Venetskih Sedam općina

Pastorala namjesto rovova i bojišnice

Tekst započinjem asocijacijom koja mi se nametnula, premda ni sam ne znam koliko je opravdana. Hrvatska ima sedam obalnih dvoimenih naselja, a budući da se u nazivu svakoga od njih javlja imenica kaštel, poznata su i pod zajedničkim imenom Sedam Kaštela. U Italiji, inače zemlji bezbrojnih castella, postoji zemljopisni pojam Sedam općina ili izvorno Altopiano dei Sette Comuni, odnosno, prema središnjem naselju i općini, još i Altopiano di Asiago.

Panoramski pogled na središnji dio Visoravni

Zadržimo se još malo na tom zemljopisnom nazivu, jer sam naziv zorno opisuje o kakvom je predjelu riječ. Talijanski altopiano, naime, na hrvatski se može prevesti riječju visoravan. Istini za volju, geomorfolozi, stručnjaci za reljef, iz nekog meni nepoznatog razloga, nisu baš pretjerano skloni pojmu visoravni, no ne vidim valjan razlog zbog kojeg bi visoravan trebalo zamijeniti nekim drugim, svakako manje samoobjašnjavajućim pojmom. Naša opća enciklopedija na sreću ima pojam visoravni i to u pluralu, definiran na sljedeći način: »ravni ili blago valoviti, uzdignuti dijelovi kopna koji se na rubovima strmo spuštaju prema moru ili susjednim nizinama«. Savršen je to opis i za talijansku Visoravan Sedam općina ili Visoravan Asiago. Riječ je o predjelu koji je ne samo vidljivo izdignut od okolnih nizina i dolina nego se prema njima spušta zaista strmim odsjecima.

Visoravan Sedam općina dio je talijanskoga alpskoga svijeta. Preciznijom podjelom koja raščlanjuje alpsko područje naš predjel smješta se u predalpsku zemljopisnu podjedinicu (Prealpi). Gledano od jadranske obale prema sjeveru, predalpe su prvi planinski red do mora. Pravo alpsko područje, točnije onaj njegov najslikovitiji i najprepoznatljiviji dio u Trentinu i Južnome Tirolu (Alto Adige),  dio koji se popularno naziva Dolomitima, nadovezuje se na Asiago dalje na sjever.

Visoravan Sedam općina prirodnim je međama zaista dobro i jasno razdvojena od okolnih područja. S tri strane svijeta omeđuju je duboke riječne doline strmih strana: na zapadu Valdastico, dolina rijeke Astico, a na sjeveru i istoku Valsugana, dolina rijeke Brente. S južne strane ništa manje strma padina dijeli ju od venetske nizine. Razlika u visini između okolnih dolina i visoravni ni na jednoj strani nije manja od tisuću metara. Većina naselja odnosno općine Asiago, Roana, Gallio i Foza nalazi se u središnjem dijelu visoravni. Na krajnjem zapadnom rubu je najmanja općina Rotzo, a na istočnome rubu općina Enego. Svih šest spomenutih općina nazivaju se prema nazivu glavnoga naselja, dok sedma, koja zauzima južni dio predjela, jedina ima dvojni naziv Lusiana-Conco.

U upravnom pogledu naših Sedam općina (comuni) dio je talijanske regije (regione) Veneto, odnosno jedne od četiri venetske provincije (provincia) sa sjedištem u Vicenzi. Talijanske općine izrazito su male prostorne jedinice, najčešće obuhvaćaju jedno veće naselje i nekoliko manjih okolnih. U cijeloj zemlji ima ih oko 8000, a u gusto naseljenoj regiji Veneto ima ih čak 563, od kojih je njih 114 u provinciji Vicenza, a među njima su i naših sedam. Ukupan broj općina naglašavamo zato što u tom mozaiku njih sedam brojčano ne znači neku respektabilnu veličinu, a to pak znači da im posebnost daju druga obilježja. Zanimljivo je da se područje Sedam općina tim imenom nazivalo i dok je općina bilo osam. Naime, od 1918. pa do 2019. Lusiana i Conco bili su razdvojeni u dvije zasebne općine. Ne znamo što je uvjetovalo odluku o ponovnom spajanju, odnosno formiranju općine s dvojnim nazivom, no nije isključeno da ih je na to natjerala možda baš potreba da važeću upravnu podjelu dovedu u sklad s povijesnim imenom i stanjem.

Predjel Val Fornica u sjevernom dijelu područja

Tabla suvremene Planinske zajednice Sedam općina
s povijesnim grbom i nazivom

U skladu s uhodanom višegodišnjom praksom posjećivanja pojedinih dijelova Italije, moja je obitelj za svoje odredište odabrala i Asiago, očekujući da će boravak u planinskom ambijentu biti prikladniji za ljetno razdoblje od nekih drugih dijelova zemlje te da će nam pružiti dovoljno sadržaja za ugodne šetnje prirodom i upoznavanje s dosad nepoznatim krajem.

Najveća talijanska visoravan

Područje Sedam općina zauzima površinu od 466 četvornih kilometara. Da bismo čitatelju plastičnije predočili o kolikom je prostranstvu riječ, poslužit ćemo se dvjema usporedbama. Gotovo identičnu površinu u nas ima općina Plitvička Jezera. Pritom valja napomenuti da spomenuta općina, kojoj je sjedište u Korenici, osim samoga jezerskog područja obuhvaća i velika polja u kršu, Koreničko i Bjelopolje zajedno s planinskim masivom Ličke Plješevice, dakle znatan dio Like. Druga korisna usporedba jest ona s našim Parkom prirode Žumberak-Samoborsko gorje. Kao što mu naziv govori, Park prirode obuhvaća dva različita gorska sustava, Žumberačku goru i Samoborsko gorje, ali njegova površina dostiže tek 333 četvorna kilometra, što je za dobru četvrtinu manje od površine Sedam općina. To nam govori da Visoravan Sedam općina nije površinom maleno područje, stoga ne začuđuje da ju se smatra najprostranijom visoravni u cijeloj Italiji.

Ugrubo, područje Sedam općina reljefno se može podijeliti u dva glavna dijela: središnji, zaravnjeni dio i više područje sjeverno od njega. Središnji dio u kojem se nalaze gotovo sva naselja blago je valoviti ravnjak na nadmorskoj visini 1100 do 1200 metara. To je pitom, blago valovit krajolik u kojem prevladavaju zeleni pašnjaci i livade. Vidici su otvoreni pa se s pojedinih, malo viših točaka pogledom može obuhvatiti znatan dio visoravni. Budući da je većina naselja koncentrirana u tom dijelu, dobro je i naseljen, a naselja odnosno njihovi mnogobrojni zaseoci povezani su mrežom lokalnih cesta. Visinski dio od središnjeg se ravnjaka postupno uspinje prema sjeveru pa njegov sjeverni rub čini niz vrhova od kojih neki premašuju dvije tisuće metara. Najviši među njima su Cima Portule (2307 m), Cima 12 (2336 m, najviši vrh), Cima 11 (2228 m), Monte Castelnuovo (2215 m) i Monte Ortigara (2106 m). Ti su vrhovi razmjerno lako pristupačni jer su zapravo krajnje točke druge, više visoravni. Jedino prema sjeveru njihove su padine strme, gotovo okomite, i stjenovite, no pogled na njih otvara se tek kada stignete do samoga ruba. Pogled se tada otvori ne samo na duboke doline koje omeđuju Visoravan Sedam općina nego i na dramatičan krajolik punokrvnih alpskih vrhunaca u Trentinu i Južnome Tirolu. Ta, uvjetno rečeno, viša visoravan nije naseljena, odnosno na njoj nema stalnih naselja, ali se na njoj nalaze mnogobrojne malge odnosno planinske farme. Mjestimice pokrivena crnogoričnom šumom, a mjestimice planinskim pašnjacima, ona je prošarana mnogobrojnim planinarskim putevima koji nisu pretjerano zahtjevni te omogućuju dugotrajne šetnje po visokoplaninskom ambijentu. I južno od središnjeg ravnjaka također postoji niz vrhova koji ga omeđuje s južne strane, međutim oni su samo neznatno viši od središnjeg dijela i gotovo su stopljeni s njime pa se ni na terenu posebno ne ističu.

Spomenik iseljenicima na nekadašnjem kolodvoru u Asiagu

S koje god strane putnik dolazi u Asiago, mora savladati mnogobrojne cestovne serpentine. Sav okolni teren znatno je niži i uspon do Asiaga itekako se primijeti, a kada ga savladate pred vama se otvori pogled na sasvim drugačiji krajolik. Mi smo do Asiaga stigli s južne strane iz grada Bas­sano di Grappa, koji se nalazi na mjestu gdje rijeka Brenta napušta planinsko područje i ulazi u venetsku ravnicu. Grad je i sam vrijedan posjeta i pa duljeg zadržavanja u njemu, no o tome više u nekoj drugoj prigodi. Od tamo vodi jedna od pristupnih cesta do Asiaga. Udaljenost je nekih tridesetak kilometara, a većim dijelom su to serpentine koje savladavaju visinsku razliku do gornjeg ruba visoravni. Jednom kada cesta dosegne taj gornji rub, do samog Asiaga ostaje još samo nekoliko kilometara ugodne vožnje. Pravi doživljaj, međutim, bio je uspon na visoravan sa sjeverne strane. Jedan dan, naime, napravili smo iz Asiaga izlet u Trento, glavni grad provincije Trentino, dublje u alpskom području. Iz Asiaga do Trenta vozili smo se prateći smjerokaze. Zavojita cesta dugo je krivudala spuštajući se s visoravni u dolinu rijeke Adige. Ni na jednom dijelu nije bila prestrma, no put od nekih 65 kilometara svejedno je trajao predugo. U povratku odlučili smo se uputiti kraćim putem koji nas je isprva vodio brzom cestom gornjom dolinom Brente, a potom naglim usponom na našu visoravan. Na toj dionici dobro smo upoznali i zapamtili što znači uspon do Sedam općina. Serpentinama nije bilo kraja, cesta je bila uska, mjestimice dovoljna tek za jednosmjernu vožnju, usječena u strmu, gotovo okomitu i stjenovitu padinu, a provalija pod njom neugodno duboka. No, jednom kada dohvatite visoravan, krajolik se trenutačno mijenja, vidici odjednom postaju široki i otvoreni, vožnja postaje ležerna i opuštajuća.

Nakon što smo se osvjedočili da uspon do Asiaga zahtijeva ozbiljnu vožnju uzbrdo, bilo nam je teško zamisliti da se nekoć do tamo moglo i vlakom. Prvi planovi izrađeni su još u 1880-im godinama, no budući da izgradnja nije bila jednostavna, pruga koja je povezala Asiago s venetskom nizinom puštena je u promet tek 1909. Njome se prometovalo do 1958., kada je ukinuta. Tračnice su uklonjene, ali trasa pruge kao i pojedini kolodvori u funkciji su i dandanas, samo što imaju drugu namjenu.

Na cijeloj visoravni danas živi približno 20 000 stanovnika, a od sedam općina najnapučenija je općina Asiago s približno 6200 stanovnika. U prošlosti, živjelo je na visoravni i znatno više pučanstva. Nakon Prvoga svjetskog rata, primjerice, bilo ih je oko 37 000, a tridesetak godina poslije oko 29 000. Nema dvojbe oko toga da je iseljavanje nagrizlo populaciju. Broj stanovnika očigledno je u padu, no stječe se dojam da taj pad danas više nije ni približno dramatičan kao, primjerice, u našim gorskim krajevima, Gorskom kotaru ili Lici, posebice ako se uzme u obzir najnovije doba kada broj stanovnika u Sedam općina uglavnom stagnira. Brojka od 20 000 stanovnika daje srednju gustoću naseljenosti od 43 stanovnika po četvornom kilometru. Usporedbe radi, lička općina Plitvička Jezera ima gustoću naseljenosti od 8 stanovnika po četvornom kilometru, a nije najrjeđe naseljena lička općina. Smještajnih kapaciteta za turiste ima više nego dovoljno, uglavnom su to kuće koje se iznajmljuju, pa se populacija u ljetnim mjesecima zacijelo udvostruči ili utrostruči. Toliki broj turista ljeti, a vjerojatno je i zimi slično, znači zadovoljavajući broj radnih mjesta za domaće stanovništvo pa i ponekog sezonca, stoga Asiago ne ostavlja dojam demografske pustoši.

Stara federacija

Prirodna obilježja i naglašena izdvojenost od okolnih predjela nije sve po čemu se Sedam općina ističu, što ih drži zajedno i što im daje prepoznatljivost. Dobrim dijelom zahvaljujući prirodnim obilježjima, područje ima i dugotrajni povijesni subjektivitet. Po nekima upravo na tom području ustanovljen je jedan od najstarijih, ako ne i najstariji, oblik federalnog udruživanja u Europi. Neki oblik autonomije, primjeren vremenu, stečen je već početkom 14. stoljeća. Sedam općina priznavalo je vrhovnu vlast velikaških obitelji Ezzelino, Scaligeri i napoljetku Visconti, no imalo je vlastitu samoupravu. Entitet se nazivao Lege delle Sette Terre Sorelle, odnosno Ligom sedam zemalja sestara, a na čelu je bilo tijelo zvano Spettabile Regenza di Sette Comuni, što bi se moglo prevesti kao Poštovana uprava Sedam općina. U tom tijelu ili vijeću svaka je općina imala svog predstavnika, zasjedalo je u Asiagu, a odlučivalo većinom glasova. Po tom zajedničkom tijelu, a koliko sam uspio prikupiti informacija i po zajedničkom vlasništvu nad zemljom, Sedam općina imalo je neke sličnosti s našim Turopoljem i tamošnjom Plemenitom opčinom.

Najdulje, gotovo četiri stoljeća, od 1404. do 1797., Sedam općina uživalo je široku autonomiju u sastavu Mletačke Republike. Naime, suočeni s presezanjem različitih okolnih gradova država, predstavnici Sedam općina obratili su se 1407. mletačkome duždu i zatražili zaštitu, ponudivši zauzvrat Veneciji prvenstvo u kupnji dvaju glavnih proizvoda, drveta i poljoprivrednih, ponajprije stočarskih proizvoda. Stanovnici Visoravni bili su izuzeti od vojne obveze, ali su imali obvezu braniti sjevernu granicu svoga područja, ujedno i granicu Mletačke Republike. Isto tako, svoje proizvode nisu smjeli prodavati neprijateljima Venecije. U okviru Serenissime bilo je to zabačeno brdsko područje, rubni dio mletačke Terreferme, kopnenoga dijela Republike, što mu je uz poštivanje lojalnosti jamčilo široku samoupravu.

Napoleon Bonaparte ukinuo je 1797. Mletačku Republiku, a 1807. slično je postupio i sa Sedam općina. Nakon epizode s Napoleonom, područje je pripalo Habsburškome Carstvu, a dijelom Kraljevine Italije postalo je 1866. nakon Trećeg rata za neovisnost. U talijanskoj državi Asiago je bio pogranično područje – ono što je danas granica Veneta i Trentina bila je tada granica između Kraljevine Italije i Austrije odnosno Austro-Ugarske. Kada su 1915. Italija i Austro-Ugarska, dotad saveznice, ipak zaratile, odnosno kad je Italija napala Austro-Ugarsku, Asiago je dobio i prvorazrednu vojnostratešku važnost. U Velikom ratu, tragovi kojeg su i danas itekako vidljivi, civilno stanovništvo bilo je prisiljeno napustiti svoje domove. Asiago je pune tri godine bio prepušten vojnicima zaraćenih strana koji su se borili s promjenljivom srećom, a kao posljedica dugotrajnih borbi cjelokupna infrastruktura bila je uništena. Odmah nakon svršetka rata vratilo se i domicilno stanovništvo te prionulo obnovi razrušenih kuća i naselja. Razaranje za vrijeme rata bilo je praktički potpuno, sve građevine bilo je neophodno podići iz temelja. I ne samo to, cijelu visoravan trebalo je iznova i pošumiti jer u ratu nije stradalo samo ono što je izgradio čovjek nego je teško nastradala i priroda. Fotografije iz tog vremena prikazuju zastrašujuće prizore potpune pustoši. Obnova je išla razmjerno brzo, ratne rane su zacijelile, no u međuratnom razdoblju Sedam općina zahvatila je druga pošast – iseljavanje stanovništva. Iseljavalo se tada i iz drugih dijelova Italije, ponajprije u Ameriku i Australiju, no u razmjerno malenoj populaciji Sedam općina demografski se gubitak osjećao više no drugdje. Da je iseljavanje stanovništva bilo ozbiljna pojava, svjedoči spomenik podignut na nekadašnjoj željezničkoj stanici u Asiagu, koji prikazuje tročlanu obitelj s koferom u ruci, zacijelo čest prizor u međuratnom razdoblju.

U novije doba, koristeći se zakonskim pravom na udruživanje općina zbog učinkovitijeg obavljanja pojedinih poslova, asiaške su općine i formalno obnovile povijesni savez. U Venetu, naime, zajednice općina formirane su baš u brdskim i planinskim krajevima. I asiaških sedam općina pošlo je tim putem, ponajprije poradi zajedničkog nastupa u turizmu, pa danas imamo Comunita montana koja ih sve povezuje. Za tu namjenu iskorišteni su i povijesni naziv spettabile regenza, kao i povijesni grb sa sedam muških glava u dva reda od kojih svaka predstavlja po jednu općinu. U vezi s grbom zanimljivo je uočiti promjenu do koje je došlo: u ranoj etapi sedam općina simbolički se nazivalo sestrama, no s vremenom sorelle su zamijenili fratelli, što je baš na grbu jako dobro vidljivo.

Osim dugotrajne federalne tradicije, Sedam općina ima još jedno bitno identitetsko obilježje. Dio stanovništva, naime, germanskog je podrijetla. Riječ je o germanofonoj manjini koja se naziva Cimbrima (Cimbri). O čemu je riječ? U antičko vrijeme tako se nazivalo germansko pleme koje je zajedno s poznatijim Teutoncima u 1. st. pr. Krista sa sjevera provalilo u Padsku nizinu. Cimbri u Asiagu, međutim, ne potječu od antičkoga plemena, nego su potomci njemačkih doseljenika koji su u 11. i 12. st. naselili pojedina mjesta u predalpskom području. Osim Asiaga manjinske zajednice Cimbra nastanjuju i općinu Luserna u Trentinu, Giazzu u zaleđu Verone te predjel Piano del Cansiglio ponad grada Vittorio Veneto na samoj međi između Veneta i Furlanije. Za tu posljednju enklavu znade se da su Cimbri onamo doselili iz Asiaga u 18. st., no ostale tri ostatci su zaista davnih migracija.

Na prijašnjim putovanjima po Italiji susretali smo se već s germanofonim manjinama, u Sappadi i u Saurisu u Furlaniji, međutim one su nastale znatno kasnijim doseljavanjem sa sjevera. Cimbri su nešto posebno, a svoju su kulturu i jezik mogli očuvati zahvaljujući izoliranosti i tek u 20. stoljeću postupno su podlegli talijanizaciji.

Na području Sedam općina Cimbri su svoje tradicije najdulje održali u općini Roana pa je ondje smještena i baštinska ustanova koja se skrbi o očuvanju naslijeđa, a naziva se Istituto di Cultura Cimbra. Koliko sam se uspio informirati, izvornih govornika arhaične varijante njemačkoga jezika uglavnom više nema, no zahvaljujući naporima Instituta jezik ipak nije posve odumro. To znači da u lokalnoj gostionici više ne možete susresti dvojicu ili više lokalaca koji među sobom razgovaraju tim neobičnim jezikom, ali postoje skupine entuzijasta koji njeguju glazbenu, folklornu i drugu ponajprije usmenu baštinu, ali i jezik u pisanom obliku. Ono što gostu iz Hrvatske ili neke druge zemlje ipak neiz­bježivo pada u oči jesu dvojezični nazivi naseljenih mjesta. Tako je, primjerice, za Asiago naziv Sléghe, uz Roanu piše i Robàan, a uz Gallio, gdje smo mi odsjeli, piše i Ghèl. Kako se to čita, nisam uspio doznati, jer nisam znao koga bih to mogao pitati.

Sami među Talijanima

U Asiago ljudi dolaze i ljeti i zimi. Turizam je danas ono od čega se živi. Na mnogim mjestima vidjeli smo žičare i skijališta koja su zimi zacijelo dobro posjećena. Nisu to neke dugačke i vratolomne skijaške staze, nego kraće i manje nagnute, primjerene za manje ambiciozne skijaše. No skijaški forte Asiaga ionako je nordijsko skijanje. Konfiguracija terena, velike zaravnjene površine, omogućuju niz staza za skijaše koji uživaju u skijaškom hodanju i trčanju na duge pruge.

Planinarski dom Campomuletto

Ljeti pak turisti ponajprije uživaju u šetnjama. Pješačkih staza ima mnogo i dobro su označene. Isto tako i biciklističkih. U tom pitomom krajoliku, svojevrsnom predsoblju pravog alpskog područja, i sami smo proveli ugodnih pet, šest dana u ambijentu u svakom pogledu idealnom za odmor. Nekoliko mjeseci prije samog putovanja nabavili smo vodič s opisom ravno pedeset pješačkih staza. Dio opisanih staza vodi u nenaseljeno, uvjetno rečeno visinsko područje, sve do najviših vrhova, no takve iziskuju nešto veći fizički napor. S druge strane, ima i laganih pješačkih staza po rubovima naselja, kao što je primjerice staza koja vodi po trasi nekadašnje željezničke pruge, ili pak gradska šetnja po samom središtu Asiaga. Naposljetku, prošli smo trima stazama na različitim dijelovima visoravni. Pritom hodanje nikome nije bilo naporno, a ono što smo uspjeli obići i vidjeti, ispunilo je naša očekivanja. Na jednoj od tri pješačke ture obišli smo nekoliko malgi, planinskih stočnih farmi na kojima se proizvodi i prodaje sir. Visoravan obiluje malgama, ima ih više od 80 aktivnih, uglavnom u višim predjelima, izvan zone stalnih naselja. Oko svake od njih moguće je vidjeti stada koja slobodno pasu po prostranim planinskim pašnjacima. Na malgama se u pravilu mogu kupiti mliječni proizvodi, a neke od njih nude namjernicima i mogućnost podvorbe pa tko želi može odmah isprobati što farma proizvodi i pritom uživati u autentičnom ambijentu. Prava planinska pastorala – pokušajte zamisliti da u našem prije spomenutom Parku prirode ima nekih 60 ili 70 farmi oko kojih pasu stada goveda, dok marljivi pastiri rade sir i druge mliječne prerađevine.

Osim malgi, na sva tri pješačka izleta imali smo prilike obići i po jedan planinarski dom. Dva doma, onaj u dolini Fornica i onaj na brdu Zovetu, bila su za moje poimanje planinarskog doma pomalo preluksuzni, posebice kada je riječ o serviranju ručka. Naime, ručak je ondje ponuđen tako da se praktički nimalo ne razlikuje od restorana. Treći dom, međutim, onaj na predjelu Campomuletto, bio mi je sasvim po ukusu, nešto manji od prethodno spomenutih i ponešto skromniji u ponudi, taman na razini kakvu priželjkujem za tu vrstu putničkog odredišta. Ne uspoređujem ga s našim planinarskim domovima koji nažalost uglavnom izgledaju zapušteno i derutno ili su pak zatvoreni jer ih nema tko voditi. Uglavnom, stekli smo dojam da je i planinarskih domova također mnogo, zacijelo ne tako mnogo kao malgi, ali dvadesetak domova (rifuggio) odnosno kuća (baita) dobro je raspoređeno po svim dijelovima visoravni. Gužva nigdje nije bila pretjerana, no u vrijeme ručka, kao i inače u Italiji, i u planinarskim domovima treba na vrijeme zauzeti stol.

Stekli smo dojam da je Asiago dobro posjećen turistima. Statistički podatci do kojih sam došao govore o nekih 800 000 pa i milijun posjetitelja godišnje. S tolikim brojem posjetitelja, Asiago bi kod nas bio u uskom, odabranom krugu turističkih mjesta, a vjerojatno ni u Italiji ne stoji loše na tablici posjećenosti. Tijekom dana gosti se rasporede na sve strane po mnogobrojnim stazama i putevima, planinarskim domovima i malgama pa nigdje nema gužve. Predvečer, međutim, glavni grad bio je pristojno popunjen turistima, na onih nekoliko ulica u središtu koje nude javne sadržaje vladala je živost, premda ne ni tada pretjerana gužva. Ono što nas je donekle iznenadilo bilo je to što za cijelo vrijeme nismo uočili turiste iz drugih zemalja, oko nas posvuda su bili samo i isključivo Talijani. Da će Talijani prevladavati, to smo i očekivali poučeni iskustvom od prije nekoliko godina kada smo boravili u Južnome Tirolu, međutim da praktički nikog drugog osim Talijana nećemo susretati, to nismo očekivali. Nije nam to nimalo smetalo, štoviše, našem odabiru odredišta pa i cijelom putovanju kao da je davalo svojevrsni ekskluzivitet. Okružen turistima iz cijelog svijeta, čovjek katkad i zaboravi gdje se zapravo nalazi. Nama u Asiagu takva opasnost nije prijetila.

Veliki rat

U Prvom svjetskom ratu Asiago je bio bojno poprište, dio ratišta na kojem su od 1915. do 1918. ratovale Italija i Austro-Ugarska. Štoviše, iscrpljujuće borbe na dugačkom ratištu koje se protezalo od zapadnog Trentina pa sve do Soče i slovenskoga Krasa započele su baš na području Asiaga. Topovski hitci ispaljeni iz talijanske utvrde Verena, izgrađene na sjeverozapadu visoravni, označili su dana 25. svibnja 1915. ulazak Italije u rat. Do rata sjeverni rub visoravni bio je granica između Italije i Austro-Ugarske i već prije početka borbi i jedna i druga strana bile su dobro utvrđene i pripremljene. U duge tri i pol godine, sve do studenoga 1918., vodile su se teške borbe, a pritom ni jedna ni druga strana nisu ostvarile veće pomake. Niti je Italija na ovom dijelu ratišta imala većih prodora u dubinu austrougarskog teritorija, niti je Austro-Ugarska preko Asiaga ostvarila svoj cilj – prodor u venetsku nizinu i presijecanje talijanskog teritorija u zaleđu bojišta na Soči. Procjenjuje se da su i jedna i druga strana angažirale po 300 000 sirotih vojnika. Borbe nisu prestajale, ginulo se stalno, a povremeno su jedna ili druga strana poduzimale manje ili veće ofenzive, kada je broj žrtava vrtoglavo rastao. Tako su, primjerice, u svibnju 1916. austrougarske snage gotovo potisnule Talijane s visoravni, ali su se pritom i toliko iscrpile gubitcima da je naposljetku cjelokupna operacija, nazvana Strafexpedition ili Kažnjeničkim pohodom, zapravo bila neuspješna. Tijekom te austrougarske ofenzive istaknuli su se pripadnici bosanskohercegovačke 2. pukovnije osvojivši talijansko uporište na brdu Meletti. Taj događaj obilježava se danas u Bosni i Hercegovini kao velika i slavna ratna pobjeda, ali se proslava ne održava u Asiagu, nego na vojnom groblju u Lebringu kraj Graza, gdje je postrojba imala svoj regrutni centar i poligon za vježbanje.

U sastavu austrougarske vojske na visoravni su se borili i hrvatski vojnici. Početkom 1918., nakon što je povučena s istočnog bojišta, u sastavu austrougarske Grupe armija Conrad, bila je i zagrebačka 42. domobranska pješačka divizija, uključujući i 26. domobransku pukovniju iz Karlovca te 79. pješačku pukovniju iz Otočca, tzv. Jelačićevce. O tome je u Senjskom zborniku pisao Nikola Tominac, jedan od rijetkih naših povjesničara i publicista koji se sustavno bavi tim slabo istraženim razdobljem naše povijesti. U zadnjem pokušaju austrougarske vojske da potisnu Talijane te se preko visoravni probiju prema Vicenzi, hrvatske su snage bile stacionirane baš oko samog Asiaga. Budući da su talijanske snage tada bile ojačane Francuzima i Britancima, bila je to rijetka situacija u kojoj su se hrvatski vojnici izravno sukobili s britanskima.

Da je početkom 20. stoljeća ondje bilo ratno poprište, vidljivo je na mnogim mjestima i danas. S punim pravom moglo bi se reći da su uspomene na Prvi svjetski rat na cijeloj visoravni prvorazredna tema i dio onoga što se naziva »turističkom ponudom«. Od onih pedeset staza opisanih u našem vodiču rijetke su one koje ne dodiruju barem jednu točku povezanu s Velikim ratom. Između ostalog planinarske staze vode kraj vojnih utvrda zaostalih iz rata ili pak do vojnih groblja jedne i druge zaraćene strane. Vojna groblja, nama dobro poznata iz doline Soče gdje smo ih obišli znatan broj, uvijek izazivaju poseban pijetet. Mi smo posjetili dva groblja u predjelu Magnaboschi u južnom dijelu visoravni. Nalaze se jedno uz drugo. Jedno je zajedničko, podijeljeno po pola sa zajedničkim središnjim križem. Na jednoj polovici pokopani su talijanski, a na drugoj austrougarski vojnici različitih narodnosti. Grobovi su označeni drvenim stupićima. Polovica ih ima pri vrhu boje talijanske, a polovica boje austrijske zastave. Upisana su i imena, jednog vojnika ili više njih. Među imenima uočio sam velik broj Mađara, ponekog Slovenca, ali nikog za koga bih mogao biti siguran da je Hrvat. Na britanskom groblju Magnaboschi, jednome od čak pet britanskih groblja u Sedam općina, pojedinačni grobovi obilježeni su kamenim nadgrobnim pločama na kojima je osim imena i prezimena uklesan i datum pogibije te pripadnost postrojbi zajedno s odgovarajućim grbom postrojbe. Oba groblja uredno su održavana, a za namjernike postavljene su i višejezične informativne ploče s više nego iscrpnim informacijama o groblju kao i bitkama koje su se vodile na tom dijelu visoravni.

Obnovljena kapela sv. Zite

Zajedničko talijansko i austrougarsko Vojno groblje Magnaboschi

Na mnogim mjestima duž staza vidljivi su ostatci rovova i nekadašnjih vojnih položaja. Na pojedinim mjestima podignute su crkve i kapele posvećene pojedinim postrojbama ili pak palim vojnicima obiju strana. Križevi rasuti po cijeloj visoravni označavaju mjesta pogibije pojedinaca ili pak istaknute točke za koje su u borbi poginule stotine vojnika. Vidjeli smo dva sakralna spomenika. U predjelu odnosno dolini Campomulo vidjeli smo jednostavnu kapelicu podignutu u spomen na talijanske alpine, pripadnike brdskih postrojbi. Drugi sakralni objekt koji smo vidjeli nalazi se na predjelu Vezzena, u krajnjem sjeverozapadnom kutu visoravni. Izvorno su kapelu 1917. podignuli austrougarski vojnici te ju posvetili tadašnjoj carici Ziti. Kapela, oko koje je bilo i vojno groblje, uništena je, čini se, neposredno nakon rata, kada je cijelo područje pripalo Italiji u tada još uvijek neprijateljskom ozračju koje je vladalo. Devedeset godina poslije na istome mjestu izgrađena je nova kapela marom trentinske udruge koja njeguje tradiciju tamošnjih alpina i uz svesrdnu pomoć i suradnju Crnoga križa, udruge koja se u Austriji skrbi o uspomeni na rat. Nova kapela, izgrađena za samo tri mjeseca i otvorena na prigodnoj svečanosti 2008., posvećena je simbolički svetici istoga imena uz snažnu poruku mira i razumijevanja.

Pojedine današnje planinarske staze zapravo su i izgrađene za vrijeme rata kao pristupni putevi do prvih crta pa su se očuvali i njihovi nekadašnji nazivi (primjerice Karl Kaiser Strasse). Našao sam podatak da je za ratne potrebe na području visoravni bilo izgrađeno ništa manje nego 1500 km cesta i puteva. Sve upućuje na to da je među njima i spomenuta cesta kojom smo se na visoravan vraćali iz Trenta – izgrađena za vojne potrebe u Velikom ratu ili neposredno uoči izbijanja rata, a danas svojevrsna atrakcija za nadobudne turiste.

Središnji muzej posvećen isključivo Velikome ratu nalazi se u naselju Canove u općini Roana. Otvoren je 1974. i u njemu je okupljena građa dotad razbacana u manjim javnim i privatnim zbirkama ratnih memorabilija, a smješten je u zgradi koja je izvorno bila željeznički kolodvor. Museo della Grande Guerra tipičan je ratni muzej, kakvih po sjevernoj Italiji, ali i Austriji i Sloveniji (Kobarid), ima mnogo. Na sugestivan način prikazuje strahote i brutalnost kojima su bili izloženi vojnici obiju strana, većinom dovedeni na ratnu klaonicu iz udaljenih dijelova jedne i druge zemlje.

Najvažniji i svakako najuočljiviji spomen na Veliki rat nalazi se ipak u Asiagu. Na uzvisini Leiten na samom rubu grada Asiaga 1938. podignut je monumentalni spomenik odnosno sacrario. Glavni element spomenika, izrađenog prema zamisli venecijanskog arhitekta Orfea Rossata, jest pedesetak metara visok slavoluk. Podno slavoluka kosturnica je s ostatcima više od 50 000 većinom talijanskih, ali djelomice i austrougarskih vojnika poginulih u bitkama na cijelom području. Ceremoniju otvaranja spomenika predvodio je, naravno, Benito Mussolini, a nazočan je bio i kralj Viktor Emanuel III.

Spomeniku se iz grada pristupa Alejom heroja duž koje su zasađeni čempresi. Zahvaljujući položaju na uzvisini, kao i vlastitoj visini od pedesetak metara, spomenik dominira u vizuri Asiaga i vidljiv je izdaleka. Nažalost, u vrijeme našeg posjeta Asiagu pristup spomeniku nije bio moguć, a na obavijesti da je privremeno zatvoren bilo je potpisano Ministarstvo obrane. Bez obzira na to što ga nisam razgledao izbliza, spomenik je poticao na razmišljanje. U vrijeme kada je podignut ideja je bila slaviti herojstvo talijanske vojske. Na to nedvojbeno upućuju i način na koji je izgrađen i odabir materijala (mramor) i oblik (rimski luk) i prije svega njegova monumentalnost.

Središnji spomenik poginulima u Prvom svjetskom ratu
s kosturnicom u Asiagu

A svakako najdirljiviji doživljaj povezan s Velikim ratom bila je jedna od staza opisanih u našem vodiču i jedna od staza koju smo i obišli na terenu. Naziva se Put tišine (Sentiero del silenzio), a nalazi se na predjelu Campomuletto u visinskom dijelu visoravni, na mjestu gdje je u vrijeme rata austrougarska vojska imala svojevrsni pozadinski logistički centar. Danas je ondje jedan od planinarskih domova, a staza je uređena kružno oko doma. Ima deset točaka, a na svakoj je po jedna umjetnička instalacija koja na simboličan način šalje poruku o besmislu rata i potiče na razmišljanje. Staza ne iziskuje velik napor, dugačka je oko 2 kilometra te bez većih uspona i padova vodi lijepim prirodnim okolišem na kojem se smjenjuju crnogorična šuma, livade i proplanci. Stazu je podignula općina Gallio, na terenu koje se i nalazi, te ju posvetila svim palim vojnicima.

Izravna prodaja

Ako je Asiago po ičemu poznat izvan Italije, onda je to zacijelo po siru. Naime, sir nazivan Asiago jedan je od češćih i raširenijih talijanskih sireva. Može ga se naći i u našim trgovinama. Najkraće rečeno, to je tvrdi kravlji sir proizveden na Visoravni. U prošlosti to je bio ovčji sir, no budući da su mlijekom izdašnije krave istisnule ovce, sir iz Asiaga danas je isključivo kravlji. Dvije su osnovne vrste sira Asiago. Mladi, manje zreli ili Asiago fresco odnosno pressato je bljeđi, svjetložute boje, a zrije samo tri do četiri tjedna. Dulje odstajali Asiago dʼAlevo je zreli sir, tamnije žute do smeđe boje i znatno tvrđi od mladoga. Zrije od nekoliko mjeseci do godine i pol pa se ovisno o tome dodatno razlikuju manje odstajali vecchio i dulje odstajali stravecchio. Onaj najdulje odstajali postane lomljiv i može ga se koristiti i naribanog poput parmezana.

Sir se može nabaviti u gradu Asiagu u specijaliziranim trgovinama koje nude lokalne proizvode, ali i u običnim špecerajima u ostalim naseljima. Čak i u velikom samoposluživanju poznatog nam trgovačkog lanca u Asiagu postoji poseban odjeljak sa sirevima domaćih proizvođača, no najbolje ga je ipak nabaviti na nekoj od osamdesetak farmi odnosno malgi. Taj oblik izravne prodaje u Italiji se naziva venditta diretta i dobro je razvijen. Na taj način u vinorodnim se područjima, primjerice u toskanskome Chiantiju ili venetskome Proseccu, može povoljno nabaviti vino, negdje drugdje mesne prerađevine, a u Asiagu sir. Na većini prodajnih mjesta sir vam mogu i vakumirati pa se pakiran na taj način ne mora odmah konzumirati. Razumije se da smo i mi kao »suvenir« ponijeli sa sobom izvrstan kravlji sir. Kupovali smo na dvije malge, jednoj u dolini Fornica u sjevernom dijelu Visoravni i drugoj na brdu Zovetu u južnom dijelu. Ponuda se nije razlikovala, a sir je bio podjednako ukusan kao i onaj što smo ga kupovali u trgovini za svakodnevnu uporabu u apartmanu koji smo unajmili za boravak.

Iako je potrošan, sir će vas na pravi način podsjećati na venetsku Visoravan Sedam općina jer je autentičan pro­izvod te planinske federacije. Na području Sedam općina nema plemićkih dvoraca, palača i vila, nema gradskih zidina kao ni grandioznih katedrala kakve krase mnoge talijanske gradove. Sedam općina dar je prirode koji je čovjek svojim bezumnim ponašanjem u jednom povijesnom trenutku ozbiljno narušio, no srećom ne i trajno uništio. Relikti i artefakti iz tog vremena danas opominju – da se ne zaboravi ali i da se ne ponovi. Sedam općina jedno je od onih mjesta na koja bih se uvijek rado vratio.

Mladen Klemenčić, geograf, gotovo cijeli radni vijek (uz višegodišnji predavački rad na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu) proveo je kao urednik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, gdje je uredio mnoga izdanja i pisao priloge za njih. Autor je triju monografija i mnogih stručnih i znanstvenih radova objavljenih u zemlji i inozemstvu. U Matici hrvatskoj bio je pročelnik Odjela za geografiju i demografiju, član Glavnog odbora, urednik časopisa Kolo, te dugogodišnji urednik Hrvatske revije (2001–2010).