Uglazbljeni Marulić

Uvodne napomene

Premda je u hrvatskom kolektivnom pamćenju Marko Marulić (1450–1524) ponajprije zapamćen kao otac hrvatske književnosti, poznato je da se bavio i slikarstvom, a pretpostavlja se da je djelomice bio upućen i u glazbu. Kako god bilo, dosadašnja istraživanja te teme pokazala su da njegovi stihovi progovaraju o glazbi u pozitivnom i u negativnom smislu. U oba slučaja iz njih se zapravo iščitavaju obrisi glazbenog života i odnosa prema glazbi u renesansnom Splitu, kao i uporabni instrumentarij. Kad je riječ o svjetovnom muziciranju na ulicama Splita koje je uključivalo pjevanje erotične lirike uz instrumentalnu pratnju i ples, tada Marulić nedvojbeno podupire zabrane takve, tada uobičajene prakse, primjerice u spjevu Suzana. Ako međutim glazba pripada sferi duhovnosti, Marulić je njezin poklonik, kako je razvidno i iz Judite. Napokon, kako je istaknuo Ivan Bošković, »u vezi s temom ʽMarko Marulić i glazbaʼ interesantan je i podatak nepoznatoga (splitskog) pjesnika, koji u latinskoj pjesmi ʽDe Marulo poetaʼ veli, ʽda je pjevajući čitao Markove pjesmeʼ. Dr. Cvito Fisković pretpostavlja, da bi taj nepoznati pjesnik mogao biti Jeronim Papalić, koji je, prema riječima Franje Božičevića, ʽMarulove pjesme živahno uz gusle pjevaoʼ, a spominje ga i sam Marulić kao ʽJeru na citari vrsnaʼ«.

Ovdje će međutim odnos Marulića i glazbe biti promotren s drukčijeg motrišta te će se pokušati odgovoriti upravo na pitanje koliko je i kako taj već od Marulićevih suvremenika uočen muzikalitet Marulićeva stiha bio inspirativan pokretač glazbenog izričaja hrvatskih skladatelja, počevši od skladbe Divici Mariji Karela (Dragutina, Karla) Kukle do najnovijeg djela Olje Jelaske, praizvedba kojega je predviđena sljedeće sezone u splitskom HNK-u.

K. Kukla, Početak zbora Divici Mariji, Vienac, 33/42 (1901), 848.

Divici Mariji

Četveroglasni muški zbor Divici Mariji pripadnika brojne glazbene češke dijaspore Karela Kukle (1867–1913) objavljen je u Viencu 1901. godine dok je Kukla bio senjski kapelnik, orguljaš i crkveni zborovođa (od 1906. djeluje u Sušaku). U istom se broju oglasio recenzijom Vjenceslav Novak (1859–1905) i zaključio: »Kao što sve Kukline kompozicije odlikuje se i ova na riječi Marka Marulića lijepim tonalnim izražajem krepkog umjetničkoga čuvstva u jasno provedenom glazbenom obliku«. Posebno ističe modalnost Kukline glazbe jer korespondira s vremenom nastanka teksta a kojom je skladatelj želio podcrtati arhaičnost tekstnog predloška. Poslije su međutim Marulićeva djela bila poticajna brojnim hrvatskim skladateljima različitih stilskih opredjeljenja u raznolikim glazbenim vrstama i žanrovima. Poštujući postulate sakralne glazbe, stihove Divici Mariji uglazbila su, koliko mi je zasad poznato, još četvorica autora: skladatelj, orguljaš i glazbeni pedagog Anđelko Klobučar (1931–2016) učinio je to za mješoviti zbor i orgulje (1976), orguljaš, skladatelj, glazbeni pisac i pedagog Mato Lešćan (1936–1991) pod naslovom Zdrava si, Marije, odnosno početnim riječima teksta, za tenor ili sopran uz pratnju orgulja (1976), zatim skladatelj i glazbeni pedagog Branko Lazarin (1940–2017) za mješoviti zbor (1993) te skladatelj, zborovođa, glazbeni pedagog i kapelnik splitske prvostolne crkve sv. Dujma Šime Marović za muški vokalni ansambl. Istkana na potki staroga crkvenog pjevanja dalmatinskog podneblja Marovićeva Divici Mariji postala je dijelom klapskog repertoara i popularne kulture.

Prizor s praizvedbe Judite F. Paraća, HNK u Splitu,
14. srpnja 2000. Nelli Manuilenko u ulozi Judite

Molitva suprotiva Turkom

Posegnuvši još jednom za Marulićevim stihovima svoj puni skladateljski potencijal Marović je realizirao u oratoriju Molitva suprotiva Turkom. Skladan za soliste, zbor, orkestar i čembalo praizveden je u Sinju 13. svibnja 2016. u povodu 300. obljetnice krunjenja Gospe Sinjske. Iz 172 dvostruko rimovana dvanaesterca s akrostihom Solus Deus potest nos liberare de tribulatione inimicorum nostrorum Turcorum sua potentia infinita (Samo nas Bog može osloboditi od nevolje naših neprijatelja Turaka svojom bezgraničnom moći), što ga je otkrio Luko Paljetak, Marović je na odabrane stihove skladao glazbu koja je osebujna sinteza orisa zvukovnosti gregorijanskoga korala, pučkoga dalmatinskog pjevanja i oštrih disonantnih suzvučja. Potonji, prema riječima oduševljene kritičarke praizvedbe, Tatjane Alajbeg, »oslikavaju dramatičnost i tragičnost zbivanja, ali svjedoče i suvremenost skladateljskog izraza«.

Punih 63 godine prije Marovića Molitva suprotiva Turkom zaokupila je pozornost Ivana Brkanovića (1906–1987), snažnog zagovornika nacionalnog smjera u glazbi, odnosno skladanja na temelju folklorne glazbe, poglavito dalmatinske. U njegovu slučaju to nikako ne znači preuzimanje glazbenih motiva iz folklora, nego pre-
obrazbu melodijskih, ritamskih i harmonijskih elemenata u okvirima recentni(ji)h skladateljskih postupaka razvidnih i na području oblikovanja glazbene građe, odnosu prema tonalitetu, koji gdjekad prelazi i u bitonalitetnost, smjelim harmonijskim postupcima, orkestraciji snažnih, katkad oporih boja, što rezultira prepoznatljivim osobnim stilom. Kantatu Molitva suprotiva Turkom skladao je 1953. godine za mezzosopran, tenor, mali mješoviti zbor i orkestar kao drugi dio Dalmatinskog diptiha. Prvi dio je orkestralna poema Trogirska katedrala, koja je izvorno skladana kao filmska glazba za dokumentarni film Uspavana ljepotica Rudolfa Sremca. Dok je prvi dio Diptiha koncentriran na ljepotu dalmatinskoga umjetničkog nasljeđa, u drugom dijelu Marulićeve religiozno-domoljubne stihove Brkanović intenzivira njemu svojstvenom zvukovnošću prožetom dramatskim obratima.

Začudna izražajnost Molitve suprotiva Turkom snažno se dojmila i Frane Paraća, skladatelja jedinstvene skladateljske poetike, ishodište koje se nalazi u emotivnosti i vokalnosti te autora brojnog i raznovrsnog opusa, od orkestralnih, komornih, koncertantnih, klavirskih, vokalno-instrumentalnih i vokalnih djela do baleta Carmina Krležiana te antologijskih Misse Maruliane i opere Judita. Potonje su obje skladane prema Marulićevim tekstovima. U svoju Missu Marulianu, skladanu za soliste, zbor i orkestar i praizvedenu 6. svibnja 1993. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu prigodom proslave njegove 100. obljetnice, Parać je, uz neke dijelove iz Marulićeve Judite i dijelove latinskoga misnog ordinarija, inkorporirao i dijelove Molitve suprotiva Turkom. U izboru stihova pridružili su mu se Tonko Maroević, Marin Carić, Mihovil Dulčić i Anđelko Klobučar. Takvim je postupkom ostvaren »moćan amalgam teksta gregorijanske latinske mise i univerzalne poruke koju šalje ep Judita, ali i Molitva« (Hana Breko Kustura), a istodobno postaje svojevrsnim, moćnim znamenom obrane Hrvatske u Domovinskom ratu devedesetih godina prošlog stoljeća. Paraćevo glazbeno ruho počiva na potpunoj sinergiji glazbene materije, formalnih struktura i glazbenosti Marulićevih stihova. Glazbenim izričajem dominiraju jednostavni melodijsko-ritamski obrasci, umjerena tempa te unatoč povremenim prodorima disonantnih intervala, skladna suzvučja i tonalitetnost. Missa Maruliana može se zapravo držati i glazbenim hommageom Marulićevoj pjesničkoj riječi.

Judita

Netom spomenuti spjev Judita ocijenjen je kao »najveće i najljepše Marulićevo hrvatsko pjesničko djelo« (Branko Vodnik). Uz već isticani muzikalitet njegova stiha, skladatelji 20. i 21. stoljeća uočili su u Juditi i njezinu glazbenu sceničnost. Tako se Judita pojavljuje kao glazbena monodrama, u opernom žanru tri puta te u formi kantate i scenske glazbe za različita dramska uprizorenja.

Među opernim skladateljima prvi je u njoj našao poticaj dirigent i skladatelj Boris Papandopulo (1906–1991), jedan od najplodnijih hrvatskih skladatelja uopće, čije se skladateljsko umijeće zasniva na neoklasičnoj i neobaroknoj tradiciji te, poglavito u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, na sklonosti nacionalnom smjeru, kojemu je također davao snažnu potporu svojim tada pisanim tekstovima i kritikama. Među njegovim brojnim djelima (oko 450) nalazi se i Juditom nadahnuta Marulova pisan. S podnaslovom »svečani glazbeni prikaz« u dva dijela Marulova pisan je skladana za precizno definiran scenski prostor splitskog Peristila, gdje je u okviru 16. splitskog ljeta i praizvedena 15. kolovoza 1970. u Rabadanovoj režiji, pod Papandopulovom dirigentskom palicom i s Nadom Puttar-Gold, Vladimirom Ruždjakom i Duškom Kukovcem u solističkim ulogama. Ishodište libreta književnika, prevoditelja, redatelja Vojmila Rabadana (1909–1988) jest u Marulićevoj Juditi, ali je radnja transponirana u Split Marulićeva doba s kraja 15. i početka 16. stoljeća. Uz samog Marulića sudionici su stanovnici Splita i okolice, koji su, kao i opisani događaji, oblikovani prema stvarnim povijesnim likovima i trenutcima, dok su dijelovi radnje Judite umetnuti u drugi dio kao igra u igri, a likovi iz prvog dijela transformirani su u biblijske likove. Tako je zapravo došlo do simbioze biblijske i Marulićeve Judite, kojom se podsjeća na turski pohod na Klis, a završava odom gradu Splitu. Da je ovdje riječ o izvornom djelu a ne preradbi i prilagodbi Marulićevih stihova Rabadan je naglasio i odabirom jezika svoga libreta. »Jezik teksta nije nikako mogao biti splitska čakavština sa granice XV. i XVI. stoljeća«, osobno ističe, nego je »odabran jezik i ton naše narodne pjesme i pjesnika koji su pjevali u njenom duhu, a njihovom naivnošću i arhaizmima«. Slijedeći dramaturgiju tekstnog predloška Papandopulo je oblikovao »funkcionalnu glazbu s majstorski tretiranim orkestrom, izražajno prilagođenu situacijama, suvremenu u izrazu i jasno lokalno određenu, ali bez modernističkih eksperimentalnih ʽizletaʼ, s efektnim solističkim dionicama i zvukovno impresivnim zborskim točkama« (Tomašek). Kad je riječ o glazbenoj vrsti kojoj Marulova pisan pripada, govori se o povijesno-scenskom oratoriju i operi. U svakom slučaju riječ je o glazbeno-scenskom djelu, a sam je Papandopulo izjavio: »Moja ʽMarulova pisanʼ, zamišljena je kao svečana predstava, opera iz doba Marulićeva života«.

K. Livljanić, Judita, Splitsko ljeto, 2007. K. Livljanić i ansambl Dialogos

Poprilično iznenađujuće Judita je dvadesetak godina nakon praizvedbe Papandopulove Marulove pisni zaokupila pozornost Milutina Vandekara (1924–2014), doktora medicinskih znanosti, pijanista i skladatelja napose »vedrih nota« od šlagera do mjuzikla, filmske i scenske glazbe, a poglavito znanog po svojedobnom hrvatskom megahitu Mala djevojčica (Tata, kupi mi auto). Poput Rabadana i libretistica Vandekarove opere Judita Dunja Robić, odnosno pravim imenom Mira Dupelj (1922–2000), poslužila se Marulićevom Juditom kao narativnim predloškom za svoj libreto u stihovima pisanim štokavštinom, ostvarivši zapravo izvorni tekst. Opera je podijeljena u četiri čina s kratkim međučinom između drugog i trećeg čina i dovršena 1992. godine, ali dosad nije izvedena.

Početak novog milenija obilježila je praizvedba »opere za 21. stoljeće« (Turkalj). Riječ je opet o svevremenskoj Juditi, ovog puta u glazbenom krajobrazu Frane Paraća kao operi u dva čina i sedam slika. Praizvedena je u praskozorje 21. stoljeća, 14. srpnja 2000. godine na otvorenju 46. splitskog ljeta u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu pod ravnanjem Nikše Bareze i redateljskim angažmanom Petra Selema te s Nelli Manuilenko, Nevenom Belamarićem, Renatom Pokupić, Ivicom Čikešom, Špirom Bobanom, Boženom Svalina, Vinkom Maroevićem, Tončijem Banovom, Zdravkom Kraljevićem i Krešimirom Gabrilom u solističkim ulogama. Nakon splitske praizvedbe Judita je izvođena u Zagrebu 2001. u okviru 21. Muzičkog biennala, riječka premijera bila je 2006., potom je premijerno obnovljena u Splitu 2008. godine te je time postala najizvođenijim hrvatskim suvremenim glazbeno-scenskim djelom, što, uz ostalo, svjedoči o sjajnoj komunikaciji s publikom. Napokon je u pripremi i prva zagrebačka premijera, izvedba koje je predviđena za 4. listopada 2024. u HNK-u, a koncertna će se izvedba upriličiti u Münchenu 1. prosinca 2024. pod ravnanjem Ivana Repušića te uz sudjelovanje Zbora HRT-a i Münchenskoga radijskog orkestra.

Za razliku od Papandopula i Vandekara Parać je uz konzultacije s ingenioznim Tonkom Maroevićem napisao sam libreto koji u potpunosti izrasta iz Marulićeva izvornika. O tome je sam progovorio: »Sve skicirane glazbene ideje zapinjale su zbog nedostatka libreta i otvarale vječno pitanje što dolazi prije, glazba ili riječ. U početku sam pomišljao na izvorni hrvatski tekst prema libretu Tonka Maroevića, a Marin Carić tada nam je mnogo pomogao u građenju dramaturgije, na čemu sam im obojici vrlo zahvalan. Potom sam dvojio oko izbora modernoga hrvatskog jezika obojena Marulićevom rečenicom, ali sam odustao jer me je Marulić, pojam za svakoga Mediteranca, već prije očarao, posebno kad sam radio djelo Missa Maruliana. Nisu me tako privukle simetričnost i konstrukcija njegova stiha koliko muzikalnost same riječi i vrlo zanimljivi naglasci. Kad ih spojite sa zvukom i dovedete u međusobne metričke odnose, rezultat je posebno uvjerljiv«. Narativni aspekt se pritom odriče nekih dijelova (primjerice uvodnih »libara«), usredotočuje se na razdoblje od samo nekoliko dana te uz stanovite dramaturške dopune (primjerice prizor sluškinje Abre i njezine prijateljice Rute) razvija dramaturški tijek opernog tkiva. Potpuna izvornost sačuvana je u čakavskim stihovima libreta, u kojima je Parać, kako je i sam istaknuo, osluhnuo njihov muzikalitet i arhaičnu ugođajnost te ih pretočio u glazbeni svijet na tragu onoga predstavljenog u Missi Maruliani. I u Juditi je dakle riječ o njegovoj skladateljskoj poetici kojom dominira na tradicionalnim glazbenim temeljima izrasla izražajnost suvremene zvukovnosti oporih harmonija, repetitivnosti ritamsko-harmonijskih obrazaca, čestih ostinatnih ritmova, osebujne recitativnosti.

Prizor iz Judite u Lutkarskom kazalištu u Zadru 1991. godine. Adaptacija T. Maroević, režija M. Carić, scenska glazba J. Koludrović

Plakat za petu izvedbu Judite u HNK-u u Splitu, 15. prosinca 1940. Režija Marko Fotez, scenska glazba Ivo Tijardović, dirigent Oskar Jozefović

Potpuno je samosvojna, jedinstvena i izvan konvencija operne tradicije glazbena monodrama Katarine Livljanić, muzikologinje i pjevačice obdarene i izrazitim glumačkim sposobnostima. Već sama činjenica da za to djelo ne postoji nikakav notni zapis svjedoči o njegovoj ekskluzivnosti, što ističe i sama Livljanić: »Moja Judita nije urodila dovršenom glazbenom partiturom s vokalnom linijom i instrumentalnom pratnjom, i kao takvu nikada je neće po notnome zapisu moći izvesti netko drugi. Moj je pristup glazbenom ʽzaodijevanjuʼ stiha bio mnogo više potaknut umijećem glazbenih pripovjedača kakve susrećemo kod epskih pjevača, korejskih pansori interpreta ili pak afričkih griota. U takvome kontekstu, jedan interpret izvodi sve uloge, u koje se neće ʽpretvoritiʼ, nego će ih ʽpripovijedatiʼ, a glazbena građa mu u tome pomaže rječnikom temeljenim na seriji fragmenata, stvarajući tako fond glazbenih formula, obrazaca i struktura koje epski pjevač odrastao u usmenoj predaji ima u svojoj memoriji i može više-manje aleatorički koristiti tijekom izvedbe«. Stoga u podnaslovu i stoji da je to Priča kroz glazbu. Praizvedbu u minimalističkoj režiji Sande Hržić Livljanić je upriličila 2006. u Londonu. Potom su uslijedile brojne izvedbe ispraćivane ovacijama od New Yorka, Pariza, Barcelone, Beča, Rima, Vancouvera do Zadra, Splita, Zagreba. Njezinu ekspresivnu vokalu pridružuju se na poprečnoj flauti i vieli ili lirici članovi ansambla za srednjovjekovnu glazbu Dialogos, koji je Livljanić sama osnovala. Napokon, Judita je dobila i filmsku verziju redatelja Radislava Jovanova Gonza, gdje se »poput neke vizualne metamorfoze same predstave«... film postavlja »u prostor predromaničke crkve svetoga Donata u Zadru« (Hana Breko Kustura), donoseći posebno transformativno iskustvo. Prema osobnim autoričinim izjavama inicijalni je poticaj njezinu kreativnom pothvatu uz Marulićeve stihove bio i u alegorijskoj prozi starohrvatskih prenja, koja je kao strastven i vrstan istraživač srednjovjekovne glazbe sama uočila. Stoga se njezin izbor glazbe prirodno usredotočio na drevni gregorijanski koral i glagoljaško pjevanje, poglavito iz Dalmacije, koje na sebi svojstven način reinterpretira, evocirajući pritom arhaičnu mističnost i kreirajući zapravo autentično suvremeno glazbeno-scensko djelo silnog emotivnog naboja, kojemu je sama modelirala i glazbene formule instrumentalne pratnje.

Naposljetku, scensku glazbu, što ju je skladatelj, dirigent, libretist, karikaturist i slikar Ivo Tijardović (1895–1976) skladao za Marulićevu Juditu, poslije je preradio u kantatu Judita za sopran, recitatore, zbor i orkestar. Scensku glazbu skladao je za Juditu s podnaslovom Izvadci iz epa Marka Marulića za svečano ponovno otvaranje Hrvatskoga narodnoga kazališta u Splitu 1940. godine. U režiji Marka Foteza i pod dirigentskom palicom Oskara Jozefovića ta je Judita bila praizvedena 5. listopada 1940. u najstarijem hrvatskom kazalištu, u Hvaru, a 5. prosinca u Splitu.

Uz Tijardovića scensku su glazbu za različita dramska uprizorenja Judite skladali i drugi hrvatski skladatelji; među ostalima Boris Papandopulo za njezino uprizorenje u osječkom Narodnom kazalištu (Hrvatsko narodno kazalište) 1935. godine (dramatizacija i režija Zore Vuksan Barlović), Sandro Zaninović 1979. za predstavu na Splitskom ljetu (dramaturška obradba i režija Marina Carića) te 22. travnja 1991. Joško Koludrović za lutkarsku izvedbu u zadarskom Lutkarskom kazalištu (adaptacija Tonko Maroević, režija Marin Carić). Tu je predstavu prema Carićevoj režiji 2022. obnovila Milena Dundov.

Epistola domini Marci Maruli Spalatensis ad Adrianum VI.

Poslanica Marka Marulića papi Hadrijanu VI svojim je humanističkim i danas aktualnim porukama zaokupila pozornost jednog od rodonačelnika hrvatske glazbene avangarde i njezina stjegonoše Ive Maleca (1925–2019), od 1959. s pariškom adresom. Pod naslovom Epistola Malec je na izabrane dijelove Marulićeve poslanice kongenijalno skladao kantatu za soliste (sopran, mezzosopran, tenor i bas), zbor i orkestar. Praizvedena je u Luxembourgu 2006. godine, dok je prva hrvatska izvedba bila u Zagrebu 2009. Ta potresna kantata, po riječima samog Maleca, kao formalni model utjecaja slijedila je pasije J. S. Bacha, ali progovara glazbenim jezikom svojevrsne sinteze osobnoga skladateljskog prosedea, svih skladateljskih traganja u kojima se ističe govor kao nositelj riječi ali i kao oblik zvuka. Za Maleca je odnos između zvuka i riječi isti glazbeni fenomen s dvjema stranama, a njegova Epistola je velika freska jedinstvene zvukovne i emotivne dimenzije. Kako ističe Bosiljka Perić Kempf, »na pojedinim mjestima u načinima prelijevanja instrumentalnog i vokalnog timbra u finom izmjenjivanju zgusnutih faktura velike tenzije i malih točaka predaha, Malec mjestimice dosiže začudnu ljepotu izričaja, posebice u ulomcima upravo poetične transparentnosti zvučnih ploha«.

Passim

Osim Judite scenski su s funkcionalnom scenskom glazbom priređena još neka Marulićeva djela ili su njima inspirirana. Počevši od skladatelja i dirigenta Josipa Hatzea (1879–1959), koji je 1901. skladao glazbu i u splitskom Općinskom kazalištu (Hrvatsko narodno kazalište) ravnao izvedbom u predstavi Marko Marulić. Prigodno skazanje u tri dijela Gaje Bulata, Vinka Lozovine i Milana Begovića a u režiji Pompeja Tijardovića, nastavlja se opet s Joškom Koludrovićem i njegovom scenskom glazbom za još jednu lutkarsku predstavu, Maroevićevu adaptaciju i dramatizaciju Marulićeva spjeva Davidijada, koju je 1985. u splitskom Gradskom kazalištu lutaka režirao Branko Brezovac te završava glazbeno-poetskim kolažem Priča o Marku Maruliću za muški vokalni ansambl, recitatore i gitarista. Tu je Priču praizveo ansambl Cantores, a njegov umjetnički voditelj Marin Kapor Kaporelo osmislio je cijeli taj projekt, kojim je postigao zavidan uspjeh u Hrvatskoj i u inozemstvu. U njemu se isprepleću odabrani dijelovi iz Marulićeva opusa s različitim glazbenim brojevima, od arhaičnoga gregorijanskog pjevanja na latinskom jeziku i autohtonoga glagoljaškog pjevanja, preko ribarskih bugarštica zapisanih u Hektorovićevu Ribanju i ribarskom prigovaranju i polifonih renesansnih vokalnih i instrumentalnih djela hrvatskih i inozemnih autora do Glazbe za starocrkveno prikazanje Igora Kuljerića (1938–2006).

Privremeni zaključak

Ovdje predočen informativni oris glazbenih djela nadahnutih Marulićevim stihovima ponajprije svjedoči o njihovu nedvojbeno imanentnom muzikalitetu, s jedne strane, i o individualnom skladateljskom poimanju te glazbenosti, s druge strane. Nije to samo razvidno u odabiru glazbenih vrsta i žanrova ‒ od zborova, kantata, oratorija, mise do glazbeno-scenskih djela različitih provenijencija ‒ nego i u samim skladateljskim izričajima, tj. glazbenim jezicima kojima se slušateljstvu i/ili gledateljstvu Marulićeva riječ u glazbenom ruhu predočuje. Ta bogata zvukovna paleta neprijeporno razotkriva Marulićeve stihove kao snažnu i trajnu glazbeno inspirativnu jezgru kreativnih postignuća hrvatskih skladatelja, koja će svoju najrecentniju potvrdu dobiti, prema riječima skladateljice Olje Jelaske, u njezinoj »opernoj fantazmagoriji«, što je sklada na libreto Sanje Ivić. 

Literatura (izbor)

Alajbeg, Tatjana: »Molitva suprotiva Turkom«, Sv. Cecilija, 86/1–2 (2016) 50.

Bošković, Ivan: »Marko Marulić i glazba. U povodu 450. obljetnice smrti«, Marulić: časopis za književnost i kulturu, 7/4 (1974), 1–10.

Breko Kustura, Hana: Parać, Frano: Carmina Krležiana | Missa Maruliana [Popratni tekst na nosaču zvuka], Zagreb: Cantus d.o.o., Hrvatsko društvo skladatelja

Breko Kustura, Hana: »Marulićeva Judita kao nadahnuće za monodramsku glazbenoscensku predstavu i film: Katarina Livljanić i ansambl Dialogos«, Hrvatska revija, 21/3 (2021), 30–32.

Livljanić, Katarina: »Novo zrcalo za Marulićevu Juditu«, u: Glazba prijelaza. Svečani zbornik za Evu Sedak, ur. Nikša Gligo, Dalibor Davidović, Nada Bezić, Zagreb: ArTresor naklada, Hrvatska radiotelevizija, Hrvatski radio, 2009, 184–187.

Novak, Vjenceslav: [Recenzija skladbe Divici Mariji Karela Kukle], Vienac, 33/42 (1901), 856.

Parać, Frano: »Marulijanska glazbena zavjera (intervju vodila Sanja Raca)«, Vijenac, 166 (2002). https://www.matica.hr/vijenac/166/marulijanska-glazbena-zavjera-17860/

Perić Kempf, Bosiljka: U potrazi za Ivom Malecom, Zagreb: Meandarmedia, 2017.

Tomašek, Andrija: »Marulićevski glazbeno-scenski trolist«, Cantus, 106 (2000), 22–24.

Turkalj, Nenad: »Opera za 21. stoljeće«, Cantus, 106 (2000), 3–6.

Sanja Majer-Bobetko, muzikologinja, do umirovljenja 2020. godine znanstvena savjetnica u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU. U razdoblju 2006‒2015. glavna urednica časopisa Arti musices, 1990‒2007. predsjednica hrvatske nacionalne komisije RILM-a (Répertoire International de Littérature Musical), a u razdoblju 1981–1994. predavačica (u statusu vanjske suradnice) na studiju kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je 6 knjiga i devedesetak znanstvenih radova te brojnih stručnih radova iz svojega znanstvenog područja.