Hrvatska vojna moć u doba kralja Tomislava

Kako odrediti Tomislavovu, tj. hrvatsku vojnu moć do sredine X. stoljeća? Koje bi to bile odrednice koje definiraju to doba? To su ponajprije, u znanstvenom pogledu, ulazne informacije koje uspostavljaju materijalne činjenice temeljem kojih se dadu utvrditi relevantni parametri za objektivne zaključke. Koji su to parametri, postavljeni temeljem realnih/pravih ulaznih informacija o zemlji i narodu Hrvata, koji nam omogućavaju uvid u hrvatsku vojnu moć u doba kralja Tomislava? Na neka od tih pitanja pokušat ćemo odgovoriti u ovom tekstu.

Utvrđivanje točnog vremena Dolaska kao i prostora iz kojih je seoba pokrenuta bitno je iz sljedećeg razloga: ako se ona dogodila oko 600. godine onda je bila dio golemog pokreta Slavena od Dnjepra do Elbe/Labe i od Baltika do Peloponeza, kao dio, »recimo«, spontane seobe velikih razmjera. Uostalom, Porfirogenetova vijest o caru Herakliju opravdano nameće pitanje što bi on to mogao ponuditi Hrvatima za nagradu, nakon traženih krvavih borbi s Avarima, a što već nisu imali: i mora (Tamno), i zemlje (koliko hoćeš), a još bi se morali odreći suverenosti te služiti i biti poslušni nekim dalekim carevima.

Druga mogućnost je da se to dogodilo između 795. i 800. godine, ali sada u posve drugim okolnostima i pod jasnim uvjetima: pretpostavljanim državnim ugovorom s Francima o likvidaciji Kaganata nakon velikoga Karlova ne­uspjeha u Panoniji te gubitka konjaništva. Naime, u srednjoj Europi, u njezinu srcu – u Panoniji, dolazi do jačanja jedne, manje-više nomadske – duhovno šamanske državine, arheološki registriranim priljevom novih mongolskih klanova iz Azije, te njihova agresivnog pokretanja prema zapadu: Italiji, Bavarskoj, Franačkoj. Taj će se »projekt« suprotstaviti jednom drugom projektu, obnovi Zapadnog Imperija pod zastavom novoga Zapadnoga Rimskog Carstva, ali ne kao starog Carstva – Senat i rimski narod S.P.Q.R., nego naroda: rex Francorum et Langobardorum et patricius Romanorum – svih naroda koji su prešli Limes i ušli u Imperij, ovaj put kao politički subjekt.

U početnoj fazi taj je projekt ozbiljno zapeo. Naime Karlo Veliki je 791. g. došao s tri armije/vojske do blizu današnje Budimpešte i nakon pola vojne kampanje vratio se kući 52. dan izgubivši pritom devet desetina konja (!).

Zaustavljenim »projektom« Karlo nije odustao od zamisli obnove Carstva. Morao je stvoriti plan B: pronaći nekog tko bi mogao ući u »priču« a imao bi vojne resurse koji bi mogli nastaviti »projektni zadatak« te dovoljno snage dovršiti ga. Prešao je Dunav i u pet pokrajina: Kluku, Labelu, Muhlu, Kosencu i Horoatu kao u sjevernim karpatskim uz rijeke Tugu, Bugu i Vislu (i Odru?) sklopio partnerski savez i ugovor čije dijelove prepoznajemo u najvažnijim bizantskim i franačkim izvorima toga doba: 31. gl. De administrando imperio (DAI) i u Annales regni Francorum (ARF). Ti konstitutivni dijelovi izvorne hrvatske države na sjeveru moći će dati potrebne vojne efektive za slom Avarskoga Kaganata. Da ih nisu imali, ne bi bili uključeni u ona događanja koja će promijeniti povijest Europe.

Povijesni osvrt na stvaranje hrvatske vojske u ranom srednjem vijeku

Glavni povijesni dokaz i tim dugoročno upravljanim procesima obnove Zapadnog Imperija i saniranja opasnoga nomadskog nereda koji onemogućava uspostavljanje kopnene granice s Istočnim Rimskim Carstvom je, prema DAI, ulazak Hrvata u te procese u kritičnom trenutku njegova zastoja. Tada se iznenada pojavljuje Vojnomir Slaven, koji je morao imati ono što je Karlo Veliki izgubio u Panoniji, naime, jako konjaništvo i vojsku koja je bila u stanju poraziti avarsku vojsku, 795. godine ući u glavni grad Kaganata i konfiscirati državnu blagajnu. Prema Northumbrijskoj kronici (također i ARF), uz uspješne borbe i izbjegle avarske prvake, Vojnomir Karlu Velikom u Aachen šalje 15 volovskih četveroprega punih dragocjenosti: prema procjeni nosivosti najmanje 50 tona zlata, srebra i svile skuplje od zlata. Borbe u Panoniji za hrvatsku vojsku trajat će po DAI (gl. 29–31) još 3–5 godina, ili »više godina«, i završit će najvećim dijelom do 800. godine kada je u Rimu Karlo okrunjen za »69. Imperatora poslije Augusta«. Manje borbe trajat će još nekoliko godina.

Ono što će materijalno arheološki pratiti zbivanja i sudjelovanje hrvatske vojske u njima jest danas već veliki fundus nalaza ostataka rasparenih avarskih vojnih pojaseva, dijelova vojne opreme razasute po čitavom području »iliričke« (M. Suić) Panonije. To su ponajprije dijelovi rasparenih vojničkih pojasnih garnitura, sablji, sedla, vrhova strijela, nađenih od Drave do Jadrana, Istre i Dunava, uključujući Nin i otoke poput Koločepa.

Nin-Ždrijac, grob 322. Ukop dostojanstvenika s bojnom opremom i obitelji. U visini lijevoga koljena su dva praporca kao znakovi subordinacije (interpretacija V. So; preuzeto iz J. Belošević, Materijalna kultura Hrvata, 1980., tab. XXV.)

Vojnim uklanjanjem Kaganata otvaraju se mogućnosti dolaska Hrvata iz pradomovine u novu domovinu. Za presudne rezultate u slamanju Avara, višegodišnje borbe i uz to prateće velike žrtve, osvajanje glavnoga grada Hringa, mora se nešto i dobiti, u ovom slučaju »državu na moru«. Došavši sa sjevernih prostora srednje Europe, hrvatska država će se odjednom pojaviti kao cjelovito organizirano upravno-političko tijelo sa svim potrebnim službama onoga doba: vladarom, vojskom, pratećim aparatom županata, banova, dvorskih funkcija organizirane kao teritorijalno, a ne rodovsko tijelo. Vladari će nositi naslove prostora antičkih imena naslijeđena iz doba Rima. No Hrvati će kasnije, barem od vremena Trpimira, preuzeti i svoje nacionalno ime, što npr. Česima neće uspjeti i oni su još i danas za Zapad Bohemi. Sa sobom će donijeti osobiti, arheološki otkriven, artefakt: to je keramička posuda rađena na sporo rotirajućem lončarskom kolu s osobitim udubljenjem, jamicom, u sredini ravnog dna. U pradomovini sjeverno od Dunava do Sudeta, Šleske, Odre i zapadno Visle takav tip keramike pojavit će se nakon 700. godine i prestanka proizvodnje rukom rađene staroslavenske tzv. praške keramike. Ona je bila rasprostranjena od Dnjepra, Dnjestra, Baltika do Elbe i preko Rumunjske i Bugarske do Grčke i Peloponeza. Nema je samo na području buduće hrvatske države narodnih vladara. U avarskom Podunavlju »jamičasta« keramika pojavit će se sjeverno uz Dunav do nešto iza zavoja Dunava, ali ne prije zadnje trećine osmog stoljeća. Južnije od Budimpešte neće se pojaviti prije dolaska zreloga karolinškog arheološkoga horizonta materijalne kulture. Tijekom devetog stoljeća pojavom i uporabom brzo rotirajućega lončarskoga kola »jamičasta« keramika izaći će iz proizvodnje. Takvi utvrđeni relativni i apsolutni kronološki odnosi usko datirani u hrvatskim prostorima devetim stoljećem, bit će jedno od osnovnih databilnih uporišta za sav ostali prateći arheološki materijal srednje Europe. Suspregnut s pojavom pratećega zreloga karolinškog materijala i uvezenih predmeta iz zapadnih radionica kao poznatih tipova karolinških mačeva, kopalja s krilcima, staklenih posuda i ukrasnih predmeta nakita, privjesaka, kopči. »Jamičasta« keramika nađena u starohrvatskim naseljima i nekropolama, jednaka od Panonije do Jadrana, činit će osnovni repertoar datirajućih artefakata hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka devetoga stoljeća.

Navodeći spomenute arheološke činjenice koje uz povijesna vrela s potpunom sigurnošću datiraju dolazak Hrvata vezan uz slom Avarskoga Kaganata, ali i s prikazom one vojne moći koja ga je »nakon više godina borbi« slomila (DAI, gl. 29–31), možemo posve jasno shvatiti Porfirogenetovo izvješće o 60.000 konjanika i 100.000 pješaka te brodovima ne ulazeći u uže procjene te vojne moći, koje okvire mogućeg podupire i vodeći svjetski bizantolog J. Shepard u nedavnom razgovoru za Večernji list. Recimo samo toliko da je bila posve dovoljna da porazi jednu azijsku silu u srcu Europe, koju ni tri goleme Karlove armade, najveće nakon pada Zapadnoga Rimskog Carstva nisu uspjele pobijediti.

Petoševci-Bagruša, grob 67. Par ostruga s jednim praporcem u visini koljena lijeve noge kao znakom subordinacije. Ansambl je iz doba kralja Tomislava (interpretacija V. So; preuzeto iz: Z. Žeravica 1986, 141)

Strelice, bojne sjekire i koplje iz Plavna, Otresa i Biskupije, IX–XI. st. (Hrvatska i Europa I, 145)

Ostruge iz Biskupije kod Knina

https://www.mhas-split.hr/izlozbe/izlozbe-u-tijeku/artmid/1128/articleid/250/izlo%C5%BEba-chroatorum-bellatores-%E2%80%93-ratnici-u-ranom-srednjem-vijeku

Takva vojna sila dočekat će vladara Tomislava potkraj devetog stoljeća. Njegov zadnji spomen u dokumentima 925–928. godine dopustit će nam pretpostavku da je bio rođen negdje tijekom zadnje trećine tog stoljeća, moguće oko 870–880. godina. On bi tako mogao biti praunuk onih Hrvata koji su došli u novu domovinu nakon pada Kaganata 795–800. godine. Takva sjećanja na to doba bila bi još živa i njegova strateška vojnopolitička razmišljanja imala bi čvrsta uporišta u onom što mu je prethodilo, pa postojanje iznimno brojnih konjaničkih postrojbi potrebnih za uništenje jedne konjaničke nomadske tvorevine potkraj VIII. stoljeća održale su njegovu vojnostratešku prednost pred novim azijskim nomadskim konjaničkim narodima Bugarima i poslije Mađarima. To je Porfirogenet jasno zabilježio u DAI kao poruku svom sinu o upravljanju državom.

Što je Tomislav napravio s tim nasljedstvom? On ga je održao i još više razvio, jer Porfirogenetove brojke o hrvatskoj vojnoj moći odnose se na njegovo doba i njegove vojne uspjehe pacifikacije novih nomada, koji se onda okreću na druge strane, prema zapadu i jugoistoku, što nije tema ovog teksta.

Također ne smije se zaboraviti na Trpimira, koji nastavlja održavati jaku i uspješnu vojnu silu naslijeđenu od Vojnomira, Borne, Ljudevita i Mislava, koji je porazio Bizant (»narod Grka«) i bugarskoga kana Borisa. I još je netko porazio Franke u Panoniji oko 874–880. u sedmogodišnjem teškom ratu (DAI, gl. 31). Čini se da je taj »posao« obavio Muncimir, dux Sclavanie. Također odlazak Ljudevita 822. g. iz Siska u grad Sarb (ARF; i danas je to), te zatim Borninu ujaku Ljudemislu iza brda u susjedni Knin, svakako je značio predaju vlasti nakon predugih franačko-hrvatskih stalnih vojnopolitičkih pritisaka koje više nije mogao izdržati. On je neporažen napustio Sisak i u Sarbu nije samo pregovarao s Francima nego i s Kninom, koji je prijestolni grad nove Hrvatske nakon Dolaska iz drugoga Knina na sjeveru pokraj Vltave, s obiteljskim mauzolejom mnogih kneževa i kraljeva, a prije prijenosa glavnoga grada u Solin-Salonu, gdje će opet biti pokopani »mnogi kraljevi i kraljice«. Bizant je po Porfirogenetu priznao da je metropola rimske Dalmacije u X. stoljeću u hrvatskom političkom prostoru i to je razlog zašto je, po nama, došlo do translacije prijestolnice u Salonu, u koju se unutar gradskih zidina nitko nije uselio sve do danas. Svi starohrvatski sakralni i politički objekti sagrađeni su izvan zidina između Splita i mrtvoga grada. Golemi kršćanski sakralni objekti, sačuvani do krova, nikad nisu bili obnovljeni iz političkih razloga: Carstvo se uvijek moglo vratiti. Što bi bilo s obnovljenim gradom kada se 1165. godine, u vrijeme Emanuela Komnena, Istočno Rimsko Carstvo vratilo, pola milenija nakon što je iz njega otišlo? Kada se taj prijenos dogodio? Po svemu sudeći, sredinom prve polovice X. stoljeća, najvjerojatnije prije uspostave hrvatske metropolije u Splitu.

Ostruga s lokaliteta Bojna, treća četvrtina IX. st. (datacija V. So.)

https://www.vecernji.hr/vijesti/nepoznati-hrvatski-vladar-iz-8-stoljeca-otvara-novo-poglavlje-povijesti-1481055

Kralj Tomislav – uspon do uspješnog vojskovođe

Zašli smo u Tomislavovo doba. Više je pretpostavki da je on počeo vladati oko 910. godine, svakako prije 914., kad ga Toma Arhiđakon u svom djelu Historia Salonitana spominje kao kneza. S obzirom na njegova oca Muncimira, koji se u hrvatskoj povijesti visokog IX. stoljeća dugo spominje, možemo pretpostaviti da nije došao mlad na prijestolje, moguće u svojim tridesetim godinama. Tada bi godine njegova rođenja mogle biti, kako smo već pretpostavili, sedamdesete IX. stoljeća. Integracija Siska s Panonijom u sastav hrvatske države već je odavno bila dovršena prijenosom vlasti od Ljudevita, još za vrijeme Vladislava, koji je naslijedio Bornu 821. godine. Vladislava su izričito priznali Franci i Ljudevit Pobožni iste godine. Mađari prvi put nalijeću na Hrvatsku poslije pada Moravske nakon bitke kod Bratislave 907. godine. Prema Porfirogenetu i drugim kronikama stigli su u Panoniju 896. godine, isprva do istočno od rijeke Tise. U prvo su vrijeme korišteni kao najamničke skupine u pojedinim zaraćenim kneštvima u Italiji i gornjem Podunavlju. Nakon bitke kod Bratislave, u kojoj su izginuli Bavarci i Moravljani, počinju samostalnije djelovati, politički i vojno. To doba oko prvog desetljeća X. stoljeća je vrijeme kad su se možda jače »očešali« o Hrvatsku na svojim pljačkaškim pohodima prema Zapadu – Italiji pa poslije Francuskoj. Otud i brojni novci iz tih krajeva u staromađarskim ukopima diljem Panonije. Ti prodori su išli pokraj Ptuja preko Novog Mesta u Sloveniji najkraćim putem prema Italiji, pravcem koji je u srednjem vijeku u Kranjskoj zapisan kao via Ungarorum. Ona se ne nalazi u sjevernoj Hrvatskoj, nego je zaobilazi sa zapadne strane Sutle i Krke, iako bi Mađarima kraći put iz njihovih prvih sjedišta u istočnom Potisju bio preko Slavonije prema Furlaniji. No, nešto ih je od toga odvratilo, a to je ujedno i doba kad na pozornicu stupa knez, pa onda kralj Tomislav. Što je to moglo odvratiti Mađare od takvog pravca prodora prema Zapadu? To je očito bilo hrvatsko iskustvo dugotrajnih borbi s nomadskim elementima u Panoniji potkraj VIII. i tijekom više desetljeća IX. stoljeća, najprije s Avarima, a zatim s Bugarima. Bugari čak u prvoj polovici IX. stoljeća izričito zaobilaze Hrvatsku, prodirući brodovima Dravom 827., pa 829. godine kroz Donju Panoniju, sjeverno od rijeke do granice Gornje Panonije. No, kan Boris ipak će okušati sreću i sam napasti Hrvatsku oko 853–855. godine. Ali u tom vojnom pohodu nije mu se posrećilo i propao je. Sva ta iskustva s nomadskim načinom ratovanja uz uvijek veliku primjenu konjaničkih formacija dočekala su Tomislava u odrastanju u zadnjoj trećini devetog stoljeća. Kad su iz Azije preko Urala došli nomadski Mađari i ponovo se »probudili« Bugari, on je bio spreman. Ukopi vrlo mladih prinčeva u crkvama i pokraj njih u Bojni i Biskupiji kod Knina s luksuznim ostrugama i praporcima uz lijevo koljeno kao oznakom ranga pokazuju da su oni već u adolescentskom dobu bili pripremani za visoke vojne položaje vježbajući za njih u konjaništvu već u ranoj mladosti.

Tomislav se tako susreće s mađarskim invazijama na zapad i jugozapad u trenutku njihove najveće moći koja će rasti prema sredini desetog stoljeća, da bi u bitci na Leškom polju kod Augsburga, gdje je Oton I. uništio mađarsku vojsku, doživjeli potpuni vojni slom. To Tomislav nije doživio, ali je doživio, opet u trenutku najveće moći, napad bugarskog cara Simeona, koji više od deset godina napada Bizantsko Carstvo, opsjeda Carigrad i konačno se kruni za cara. Napad bugarske vojske na Hrvatsku i njezin odlučujući poraz zajedno sa zapovjednikom Alogoboturom, zabilježile su sve velike bizantske kronike X. stoljeća, kao i istodobne starofrancuske i staroruske. Rastezanje datuma kad se ta bitka održala trebalo bi suziti na vrijeme nakon Simeonova samoproglašenja za »cara Bugara i Romeja«, opsade Carigrada 923. godine i Simeonove smrti 927. godine. Naravno da on nakon tako teškog poraza od Hrvata ne bi mogao ponovo poduzeti tako zahtjevnu vojnu kampanju kao uspješan napad na Bizant, a s toliko izgubljene vojske i s ne baš najvišim borbenim moralom gubitnika. Bizant će nakon njegove smrti sinu Petru priznati carsku titulu, a crkvi metropolitanski status.

Zemljopisni oris Hrvatske u prvoj polovini X. stoljeća (S. Srkulj, 1937., karta br. 7)

Razdoblje koje se obično uzima kao kronološki okvir za Tomislavovo vladanje bilo bi između 910. i 928. godine, kad se više ne spominje. Podatak Porfirogeneta da Hrvatska sve do arhonta Krešimira ima vojsku od 60.000 konjanika i 100.000 pješaka i brojnu mornaricu odnosi se upravo na Tomislavovo doba, iako ga Car posebno ne spominje. Kako je izgledala hrvatska vojska u njegovo doba, iako nemamo posebnog opisa – osim da je bila pobjednička – mogu nam dočarati minijature u kodeksima onoga doba u kojima se prikazuje (mađarska) i bugarska vojska na kojima prevladavaju konjaničke formacije, što odgovara Porfirogenetovu tekstu. Ta vojska mora, naravno, imati i svoje naoružanje: napadno mač, bojni nož, koplje, sjekiru, luk i strijelu te obrambeno štit, oklop i kacigu, zatim ostruge, stremen i sedlo kao opremu vezanu uz konja i jahača. Pješaštvo ima sličnu opremu: vjerojatno kraći mač/dugi bojni nož, koplje, kacigu, oklop i štit, često dodatno i bojnu sjekiru te također luk i strijelu.

Takav opći opis vojske podrazumijeva dobro postavljene formacijske blokove, često prema vrsti naoružanja tj. različitih rodova unutar pojedinih, koji opet predstavljaju čvrstu unutarnju zapovjednu organizaciju, tj. subordinaciju. O tome kako je ona mogla izgledati ne znamo puno; raspolažemo s malo tekstualnih opisa i nešto više arheoloških nalaza. No do danas imamo filološki sačuvanu vojnu terminologiju, nazivlja za pojedine predmete vojne namjene te logistiku općeslavenskog podrijetla, ali s hrvatskom preradbom i prilagodbom.

Ljudski vojni potencijal, mjeren prema zapadnim ranosrednjovjekovnim hrvatskim granicama kako ih je odredio M. Suić (1987) na rijeci Raši tj. Labinu te u korelaciji s istočnom granicom kako ju je postavio L. Steindorff (1995) kod grada Dalme (Podgorica) daju ogledni primjer ljudskog potencijala tog prostora u Tomislavovo doba. Druge poznate hrvatske granice poklapaju se s granicama razmeđenja Zapadnog i Istočnoga Rimskog Carstva na Dunavu i Drini te granicama Augustova, Tiberijeva, Nepotova i Teodorikova »Ilirika do Dunava«, odnosno granicama Dalmacija tj. uže Dalmacije i Panonija Savije i Sekunde u kasnoj antici.

Hrvatska je u 125 godina od doba Dolaska do Tomislava na tron barem pet puta vodila teške borbe i obrambene ratove s nomadskim hordama iz Azije, praktički svakih 25 godina (ponovo). U svemu tome, jasno je da je Tomislav bio dobro pripremljen za »Mraz s istoka« koji će se uvijek iznova pojavljivati.

Arheološki dokazi vojne moći

Osim pisanih, pogledajmo i arheološke tragove, podloge njegovoj vojnoj moći. Takav je jedan arheološki lokalitet otkriven u Mahovljanima, petnaestak kilometara južno od Save s lijeve strane rijeke Vrbas. To je nekropola s više od dvjesto ukopa koja je relativno kratko korištena, od otprilike kasnoga prvog desetljeća X. stoljeća do otprilike kraja prve trećine XI. stoljeća. Za nas su tu bitni njezini početci, jer u I. grupi X. stoljeća nalazimo artefakte razbijenih kompleta staromađarskih vojničkih pojasnih garnitura i dijelova odjeće. Svi ukopi, bilo ih je pet, pripadaju djeci u adolescentskoj dobi. Još će jedan ukop biti važan za događaje prve polovice X. stoljeća, to je grob vojnika s ostrugama koji se stratigrafski nalazi malo istočnije od spomenute skupine staromađarskih nalaza. Tip ostruga koje je imao poslije karolinškog je doba i proizvod je hrvatskih radionica s tipološki izvedenim dijelovima spojeva u obliku »rozete«, ruža udubljenih u sredini sa zakovicom za remen. Izbočene su van prema promatraču s relativno dugim neukrašenim trnom s par kružnih zadebljanja, za razliku od masivnijih karolinških kratkih i debljih ostruga ornamentiranih kosim cik-cak skupinama usporednih ureza u unutrašnjem polju. Takvih nalaza, ali toga tipa samo u Hrvatskoj, imamo na većem broju lokaliteta, mahom u južnoj Hrvatskoj. Ono što taj ukop vojnika čini posebnim jest nalaz relativno masivnog zvonca u visini lijevoga koljena. On slijedi veću skupinu istih arheoloških nalaza koji se uvijek javljaju uz ostruge, tako u Nin-Ždrijacu dva praporca uz lijevo koljeno, karolinške ostruge, mač, koplje s krilcima, bojni nož i staklenu bocu, keramičku posudu te zajedničkim ukopom sa ženom i djetetom. Drugo takvo nalazište je nekropola u Vaćanima, također dva praporca, isto s karolinškim ostrugama. Noviji takav nalaz, opet s dva masivnija praporca i karolinškim ostrugama iz X. stoljeća, nađen je kod Imotskog. Sljedeći nalaz, ali tri praporca, nađen je u Ninu kao skupni nalaz među ranosrednjovjekovnim kućama. Najveći broj, četiri praporca, nađen je u grobnici – edikuli »princa« u Biskupiji u atriju westwerka kraljevske bazilike uz druge elitne grobove. Na tom kraljevskom groblju s bazilikom, villa regalis, u poremećenim slojevima nađeno je više masivnih praporaca, ali bez povezanosti s određenom grobnom cjelinom.

Temeljem tih nalaza u ansamblu ostruge plus rastući broj praporaca redovito uz lijevo koljeno, možemo dokazati postojanje oznaka zapovjednih razina u hrvatskoj vojsci, ili subordinacije te postojanje neke vrsti činova. Nazive tih zapovjednih oznaka (činova) zasad ne znamo, moguće je satnik pisanih dokumenata iz doba bliskog Tomislavovu vladanju nosio određen broj praporaca, moguće više njih, na sari čizme uz lijevo koljeno. Takvih oznaka s praporcima imamo iz kasnijega srednjeg vijeka u Anadoliji i označavali bi dolazećega glasnika. Spomenuti ukop, očito princa, sigurno je označavao visokorangiranu osobu koja je umrla mlada i vjerojatno je bila osposobljavana za visoke vojne funkcije s ostrugama kao oznakama konjaništva. To mislimo, per analogiam, i za Tomislava u njegovu mladom dobu. Zanimljivo je da je isti sustav vojne subordinacije bio jednako proširen od Panonije (Petoševci) do Jadrana (Nin, Vaćani, Imotski i dr.), a isti tipološki nalaz jedne ostruge bez supara, ali izvan arheološke cjeline, nađen je kod Prijedora. Također je databilan u prvu polovicu X. stoljeća, tj. u Tomislavovo doba.

Posebna skupina artefakata X. stoljeća koje treba spomenuti, iako ne vojnih osobina, jest pojava luksuznih jednojagodnih filigranskih naušnica-sljepoočničarki. Njihovu pojavu možemo datirati od približno drugog desetljeća X. stoljeća pa do njegova kraja, kad ih na prijelomu oko tisućite godine zamjenjuju drugi oblici. To je jedan od najsjajnijih oblika nakita u starohrvatsko doba koji se pojavljuje upravo s početcima Tomislavova vladanja. Te naušnice nosile su i kraljice X. stoljeća; jedan takav masivni zlatni par nađen je uz druge velikodostojničke grobove u Sv. Mariji u Biskupiji.

Organizacija hrvatske vojske i oružje
X. stoljeća

Tom temom mogli bismo zaključiti širi pregled Tomislavova doba i njegove vojne moći, koja je nesumnjivo bila dokazana u velikim ratnim zbivanjima i teškim borbama s novim nomadskim invazijama na hrvatsku državu, najprije višestrukim borbama s Mađarima kako ih donosi Ljetopis popa Dukljanina i zatim s velikim srazom s bugarskom vojskom koja je čitava zaglavila sa svojim zapovjednikom Alogoboturom, negdje u donjem Podrinju. Nalaz dijelova staromađarske opreme u panonskim Petoševcima u Posavini pokazuje da su se te višestruke borbe odvijale u Panoniji i da su stanovnici te nekropole u njima sudjelovali, a metalne predmete kao ratnu stečevinu davali djeci da ih nose.

Poseban dio hrvatske vojske činile su vojne osobe određene da nose zastavu te strijelci koje na više mjesta nalazimo kao arheološke nalaze. Tu je posebno važan nalaz vojnika s kasnokarolinškim mačem u dolini Neretve kod Gnojnice i mlađim ostrugama vjerojatno druge polovice IX. stoljeća, kad se, kako smo rekli, Tomislav vjerojatno rodio. Uza spomenuto, kao poseban nalaz treba istaknuti donje metalne dijelove motke od formacijske zastave, slično kako ih je u kasnoj antici u IV. stoljeću u rimskoj vojsci opisao Vegecije. Inače je poznat i korišten u rasponu od IX. do XIII. stoljeća, a to je i naše razmatrano doba. Također dokazano kao predmet trgovine unatoč zabranama bili su mačevi, u X. stoljeću je to mač tipa X. Nađena su tri primjerka od Panonije do Dalmacije izvan zatvorenih arheoloških cjelina, pa ih je teško usko datirati. Naravno da je bilo drugih tipova oružja, ili logističkih artefakata, no za opisane je moguće dokazati da su ih mogli koristiti Tomislavovi vojnici, i to po svemu poznatom vrlo uspješno.

Literatura

I. Goldstein, »O Tomislavu i njegovu dobu«, Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 18 (1985), 23–55.

Konstantin Porfirogenet, O upravljanju Carstvom, prijevod i komentari Nikola Tomašić, grčki tekst Gyula Moravcsik, engleski prijevod R. J. H. Jenkins, Zagreb: Dom i svijet, 2003.

A. Nazor, »Hrvatska vojska u ranom srednjem vijeku (činjenice i mitovi)«, Polemos : časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, Vol. III No. 6 (2000), 93–145.

A. Nazor, »O ustroju hrvatske vojske u ranome srednjem vijeku«, u: Raukarov zbornik, Zagreb, 2005, 83–108.

Prvi hrvatski kralj Tomislav. Zbornik radova (glavni urednik Josip Bratulić), Zagreb: Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad–Zagreb 1998.

T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje, Zagreb: Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1997.

V. Sokol, Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština (hrvatsko dopunjeno i prošireno izdanje), Zagreb, 2019².

S. Srkulj, Hrvatska povijest u 19 karata, Zagreb, 1937.

F. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb: Naklada Školskih knjiga i Tiskara »Narodne novine«, 1925.

T. Vedriš, »Povodom novog tumačenja vijesti Konstantina VII. Porfirogeneta o snazi hrvatske vojske«, Historijski zbornik 60 (2007), 1–33.

Vladimir Sokol, arheolog, istraživač burga Kuzelina i drugih lokaliteta u Prigorju te srednjovjekovnih nekropola. Osnivač je i dugogodišnji ravnatelj Muzeja Prigorja – Sesvete. Organizirao je niz izložbi o lokalitetima Prigorja. Osim arheologijom Prigorja i Zagreba bavi se ranosrednjovjekovnom arheologijom i poviješću. Autor je stotinjak znanstvenih i stručnih radova te knjiga Rimski metal s Kuzelina, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, II. dopunjeno izdanje (koautorica Mirjana Matijević Sokol), Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save, Burial and Jewelery in Medieval Croatia (Brill, Leiden-Boston, 2016).