Duvanjsko polje između historiografije, mjesta pamćenja i mita

»O mjestu, gdje je izvršen čin krunitbe prvoga hrvatskog kralja, slažu se stari naši ljetopisci u tom, da to bijaše u polju pod vedrim nebom. Samo što jedan to polje zove duvanjskim, drugi hljevanskim; ali u tom nema velike razlike, jer kao što su županije duvanjska i hljevanska jedna s drugom graničile, tako i oba polja još tjesnije prelaze jedno u drugo.« Zapisao je to 1879. godine povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski s autoritetom osobe koja je sudjelovala u najvažnijim procesima definiranja i institucionalizacije povijesne znanosti u Hrvatskoj (Trojednoj Kraljevini) od polovice 19. stoljeća.

Naime, Kukuljeviću Sakcinskom je Sabor 1847. godine povjerio dužnost prikupljanja i objavljivanja povelja i spisa. Tako je zapravo utemeljio arhivsku službu u Trojednoj Kraljevini, ali i započeo sustavan rad prikupljanja povijesnih izvora kao temelja razvoja povijesne znanosti po, tada modernim, načelima 19. stoljeća. Kao zemaljski arhivar djelovao je do 1860. godine. Do tada je već, u užem kontekstu povijesne znanosti, bio poznat kao osoba koja je 1850. osnovala Društvo za povjestnicu jugoslavensku i pokrenula prvi stručni časopis u sklopu djelatnosti Društva, kako bi se mogla objavljivati istraživanja (Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, izlazio od 1850. do 1875). Od 1855. godine nalazio se na dužnosti prvoga zemaljskoga konzervatora za kulturne spomenike. Nakon tog intenzivnog (proto)znanstvenog perioda vratio se ponovo u politiku, a od 1874. pa do smrti 1889. bio je predsjednik Matice hrvatske (počasni član JAZU postao je tek 1886).

Određivanje Duvanjskog polja kao mjesta krunidbe kralja Tomislava u hrvatskoj historiografiji

Kada je stoga Ivan Kukuljević Sakcinski 1879. objavio mjesto krunidbe prvoga hrvatskoga kralja, Tomislava, zaključak se mogao prihvatiti bez mnogo sumnje. Povijesna znanost imala je izraženo mjesto u svjetonazorima 19. stoljeća, osobito u kontekstu narodnog preporoda i procesa definiranja nacija. Povijest je bila izravan dokaz, a povjesničari su bili u dvojnoj ulozi glavnih istražitelja i sudaca. Definiranje metoda zanata povjesničara, kako je ponajprije postavljeno u njemačkoj historiografskoj školi predvođenoj Leopoldom von Rankeom, značilo je davanje legitimiteta povijesti kao znanosti. Uvriježilo se mišljenje da su povjesničari oni koji kao profesionalci mogu jedini razumjeti i prezentirati prošlost onako, kako je doista bilo. Glavno su im oruđe bili povijesni izvori, a metoda njihovo kritičko iščitavanje i analiza, dok je njihov autoritet proizlazio iz, često deklarativne, »objektivnosti« kao osnovne karakteristike modernog stručnjaka-znanstvenika.

Oton Iveković, Krunidba kralja Tomislava (Hrvati pozdravljaju svoga prvog kralja), 1904 (1905).

Franjo Rački je 1871. godine u svom radu naslovljenom »Kada i kako se preobrazi hrvatska kneževina u kraljevinu« objavljenom u Radu JAZU (knjiga 17) definirao Tomislava kao prvoga hrvatskoga kralja, no ispustio je pisati o mjestu krunidbe. Sljedeća definirajuća rasprava bila je upravo ona Kukuljevićeva iz 1879., također objavljena u Radu JAZU (knjiga 58). Temelj tih rasprava za daljnje shvaćanje pitanja prvoga hrvatskoga kralja naznačen je i u svečanoj publikaciji JAZU u povodu milenijske obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine, Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, kada je u uvodu napomenuto (str. VII): »Tako je Jugoslavenska akademija već rano pa i onda, kada to momentane vanjske prilike nijesu same sobom donosile, istaknula veliku znanost onoga događaja, koji je pred tisuću godina hrvatsku državu kao priznatu samostalnu uveo u ravnopravno međunarodno kolo kršćanskoga svijeta. Ove godine, 1925., sjeća se toga velikoga događaja i slavi se njegova uspomena širom našega naroda u licu prvoga hrvatskoga kralja. Ostajući vjerna svojim tradicijama, zaželi i Jugoslavenska akademija trajno označiti tu slavu onakvim načinom, za kakov je ona kao institucija nauke i pozvana.«

Kukuljević svoj izlet u povijesnu geografiju temelji na Ljetopisu popa Dukljanina kao izvoru, kada mjesto Dalma prihvaća kao Duvno: »Prvi domaći pisac XII. vijeka, Pop Dukljanin, koji je kao domaći sin svakako bolje mogao poznavati bar susjedne zemlje i etnografiju svoga naroda negoli Konstantin Porfirogenit, taj općenito poznati slabi povjesnik a još slabiji poznavalac zemljopisa, imenuje svu staru Dalmaciju od Drača do Vinodola zemljom hrvatskom. (...) Srednje zemljište, među bijelom i crvenom Hrvatskom, [15] bijaše mu Duvno (locus Dalma = Dlmno) i rijeka Drina (...).« Kukuljević potvrđuje postojanje Duvanjske županije zapisima Tome Arhiđakona (Historia Salonitana) iz 13. stoljeća i mletačkog dužda Dandola iz 14. stoljeća, kada utvrđuje vrela za hrvatske granice u 10. stoljeću. Već su se i u Kukuljevićevo vrijeme javljale sumnje oko vjerodostojnosti Ljetopisa popa Dukljanina kao izvora, no on je smatrao kako su te kritike preuranjene, jer ga je uspoređivao s drugim njemu poznatim vrelima, koja su donosila dodatnu potvrdu: »Sada tek nastaje pitanje: je li Tomislav ikada krunjen za hrvatskoga kralja? Na ovo pitanje daju nam posredni odgovor spljetski saborski spisi, a uz njih nalazimo jasnih tragova nesamo kraljevskomu naslovu, nego i svečanoj krunidbi tadašnjega hrvatskoga vladaoca još u dva najstarija hrvatska ljetopisa, o kojima je dosadašnja kritika svoj oštri sud možebiti prerano izrekla držeći svo ono za bajku, što oni o starijoj povijesti i narodopisu govore. Pop Dukljanin, pisac XII. vijeka, koji je na latinski jezik preveo i svojim dodacima popunio još stariji ljetopis pisan jezikom hrvatskim, a tako isto i drugi ljetopisac XIII. i XIV. vijeka, koji hrvatskim jezikom nešto prepisa a nešto ispravi i popuni onaj stari ljetopis, iz kojega je crtao Pop Dukljanin, govore gotovo isto o nekom svečanom saboru, na kojemu su hrvatskoga kralja rimski legati krunili, te je on na tom saboru sa svojim boljarima, uređujući državne i crkvene granice, stvarao potrebne zakone.« Kukuljević pomiruje proučavane izvore i objašnjava zašto različiti nazivi vladara o krunjenju 925. godine, Svetopelek (Svetolik kako ga naziva Kukuljević) i Budimir, znače da je riječ ipak o samo jednom vladaru – kralju Tomislavu. Krunidba je, prema Kukuljeviću, došla kao vrhunac vojne (i političke) moći kneza Tomislava: »Vjerojatno je dakle, da je hrvatska vojska odmah poslije slavne pobjede [nad Bugarima, op. a.] proglasila Tomislava kraljem, te je on svakako još iste godine krunjen, pošto ga papa i spljetski sabor već g. 926. priznavahu za kralja.« Od svih istraživačkih pitanja koja su intrigirala povjesničare oko prvoga hrvatskoga kralja – povijesnih izvora koji ga spominju, kako je došlo do proglašenja kraljem, pitanje imena vladara, tko mu je dao krunu, izgled i oblik krune, te sam čin krunidbe – Kukuljević zapravo najmanje mjesta posvećuje dokazivanju gdje se krunidba odvila, pa se upravo zbog toga može učiniti da taj aspekt najuvjerljivije i djeluje; kao da ga je najmanje potrebno dokazivati. Od popa Dukljanina prihvaća podatak da se krunidba odvila na Duvanjskom polju, a od Tome Arhiđakona kako je na istom polju postojala prastara duvanjska crkva »koju je blaženi German biskup kapuanski posvetio već u VI. vijeku, a stajaše još XIII. vijeka s nadpisom, koji spominjaše tu posvetu«.

Tadija Smičiklas, autor prve moderne i cjelovite sinteze hrvatske povijesti – Poviest hrvatska – u knjizi prvoj koja je izašla 1882. godine (pritom ne treba zbuniti činjenica da je Smičiklas prvo objavio drugu knjigu sinteze 1879., a 1882. prvu), ne ulazi u rasprave o dokazivanju mjesta krunidbe. Naprotiv, gotovo usputno navodi kako je riječ o Duvanjskom polju, a najjasnijim dokazom navodi postojanje crkve koja se spominje još od 6. stoljeća. Za izvor ne spominje izravno Ljetopis popa Dukljanina, nego piše o »staroj kronici«: »Po viesti starog ljetopisa bila je krunitba na polju duvanjskom, koje je dolikovalo za veliki narodni sabor. Tude morala je naravno biti i crkva. I bila je, jer se spominje već od šestoga vieka.« Smičiklas ovu sintezu piše u prvom redu za širu čitateljsku publiku, kako bi joj prvi put detaljnije – ali na pitak i pristupačan način, izložio hrvatsku povijest. Stoga ga više zanima ceremonija same krunidbe, koju detaljno razlaže i opisuje, dočaravajući taj čin. Budući da je Smičiklas svoju sintezu pisao i na temelju dotadašnjih spoznaja hrvatskih povjesničara i historiografije, jasno je da se služio raspravama Račkoga i Kukuljevića. Uostalom, Kukuljević Sakcinski također donosi detaljan opis krunidbe, pa je sasvim jasno da Smičiklas zaključke o tome preuzima izravno od Kukuljevića. Isto će napraviti i Vjekoslav Klaić, u svojoj čitanoj sintezi Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća iz 1899. godine (prva knjiga). Klaić i ne spominje nikakvu kroniku kao izvor, niti smatra da je potrebno postavljati pitanje oko mjesta krunidbe. Na sebi svojstven način samo daje kraći slikoviti opis. Tek na kraju prve knjige svoje nedovršene sinteze stiže upozorenje, iako ne i potpuno odbacivanje ili propitivanje: »Dukljanin je skupio pučke predaje, koje se rijetko kada podudaraju s kritičnom poviješću (...). No ipak pop Dukljanin nije posve na odmet. (...) Tu se potanko opisuje krunidba hrvatskoga kralja, tu se priča kako se narod sastajao na sabor i šta se sve tada vijećalo i određivalo.« Slično razmišlja i Rudolf Horvat u svom djelu Kralj Tomislav i njegovo doba iz 1897., u kojem opravdava mogućnost Duvanjskog polja zbog prijašnjih običaja i prostranstva polja kao sigurnije pretpostavke održavanja tako velikih događaja: on piše da je krunidba na Duvanjskom polju odnosno tvrdnja iz Ljetopisa »posve moguća« jer je riječ o »prostranom polju« na kojem se »uzmogne vidjeti sav sjaj« – bilo je dugo »osam ura, široko dvije, a u njemu se sleglo do 30 sela sa 7500 stanovnika«, navodeći kao izvor Kukuljevićevu raspravu. I ostale elemente argumentacije i opisa također preuzima od njega.

Razglednica tiskana o obljetnici krunidbe kralja Tomislava. Spomen slika krunisanja kralja Tomislava u župnoj crkvi Sv. Trojice u Karlovcu, akad. slikara Ilije Ahmetova. O razglednici piše i Kokeza, Ivan. »O historijskom slikarstvu i liku kralja Tomislava tiskanom na razglednicama tijekom obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine«. Ars Adriatica 11 (2021), 351–364.

Kontekst tisućljetne proslave Hrvatskoga Kraljevstva

Ipak, Vjekoslav Klaić 1925. godine piše kako se svi noviji povjesničari slažu o nepouzdanosti izvora Ljetopisa popa Dukljanina, a posebice prvog dijela. Zaključak mu proizlazi iz rasprave Franje Račkoga »Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. vijeka« iz 1894., na koju se nadovezao i Marko Kostrenčić u svojim predavanjima izdanim 1916. i 1923 (Hrvatska pravna povijest). I Rački i Kostrenčić zaključuju kako Ljetopis nije pouzdan izvor iz kojeg se mogu crpiti podatci, ali može poslužiti kao načelni prikaz tadašnjeg vremena i sustava funkcioniranja. Vodeći autoritet hrvatske historiografije prve polovice 20. stoljeća, Ferdo Šišić, u svom djelu Pregled povijesti hrvatskoga naroda iz 1920. godine sabor na Duvanjskom polju stavlja prije Tomislavova vremena i ulazi u pretpostavku da, ako se uopće i dogodio, vjerojatno se odvio za vrijeme kneza Branimira oko 881. godine (bilješka 1 na str. 101). Odbija tumačenje kako je riječ o krunidbi kralja Tomislava: »No da li je Tomislav krunjen, od koga i gdje, toga ne znamo.« Nastavlja u bilješci na istoj stranici (str. 109): »Pričanje ʽLjetopisa popa Dukljaninaʼ o Duvanjskom saboru ne može za to da bude izvorom. To je nekoć bilo mišljenje Kukuljevićevo, koje je potom popularizirao Smičiklas, na koje ja ne mogu pristati.« U svojoj slavnoj sintezi, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Šišić ostaje pri istom mišljenju, samo uz Kukuljevića i Smičiklasa nadodaje i Klaića kao popularizatora ideje o krunidbi na Duvanjskom polju. Pritom je nužno spomenuti kako ta Šišićeva sinteza izlazi upravo 1925. godine, što znači da je bila s intencijom izdana i kao »dio« obilježavanja odnosno proslave tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Isto navodi i sam Šišić u predgovoru knjige: »I kad sam već mislio, da ovo djelo ne će prigodom hiljadugodišnjice ugledati svjetlosti, pruži ruku pomoćnicu ministar prosvjete g. Svetozar Pribićević i rješenjem od 16. januara 1925. P br. 442 naredi, da moje djelo ima izdati ʽNaklada školskih knjigaʼ u Zagrebu istaknuvši izrijekom, da to ima ujedno da bude ʽjubilarni spomenik za godinu 1925., kojim će Ministarstvo Prosvete vidno da sudeluje kod te proslaveʼ.«

Klaić svoju raspravu, odnosno sintezu mišljenja, pretpostavki i istraživanja povjesničara do 1925. godine iznosi u tekstu »Narodni sabor i krunisanje kralja na Duvanjskom polju«, osvrćući se i na prijašnja razdoblja koja su prenosila Ljetopis popa Dukljanina u prijevodima, kao što je to primjerice uradio Marko Marulić, koji je Ljetopis preveo na latinski. Tekst je objavljen u Zborniku Matice hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskoga kraljevstva upravo povodom 1925. godine, dakle, još jedne svečane – spomeničke – publikacije. Vjekoslav Klaić ipak ostaje pri mišljenju kako je zaključak o krunidbi formirao Kukuljević Sakcinski, a onda prenio i Tadija Smičiklas i da uza sav oprez i određene nepreciznosti, najvjerojatniji zaključak ipak jest da se na Duvanjskom polju odvila krunidba i to upravo Tomislavova jer sve prije bi bilo prerano, a poslije – prekasno. Tezu o Duvanjskom polju prihvatio je i don Frane Bulić 1924., iako je Ljetopis smatrao nevjerodostojnim.

Uz Šišića najoštriji je bio Miho Barada. On je već 1928. objavio tekst »Topografija Porfirogenitove Paganije«, koji će mu godinu dana kasnije biti i doktorska disertacija (uz Šišićevu potporu). U tom tekstu predlaže puni zaokret, jer Dalmu iz Ljetopisa popa Dukljanina ne vidi kao Duvno, nego kao – po logici povijesne geografije i filologije, kako ih on koristi – Omiš. Tako piše: »U Ljetopisu Popa Dukljanina, a u poglavlju IX., spominje se mjesto ʽDalmaeʼ, koje svi bez iznimke istovetuju sa Duvnom, dok za nas ta je identifikacija preveć sumnjiva, te ćemo mi rađe Dalmu dovesti u vezu sa Omišem nego Duvnom. U tom poglavlju priča se o tobožnjem a toliko razglašenom duvanjskom saboru. – Da taj nije uopće postojao, biva jasno svakomu, tko samo jednom pročita tekst tog poglavlja a ima bar nešto povijesnog znanja, nego da je prosta izmišljotina Popa Dukljanina, sa svrhom da dokaže legitimitet dukljansko-barske nadbiskupije.« Barada govori o Ljetopisu kao falsifikatu, ali u njemu naravno vidi i određenu korist: »Nu i ako je sabor mistifikacija, ipak geografske podatke koje tu nalazimo, ne možemo na prvi mah, da zabacimo, jer i u falsifikatima ipak ima i historijskog materijala. (...) Već na prvi mah upadna je sličnost ʽDalmaeʼ s Dalmasium, Dalmasia, Dalmasibus, Dalmesani itd. Današnji pak Omiš filološki može da bude čista derivacija iz starijega Delmis. K tomu obično pisci postavljaju granice Dalmacije na more; tako čini Dukljanin i Toma (...)«. Barada svoje stajalište potvrđuje i u udžbeniku iz povijesti 1941. godine, koji izlazi dakle za vrijeme NDH (Hrvatska povijest za VIII. razred srednjih škola), a koji je napisao s Lovrom Katićem i Jaroslavom Šidakom. Upravo je Barada autor segmenta o ranoj hrvatskoj povijesti do 1102. godine. U udžbeniku ne želi ništa napisati o krunidbi, jer smatra da za to nema uporišta u izvorima te oštro odbacuje tezu o krunidbi na Duvanjskom polju: »Sve, što se priča o krunidbi na Duvanjskom polju, kombiniranja su najnovijega vremena, izmišljotine bez ikakve povijesne osnove.« Takve zaključke prihvaća i Nada Klaić, a zanimljivo je da se poslijeratna historiografija (dakle nakon 1945), pa i današnja, neće više toliko baviti pitanjem krunidbe, jer će biti općeprihvaćeno stajalište o nemogućnosti zaključka u vezi s tim pitanjem zbog nepovjerenja prema glavnom izvoru, a u nedostatku drugih izvora. Više će raspravljati o pitanjima dometa vlasti kralja Tomislava.

Reljef Krunidbe Roberta Frangeša Mihanovića na postamentu spomenika kralju Tomislavu koji prikazuje krunjenje Tomislava.
Reljef je postavljen 1941., prije konjaničke skulpture. Do promjene dolazi 1947., kada se postavlja konjanička skulptura, ali se reljef Krunidbe miče i mijenja Sabolićevim reljefom Mornarica. Tako je ostalo do 1991. godine, kada su vraćeni originalni reljefi.

Duvanjsko polje – između mjesta pamćenja i mita?

Duvanjsko polje još je u prvoj polovici 20. stoljeća, a tako i oko 1925. godine, živjelo kao svojevrsno mjesto pamćenja koje se prenosilo kao jedna vrsta kulturnog pamćenja. Za Duvnjake je to bilo izrazito bitno kroz cijelu povijest i prije 19. i 20. stoljeća jer je taj moment kulturnog pamćenja značio pripadnost jednoj zajednici bez obzira na političke i društvene okolnosti u kojima se taj prostor nalazio. U takvom kontekstu su upravo kulturne karakteristike, u koje se svakako ubraja i svijest o prošlosti, odnosno povijesti, predstavljale identitetsku poveznicu u okolnostima u kojima postoji opasnost za gubitkom pamćenja. Pokazuje to i Josip Kovačić u svojoj prigodnoj knjižici Hrvatska prije hiljadu godina, pa do danas iz 1926. godine kada nakon opisa vladavine i krunidbe kralja Tomislava zaključuje: »Hiljadu godina je prema vječnosti ništa, ali u životu jednoga naroda znači mnogo, vrlo mnogo, napose znači vrlo mnogo za jedan malen narod, kao što je narod Hrvatski! Na granici gdje se dva svijeta sakupljaju, na granici, gdje se dva carstva biju, na granici gdje se dva gospodarstva tuku (ono što s mora želi prodrijeti u unutrašnjost i ono što iz unutrašnjosti teži k moru) na takovoj granici ostati a ne biti smrvljen i raspršen, a u tome znači, da je taj narod imao divnu energiju i neobičnu žilavost. Pogledajte narode iz onoga vremena, što se u povijesti srednjega vijeka zove ʽseoba narodaʼ, nabrojite njihova imena, pa ćete vidjeti, koliko ih je ostalo u njihovim sijelima. A ako su i ostali koliko ih je sačuvalo jezik i ime svoje? Gdje su Germanski Goti, Suevi, Wandili, Rugijci, Langobardi, Gepijski Franci, Burgundi, Normani. Gdje su turanski Huni, Avari, Bugari i Kumani? A Hrvati? Oni su ondje gdje su se prije hiljadu i tri sto godina smjestili; poput hrasta su se srasli sa zemljom, koju su zaposjeli, duboko su pustili korijenje i nedaju se s njega. (...) U ovo hiljadu godina je malo, vrlo malo hrvatskog naroda ostavilo domove svoje otišlo u svijet tražeći novi dom. – Natjerala ga je samo Osmanlijska nevolja, koja im je preko noći uništavala ono, što su danju izgradili i izradili. Selila su se samo pojedina plemena, a cio narod nikada. (...) Što su u Grčkoj bile njene pokrajine i državice to su u Hrvatskoj bila polja, kao što su Duvanjsko, Livanjsko, Ličko, Gacko polje, pa Vinodol i Modruše itd. Ta su polja zaposjela pojedina plemena hrvatska, osnivala ondje župe i nastavila svoj stari patrijarhalni život, kakav je bio u staroj domaji njihovoj sve dotle, dok ih u tome nije smela tudja sila.« Duvanjsko polje je bilo mjesto koje je materijaliziralo to kulturno pamćenje kroz stoljeća. Kovačić tu knjižicu piše i kao kritiku hrvatske politike i tadašnjih, kako ih naziva, vođa naroda. Odnosno, kritizira ulazak Stjepana Radića i njegove Hrvatske republikanske seljačke stranke u vladu 1925. godine, kada stranka mijenja ime u Hrvatsku seljačku stranku jer je, dakle, prihvatila monarhističko uređenje države. Kovačić na kraju svoje knjižice piše: »Priznala je [HSS, op. a.] dinastiju Karagjorgjevića i ovu državu. To pobudi veliko ogorčenje kod masa Hrvatskog naroda. Ogorčenje je bilo neopisivo. Svi su postali zlovoljni protiv nove Hrvatske Seljačke Stranke.« Zato je zanimljivo nadovezati djelo istaknutoga HSS-ovca Ive Šarinića Ideologija hrvatskog seljačkog pokreta iz 1935. godine u kojem također spominje Duvanjsko polje: »Tu, na Duvanjskom polju, okrunjen je god. 925. prvi hrvatski kralj Tomislav; ovdje je i danas pravi centar najčišćeg narodnog govora i duha. I baš ovaj govor i duh, taj najjači izraz hrvatske seljačke kulture, uvijek i svuda je jedinstven, ma da su toliko različiti krajevi i prilike, u kojima živi taj cijeli narod.«

Obavijest o delegaciji iz Županjca koja traži promjenu imena grada u Tomislavgrad. Pučki prijatelj, 16. 2. 1928.

Bazilika sv. Ćirila i sv. Metoda na Duvanjskom polju. Arhitekt Stjepan Podhorsky. Slika preuzeta s web stranice franjevačkog samostana u Tomislavgradu, župa sv. Mihovila Arhanđela: https://shorturl.at/kzBhq.

Duvanjsko polje je, dakle, postalo mjesto pamćenja kao jedna vrsta simboličkog elementa memorijalne baštine određene zajednice. Nije čudno da je dodatno vraćeno u fokus historiografskim istraživanjima u 19. stoljeću, a onda i arheološkim. Kako je već naznačeno, povijesnu znanost i povjesničare u 19. stoljeću izrazito zanima istraživanje srednjovjekovnih vrela. Sasvim je jasno zašto je tako i na području tadašnje Hrvatske pa i šire – riječ je o prvim oblicima hrvatske državnosti. Procesi definiranja nacija, »pravo« na naciju koje se dokazivalo poviješću i kulturom i specifičan položaj hrvatskih zemalja u Habsburškoj Monarhiji, a onda i pitanje zajedničkog identiteta upravo kroz shvaćanje zajedničke povijesti i kulture do pune kompleksnosti i u 19. i u (u ovom slučaju) prvoj polovici 20. stoljeća na pitanju Duvanjskog polja izražavaju se u svoj svojoj kompleksnosti. Jasno je da kontinuiteta sjećanja na krunidbu kralja Tomislava od 925. do 1925. godine ne može biti, no ono se prenosi transformirajući se u kulturno pamćenje, a oprostorilo se i materijaliziralo na Duvanjskom polju kao mjestu pamćenja.

To je pitanje zanimalo i Vjekoslava Klaića i to još prije nego što je problem konceptualno definirao francuski filozof i sociolog Maurice Halbwachs ili francuski povjesničar Pierre Nora. Klaić to istražuje za svoj već spomenuti tekst u Zborniku Matice hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskoga kraljevstva. Njega zapravo zanima ima li još kakvih predaja na Duvanjskom polju oko pitanja krunidbe, a navodi da je odgovore dobio dvije-tri godine prije objave te svoje rasprave (dakle, između 1922. i 1923. godine): »Još bi zanimljivo bilo znati, da li ima danas na Duvanjskom polju kakovih predaja o kralju Tomislavu i krunisanju njegovu?« Kada se čitaju odgovori, ispitanici (kazivači) isprepleću predaje s pamćenjima koje se prenose s generacije na generaciju: »Kralj Tomislavo, kad je u stara vremena vlado rvackom državom, bio je krunisan u Kongori pod čvorovim hrastom, a i danas se zna, gdje je bila crkva, u kojoj se Tomislavo krunio. Kako stari ljudi pamte i pripovidaju, ukopan je Tomislavo na Jabuci njivi (na Čondraku), i pored Tomislava ukopana su još tri poglavita rvacka kralja. (...) Stari su naši pripovidali, da je naroda bilo za vrime krunisanja Tomislava 3 ½ milijuna, i od Stražnja do Sovićkih vrata ispod kapka mogo si proći, da čovik pokiso ne bi.« Sličan iskaz dobiva Klaić i od drugoga govornika: »Stari naši nama su pripovidali, da je prvi rvacki kralj Tomislavo, kralj svega svita onda – u ona vrimena – okrunjen pod čvorovim hrastom u Kongori. (...) Stari naši pamte, da su Turci vozili savrh Lipe i sa Jabuke i sa Karanove njive na Čondraku kamen od onih velikih zgrada, kad se je grad Duvno gradio. (...) Dico moja, vrime je bilo, tada je za vrime krunisanja bilo 3 ½ milijuna naroda na (u) Duvnu, i od Strižnja do Sovićkih vrata (...). Na Jabuci na Čondraku pokopana su tri poglavita kralja rvacka, i kad bi se tu zemlja prikopavala, našlo bi se prstenja tizih moluća.« I sam Klaić zaključuje kako nije jasno što je stara pučka tradicija, a što je kao vjerovanje nastalo nakon arheoloških iskapanja na Duvanjskom polju za vrijeme austrijske uprave: »Naročito trebalo bi ustanoviti, da li je ime Tomislava bilo puku poznato već u prijašnja stoljeća, ili su ga tek u novije doba pismeni ljudi raširili.« Kukuljević u svom analiziranom ključnom djelu »Tomislav, prvi kralj hrvatski« vidi popa Dukljanina kao čuvara uspomene (sjećanja) na krunidbu: »O samoj krunidbi čuli smo da je već Dukljanin sačuvao uspomenu, da su hrvatski kraljevi vjenčani po običaju rimskih vladalaca (...)«.

Pogled na Duvanjsko polje
(autor: Martin Brož. Izvor: Wikipedia, CC 4.0)

Vrhunac pokušaja očuvanja »uspomene« bila je zasigurno proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine. Uz brojna događanja i oblike posvete te velike obljetnice (poput Šišićeve knjige), svoje mjesto je imalo i Duvanjsko polje. Obilježavanje te obljetnice bilo je do jedne mjere prihvatljivo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i dinastiji Karađorđević jer se mogao pokazati trud za bolje odnose unutar države. Uostalom, Stjepan Radić 1925. ulazi u vladu kako bi pokušao djelovati i s pozicije vlasti, a ne samo stalne oporbe. Jasno je međutim da su i posljednje takve nade ugašene nakon atentata na nj u beogradskoj skupštini 1928. godine.

Fra Mijo Čuić, teolog, kulturni djelatnik, franjevac Hercegovačke franjevačke provincije, nalazio se od 1914. godine u Županjcu te je smatrao kako je crkva u kojoj služi i koju pohađa brojni puk premala. Bio je svjestan (pre)velike obljetnice koja se bližila te je zaključio kako je pravi trenutak da se krene u izgradnju spomen-crkve, ali i spomen-doma. Taj kraj će u međuvremenu promijeniti i državnu zajednicu kada će 1918. godine nestati Austro-Ugarska Monarhija (čiji je dio bio od 1878. godine), a nastati Kraljevstvo SHS. Kao i za svaki takav poduhvat, prvo je osnovano Društvo za izgradnju spomen-crkve i Tomislavova doma u Duvnu, tada Županjcu (17. siječnja 1917), čiji je predsjednik bio upravo fra Mijo Čuić. Kako navodi povjesničarka Ivana Šubic Kovačević (u tekstu »Novinski napisi o djelatnosti fra Mije Čuića i izgradnji bazilike u Tomislavgradu« objavljenom u zborniku radova Fra Mijo Čuić – graditelj i uznik 2009. godine), Društvo je izdalo »Proglas na hrvatski narod« 30. siječnja 1917. u kojem najavljuje svoje namjere: »Primiče se 1925. 1000-godišnjica krunisanja prvog hrvatskog kralja Tomislava na Duvanjskom polju, u negda velikom i slavnom gradu Delminiumu, a sada Duvnu. Ova historijska zgoda, tada najslavnija, a sada najutješljivija za sve Hrvate, ne smije ni u ova burna vremena ostati sakrivena. (...) Da ovaj slavni događaj dostojno proslavi i da o njemu živu uspomenu u hrvatskom narodu sačuva, odlučio je hrvatski narod u Duvnu, na svome sastanku od 14. siječnja 1917., da mjesto ikakva drugog spomenika sagradi u Duvnu Spomen-crkvu sa Tomislavovim domom, koja će biti trajni spomenik hrvatske slave i vidljivi zalog srećnije budućnosti.« Pokroviteljstvo nad inicijativom dao je zagrebački nadbiskup Antun Bauer, a sve Hrvate, »bez razlike vjere od Triglava do Bojane te od Mure, Drave i Dunava do Jadranskog mora«, moli se za novčane priloge, dok je sam fra Mijo obilazio brojne i političare i osobe od društvenog i kulturnog značaja kako bi ih upoznao s projektom gradnje spomen-crkve i pridobio za pomoć i potporu. Čak je 1920. i 1921. bio na proputovanju kroz Sjedinjene Američke Države. Kamen temeljac za spomen-dom postavljen je 3. rujna 1922. – »Hrvatski spomen-dom Tomislav«. Crkva i dom nisu bili gotovi do proslave obljetnice 1925., ali su određena događanja iskorištena kako bi se i dalje prikupljala financijska sredstva. Posebnu je ulogu imala Družba »Braća Hrvatskoga Zmaja«, koja je i inicirala prve ideje oko obilježavanja te obljetnice još 1906. godine. Naime, arhitekt Stjepan Podhorsky je, kao Zmaj Vinagorski, bez ikakve naknade izradio projekt i nacrte za spomen-crkvu, spomen-dom i samostan. Kamen temeljac za spomen-crkvu, odnosno duvanjsku baziliku sv. Ćirila i Metoda, blagoslovljen je 8. srpnja 1924. godine. Tu baziliku je Podhorsky projektirao kao trobrodnu longitudinalnu baziliku. Arhitekt Tomislav Premerl je u svojoj analizi (»Arhitekt Stjepan Podhorski i njegove crkve« u časopisu Služba Božja: liturgijsko-pastoralna revija iz 1991. godine) zaključio kako je »sve usmjereno klasično povijesnoj shemi sa željom da se uspostavi osjećajna veza s narodnom poviješću. U Duvnu Podhorski (...) ostao je eklektik par exellence. Bliže mu je bilo osjetiti centralni prostor i skupljanje pod kupolom, te rast oblika nad grčkim križem. To je bio sličniji i bliži oblik Sv. Krševanu i Sv. Donatu na Krku, Sv. Križu u Ninu i nizu drugih naših ʽmalih katedralaʼ iz devetoga, desetog i jedanaestog stoljeća«. Do jeseni 1925. godine bazilika je izgrađena gotovo do krova. Spomen-dom Tomislav završen je 1928., a promjena političkih okolnosti od 1928. otežavala je završetak gradnje crkve. Bazilika je završena 1932. godine, dok je unutarnje uređenje bilo gotovo tek 1940. godine. Crkva, samostan i dom teško su nastradali tijekom Drugoga svjetskog rata (spomen-dom je uništen 1944). Crkva je obnovljena 1957., a prvotni izgled će vratiti tek tijekom
1980-ih godina.

Stanovništvo je htjelo tu obljetnicu komemorirati i u imenu samog mjesta. Uostalom, upravo pitanje imena je ono koje je u historiografiji bilo predmet traganja i prihvaćanja ili neprihvaćanja čina krunidbe na Duvanjskom polju. Duvno i njegov stariji oblik Dumno potječu od ilirske riječi Dlʼmno, što znači pašnjak, ali i dalma (delma), što je riječ za ovcu. U prijevodu bi to bio, dakle, kako navodi teolog i povjesničar Ivo Bagarić, ovčji pašnjak. Za vrijeme Rimljana, taj grad se zvao Delminium, u vrijeme Hrvatskoga Kraljevstva i bosanskih vladara Županjac, kako bi se označilo mjesto u kojem se nalazio upravitelj župe Duvno. U osmanskim izvorima nalazi se i naziv Sedidžedid (Nova tvrđava) uz ime Županj-potok, da bi pod Austro-Ugarskom opet bio Županjac. Kako je došlo do imena Tomislavgrad u razdoblju od 1928. do 1945. godine?

Pučki prijatelj, glasilo Narodne stranke u Istri, donosi kratku vijest 16. 2. 1928. o gradu Tomislavu: »Jugoslavenski kralj je ovih dana primio u audijencu odaslanstvo građana gradića Duvno u Hercegovini. Odaslanstvo je molilo kralja, da se Duvno u buduće zove Tomislav. Kralj je to dozvolio.« Izaslanstvo iz Duvna pod vodstvom fra Šime Ančića otišlo je u Beograd i kralj ih je primio 4. veljače 1928. godine. Naime, 19. siječnja 1928. godine kralju Aleksandru se rodio drugi sin, koji je dobio ime – Tomislav. Predstavnici stanovnika Duvna smatrali su kako je to dobar povod da uvjere kralja u preimenovanje svoga grada. Tako bi grad nosio ime po prvom hrvatskom kralju koji se ovdje krunio, ali i po novom kraljeviću. Na to se nadovezuje vijest iz Pučkog prijatelja. No, kada su vrlo brzo nakon povratka iz Beograda primili kraljev službeni dopis o promjeni imena grada, pisalo je sljedeće: »Ukaz Nj.[egova] Vel.[ičanstva] Kralja, kojim se u znak kraljevske pažnje daje ime gradu (Duvnu) po imenu Nj.[egova] V.[isočanstva] princa Tomislava ʽTomislavgradʼ«. Službeno, grad se zvao po kraljeviću Tomislavu, no moglo bi se reći da su svi znali da se zove po kralju Tomislavu. Ime će se promijeniti 1945., kada će postati Duvno, kada će referendumom 12. kolovoza 1990. promijeniti ime natrag u Tomislavgrad, ali zasigurno ne prema Tomislavu Karađorđeviću.

Krunidba kralja Tomislava kao mjesto pamćenja svoju je dodatnu, likovno-umjetničku potkrepu pronašla u raznim popularnim književnim djelima, kao i na slikama i kipovima poznatih autora. Pritom je vjerojatno najpoznatiji prikaz likovno djelo Otona Ivekovića Krunidba kralja Tomislava (Hrvati pozdravljaju svoga prvog kralja) iz 1904 (1905) godine, na kojoj je širim masama zainteresiranog pučanstva vizualno interpretirano vrelo – Ljetopis popa Dukljanina odnosno krunidba. Na to se oslonio i slikar Ilija Ahmetov u svojem ostvarenju Krunidba kralja Tomislava. Josip Horvat Međimurac naslikao je 1938. godine sliku Krunjenje kralja Tomislava za grad Ozalj, a to ulje na platnu danas se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu. Krunidba je prikazana i na reljefu Roberta Frangeša Mihanovića koji je izradio za kip kralja Tomislava između dvaju svjetskih ratova. Taj se reljef našao na postolju kipa 1941. godine te je čekao postavljanje konjaničke skulpture. No, kada je do toga konačno došlo 1947., reljef Krunidbe je uklonjen jer je postao »politički nepodoban«. Zamijenio ga je novi reljef Ivana Sabolića Mornarica. Ta djela su vizualizirala nešto što je dugo vremena klizilo izvan sfera profesionalne historiografije prema narodnom mitu, što je pomoglo da se dodatno kao »opće znanje« čin krunidbe ureže u pučku memoriju, a poslije i maštu. Tijekom 1925. godine će se samo dodatno urezati i kao posebna vrsta memorabilije na tu obljetnicu reprodukcijom lika kralja Tomislava na brojne prigodne razglednice ili plakate, kako u svom istraživanju navodi Ivan Kokeza.

Konstituiranje takvog mita nije bilo samo prilika za uvjerljivom vizualizacijom nečega što je do tada pripadalo u sferu hrvatskoga srednjovjekovnog imaginarija nego je i konkretno oprostorilo taj mit povezujući u jednom mjestu prostor čitave Tomislavove države. U vremenima krize ili osjećaja ugroženosti nacionalnog identiteta Duvanjsko polje simboliziralo je refleks uzmicanja prema mitskom, ali utvrđenom u starijoj hrvatskoj povjesnici. Pjesme i romani, popularne kopije devetnaestostoljetnog slikarstva Ivekovića koje su pronašle brojne primjene, od ukrasa hrvatskih domova do ambalaže, trebale su dodatno zazivati vrijeme i prostor hrvatskog »europejstva«, sjaj i blještavilo Tomislavove Hrvatske koja je igrala samostalno značajnu ulogu u Europi. Duvanjsko je polje u tom kontekstu bilo dvostruko važan podsjetnik, jer je i u teritorijalnom i u materijalnom smislu trebalo svjedočiti o snazi i veličini hrvatske države od koje je ostalo malo tragova.

Odnos povijesti i mita u duljem trajanju varljivo je nekonzistentan. Današnja slika o povjesničarima koji svojim znanstveno utemeljenim i stručnim istraživanjima »razbijaju mitove«, poništavajući ih pažljivo – poput detektiva – uvjerljivo složenim argumentima proizašlim iz dokaza. Rumunjski povjesničar Lucian Boia u predgovoru zborniku radova Quest For a Suitable Past. Myth and Memory in Central and Eastern Europe piše: »Za Povijest, mit je izazov, skoro beskonačni teritorij koji samo čeka da ga se iskrči i obilježi.« Za razliku od toga, prijašnje generacije povjesničara, posebice u 19. stoljeću, upravo su gradile svoje karijere djelomično naoko uvjerljivim podupiranjem općeprihvaćenih narodnih mitova, a zapravo njihovim tumačenjem i traganjem o njima po izvorima. Pune sale njemačkih, austrijskih ili hrvatskih predavaonica u kojima su se povjesničari poput Smičiklasa obraćali puno većoj publici od samo studenata svjedoče o njihovoj bitnoj ulozi u konstruiranju devetnaestostoljetne svijesti o povijesti i državnosti koja se tek djelomično udaljavala od književnoga, legendarnog i mitskog. Sasvim suprotno tomu, suvremeni su povjesničari svoju reputaciju gradili često kao trezveni istjerivači mitova. Vrlo zorni primjeri za to su zbornici eseja koje su uredili britanski povjesničari Rafael Samuel i Paul Thompson pod nazivom The Myths We Live By (1990), odnosno Roy Porter Myths of the English (1992). Takva su ih istraživanja navela na postupno razlikovanje povijesti od pamćenja, kakvo je posebice proslavilo francuskog povjesničara Pierrea Noru.

Mit o Duvanjskom polju duboko je utkan u takvu vrstu pamćenja. On istovremeno predstavlja legendu koja se posredstvom književnika, umjetnika i povjesničara duboko utkala u »opće znanje« povjesnice, poput percepcije o caru Neronu koji svira dok njegov Rim gori ili Marije Antoanete koja gladnom narodu poručuje neka jedu kolače. S druge strane, to pamćenje svodi se i na mitsko mjesto, nešto poput Brigadoona ili Avalona kralja Arthura, čiju su logičnost postojanja, pa čak i opravdanost izbora kao mjesta krunidbe, povjesničari branili iznoseći i opise samog prostora, a pritom su, manje ili više svjesno, samo dodatno podupirali državotvorni mit. Njemačko-američki povjesničar Ernst Kantorowicz odavno je upozorio u svom djelu The Kingʼs Two Bodies. A Study in Mediaeval Political Theology iz 1957. godine, koristeći se bliskim, ali različitim primjerom, kako je veza između vidljivog i nevidljivog uočljiva: obraniti krunu u srednjovjekovnoj je Francuskoj bilo cjenjenije nego relikvije, pri čemu ni sam nije bio siguran je li riječ baš o fizičkoj kruni ili konceptu. U tom smislu, Duvanjsko je polje prestajala biti samo historiografska teza. Ideja o jasnom mjestu i prostoru krunidbe koji nije fiktivan ili neprecizno definiran pomagala je u prijelazu iz nevidljivog svijeta slave Hrvatskoga Kraljevstva u sferu materijalnog i vidljivog. No, francuski filozof Paul Ricœur s pravom je upozorio na prezentistički karakter pamćenja koji u međuodnosu s poviješću može ključno utjecati na onoga koji se njome bavi, pa tako i povjesničara ili historiografiju općenito.

Nedorečenost povijesnih izvora o krunidbi prvoga hrvatskoga kralja značila je razvoj imaginarija o samom činu. Tisućita obljetnica Tomislavove krunidbe zanimljiv je međuprostor historiografije, mjesta pamćenja i mita u kojem se nastoje ostvariti sve tri navedene dimenzije. Povijesna znanost do 1925. nije do kraja riješila pitanje Ljetopisa popa Dukljanina, ali je dobro najavila smjer. Opet, nedovoljno jasno kako bi se ti znanstveni i stručni zaključci odnosno spoznaje mogle proširiti i izvan povjesničarskih krugova. Izgradnja spomen-crkve na Duvanjskom polju trebala je definirati mjesto pamćenja na krunidbu, a i u priopćenjima Crkve 1925. godine krunidba se nije dovodila u pitanje. Krunidba na Duvanjskom polju je tada još pretežito tema historiografije, a ne legenda ili mit. Vjekoslav Klaić je prikupio sjećanja za koja, kako je i sam utvrdio, nije ustanovio podrijetlo, ali su bila jasno definirana. Na kraju, svi postupci vode mitologizaciji krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju. Parafrazirajući Pierrea Noru, možemo zaključiti kako je Ljetopis popa Dukljanina u određenim vremenima bio upravo to mjesto pamćenja, kako ga priziva i Kukuljević, jer je u ključnom smislu utjecao na oblikovanje pamćenja brojnih, bilo da su ga čitali ili analizirali, bilo da su učili i slušali interpretacije povijesti onih koji su ga prihvaćali i smatrali vjerodostojnim ili gledali likovne prikaze koji su ga uveli i u domenu vizualnog. Brojne popularne publikacije, nastale upravo oko tisućite obljetnice krunjenja kralja Tomislava, reproducirale su Kukuljevićev opis događaja. Autoritet tiskane riječi bio je mnogo veći te se slobodno može reći kako se s pomoću raznih opisanih i navedenih posrednika stvaralo kolektivno pamćenje jer je lako djelovalo da je čin krunidbe na Duvanjskom polju općepoznata i prihvaćena činjenica. Primjer je i spomenuta knjižica Josipa Kovačića Hrvatska prije hiljadu godina, pa do danas iz 1926. godine: »Ovu knjigu pisao sam iz dubine srca svojega, a na čast naše domaje. U njoj sam napisao najvažnije točke hrvatske povijesti i to o Tomislavu, Matiji Gubcu, Zrinjskom i Frankopanu i o današnjim vremenima. Opisao sam važne točke, koje će za sigurno interesirati naš Hrvatski narod. (...) Sa ovom knjigom sam došao u susret narodu Hrvatskome, koji će iz nje crpiti najglavnije točke naše prošlosti. Nas svakoga za sigurno interesira prošlost, a najvažnije o kralju Tomislavu, kojega smo lanjske godine slavili i to hiljadugodišnjicu hrvatskog kraljevstva.« Određene fusnote (bilješke) u raspravama profesionalnih povjesničara ili rasprave oko mjesta krunidbe koje su tek prodirale u struku nisu mogle prevladati. Simbolika mjesta je bila previše snažna. No, isto tako Nora općenito u svom definiranju mjesta pamćenja napominje kako »čupanje pamćenja iz korijena pod osvajačkim i rušilačkim naletom historije djeluje kao otkrivenje: prekinula se vrlo stara spona identiteta, nestalo je ono što smo uzimali zdravo za gotovo – podudaranje povijesti i pamćenja«. U trenutku kada se to dogodilo, odnosno kada su se razdvojili historiografija i mjesto pamćenja u pitanju Duvanjskog polja i krunidbe, ono je moglo samo prijeći u sferu mita. Nora nudi i utješnu analizu kada tvrdi da je »historija postala naš zamjenski imaginarij«. To nam ipak daje da Duvanjsko polje ostavimo i prihvatimo i u sferi mjesta pamćenja koje u sebi sadrži cijeli opisani proces. Bilo je to mjesto pamćenja na do oko 1925. dokazani čin krunidbe, a zatim predstavlja mjesto pamćenja na mogući čin krunidbe, kao i na sve rasprave oko toga pitanja – u historiografiji, pučkoj predaji pa i nejasnom prijenosu pamćenja. Kao povjesničari imamo u svom zanatu alate – koncepte – koji nam omogućuju bolje ili dodatno razumijevanje tih često suprotstavljenih problema i pitanja. Razumijevanje proizlazi iz analize, kontekstualizacije, ali i dekonstrukcije fenomena.

Odabrana literatura

Ivković, Žarko. »Od Duvna do Tomislavgrada. Kako je kralj Aleksandar I. Karađorđević izigrao Duvnjake«. Večernji list specijal. Kralj Tomislav najmoćniji hrvatski vladar. Ožujak 2018., 122–125.

Klaić, Vjekoslav. Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Knjiga prva. Prir. Trpimir Macan. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980.

Kovačić, Josip. Hrvatska prije hiljadu godina, pa do danas. Zagreb: Tiskara Merkur, 1926.

Nora, Pierre. »Između Pamćenja i Historije. Problematika mjestâ«. U: Maja Brkljačić, Sandra Prlenda. Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006., 21–43.

Prvi hrvatski kralj Tomislav. Zbornik radova, ur. Josip Bratulić. Zagreb: Zajednica Duvnjaka Tomislavgrad – Općinsko poglavarstvo Tomislavgrad, 1998. Korišteni su tekstovi sljedećih autora: Ive Bagarića, Josipa Bratulića, Tomislava Raukara.

Smičiklas, Tadija. Poviest hrvatska I. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1882. Korišten pretisak koji je izdan u Zagrebu, Naklada Dominović, 2022. Vidi i: Šimetin Šegvić, Filip. »Predgovor pretisku«. U: Tadija Smičiklas, Poviest hrvatska. III. Knjiga dodataka i kazala, ur. Filip Šimetin Šegvić. Zagreb: Naklada Dominović, 2022., 7–37.

Šarinić, Ivo. Ideologija hrvatskog seljačkog pokreta. Zagreb: C. Albrecht, 1935.

Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb: Naklada školskih knjiga, 1925.

Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva, ur. Gavro Manojlović. Zagreb: JAZU, 1925. Naročito: Kukuljević Sakcinski, Ivan. »Tomislav, prvi kralj hrvatski«, 40–85.

Zbornik Matice hrvatske o tisućoj godišnjici Hrvatskoga kraljevstva, ur. Filip Lukas. Zagreb: Matica hrvatska, 1925 (tekst Vjekoslava Klaića, »Narodni sabor i krunisanje kralja na Duvanjskom polju«, 1–18)

Nikolina Šimetin Šegvić, asistentica je na Odsjeku za povijest Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Istražuje i proučava intelektualnu, urbanu i društvenu povijest 19. i 20. stoljeća te povijest historiografije i metodologiju povijesne znanosti. Autorica je i suautorica brojnih znanstvenih i stručnih radova i znanstvene monografije Kraj Habsburške Monarhije: intelektualna povijest debata i prijepora u britanskoj i američkoj historiografiji.