Zvonimir Mihanović u potrazi za savršenom slikom

Sveučilište u Splitu je povodom proslave 50. obljetnice osnutka u lipnju priredilo javnosti iznimno iznenađenje postavivši u Sveučilišnoj galeriji izložbu svjetski poznatog i priznatog umjetnika Zvonimira Mihanovića, koji u Splitu nije izlagao gotovo četrdeset godina. Sama koncepcija izložbe plijeni svojom plemenitošću. Naime, odluka svjetski priznatog umjetnika da na jednoj od svojih rijetkih izložbi u domovini oda počast svojim učiteljima, koji nisu stekli ni približno jednaku slavu, pokazatelj je veličine i plemenitosti duha, lišena bilo kakva kompleksa ili egoizma, kakva se rijetko viđa na suvremenoj umjetničkoj sceni. U predgovoru izložbi Josip Belamarić ističe da »želja Zvonimira Mihanovića da na ovoj splitskoj izložbi svoje slike ʽuokviriʼ djelima svojih učitelja s Pedagoške akademije u temelju nosi dvije njegove misli. Prvo, nastojanje da se dodatno skrene pozornost na opus Andrije Krstulovića koji je u sintezama o hrvatskom kiparstvu druge polovine 20. stoljeća bio spominjan tek uzgredno. Drugo, da podsjeti na prijedlog kojim bi se u Podstrani oblikovala memorijalna zbirka Kaštelančićevih djela«.

Zvonimir Mihanović, Mali Škver (Bod u Komiži), 2020., ulje na platnu, autor fotografije Živko Bačić

O učiteljima:
Andrija Krstulović

Iako su Mihanovićeva djela neosporivo u prvom planu, na početku izložbe posjetitelj se najprije susreće s terakotama Andrije Krstulovića. Mali formati izloženi na jednostavnim visokim postamentima stvaraju svojim dimenzijama kontrast Mihanovićevim velikim slikama postavljenim na suprotnom zidu. Motivi dvaju autora nisu isti, ali predstavljaju dvije strane prošlosti istoga podneblja. Izložene Krstulovićeve skulpture više se možda odnose na Dalmatinsku zagoru dok su Mihanovićeve slike isključivo obalnoga karaktera, iako i Krstulović radi Studiju za otočanke 1974. godine i Zagorku i Mediteranku (1970–1980). Nisu sve skulpture do kraja modelirane u detaljima i dijelom se čine kao da je riječ o manjim studijama za veće spomenike. Ipak, upravo njihov smanjeni format daje im draž i toplinu. Duško Kečkemet ističe da je te male figurice od pečene gline Krstulović uglavnom radio od 1970. godine: »Iako je majstor kamena, privlači ga podatnost gline pod prstima, ali još više topla površina pečene zemlje sa svojim rumenilom. Neki su te male skulpture u terracotti uspoređivali s arhajskim grčkim tanagra-figuricama, iako one nemaju onu arhaičnost, onu statičnost ni onu specifičnu minijaturnu skicoznost tanagra-figurica. Iako materijalu pečene zemlje odgovara takva malena skulptura, Krstulović je pretežno modelirao kao studije za veće skulpture koje bi mogao ostvariti u kamenu ili u bronci. Razlog što ih nije prenosio u drugi trajniji materijal i u veće dimenzije možemo naći jedino u pomanjkanju takvih narudžbi koje bi mu omogućile da barem neke od tih studija kleše u kamenu, u svom omiljenom materijalu.« Prema Vladimiru Rismondu, brončana skulptura Pravde iz 1974. godine koja se nalazi pred zgradom Općinskog suda u Splitu »ima svoje neposredno stilsko podrijetlo u njegovoj terakoti s motivom Pjevačice, a u čijoj se vrlo dalekoj pozadini može naslutiti Hera iz Samosa«.

Tematski je Krstulović na izloženim djelima zaokupljen uglavnom domaćim životinjama, genre scenama s hrvatskog sela i ženama u svakodnevnim zadaćama. Našla se tu i poneka Kupačica (1979) u različitim pozama i spomenuta Pjevačica (1970–1980). Iako progovaraju kroz različite motive i tehnike, oba autora na svoj način materijaliziraju sličnu vrstu idile, temeljene na prirodi i jednostavnom i skromnom životu. Stilske razlike među autorima su očigledne, međutim, povezuje ih činjenica da su oba likovna izričaja izrazito figuralna. Ono što ih također povezuje jest odanost vlastitom likovnom izrazu, unatoč modernim trendovima. Duško Kečkemet u tom kontekstu navodi da je Krstulović »1964. godine izložio osam skulptura u mramoru, granitu i bronci u jedinoj donekle samostalnoj izložbi, zajedno sa slikarom Antom Kaštelančićem, u Beogradu, a tada se povukao iz javnosti, ne izlažući više ni samostalno ni kolektivno, razočaran zbog intriga među umjetnicima i samim tokovima opće umjetnosti u kojoj su sve više prevladavale struje usmjerene apstrakciji i eksperimentiranju«.

Andrija Krstulović, foto: Zoran Alajbeg

Veće stilske sličnosti među autorima ne postoje. Na Krstulovićevim radovima vide se mnogi citati djela njegova učitelja, Ivana Meštrovića, kako u odabiru tema (Kupačica, Žena u mislima, Djevojka s lirom, Djevojka koja je zaspala, sve nastale između 1970. i 1980. godine), tako i u likovnom oblikovanju skulpture: osobito na detaljima ženskih lica i frizura koje jako podsjećaju na Meštrovićeve secesijske portrete, bilo da je riječ o njegovoj Ženi u molitvi ili Vestalki koje je modelirao u egzilu u Cannesu tijekom Prvoga svjetskog rata, točnije 1917. godine. Dio Krstulovićevih skulptura citira gotovo cjelokupni položaj tijela, gotovo pa geometričnost odnosa korpusa i ekstremiteta i opet izgled glave i frizure Meštrovićevih radova, primjerice njegove londonske Ruže Meštrović iz 1915. godine. Mnoge se sličnosti mogu pronaći među radovima izloženima u Sveučilišnoj galeriji i radovima u Galeriji Ivana Meštrovića u Splitu. S obzirom na to da je Krstulović bio jedan od najdragocjenijih Meštrovih suradnika, to nije čudno. Za njega je klesao mnoge važne skulpture, kao što su karijatide za spomenik na Avali ili one za Meštrovićevu kuću na splitskim Mejama. Koliko ga je Meštar cijenio govori činjenica da mu je nakon Drugoga svjetskog rata na doživotno korištenje prepustio atelijer pokraj svoje vile u Splitu.

O učiteljima: Ante Kaštelančić

Ivan Meštrović bio je važan i za početke slikara Ante Kaštelančića. Naime, u rodnim Poljicima, gdje je Ante Kaštelančić proveo svoje prve i adolescentske godine života, gotovo da nije imao nikakvog susreta s (modernom) umjetnosti, izuzevši umjetnost Ivana Meštrovića. Kečkemet je zabilježio da je »prvi susret s nekim umjetničkim djelom bio kada je vidio reprodukciju Meštrovićevih Orača. Meštrović je tada, u prvim poratnim godinama, bio na vrhuncu slave, poznat i seoskoj djeci. Oko njega kružila je naročito legenda o čobančetu sa sela koji je postao svjetski slavan umjetnik i ostvario u kamenu herojske likove iz narodne pjesme. Mit o takvom Meštroviću i reprodukcija Orača potakli su maštu dječaka i njegove mladenačke ambicije da postane umjetnik«.

Kaštelančić, Mihanović i Krstulović (podrijetlom) su Poljičani te ih veže urođeni senzibilitet prema kraju iz kojeg potječu. Kaštelančića i Krstulovića osim toga veže istovremeno pohađanje Obrtničke škole u Splitu, gdje su obojica stjecala prva službena umjetnička znanja. Ondje su obojica upijala folklorne motive koji su ih okruživali. Kečkemet ističe da je tada u školi bilo »naročito mnogo pučkog folklornog materijala i jedna originalna ʽherojskaʼ skulptura mladog Meštrovića«. Isto tako, upravo se »u toj školi, u kojoj je vidio ne samo odljeve Michelangelovih, Donatellovih i Verrocchievih skulptura, već i cijeli ciklus Meštrovićevih gipsanih Vidovdanskih skulptura, tada pohranjenih po hodnicima i dvoranama, Krstulović opredijelio za kiparstvo«.

Ante Kaštelančić

S obzirom na tehniku, očigledno je da je Mihanoviću od Krstulovića bliži Kaštelančić. Njegovi radovi, načinom na koji su postavljeni u izložbenom prostoru, spona su između radova drugih dvaju umjetnika. Među njima slične su teme: Kaštelančić slika Školjke (1958), U luci Krilo Jesenice (1939) i Jedrenjake s crvenom kućom (oko 1970), a Mihanović Lov na rakove (2005), Kameni gat (2019) i Proljeće na Kornatima (2020). Ipak, osim sveukupnih tema i velike ljubavi prema zavičaju koje su oba ovjekovječila na svojim slikama, stilski je riječ o dva potpuno različita slikara. Široki, masni potezi kista s izraženim žarkim bojama (osobito nijansama crvene) na Kaštelančićevim impresijama izgledaju mnogo nemirnije u usporedbi s Mihanovićevim slikama. Iako su možda zbog izraženoga kolorita naizgled napadne, i Kaštelančićeve slike djeluju smirujuće. Kombinacija boja podsjeća na nizozemskoga modernog slikara Karela Appela, primjerice njegovo ulje na platnu Krokodil koji plače pokušava uhvatiti sunce iz 1956. godine, Narančasti džemper škotskog slikara Alana Daviea iz 1960. godine, pomalo čak i na figuralnu fazu Jacksona Pollocka, primjerice Moon Woman iz 1942. godine. Već po tim usporedbama jasno je da je riječ o modernom umjetniku. Akademski tradicionalnije u odnosu na radove tih umjetnika, ali i Kaštelančićeve kasnije radove koji prednjače na ovoj izložbi su njegov Sv. Ante na Poljudu iz 1926. godine i Perunike iz 1937. godine. Na njima se vidi utjecaj Emanuela Vidovića, kod kojeg je slikar najprije učio slikati i koji je, prema Kečkemetovu mišljenju, u vrijeme kada su Obrtničku školu pohađali Kaštelančić i Krstulović, bio »najsnažnija umjetnička ličnost na školi«. Posljednji je »s Vidovićem je do smrti ostao u prijateljskim odnosima«. Stilski gledano, upozorava Kečkemet, »Kaštelančić je likovnim temperamentom bio posve oprečan Vidoviću, energičan, seoski rustičan, odlučan, skloniji dinamici nego lirici, a pogotovo ne nekoj mistici«.

Povratak kući

Iako Mihanović nije izlagao u Splitu predugih trideset osam godina, u Sveučilišnoj galeriji izloženi su uglavnom radovi nastali od 2020. godine naovamo s tek ponekom iznimkom iz ranih 2000-ih. Zasigurno je vrlo zahtjevno bilo pribaviti rane radove iz privatnih kolekcija po svijetu, stoga iznimno veseli činjenica da je, kako navodi u svojem predgovoru Josip Belamarić, izložba u Sveučilišnoj galeriji »zamišljena kao preludij retrospektivnoj predviđenoj sljedećeg ljeta u staroj gradskoj Vijećnici na Narodnom trgu u Splitu«. Sam je autor istaknuo da su i za ovu izložbu tri rada došla privatnim avionom jednoga kolekcionara iz Sjedinjenih Američkih Država.

Zvonimir Mihanović, Nakon ulova, 2022., ulje na platnu, autor fotografije Živko Bačić

Glavni motivi na Mihanovićevim slikama su manje barke i lučice, kameni gatovi, prizori iz ribarenja i tradicionalna arhitektura malih primorskih mjesta. Svi oni predstavljeni su na slikama dostojanstveno, uzvišeno i čisto. Čak i improvizirane, ne baš najbolje graditeljske adaptacije koje se vide na primorskim kamenim kućicama izgledaju uredno i gotovo romantično. Najbolja riječ za opisati slike jest sklad. Harmonija obilježava boje, tonove, slojeve, oblike i motive. Na slikama dominiraju plavetnilo mora, bjelina kamena i neba, utjecaj sunčeve svjetlosti na površinama, zelenilo vegetacije i crvene nijanse kupa kanalica. Oblikovno se ističu pravilne crte arhitekture i zaobljene linije brodica, a sve zajedno prožeto je neizrecivim osjećajem mira. Iako su svi motivi ljetni, na njima se ne osjeća težina ljetne vrućine. Josip Belamarić ističe upravo ulogu svjetla u gradnji Mihanovićevih slika i upućuje na činjenicu da »u malo kojeg suvremenog hrvatskog slikara svjetlo ima toliku ulogu«.

Nije dovoljno reći da su te slike hiperrealistične. Štoviše, one su daleko od doslovnog prenošenja stvarnosti. Osim što su tehnički besprijekorne, potrebno je na njima istaknuti simbolizam koji ih nenametljivo prožima. Slike izgledaju kao materijalizacija lirskih poema. One su intimna oda krajoliku naših malih mjesta koja kao takva sve više nestaju. Već u zatečenom stanju koje se prikazuje motiv je nesavršen (a slika je paradoksalno savršena). Faza adaptacija koja je prikazana rezultat je životnih potreba, često zbog povećanja obitelji, dok su danas primorska mjesta ugrožena daleko većim pritiscima, uzrokovanim pošasti masovnog turizma i zapravo su žrtva procesa prekomjerne turistifikacije života i krajolika. Neprimjerene pregradnje i dogradnje u našim malim mediteranskim utočištima su u malo vremena metastazirale. Pišući o Krstulovićevim skulpturama prije više od trideset godina Vladimir Rismondo ističe da je »kao sin težaka-posjednika s Lučca Krstulović u svom najranijem djetinjstvu više nego na grad bio upućen na očinski posjed s vinogradom, koji se nalazio u Žnjanu. Danas je, nažalost, prekriven novim građevinama, Žnjan gotovo sasvim nestao: u Krstulovićevu djetinjstvu, pa sve donedavno, to je bio jedan od predjela splitskog polja, u kojemu se, kao malo gdje drugdje, nametala antika«. Autentične sredine kojih nažalost ima sve manje potrebno je hitno sačuvati, kako kulturnu i graditeljsku baštinu tako i prirodni krajolik. Stoga ti radovi nisu neutralni u odnosu na stanje prostora koji prikazuju, nego su i edukativan alarm, opomena koja cilja u srž zajednice.

Laus discipuli

Medijske platforme i udruge koje se bave suvremenom umjetnošću u Hrvatskoj često su fokusirane na likovne izričaje temeljene na postmodernoj, izvedbenoj i konceptualnoj umjetnosti i na njima nema previše mjesta za figuralno slikarstvo i motive koji se nalaze na Mihanovićevim slikama. Unatoč tomu, Josip Belamarić pronicljivo primjećuje da bi »sudeći po broju imitatora njegovih slika, Zvonimir Mihanović mogao biti među najutjecajnijim hrvatskim slikarima našega doba«. U tom smislu legitimno je postaviti naglas gotovo pa retoričko pitanje: Je li on naš najbolji živući slikar? Ako takvu potvrdu nije još dobio u Hrvatskoj, u svijetu svakako jest, o čemu svjedoče otkupi za renomirane kolekcije i institucije, što ga čini i ambasadorom non plus ultra hrvatske kulture. Kolekcionar Igor Goleš naveo je podatak da je američki senator John Warner jednu Mihanovićevu sliku tijekom predsjedničkog mandata Baracka Obame postavio u prostoriji pred Ovalnim uredom, »gdje uzvanici čekaju da ih predsjednik SAD-a primi na audijenciju«. U tom kontekstu, sve domaće muzejske institucije mogu biti pozitivno »zavidne« Splitskom sveučilištu, koje im je uspjelo »oteti« umjetnika i nakon gotovo četiri desetljeća pokazati hrvatskoj javnosti njegova djela. Time i Sveučilišna galerija sve više zauzima status važnog sudionika kulturne i umjetničke scene u širem splitskom podneblju. Sigurno je u tom pothvatu veliku ulogu imao sadašnji rektor splitskog sveučilišta, prof. dr. sc. Dragan Ljutić, po struci liječnik, koji je dao dobru dijagnozu Mihanovićevih slika rekavši da one prikazuju stil i način življenja koji svi žele te da svaka slika odiše mirom. S obzirom na to da dolaze iz usta jednog liječnika, te riječi sugeriraju da su Mihanovićeve slike ne samo likovno besprijekorne nego i ljekovite.

Anđelko Mihanović, povjesničar umjetnosti, konzervator je pri Ministarstvu kulture i medija u Konzervatorskom odjelu u Splitu. Doktorirao je upravljanje kulturnom baštinom na IMT School for Advanced Studies u Lucci (Italija). Kao vanj­ski suradnik predaje na Filozofskom fakultetu i Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.