulogu u očuvanju kulturne baštine i identiteta.

Bibliografija

Bak, János M. (ur). Coronations: Medieval and Early Modern Monarchic Ritual. Berkeley: University of California Press, 1990.

Bilogrivić, Goran, Kosana Jovanović, Robert Kurelić, Barbara Španjol-Pandelo. Ceremonije i ceremonijalna komunikacija. Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, 2019.

Bouman, Cornelius. Sacring and Crowning. Groningen: J. B. Wolters, 1957.

Kantorowicz, Ernest H. The King’s Two Bodies. A Study in Mediaeval Political Theology. Princeton: Princeton University Press, 616.

Le Goff, Jaques, Eric Palazzo, Jean-Claude Bonne, Marie-Noël Collette (ur). Le Sacre Royal a L’epoque De Saint-Louis. Paris: Gallimard, 2001.

Nelson, Janet. Politics and Ritual in Early Medieval Europe. London: Hambledon Press, 1986.

Ott, Joachim. Krone und Krönung. Mainz: Philipp von Zabern, 1998.

Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje. Zagreb: Školska knjiga, 1997.

Ullman, Walter. A History of Political Thoughts The Middle Ages. New York: Penguin, 1965.

Ullman, Walter. The Carolingian Renaissance and the Idea of Kingship. London: Methuen, 1969.

Ivan Buljević doktorand je povijesti na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Njegovo primarno područje interesa srednjovjekovna je povijest, prvenstveno u razdoblju karolinške epohe: povijest samog Carstva te europska povijest područje su primarnog istraživačkog interesa, kao i mjesto koje je u tom prostoru i vremenu zauzimao hrvatski povijesni prostor 9. i 10. stoljeća, to jest u razdoblju hrvatske kneževine i kraljevstva.