Izvori o kralju Tomislavu i njegovu dobu

Iako se Hrvatska priprema svečano obilježiti 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva na temelju prvog tituliranja jednoga hrvatskog vladara naslovom rex u papinim pismima datiranim 925. godinom, ipak se kroz medije, popularnu pa i znanstvenu literaturu nazire tračak skepse ponavljanjem i nepotrebnim isticanjem da nema dovoljno pouzdanih pisanih podataka o prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Kao da ih o drugim ranosrednjovjekovnim vladarima ima više! O nekima na svu sreću ima na kamenu zapisanih egzaktnih podataka o naslovima, godini vladanja i to su povijesna vrela prvoga reda. No, ipak su neki samo navedeni u (ne)pouzdanim narativnim spisima ili diplomatičkim dokumentima. Sve podatke se provjerava metodologijom primijenjenoj u svim historiografijama, dakle kritikom diplomatičkih spisa, ali i tumačenjem narativnih djela koja čuvaju memoriju na suvremene, ali i starije povijesne događaje.

Za kralja Tomislava posebno se naglašava da njegovo ime nije sačuvano upisano na kamenu. Sedamdesetih se godina u želji da ga se sigurno posvjedoči epigrafom pojavio pokušaj da se na sarkofagu splitskog nadbiskupa Ivana Tvrdakova koji su tadašnji arheolozi datirali u X. st. »pročita« u nejasnim slovima ime kralja Tomislava. No, taj prijedlog povjesničara umjetnosti prof. Željka Jiroušeka nije prošao znanstvenu verifikaciju, a sarkofag s epitafom pripadao bi nadbiskupu Ivanu, Splićaninu, kako piše na natpisu. Na sličan način Toma Arhiđakon navodi u kronotaksi nadbiskupa Ivana, rođenog u Splitu, kao prethodnika nadbiskupa Lovre i tako ga datira u drugu polovicu XI. st.

Povjesničari su najviše pozornosti usmjerili prema skupini dokumenata diplomatičkog značaja u kojima se spominje 925. godine hrvatski kralj Tomislav kao jedan od presudnih sudionika uspostave salonitanske/splitske metropolije. Ti dokumenti temeljni su dokaz da se Hrvatska Kneževina transformirala u Hrvatsko Kraljevstvo. Također se slika o Hrvatskoj u doba kralja Tomislava stječe i iz narativnih spisa, suvremenih i kasnijih.

Splitski sabori – tradicija i vjerodostojnost

O kralju Tomislavu svjedoče pisma papinske kancelarije koja su diplomatičkom analizom utemeljenoj u ovom slučaju i na analogiji i navođenju više drugih databilnih podataka i osoba provjerljiva. Potkraj XVI. st. nastao je spis koji je u historiografiju ušao pod naslovom Historia Salonitana Maior.

Najvećim dijelom njegov sadržaj je kompilacija nekoliko poglavlja identičnih onima iz Salonitanske povijesti (Historia Salonitana /HS/) Tome Arhiđakona (1200–1268). Daniele Farlati (1690–1773), talijanski isusovac i crkveni povjesničar, autor opsežnog djela o crkvenoj povijesti Ilirika (Illyricum sacrum), nazvao je taj spis Historia Salonitana Maior (HSM) i smatrao je da je Toma Arhiđakon njegov autor, što nije prihvaćeno u znanstvenoj literaturi. Uz izabrana Tomina poglavlja kompilator je umetnuo zaključke salonitansko-
-splitskih crkvenih sabora s papinim pismima iz VI., X. i XII. st., epitaf kralja Zvonimira i još nekoliko isprava. Najveću su pozornost privukli primjerci HSM upravo zbog te iznimno važne dokumentarne građe sačuvane samo u njima, pa je historiografija – osim o odnosu spisa HS i HSM – najviše raspravljala o vjerodostojnosti umetnutih dokumenata.

Raspravu o vjerodostojnosti HSM potaknuo je »otac« hrvatske historiografije Ivan Lučić-Lucius (1604–1679), koji je spis proglasio izmišljenim, dok je D. Farlati dokumente smatrao vjerodostojnim pobijajući Lučićevo mišljenje argumentima da se vrijeme, sve osobe i sve njihove veze podudaraju odnosno da se međusobno slažu.

Franjo Rački (1828–1894), otac moderne hrvatske historiografije, iznosi mišljenje da je sadržaj saborskih akata vjerodostojan, ali da su poslije prerađeni. Njegovu se mišljenju priklonio i Ferdo Šišić (1869–1940), ali i suvremena hrvatska historiografija (T. Raukar i dr.).

Nakon mišljenja eminentnih znanstvenika zaključeno je da se hrvatski vladar Tomislav prvi put 925. godine pojavljuje s naslovom kralj (rex) u pismima pape Ivana X. (914–928) i time je opravdano 2025. obilježiti tu obljetnicu kao jedan od temelja hrvatske državnosti.

Skupina spisa iz razdoblja 925–928. godine sadrži šest dokumenata. Tri su pisma pape Ivana X., jedno je pape Leona (928–929), između kojih su zapisani zaključci I. i II. splitskoga crkvenog sabora. Oni su sadržajna cjelina i prate proces uspostave salonitanske/splitske metropolitanske crkve u Splitu u okviru Rimske crkve i – očito – uz suglasnost hrvatskoga kralja.

Papa Ivan X. piše 925. god. »dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata«

Proces zabilježen u papinim pismima i zaključcima splitskih sabora trajao je oko tri godine i završio je činom predaje palija splitskom metropolitu Ivanu. Da je taj eminentno politički čin zahtijevao vrijeme pripreme i povoljne crkveno-povijesne okolnosti potvrđuju otprije poznata pisma pape Ivana VIII. (872–882) iz vremena kneza Branimira (879–892) iz kojih se može iščitati tendencija ninskog biskupa Teodozija da obnovi salonitansku crkvenu organizaciju u Splitu. Prelazak biskupa Teodozija na salonitansku stolicu u Splitu potvrđuju sačuvani šturi, ali pouzdani podatci u pismima pape Stjepana VI. (885–891). Iz jednih i drugih papinih pisama i saborskih zaključaka naslućuje se da se tijek uspostave salonitanske/splitske metropolije odvijao kroz više etapa. Za potpunu rekonstrukciju događaja, od biskupa Teodozija do splitskih sabora 925–928. godine, nema dovoljno vrela. Ipak, slijedeći sadržaj poznatih nam dokumenata može se shvatiti pozadina uspostave salonitanske/splitske metropolije s čvrstim političkim implikacijama u kojima su glavni protagonisti osim splitskog nadbiskupa Ivana papa Ivan X. i hrvatski kralj Tomislav.

Među šest dokumenata u HSM najveću pozornost privlače dva pisma pape Ivana X. u kojima se spominje Tomislav kao kralj (rex).

Prvo se pismo datira oko 925. godine po pontifikatu pape Ivana X. koji je posvećen u ožujku 914. i trajao je do lipnja 928. godine. Ono je upućeno salonitanskom (splitskom) nadbiskupu Ivanu i njegovim sufraganima. Papa kori splitskog nadbiskupa da nije izvršio obvezu posjetiti Apostolsku Stolicu. Budući da papa pismo upućuje i sufraganima, moguće je da je nadbiskup Ivan već prije trebao otići po palij kako je bilo uobičajeno. Možda se u tom pismu zrcali situacija iz vremena kneza Branimira i biskupa Teodozija, kojega papa Stjepan VI. poziva da će mu iz opreza dati palij kad dođe u Rim. Spomen sufragana i papina opomena nadbiskupu Ivanu daju naslutiti političku pozadinu koju je trebalo razriješiti prije konačne obnove salonitanske/splitske metropolije.

Najveći dio pisma odnosi se na poziv iskorjenjivanja Metodijeva nauka koji je u suprotnosti s evanđeljem, kanonskim i apostolskim knjigama, ali se ne može zaključiti da se Metodijeva doktrina odnosi na glagoljicu, iako papa u nastavku pisma izričito opominje da se služba Božja obavlja na latinskom jeziku. Papini legati na saboru bili su ankonitanski biskup Ivan i palestrinski biskup Leon. U uvodnom predtekstu papina pisma gdje se pojašnjavaju okolnosti koje su potaknule papu na slanje poruke i legata navodi se kralj Tomislav: Consulatu peragente in provincia Chroatorum et Dalmatiarum finibus Tamislao rege (za vrijeme obnašanja konzulata /vladanja/ kralja Tomislava u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacijâ).

Isti papini legati donijeli su i drugo pismo naslovljeno na hrvatskoga kralja Tomislava i zahumskoga kneza Mihaela, salonitanskog nadbiskupa Ivana, sve biskupe-sufragane, sve župane i čitav hrvatski kler i narod (Ioannes eiscopus, servus servorum Dei, dilecto filio Tamisclao, regi Croatorum, et Michaeli, excellentissimo duci Chulmorum, nec non ...) kojim im papa preporučuje da pomladak poučavaju u latinskom jeziku, a ne u »barbarskom ili slavenskom«.

Sadržaj toga pisma katkad se tumači kao zabrana upotrebe glagoljice, ali iz njega je vidljivo da je ono sastavljeno biranim diplomatskim rječnikom svojstvenim stilu papinske kancelarije kada se obraća crkvenim i svjetovnim prvacima kao i kleru i narodu uz preporuku poučavanja pomlatka na latinskom jeziku. Savjetuje se crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima da prihvate odredbe i jezik legata. Iz pisma najviše zrači papin poziv na vjernost Rimskoj crkvi.

Nakon prvog sabora održanog u Splitu doneseno je petnaest zaključaka. Prvi i svakako najvažniji je onaj o potvrdi osnutka splitske metropolije kao nasljednice salonitanske. Temelj za renovaciju salonitanske crkve u Splitu jest načelo da Crkva gdje počivaju kosti sv. Dujma ima metropolitanski naslov odnosno vlast nad svim sufraganima, također da (nad)biskup-metropolit može održavati sinode i posvećivati biskupe.

Drugi zaključak govori o obnovi starih biskupija ako u njima ima dovoljno svećenstva i naroda, a biskup koji nema biskupiju postavlja se u ispražnjenu po odluci metropolita i ostalih biskupa.

Sljedećih pet zaključaka prvog sabora odnosi se na opća crkvena pitanja, posjede, granice. Od osmog do desetog zaključka uređuju se odnosi dubrovačke, kotorske i vjerojatno ulcinjske biskupije. Deseti zaključak zabranjuje promicanje na više zvanje onima koji se služe slavenskim jezikom. Ipak se u oskudici svećenstva može dopustiti po odobrenju rimskog biskupa tj. pape da obavljaju svećeničku dužnost. U jedanaestom zaključku se nalaže podložnost biskupa Hrvata splitskoj metropolitanskoj crkvi. U dvanaestom zaključku se zapravo oduzimaju metropolitanska prava hrvatskom biskupu. Sljedeći članci/zaključci odnose se na opća crkvena pitanja.

Četvrtim dokumentom papa Ivan X. potvrđuje zaključke I. splitskog sabora osim onoga o ninskom biskupu Grguru. U uvodnom tekstu spominje se da je papa doznao da je ninski biskup Grgur prisvajao primat dalmatinske/hrvatske crkve. Pismo je naslovljeno na salonitanskog/splitskog nadbiskupa Ivana, Formina (zadarskog) biskupa i sve sufragane. Nalaže da splitski nadbiskup Ivan i Grgur, ninski ili neki drugi sufragan dođu u Rim objasniti što je ispravno. Prvi put se kao protagonist uključen u rješavanje crkvenih pitanja javlja zadarski biskup Formin pa se naslućuje da je i on kao biskup u glavnom gradu bizantske teme u međuvremenu iskazao određene pretenzije na metropolitansku vlast.

Oko 928. godine održava se u Splitu II. provincijalni sabor pod papinim izaslanikom biskupom Madalbertom, koji se vraćao iz Bugarske nakon posredovanja u postizanju mira između Hrvata i Bugara. Na saboru su bili nazočni princeps Croatorum i njegovi prvaci. Na njemu se ukida Ninska biskupija s obrazloženjem da ona to nije bila od starine pa se nalaže da se ninski biskup Grgur premjesti u jednu od tri »stare« biskupije: skradinsku, sisačku ili delminijsku ili u sve tri »ako ga to veseli«.

Zaključke drugoga splitskog sabora potvrdio je papa Leon VI. (925–929), nasljednik pape Ivana X. Splitskom metropolitu Ivanu papa dodjeljuje palij, znak metropolitanske vlasti. Time je završen proces obnove i potvrda salonitanske metropolije sa sjedištem u Splitu gdje se po I. zaključku I. splitskoga provincijalnog sabora nalaze kosti sv. Dujma, a time Splitska nadbiskupija postaje metropolitanska crkva u čitavoj Hrvatskoj kojoj su sufragani i biskupi iz dalmatinskih gradova. Pismo je naslovljeno na zadarskog biskupa Formina, ninskog biskupa Grgura i sve sufragane. U zaključcima su definirane granice sufraganskih biskupija, a biskupu Grguru konačno je dodijeljena Skradinska biskupija.

Iako je iz vremena X. st. sačuvano malo papinih pisama, usporedba njihova stila i vokabulara s pismima pape Ivana X. upućenih kralju Tomislavu, knezu Mihaelu i crkvenim dostojanstvenicima u potpunosti odgovara stilu dokumenata koji su izlazili iz papinske kancelarije u to vrijeme. Također osobe i događaji koji se spominju u njima potvrđuju njihovu vjerodostojnost.

Nakon svih navedenih dokumenata i kritičkog propitivanja danas nema sumnje da je 925. godina kada se pojavljuje prvi hrvatski vladar s naslovom kralja.

Kralj Tomislav u narativnim spisima

Drugi podatak koji izričito navodi ime Tomislava, ali uz naslov dux zapisan je u djelu Historia Salonitana splitskog pisca Tome Arhiđakona iz XIII. st. u Katalogu biskupa o kojima postoji spomen uz splitskog nadbiskupa Ivana i 914. godinu. Taj je podatak vjerojatno preuzet iz nekoga diplomatičkog dokumenta na temelju kojih je Toma Arhiđakon inače komponirao svoju Salonitansku povijest, koja se po žanru svrstava u gesta episcoporum. Zapis u Salonitanskoj povijesti glasi:

Ivan je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto četrnaeste u doba kneza Tomislava.

Izvori ne bilježe kako je i kada Tomislav dobio naslov kralja, ali ga papina kancelarija dosljedno njim titulira.

Povjesničari su od početka pokušali odgovoriti na pitanje načina Tomislavova stjecanja naslova rex kao i mjesto moguće krunidbe. Pritom su se od početka oslonili na srednjovjekovnu kroniku poznatu pod imenom Ljetopis Popa Dukljanina. Spis tematizira povijest Južnih Slavena. Autorstvo se pripisuje nepoznatom barskom svećeniku iz
XII./XIII. st., koji ga je – po mišljenju većine – sastavio s namjerom da se obrane prava Dukljansko-barske nadbiskupije kao metropolije u odnosu na Dubrovačku nadbiskupiju.

Tekst Ljetopisa nije homogen i čini ga više različitih cjelina s nepovezanim i isprepletenim sadržajima. Najprije govori o dolasku Gota u rimsku provinciju Dalmaciju/Prevalitanu koji su izjednačeni sa Slavenima. Težište sadržaja je na katalogu gotsko-slavenskih vladara od V. do kraja XII. st. Piše o zamišljenom kraljevstvu Slavena i opsežno o kralju Svetopeleku koji je održao sabor in planitie Dalmae gdje je okrunjen za kralja. Govori o Bijeloj i Crvenoj Hrvatskoj, odnosno Donjoj i Gornjoj Dalmaciji. Kad piše o hrvatskim kraljevima donosi podatak o kralju Tomislavu, za kojega kaže da je uspješno ratovao s ugarskim kraljem »Atilom« kao i da je kralj Krešimir zauzeo »čitavu Bosnu«. Navodi neke vladare neobičnih imena i njihova nepouzdana rodoslovlja, legendu o osnutku Dubrovnika, povijest Duklje. Zanimljiv je zapis o uspješnom ratovanju kralja Tomislava protiv Mađara koji glasi: Po njemu vladaše brat njegov Tomislav koji je bio po prirodi snažan, ali nije bio kao brat mu. Za vladanja Tomislavljeva pokrene vojsku ugarski kralj zvani Atila, da ga (Tomislava) savlada. Ali kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan junak, zametne s njim mnoge vojne i uvijek ga natjera u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri i u trinaestoj godini svoga kraljevanja umre.

U Salonitanskoj povijesti Toma Arhiđakon uz nadbiskupa Ivana spominje Tomislava s naslovom dux i datira 914. godinom

Neke od tih navoda potvrđuju drugi izvori. Posebno su vrijedni i zanimljivi geografski podatci iz Ljetopisa u usporedbi s onima iz drugih narativnih zapisa (Konstantin Porfirogenet). To su pokazale analize F. Račkoga i V. Sokola.

Odgovor na pitanje mjesta krunidbe kralja Tomislava starija je hrvatska historiografija »pronašla« u Dukljaninovu opisu sabora »u ravnici Dalme« i ubicirala ga na Duvanjskom polju. Prvi je takvu pretpostavku iznio Ivan Kukuljević Sakcinski, a popularizirao ju je T. Smičiklas, ali prihvatio i V. Klaić. Stvoren je konstrukt da je na saboru u »ravnici Dalme« tj. Duvanjskom polju okrunjen za kralja Svetopelek koji je zbog nekih aspekata izjednačen s prvim hrvatskim kraljem Tomislavom. Poglavlje o kralju Svetopeleku i saboru u »ravnici Dalme« je opširno. Moguće je u njemu prepoznati neke sadržajne poveznice sa zaključcima splitskih sabora iz X. st., osobito naglašavanje posvete nadbiskupa u Saloni, ali i Diokleji i uspostavi njihove metropolitanske vlasti, posvećenju biskupa, vlasti nad crkvama, a dotiče se upotrebe latinskog i slavenskog jezika, pripadnosti sufraganskih biskupija. Zbog toga zamišljenu Svetopelekovu krunidbu opisanu u Dukljaninu stariji su povjesničari ubicirali u prostor koji je u Hrvatskoj i u blizini je Splita. Zbog sličnosti imena antičkog naselja Delminium smještenog negdje u zaleđu Splita i »ravnice« Dalme iskonstruirana je priča o Duvanjskom polju. Vođeni svojim shvaćanjem prostora Hrvatskog Kraljevstva između Zrmanje i Cetine, opet zbog filoloških sličnosti neki su ga povjesničari (M. Barada, N. Klaić, A. Škegro) smjestili kod Omiša (Alminium, Olmissium)!!!

Duvanjsko polje kao mjesto održavanja sabora na kojem je kralj Tomislav okrunjen u znanosti je odbačeno, ali je zaživjelo kao uspostavljeno »mjesto sjećanja«.

Suvremenik kralja Tomislava bio je bizantski car Konstantin Porfirogenet (Grimiznorođeni). Živio je u prvoj polovici X. st. (905–959). Zbog rane smrti oca Lava VI. Mudroga bio je suvladar strica Aleksandra, pa Romana Lekapena, a od 945. godine samostalno vlada. U vrijeme suvladarstva bavio se kulturnim, političkim, književnim radom. Sakupljao je djela antičkih grčkih i latinskih autora. Sam je napisao više spisa političko-povijesnoga karaktera, od kojih je najzanimljiviji O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) namijenio sinu Romanu kao priručnik za upravljanje. Taj spis je najvažnije vrelo za hrvatsku povijest prve polovice X. st., a odnosi se upravo na vrijeme kralja Tomislava, suvremenika Cara-pisca.

U djelu O upravljanju Carstvom (De administrando imperio) Konstantin Porfirogenet je u nizu praktičnih uputa o vođenju vanjske politike donio velik broj podataka o povijesti, običajima i državnom poretku naroda koji su živjeli kao susjedi ili podanici Bizantskoga Carstva. Na hrvatsku se povijest odnose poglavlja 29–31. i djelomice poglavlje 32. Konstantin Porfirogenet se u sastavljanju spisa De administrando imperio koristio starijim spisima antičkoga grčkog i latinskog podrijetla, ali i izvješćima koje je očito dobivao iz dijelova svoga Carstva. Zbog takve metodologije nije uvijek lako pratiti i shvatiti slijed zbivanja, ali i opise tema, jer se u kompiliranju autora i vjerodostojnih izvješća »sudaraju« podatci i navodi iz različitih razdoblja.

U poglavljima 29–31. donose se podatci o doseljenju Hrvata, o njihovoj povijesti do polovice X. st. U poglavlju 29. piše O Dalmaciji i narodima, koji je nastavaju. Ono se velikim dijelom odnosi na rimsku antičku Dalmaciju, a osuvremenjeno je podatcima iz vremena Cara-pisca. Donosi svoje viđenje zaposjedanja Dalmacije od Slavena i Avara. Bilježi da su se preostali Romani sklonili u gradove koje poimence navodi i nadopunjuje ih suvremenim podatcima.

Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je važno poglavlje 30. Rasprava o tematu Dalmaciji, u kojem se iznose ključni podatci o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. U 31. poglavlju, O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju, razmatra pitanje podrijetla Hrvata i opisuje njihove običaje, donosi popis naseljenih gradova u Hrvatskoj (»krštenoj«) i navodi pomorsku trgovinu po Jadranu.

Posebnu su pozornost izazivali Porfirogenetovi brojevi hrvatskoga (Tomislavova) konjaništva, pješadije, brodovlja i njihove opreme i često ih se u historiografiji držalo pre­uveličanim. Nije lako donijeti točnu procjenu o snazi hrvatske vojske, ali da je bila snažna potvrđuju Tomislavovi ratni sukobi odnosno pobjede protiv Mađara i Bugara.

Vojne pobjede kralja Tomislava u suvremenim spisima i njihova predaja

U poglavlju 32., O Srbljima i zemlji, koju sada nastavaju, nalazi se podatak o sukobu Bugara i Hrvata. Bugari su napali Srbiju 924. godine u vrijeme cara Simeona i porazili je, a njihov je župan Zaharija pobjegao u Hrvatsku. Nakon toga došlo je do sraza goleme bugarske vojske pod vodstvom Alogobotura. Nije jasno je li Alogobotur osobno ime vojskovođe ili je iskrivljeni oblik opće imenice u bugarskom jeziku za »velikog zapovjednika junaka« tj. cara Simeona.

Poznata hrvatsko-bugarska bitka odigrala se 27. svibnja 927. ili 926. godine. Hrvati su teško porazili Bugare, a Konstantin Porfirogenet ovako piše:

U to sad doba pođu ratom svi Bugari pod Alogoboturom na Hrvatsku, i svi budu tamo pogubljeni.

U to vrijeme bugarska je vojska bila jedna od najjačih u tadašnjoj Europi. S obzirom na to da nije navedeno gdje se bitka odigrala u hrvatskoj se historiografiji smješta na najrazličitija mjesta. Najčešće se navode bosanske planine, a neki povjesničari čak spominju i područje kod Imotskog. Ali ako se uzme u obzir da su po Caru-piscu Bugari bili na Dunavu i da je to bila dodirna točka s Hrvatima i Mađarima s kojima su se također sukobljavali Bugari i Hrvati, onda je opravdano pomišljati da mjesto bitke treba tražiti tu negdje, u istočnoj Slavoniji. Ta pobjeda Hrvata nad moćnom vojskom potvrđuje i autentičnost podataka o hrvatskoj vojnoj sili koju donosi Konstantin Porfirogenet.

Korčulanski kodeks u kojem se navodi papin legat Madalbert koji je posredovao sklapanju mira Hrvata i Bugara

O pobjedi Hrvata nad Bugarima pišu bizantski pisci i nakon Konstantina Porfirogeneta. Teofan Kontinuat, odnosno nastavljač Teofanove kronike koji je suvremenik hrvatsko-
-bugarskog rata donio je vrlo opsežnu vijest:

Na 27. mjeseca svibnja, tijekom 15. indikcije, Symeon, vladar Bugara, vodio je vojsku protiv Hrvata u bitci dok se borio s njima, biva poražen i svi pod njim bijahu pobijeni ... i Symeon umire u Bugarskoj, što svršava njegov život, nadvladan tugom i slomljena srca ... I čuvši o Simeonovoj smrti, susjedni narodi, Hrvati, Mađari i ostali, odluče napasti Bugare ...

Ona je bila s pravom izvor za ostale pisce jer je zapis suvremenika. U cijelosti ga je u svojoj kronici preuzeo Georgije (Juraj) Cedren (XI. st. / XII. st.), a u skraćenoj varijanti prenosi je i Ivan Zonara iz XII. st. U X. st. je preuzeo vijesti iz Teofana Kontinuata Simeon Magister, a od njega i tzv. Nastavljač Georgija Monaha zvan Hamartol.

Sličan se opis nalazi i u Povijesti prošlih vremena kojoj je autor vjerojatno monah kijevskog samostana po imenu Nestor, a napisana je početkom XII. st.

I god 6430 (942). Simeon hodil na horvatov, i pobedili ego horvaty, i umer, ostaviv Petra, svoego syna, knyazem nad bolgarami.

Pobjeda hrvatske vojske nad Bugarima i njihovim velikim vladarem Simeonom snažno je odjeknula – kako vidimo – pa su je u svojim djelima bizantski pisci prenosili. Oslanjali su se na starije autore tako da su neki od prethodnika preuzimali tekst gotovo od riječi do riječi, a katkad su ih parafrazirali.

Posredni podatak o vojnim uspjesima kralja Tomislava odnosno o sklapanju mira između Hrvata i Bugara uz posredovanje pape Ivana X. preko njegovih izaslanika Ivana, vojvode Kume i biskupa Madalberta donosi Liber Pontificalis. Ovaj je podatak /Hic fecit pacem inter Bulgaros et Chroatos per legatos suos Madelbertum scilicet episcopum et Iohannem ducem, et composuit in Dalmatia ecclesiasticum dogma ut primitus fuerat, cuius beneficii gratia Chroati sancto Petro effecti sunt tributari (!) in perpetuum./ pripisan »djelima pape« Ivana X., a preuzeo ga je sastavljač Korčulanskoga kodeksa iz prve polovice XII. st. koji se danas čuva u Muzeju opatske riznice u Korčuli.

Literatura

N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb: Školska knjiga, 1971.

N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb: Školska knjiga, 1972.

Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, prijevod i komentari Nikola Tomašić, grčki tekst Gyula Moravcsik, engleski prijevod R. J. H. Jenkins, Zagreb: Dom i svijet, 2003.

D. Mandić, »Croatian King Tomislav Defeated Bulgarian Emperor Symeon the Great on May 27, 927«, Journal of Croatian Studies, vol. 1, 1960, 32–43.

V. Mošin, Ljetopis Popa Dukljanina, Zagreb: Matica hrvatska, 1950.

Prvi hrvatski kralj Tomislav. Zbornik radova (glavni urednik. Josip Bratulić), Zagreb: Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad–Zagreb, 1998. Općinsko poglavarstvo Tomislavgrad

T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, Zagreb: Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1997.

F. Šišić, »Genealoški prilozi o hrvatskoj narodnoj dinastiji«, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva n. s. XIII/1913–1914 (1914): 1–93.

F. Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije – Enchiridion fontium historiae Croaticae, dio I. čest 1. (do god. 1107), Zagreb: Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada 1914.

F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada Školskih knjiga i Tiskara »Narodne novine«, 1925.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatsko-bugarska_bitka_927._godine

Mirjana Matijević Sokol, profesor emerita Pomoćnih znanosti povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, bavi se srednjovjekovnom poviješću te paleografijom, diplomatikom i epigrafijom. Autorica je knjiga Toma Arhiđakon i njegovo djelo (2002), Studia diplomatica. Rasprave i prinosi iz hrvatske diplomatike (2014), Studia mediaevalia selecta. Rasprave i prinosi iz hrvatske srednjovjekovne povijesti (2020) te Splitski evangelijar / Evangeliarium Spalatense (2016). Suautorica je na izdanjima djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona na hrvatskom i engleskom jeziku.