Ideje duga trajanja

Ove, 2025. godine obilježit ćemo jedanaest stoljeća otkako se uz hrvatsku državu vezuje pojam »kraljevstva«. Je li doista 925. godine okrunjen prvi hrvatski kralj, i je li doista riječ o Tomislavu, o tome i dalje postoje prijepori. Nesumnjivo je ideja tisućljetne obljetnice, prije stotinu godina, nastala na tragu nacionalnog romantizma druge polovice 19. stoljeća, historicističkih pokreta u kulturi i velikih političkih promjena do kojih je došlo nakon I. svjetskoga rata. Nesumnjivo je i da se takva ideja naslanja na dugi niz izvora, dokumenata, spomenika, citata i pretpostavki, koje je prvi pokušao sustavno prikupiti otac hrvatske historiografije Ivan Lučić (Iohannes Lucius) u svome djelu De regno Dalmatiae et Croatiae, koje – još jedan neobjašnjivi propust u našem odnosu prema vlastitoj povijesti – do danas nije cjelovito prevedeno na hrvatski jezik. A imalo bi nas čemu podučiti! Čitajući Luciusa po tko zna koji put moramo ustanoviti da je Hrvatska, premda mlada nacija i još mlađa država, u stvarnosti vrlo drevna, s poviješću koja seže u davno doba kasne antike i početaka srednjega vijeka. Rođena je usred »mračnih stoljeća«, u osvit nove europske kršćanske civilizacije, u koju se vrlo brzo uklopila, o čemu svjedoči srećom sačuvano pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru. O toj neobičnoj zrelosti »barbarskih« knezova, koji su netom prispjeli iz zakarpatskih šuma na »plave magistrale Mediterana«, svjedoči čitav niz spomenika hrvatskoga ranog srednjovjekovlja, o čemu na lijep način pišu naši suradnici u novome broju Hrvatske revije.

Netko je nedavno rekao, ciljajući pripreme za obilježavanje velike obljetnice, da republici ne treba kraljevstvo, da danas ne treba jučer. Hrvati možda i više od drugih nacija pate od teškog »tereta povijesti« (Hegel), ali izostanak, manjak povijesti – znane i prepoznate – može biti izvor velikih problema pri oblikovanju mentaliteta i kolektivnog identiteta, čest slučaj u mladih nacija (Le Goff). I zato: budimo drevni! Sjećanje na početke hrvatske povijesti – stvarne ili domišljene – od kneževine, do kraljevstva, te održavanje u životu toga sjećanja kroz jedanaest stoljeća, to je razlog zašto smo ovaj broj Hrvatske revije u cijelosti posvetili ideji kraljevstva, ideji duga trajanja, koja je vodila hrvatsku domoljubnu i političku misao sve do naših dana, sve do današnje republike. Danas, i više no prije stotinu godina, imamo razloga dostojno i sa zahvalnošću obilježiti tu tanku, žilavu pupčanu nit koja nas još uvijek spaja s našom davnom posteljicom!

U ovo naše doba, »doba bez kraljeva« (Kantorowicz), mnogi će postaviti pitanje potrebe takvog prisjećanja. Bez sumnje su djelomice u pravu; u »doba nesigurnosti« sadašnjost plijeni pozornost, zahtijeva da joj se u potpunosti posvetimo, jer se budućnost čini neizvjesnom. Ali, dobro je prisjetiti se kako je sv. Augustin, iz svoga grada opkoljenog barbarima, razmišljajući o povijesti, rekao da se »naše vrijeme« sastoji jednako od »sadašnjosti prošlih stvari, kao i sadašnjosti trenutnih i budućih stvari«. Znatno drugačijeg mentaliteta od Augustina, i znatno bliže nama, Eric Hobsbawm govori slično: »Mi plivamo u povijesti kao ribe u vodi i ne možemo joj uteći.« Nema razloga da bježimo od nje, niti da je izbjegavamo; naša povijest, to su rijeke u kojima plivamo, more koje nas oplakuje, potoci koji navodnjavaju našu zemlju, naša polja, vinograde i maslinike. U toj povijesti ima puno priča, i to je dobro, jer priče su odgovor na naše najdublje težnje, pojedinačne i kolektivne; iz priča izrastaju ideje, iz ideja izrasta nešto novo, katedrala našeg zajedništva. Iz davne krunidbe izrasla je naša sadašnjost, Republika Hrvatska, ravnopravna članica velike obitelji europskih naroda. To je, naposljetku, razlog zašto je na svoj način iznova slavimo!