Hrvatske crkvene prilike u europskom kontekstu 10. stoljeća

Povezanost Hrvata sa Svetom Stolicom i Katoličkom crkvom seže u najraniju nacionalnu povijest. Upravo su te veze koje su otpočele za pape Ivana IV. (640–642) i misije opata Martina kroz pokrštavanje Hrvata donijele toliko važne i rijetke vijesti o najranijoj povijesti. Prvi spomen hrvatskog imena na latinskom jeziku, krsni list Hrvata – Trpimirova darovnica – izvor je crkvene provenijencije, dar hrvatskoga kneza Splitskoj crkvi. No, nije to jedini primjer; izgradnja sakralnih objekata, darovnice narodnih vladara Crkvi, svjedočanstva o hodočašćima, korespondencija narodnih vladara i papa, uostalom i prvi spomen hrvatskog imena na hrvatskom jeziku i pismu Bašćanska ploča, eklatantni su primjeri neraskidivih veza nacionalne povijesti s Crkvom. Ta je povezanost bila uvjetovana raznim društveno-političkim okolnostima, promjenjivim odnosima Rima i Carigrada, geopolitičkim položajem Hrvatske i odnosima moći političkih silnica poput Franačkog i Bizantskog Carstva. Implikacije tih odnosa razvidne su i u 10. stoljeću za vladavine hrvatskoga kralja Tomislava.

Papa Ivan VIII., izvor: Chevalier Artaud de Montor, The lives and times of the popes, New York: The Catholic Publication Society of America, 1911. Izvorno je objavljena 1842., str. 108.

Utjecaj društveno-političkih okolnosti na crkvene prilike

Početkom 10. stoljeća dva carstva na razmeđu kojih se našla Hrvatska bila su oslabljena kako unutarnjim podjelama (Franačko Carstvo) tako i vanjskim sukobima (Bizantsko Carstvo), što se uvelike odrazilo na crkvene prilike. U prvoj polovici 10. stoljeća Bugarsko Carstvo sve češće i uspješnije prodire na bizantsko tlo, što je posljedično nagnalo bizantskog cara da traži saveznike u borbama protiv Bugara. Sam papa Ivan X. (914–928) bio je posrednik tijekom tih sukoba, a Tomislav s vojskom politički saveznik. Premda je već u 9. stoljeću zabilježen zamjetan utjecaj pokrštavanja sa zapada, odnosno iz Rima i Franačkog Carstva na području Moravske, Hrvatske i Češke, prodori Mađara potkraj 9. stoljeća zaustavili su ta nastojanja i ograničili crkveno-jurisdikcijski utjecaj pape. Naime, pod pritiskom franačkoga klera i Mađara koji dolaze na to područje papa gubi nekadašnji Ilirik kao područje nad kojim ima crkvenu jurisdikciju, a upravo Hrvatska i Dalmacija dolaze u njegov fokus. To je razložno jer potonje postaju granično područje između rimske i carigradske jurisdikcije. O važnosti tog područja za papinstvo svjedoči i imenovanje Metoda nadbiskupom Sirmija i papinim legatom za Moravsku i Panoniju kao pokušaj povratka utjecaja pape na tada već izgubljeni dio teritorija. Nakon smrti Metoda u drugoj polovici 9. stoljeća izostaju pokušaji obnove papine jurisdikcije na tom području.

Nije to bio izoliran slučaj slabljenja papina utjecaja. Na­ime, sredinom 9. stoljeća patrijarsi su na saboru u Carigradu 869. odlučili da bugarska Crkva treba pripasti carigradskom patrijarhu premda je u antici to područje bilo pod jurisdikcijom pape, kao i solunski vikarijat. Na potonjem saboru ne samo da je bugarska Crkva jurisdikcijski pripala carigradskom patrijarhu nego je i latinskim svećenicima uskraćena djelatnost na području pod upravom kana Borisa. Stoljeće kasnije, tijekom bugarsko-bizantskog rata koji je počeo u drugoj polovici 10. stoljeća, Bugarskom i Srbijom se širi utjecaj Istočne crkve, čime se u konačnici prostor Raške veže uz Carigrad. Navedene okolnosti nedvojbeno utječu na politiku papa prema nekadašnjem Iliriku te stavljaju područje Hrvatske u središte njihova interesa.

Osim navedenih teškoća sa zadržavanjem ili širenjem jurisdikcijskog utjecaja papa, određene nevolje zadesile su pape i u samom Rimu. Kratkotrajnost pontifikata onemogućavala je ozbiljnije i dugoročnije reformske zahvate, a bila je posljedica anarhije u Rimu u kojoj su različiti moćnici nametali svoje kandidate za papu. Potkraj 9. stoljeća, 897. godine, dolazi do smjene trojice papa u samo nekoliko mjeseci. Prvo je u kolovozu Stjepan VII. (896–897) zatočen u tamnici i zadavljen, u studenom je papa Roman (897) svrgnut, a potom je samo mjesec dana kasnije Teodor II. (897–898) vjerojatno ubijen. Ništa bolje nije prošao ni papa Ivan X., koji je 928. ubijen u tamnici kao žrtva urote. Kratkotrajnost pontifikata uvjetovala je mogućnosti njihova djelovanja na crkvenom području, no unatoč tome postoje određena nastojanja oko reforme. Premda je pontifikat Ivana IX. (898–900) na razmeđu stoljeća trajao samo dvije godine, potonji je težio osigurati poštivanje sakramenata krštenja i reda. Na tom je tragu i Benedikt IV. (900–903) osuđivao opći nemoral, dok je papa Lav VII. (936–939) nastojao uvesti red u disciplinskom smislu kada je u pitanju bilo obdržavanje celibata. Sukobima rimske aristokracije i nemilim promjenama Petrova nasljednika nastojao je stati na kraj car Oton Veliki, koji je uspostavio Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti. Došavši u Rim 963. sazvao je rimski koncil koji je na njegov zahtjev svrgnuo papu Ivana XII. (955–964) i postavio Lava VIII. (963–965), no odlaskom cara iz Rima izabran je protupapa Benedikt V. (964). Navedeno jasno ocrtava potrebu Crkve za kraljevom zaštitom, ali i činjenicu da zbog fizičke udaljenosti dugoročno ta zaštita nije imala uspjeha. Nestabilnost i česte promjene nasljednika sv. Petra nastavljaju se tijekom cijelog stoljeća kao i kavge rimske aristokracije. Iskoraci careva u 10. stoljeću u tom pogledu ocrtali su ovisnost pojedinih papa o njima, a što potvrđuje sam papa Ivan X. izjavom da je pravo kralja prenošenje biskupije na klerika, isto kao i odobrenje posvete biskupa. Ipak, pape se nisu bile spremne samo tako odreći autonomije u odnosu na cara, a prvorazredni dokaz jednakosti cara i pape bili su im tijara i carski dvorski ceremonijal. U tom su kontekstu isticali jednakost pape i cara te potrebu da djeluju zajedno kao ravnopravni subjekti. Istovremeno se tijekom 10. stoljeća nastavio odvijati proces pretvaranja privatnih crkava u franačka lenska uređenja isprepletanjem rimskog i germanskog prava. Naime, svećenik privatne crkve, koji je izravno bio podređen jurisdikciji biskupa, što je razvidno kod postavljanja na službu ili podnošenja godišnjeg računa biskupu, dobivao je dobra u zamjenu za službu. Takav obrazac razmjene službe za dobra vodio je franačkom lenskom uređenju, a posljedično i oblikovanju crkvenoga nadarbinskog sustava, posebice u 11. i 12. stoljeću. Stavljanje postrance rimskog prava dovelo je svećenike u ovisan položaj te u konačnici do borbe za laičku investituru.

Papa Ivan X., izvor: Chevalier Artaud de Montor, The lives and times of the popes, New York: The Catholic Publication Society of America, 1911. Izvorno je objavljena 1842., str. 127.

Pape i Hrvati

U 10. stoljeću, uostalom kao i prije, crkvena organizacija istočnojadranske obale bila je pod izrazitim utjecajem Rimske crkve, bez obzira na prisutnost bizantske političke vlasti. Činjenice da je u Rimu vladala određena neizvjesnost te da se utjecaj carigradskog patrijarha kako je prije navedeno širio nekadašnjim Ilirikom nisu utjecale na veze s papom i Rimskom crkvom. Papa je hrvatskim vladarima bio razložan partner za ostvarivanje vlastitih agendi, posebice političke neovisnosti jer nije imao političkih pretenzija na to područje. Naime, veze koje su hrvatski knezovi uspostavili s papama dovele su u 9. stoljeću do prvoga međunarodnog priznanja hrvatske države. Upravo je pismo pape Ivana VIII. (872–882) knezu Branimiru od 7. lipnja 879. godine označilo prvo diplomatsko priznanje Hrvatske jer je papa bio i politički subjekt. Potonje veze hrvatski su vladari koristili i za priznavanje legitimnosti vlasti koja je zbog dinastičkih promjena na prijestolju dovedena u pitanje. Takav je slučaj bio s Branimirom, s kojim dolazi do smjene dinastije Trpimirović s Domagojevićima. Upravo je papa Ivan VIII. bio autoritet koji je potvrdio hrvatskom vladaru pravo na prijestolje. Ne manje važno jest da su Hrvati preko crkvenih veza nastojali ostvariti povezanost hrvatskog zaleđa i romanske dalmatinske obale. Crkvene veze predmnijevale su i one političke. Dokaz da je tome tako jest Trpimirova darovnica splitskom nadbiskupu Petru nastala između 840. i 844. godine, a u kojoj hrvatski knez naziva splitskog nadbiskupa »kumom«. Odnosno, riječ je o potvrdi dara Trpimirova prethodnika Mislava crkve sv. Jurja u Putalju sa svim njezinim posjedima, a zauzvrat za tu potvrdu Mislavova dara hrvatski je knez dobio 11 libara srebra za opremiti benediktinski samostan koji je dao izgraditi u Rižinicama. Dar hrvatskoga kneza splitskom nadbiskupu, premda su bili dio različitih političkih zajednica, drži se svjedočanstvom pokušaja preko crkvenih veza ostvariti i političku povezanost. Imajući na umu taj podatak, razložan je interes Tomislava za crkvene sabore i povezanost s papom.

Pismo pape Ivana VIII. knezu Branimiru
izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pismo_pape_Ivana_VIII._knezu_Branimiru

Osim što su hrvatski vladari nastojali preko crkvenih veza stvarati i političke, papa im je svojim autoritetom također bio važan partner u ostvarenju samostalnosti u odnosu na Franačko Carstvo. Budući da su hrvatski vladari bili pod vrhovništvom franačkog cara, upravo priznanje univerzalnog autoriteta, političkog subjekta, a što je papa tada bio, označilo bi legitimnom titulu rex koju je Tomislav nosio. Ne zaboravimo da je stoljeće prije upravo papa priznao postojanje hrvatske države. Ta događanja treba također razmatrati u kontekstu slabljenja Karolinga i Franačkog Carstva nakon mira u Verdunu i podjele Carstva 843. godine. Slabljenje Carstva dovelo je do jačanja papina univerzalnog autoriteta i prilike da se Hrvati oslobode franačkog vrhovništva.

Splitski sabor 925. i crkvene prilike

U okolnostima oslabljenoga Franačkog Carstva i Bizantskoga, koje je bilo zaokupljeno ratovima s Bugarima i Mađarima, dolazi do saziva Splitskog sabora. Inicijator odnosa s papom, Tomislav, svjetovni vladar, pokazuje brigu ne samo za ovozemaljski materijalni život svojih podanika – vjernika nego i za njihov vječni život. Takva briga nije nešto neuobičajeno jer je sprega Crkve i države iznjedrila očište povezanosti sve do borbe za laičku investituru. Konkretizacija te brige razvidna je upravo na crkvenim saborima na kojima su se rješavala ne samo pitanja vezana uz Crkvu i vjeru nego i državu. Kroz povijest Crkve, do zakonika Codex iuris canonici iz 1917. godine koji je jasno razlučio sveopće sabore, provincijske sabore biskupa, plenarne sabore i dijecezanske sinode, zamršeno je bilo jasnije definirati naziv i pojmovlje vezano uz ta sijela. No, ostaje nedvojbeno da su sabori služili za rješavanje pravnih, upravnih i proceduralnih pitanja, uz ključnu zakonodavnu ulogu. Dionici su osim klera bili i laici, posebice biskupski vazali i činovnici. Na tom su tragu sudionici Splitskog sabora održanog 925. bili uz crkvene i svjetovne dostojanstvenike i papini izaslanici Ivan, biskup Ancone i Lav, biskup Palestrine. Premda se formalni sustav legata počeo oblikovati u 11. stoljeću, pape su slali izaslanike kada su se trebali riješiti određeni sporovi i problemi ili pak vezano uz pokrajinske sabore. Legati su predsjedali sinodama i imali su dvojaku ulogu, pobrinuti se za papine interese i provođenje potonjih te iskazati javno papino pravo za sazivanjem i vođenjem sinoda.

Papa Ivan X. je u svojem pismu kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu, salonitanskom nadbiskupu Ivanu, svim biskupima-sufraganima, svim županima i čitavom hrvatskom kleru i narodu naveo kako su Hrvati kršćanstvo primili iz Rima, baš kao što je apostrofirao papa Ivan VIII. prije njega. Distinkcija koju papa čini titulirajući Tomislava rex a Mihajla dux od iznimne je važnosti u nacionalnoj povijesti kao svjedočanstvo uzdignuća titule dux, koju su nosili Tomislavovi prethodnici, na uzvišeniju titulu rex. Papa eksplicitno izriče pitanja koja drži važnima, a to su otvoren poziv na vjernost Rimskoj crkvi, podsjećanje na crkvenu desetinu i liturgiju na latinskom jeziku. Činjenica da se papa Ivan X. o pitanju liturgijskog jezika obraća svjetovnom vladaru, Tomislavu, dokazuje da svjetovni vladari imaju značajnu ulogu u crkvenim pitanjima i rješavanju određenih isključivo crkvenih sporova.

Pitanje od eklatantnog interesa za domaće dionike Sabora, za razliku od pitanja koja su bila u središtu papina interesa, bilo je crkvena organizacija i određivanje metropolije. Kao takmace za navedenu čast nalazimo splitskog nadbiskupa Ivana, ninskog biskupa Grgura i zadarskog Formina. Metropolijsko pravo, prvotno izrazito sinodalno jer mu je zametak bio u kolegijalitetu episkopata, poslije odražava usku povezanost s Rimom preko palija koji papa daje određenim biskupima kao simbol vlasti. Papa time etablira svoju vlast univerzalnom jer je nadbiskup de facto njegov namjesnik. Premda u 10. stoljeću pape nastoje ojačati svoj univerzalni karakter, nemaju stvarni utjecaj na izbor (nad)biskupa, ali koriste prigodu podsjetiti da se po posvećenje i palij mora doći u Rim, a kako bi ojačali veze s Rimom i osnažili svoj stvarni jurisdikcijski utjecaj na cijeloj ekumeni.

Zaključci Prvoga splitskog sabora jasno upućuju na crkvene prilike 10. stoljeća te kroz petnaest kanona uređuju administrativna i disciplinska pitanja. Već u prvom kanonu određeno je da ona crkva i grad koji čuvaju relikvije sv. Dujma imaju pravo na metropolitanski naslov. Time je razriješen spor između splitskog nadbiskupa te ninskog i zadarskog biskupa. Premda je Zadar bio središte temata u Dalmaciji, njegov biskup Formin nije imao izgleda nametnuti se, uostalom već i izbor mjesta održavanja sabora daje određenu prednost Ivanu. Najsnažniji je bio argument Splitske crkve, koja se pozvala na apostolicitet preko sukcesivnosti sa Salonom. Svakako splitskoj argumentaciji nije bilo na odmet istaknuti da je tijekom seobe naroda i urušavanja crkvene organizacije na području Ilirika nestalo Sirmija kao metropolitanskog središta nakon što su ga Huni uništili 441. godine. To je pogodovalo širenju tada jedine metropolitanske vlasti, salonitanske, a potvrdu tome nalazimo u popisu sudionika salonitanskih sabora održanih 530. i 533., jer su među njima imena sisačkih biskupa. Ako, pak, uzmemo u obzir vijesti s Trulskog sabora, na Zapadu poznatijeg kao Quinisextum, održanog 692. godine, da su sufragani Istočnog Ilirika bili pod rimskom jursdikcijom, valjano je zaključiti da je Salona doista imala jurisdikciju i u unutrašnjosti. Sam prijenos ovlasti sa Salone na Split objašnjen je kao posljedica seoba naroda čije se reperkusije po pitanju crkvene organizacije mogu sažeti u nestanak (Narona), opstanak (Zadar) ili dislociranje (nad)biskupija (Ragusea ili Splita). Stoga ne čudi da je prijenos relikvija sv. Dujma iz Salone u Split označio simbolički i stvarno prijelaz ovlasti Salonitanske crkve na Splitsku. To je Splitskoj crkvi jamčilo neprekinutu, premda izmišljenu, vezu s apostolskim vremenima pod dojmom priče da je sv. Dujam bio učenik sv. Petra. Zaključak Sabora da primat ima splitski nadbiskup Ivan trajno je povezao hrvatskog vladara s dalmatinskim episkopatom, kao što je nastojao još Trpimir činiti potvrdom dara svojega prethodnika Mislava Splitskoj crkvi. Stoga, usuđujemo se tvrditi kako Tomislav nastavlja crkvenu politiku svojih prethodnika kojom povezuju hrvatsko zaleđe s dalmatinskom obalom.

Nadalje u drugom je kanonu propisano da samo u onim biskupijama gdje su otprije stolovali biskupi i gdje je dovoljan broj vjernika i svećenstva može stolovati biskup jer prema kanonskim propisima nije bilo dopušteno postavljati biskupe u malim gradovima i selima. Ta je odluka išla na štetu Ninske biskupije, koja je uspostavljena tek nakon dolaska Hrvata. Premda je u starokršćanskom vremenu dijeceza uvelike ovisila o episkopatu, poslije oblikovanje dijeceze dolazi pod jurisdikciju Svete Stolice, koja ju kanonski uspostavlja u suradnji sa svjetovnom vlašću. Ninska biskupija, čiji osnutak smještamo za pontifikata Nikole I. (858–867) i kneza Domagoja (864–867), premda pod crkvenom jurisdikcijom Rima, nije kanonski uspostavljena po tadašnjim uzusima. Naime, papa Nikola I. priznao je osnutak nove biskupije premda je pismom upozorio ninski kler da ne mogu osnivati biskupiju samostalno. Stoga je razložno pretpostaviti da je biskupija već bila utemeljena bez papina prethodnog odobrenja. Njezin osnutak treba povezati sa širim okolnostima Focijeva raskola jer je u takvim okolnostima papa ipak bio spreman na određene ustupke, a kako bi spriječio moguće širenje utjecaja Istočne crkve. Činjenica da je biskupija osnovana bez znanja pape, nije dovela u pitanje naknadno papino priznanje jer je očito prevladao pragmatični argument – spriječiti utjecaj Carigrada, koji je moguće bio prisutan u Dalmaciji među pojedinim biskupima, na područje hrvatskog zaleđa. S druge strane Hrvatska je dobila samostalnu crkvenu organizaciju, što je za nju bilo od iznimne važnosti.

Palij, izvor: Laudato https://laudato.hr/Novosti/Zanimljivosti/Nadbiskupski-palij.aspx

Dalmatinski je kler težio povratiti utjecaj na područje Ninske biskupije, a što dokazuju upravo zaključci Splitskog sabora. Obnavljanje crkvene provincije hrvatski vladari su, pak, vidjeli kao priliku u konačnici proširiti vlastitu političku vlast na dalmatinske bizantske gradove, a nastojanja oko toga cilja nakratko su bila ostvarena stoljeće prije u osobi ninskog biskupa Teodozija, koji je 887. imenovan i splitskim nadbiskupom, što je značilo formalnu povezanost tih dvaju (nad)biskupija u osobi istog (nad)biskupa. No, smrću Teodozija ponovno se odvojeno bira ninski biskup i splitski nadbiskup.

Što se tiče bogoslužja na narodnom jeziku utvrđeno je ređenje samo onih svećenika koji znaju latinski jezik uz iznimku ako nema dovoljno latinskoga klera i s posebnim odobrenjem pape. Stoga glagoljica i liturgija rimskog obreda na starocrkvenoslavenskom ostaju prešutno u uporabi. Papino inzistiranje na bogoslužju na latinskom treba razmatrati u kontekstu univerzalnosti i utjecaja rimske latinske Crkve u odnosu na bizantsku, koja je osim grčkog dopuštala i narodne jezike u liturgiji. Dakle, riječ je o bojazni pape da će se proširiti utjecaj carigradskog patrijarha, kao što je bio slučaj s Bugarskom. Pritom ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da je liturgija na starocrkvenoslavenskom istočne provenijencije. Naime, stoljeće prije na poziv moravskoga kneza Rastislava bizantski car Mihael III. poslao je braću Konstantina Filozofa i Metoda iz Soluna kao misionare koji će pokrštavati na narodnom jeziku, za razliku od već prisutnih franačkih misionara koji su to činili na latinskom jeziku. Pritom braća prevode uz Bibliju i liturgijske knjige rimskog obreda, stoga valja istaknuti da premda je korišten narodni jezik, obred je bio latinski. Uzmemo li u obzir da se to za papu iznimno važno pitanje jezika liturgije spominje tek u desetom kanonu, dok je prvi vezan uz određivanje metropolije, jasno je kako su prioritet bile mjesne crkvene prilike.

Pape nisu imale jedinstveno stajalište o tom pitanju i nakon Ivana X. nalazimo protivnike u osobama Nikole II. (1059–1061) i Aleksandra II. (1061–1073), a što se onda odrazilo i na inzistiranje na liturgiji na latinskom, što je propisao Splitski sabor održan 1060. godine. Toma Arhiđakon je subjektivno izvijestio da su reperkusije te odluke sukobi između latinske i narodne strane koji su rezultirali zatvaranjem glagoljaških crkava. Naime, ovaj sabor treba razmatrati u kontekstu odluka godinu prije održanog Lateranskog sabora, koji je potvrdio reformska nastojanja pape Nikole II. u obliku zabrane simonije, nikolaizma, utvrđivanja načina izbora (nad)biskupa i zabrane liturgije na narodnom jeziku te ređenja svećenika koje nisu znali latinski. Te su odredbe donesene prema običajima Zapadne crkve. Svakako valja podsjetiti da je za kralja Zvonimira, premda podupiratelja reformnih težnji pape Grgura VII. (1073–1085), koji ga je i dao okruniti preko legata opata Gebizona, ipak na Splitskom saboru održanom 1074. godine rehabilitirana liturgija na starocrkvenoslavenskom i Ninska biskupija. Isto je potvrdio papa Inocent IV. (1243–1254) 1248. godine službenim odobrenjem glagoljaške liturgije senjskom biskupu Filipu, a 1252. godine i benediktinskom samostanu sv. Nikole u Omišlju. Hrvatima je stoga odobrena privilegija unutar univerzalne i po pitanju liturgijskog jezika homogene Katoličke crkve, koja je tek u 20. stoljeću odlukom Drugoga vatikanskoga koncila proširena unutar cijele Crkve.

Splitski sabor 928.

O umreženosti crkvenih i državnih vlasti svjedoči i Drugi splitski sabor održan 928., koji je Tomislav ili njegov nasljednik sazvao vezano uz spor Grgura, ninskog biskupa i dalmatinskog episkopata oko crkvene jurisdikcije. Na tom je saboru sudjelovao papin izaslanik biskup Madalbert, koji se uzgred budi rečeno vraćao iz Bugarske, gdje je pomagao oko mirovnog sporazuma Hrvatske i Bugarske. Papa je u tom sporu jasno mogao demonstrirati svoj univerzalni utjecaj jer je bio pozvan riješiti crkveni organizacijsko-jurisdikcijski spor nastao osporavanjem prava Ninu na biskupiju uz pojašnjenje da nije imao tradiciju iz antike. Nin kao teritorijalno najveća biskupija nastala nakon dolaska Hrvata, nije imao izgleda u tom crkvenom sporu. Pritom valja imati na umu Sabor održan u Serdici (Sofija) 343., na kojem je određeno da biskupi moraju rezidirati, a premještanje u drugu biskupiju je bilo strogo zabranjeno. Također je kanon VI. potonjeg sabora zabranio rediti biskupe u manjim gradovima i selima, a istu sintagmu nalazimo vezano uz Ninsku biskupiju. Ninskom biskupu je stoga ostavljen izbor između tri vakantne biskupije (sisačka, delminijska ili skradinska), da bi papa Lav VI. (928), nasljednik Ivana X., donio konačnu odluku da to mora biti skradinska. Time je, dakle, ukinuta Ninska biskupija.

Premda je domaća historiografija 20. stoljeća nastojala te zaključke prikazati vrlo nepogodnima za Hrvate, oni to nisu bili. Naime, treba ih sagledavati u kontekstu kanonskog prava i razvidjeti da nije odlučeno ništa neuobičajeno ili nepogodno za Hrvate, a samo širenje metropolitanske vlasti splitskog nadbiskupa prema unutrašnjosti, na hrvatsko područje, značilo je iskorak prema još užem političkom povezivanju. Veze na crkvenom području snažile su i one na političkom, što je razvidno kroz Tomislavov status upravitelja Dalmacije. Potonje su veze potpuno realizirane za kralja Petra Krešimira IV., koji je bio i stvarni gospodar Dalmacije, više se nije radilo samo o formalnom naslovu.

Zaključci splitskih sabora nisu samo važan crkveni izvor nego i izvor za nacionalnu povijest. Naime, činjenica da je ninskom biskupu Grguru ponuđena između tri biskupije i sisačka, predmnijeva vlast Tomislava na tom području. Navedeno korespondira s reperkusijama mađarskih provala u smislu nestanka Donje Panonije i otvaranja mogućnosti da Tomislav, vladar sa snažnom vojnom moći, proširi vlast. Navedeno svjedoči o isprepletenosti crkvene i nacionalne povijesti i važnosti izvora crkvene provenijencije.

***

U konačnici, zaključci splitskih crkvenih sabora još jednom nedvojbeno dokazuju povezanost Crkve i države, crkvenost hrvatske nacionalne povijesti, te činjenicu da su izvori crkvene provenijencije nerijetko bili jedini izvor za najraniju hrvatsku povijest, kao što je slučaj s Višeslavovom krstionicom ili Čedadskim evanđelistarom. Veze Tomislava i pape Ivana X. valja tumačiti u širem europskom kontekstu suradnje na crkvenom području svjetovnih kršćanskih vladara i papa oko brige za podanike, ujedno vjernike. Tomislav tom suradnjom od međunarodno relevantnog autoriteta, pape, dobiva priznanje vlasti, određenu legitimnost titule rex, dok papa uspijeva zadržati utjecaj i jurisdikciju na istočnojadranskoj obali i njezinu hrvatskom zaleđu na štetu jačajućeg utjecaja Istočne crkve.

Literatura

Goldstein, Ivo, »O Tomislavu i njegovu dobu«, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 18 (1985), 23–55.

Jedin, Hubert, (ur.) Velika povijest Crkve, III/1, Zagreb, 1971.

Majnarić, Ivan, »Papa i svjetovni vladar na izmaku karolinškog doba. Primjer splitskih sinoda dvadesetih godina 10. stoljeća«, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, 28 (2010), 5–16.

Matijević Sokol, Mirjana, Studia epigraphica selecta, Split, 2023.

Matijević Sokol, Mirjana, Sokol, Vladimir, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, Zagreb, 2005.

Mercier, Jacques, Povijest Vatikana, Zagreb, 2001.

Ohme, Heinz (ed.), Acta Conciliorum Oecumenicorum, Concilium Constantinopolitanum A. 691/2 in Trullo Habitum_ (Concilium Quinisextum), vol. II/4, Berlin/Boston, 2013.

Šanjek, Franjo, »Crkva u Hrvata za narodnih vladara«, Vjesnik HAZU, 1–4 (2002), 53–66.

Vedriš, Trpimir, »Crkva i vjerski život«, u: Nova zraka u europskom svjetlu. Hrvatske zemlje u ranome srednjem vijeku, Zagreb: Matica hrvatska, 2015., 201–235.

Ana Biočić, izvanredna profesorica na Katedri za crkvenu povijest Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bavi se crkvenom poviješću posebice 19. stoljeća. Autorica je knjige Svećenici u politici. Djelovanje katoličkih svećenika u Hrvatskom saboru (2018) te suautorica knjige Profesori Katoličkoga bogoslovnog fakulteta rektori Sveučilišta u Zagrebu / Professors of the Catholic Faculty of Theology as Rectors of the University of Zagreb (2022) na hrvatskom i engleskom jeziku.