Putevima Dragutina Lermana-Požežanina (1863–1918)

Dragutin Lerman (1863–1918) prvi je hrvatski istraživač središnjeg dijela afričkoga kontinenta. Nakon više od 160 godina od njegova rođenja prisjećamo se Lermanova života te jedinstvene i bogate antropološke i etnološke kulturne ostavštine afričkih naroda. Vrijedni se izvori nalaze u Lermanovim dnevnicima s dojmovima koji nam svjedoče o osobnom doživljaju ljudi, kulture i prostora tadašnje belgijske kolonije Kongo. Njegov humani i prijateljski odnos s lokalnim stanovništvom te izvanredna sposobnost brzog savladavanja lokalnih jezika i dijalekata omogućili su mu da svoj rad obavlja uspješno. Lerman je iza sebe ostavio neprocjenjive bilješke i predmete afričke kulture koji nam govore o živoj kulturi afričkog naroda u prostoru i vremenu, ali i o životu jednog od najpoznatijih hrvatskih istraživača u povijesti.

Kontekst kolonijalnih ekspedicija
u 19. stoljeću

Razdoblje kolonijalizma potaknuto je interesima razvoja i bogaćenja zemlje matice koja je inicijator kolonizacijskog procesa, kako bi se ovladalo novim prirodnim bogatstvima, tržištima i nalazištima plemenitih metala. Proces kolonizacije podrazumijevao je organizaciju opsežnih istraživačkih ekspedicija, pa su istraživački predvodnici kolonijalizma utirali put (svjesno ili nesvjesno) budućim kolonizacijskim procesima punoga opsega.

Dragutin Lerman, 1895., Fotografski atelijer Szerdahelyi,
Budimpešta. Izvor: GMP, KH-1019.

Među europskim kolonijalnim zemljama Belgija je bila specifičan slučaj zbog »kasnog« osamostaljenja, tek 1830. godine, zbog čega je znatno zaostajala za ostalim silama u ekspanziji i eksploataciji svojih kolonija. Istraživačke ekspedicije koje je sponzorirao belgijski kralj Leopold II. (vl. 1865–1909) bile su pripremne operacije kojima je cilj bio osnovati belgijsko kolonijalno carstvo u Kongu. Leopold II. osnovao je humanitarnu organizaciju koja je služila kao paravan za kolonijalni prodor u Kongo (Međunarodno afričko udruženje, poslije Međunarodno udruženje za Kongo; 1879–1885). Trgovina se u početku primarno razvijala na bjelokosti, a patentiranjem pneumatske gume 1887. godine zavladala je velika potražnja za kaučukom, kojim su šume Konga obilovale. Nemilosrdna eksploatacija lokalnog stanovništva na sakupljanju kaučuka poremetila je život i opstanak naroda koji se nije mogao posvetiti lovu i poljoprivredi, što je posljedično dovelo do masovne gladi i širenja bolesti.

Dragutin Lerman je obilježen prostornim i vremenskim kontekstom svoga života koji je definiran kolonijalnom ekspanzijom europskih zemalja na prostore Afrike. Pripadnik je i jedan od značajnih članova glasovitih ekspedicija koje je predvodio Henry Morton Stanley (1841–1904) u službi belgijskoga kralja Leopolda II. Stanley se proslavio kada je uspio pronaći Davida Livingstonea (1813–1873), koji je šest godina lutao Afrikom bez kontakta s vanjskim svijetom, čime je dokazao svoju izdržljivost i ustrajnost kao istraživač. Također, Lerman je redovito pratio novosti o putovanjima i otkrićima slavnoga Heinricha Schliemanna (1822–1890), koji je istraživao Troju i Mikenu. Schliemann je sav svoj imutak uložio u arheološka istraživanja u Grčkoj i Maloj Aziji. Kako je baš poput Lermana bio trgovački pomoćnik i istraživački amater, Lerman je osjećao dodatnu bliskost prema njemu kao uzoru te je pod dojmom njegovih poduhvata odlučio krenuti putem istraživačkog života. Najpoznatiji hrvatski istraživači Mirko (1871–1913) i Stjepan (1875–1936) Seljan iz Karlovca kao istraživači Afrike inspirirani su među ostalim Lermanovim istraživanjima. Njihova putovanja kreću 1899. godine prema Africi, ponesena i inspirirana knjigama o nepoznatim krajevima i izvješćima koje je sa svojih putovanja slao upravo Lerman.

Mladenački dani

Dragutin Lerman (lat. Carolus) rođen je u Požegi 24. kolovoza 1863. godine u velikoj tkalačkoj obitelji. Otac Georg – Đuro je otvorio vlastiti tkalački obrt u Požegi 1860. godine, a sljedeće godine se vjenčao Marijom, Dragutinovom majkom. Kumstvima su bili vezani za požešku obitelj Kempf te će zahvaljujući njihovu najpoznatijem članu i Dragutinovu velikom prijatelju Juliju Kempfu biti sačuvana bogata pisana ostavština s afričkih putovanja. Obitelj Lerman je zajedno s Dragutinom imala čak šesnaestero djece. Nakon početnog školovanja u rodnoj Požegi, gdje je Dragutin polazio prve razrede Dječačke pučke škole i Kraljevske velike gimnazije u Požegi, zaputio se prema Karlovcu, gdje je nastavio školovanje uz rad. Trgovačku školu je završio kod strica u Budimpešti, a zatim se vratio u Brod na Savi (Slavonski Brod). Financijske prilike u obitelji mu nisu omogućavale nastavak školovanja, stoga se morao pouzdati u sebe. Od ranih se dana zarazio velikom željom otkrivanja novih svjetova. Tako je sa samo nepunih šesnaest godina otišao pješice u Hamburg i zatim brodom do Londona, odakle je kanio otići prema Sjevernoj Americi. Zbog nedostatka novca i nepoznavanja jezika morao se vratiti kući, što ga svejedno nije obeshrabrilo. Vratio se 1882. godine u Karlovac, gdje se ponovo zaposlio kao trgovački pomoćnik, a u isto vrijeme polazio Višu trgovačku školu.

U tom razdoblju Lerman intenzivno uči engleski, francuski i njemački jezik te čita znamenite putopisce (Schliemann i Henry Morton Stanley). U Karlovcu je upoznao isto tako pustolovinama sklonog Napoleona Lukšića, koji se na nagovor i preporuku grofa Artura Nugenta odlučio prijaviti za sudjelovanje u afričkoj ekspediciji. U Bruxellesu se pridružio Društvu za proučavanje Gornjega Konga. Glavna zadaća Društva, pod pokroviteljstvom belgijskoga kralja, bila je geografski ispitati područje oko rijeke Kongo i osnovati upravne i trgovačke stanice.

U tom je trenutku, tada iznimno popularan, a danas kontroverzni novinar i istraživač Henry Morton Stanley tražio kandidate za ekspediciju u Kongo. Lerman i njegov karlovački prijatelj Napoleon Lukšić prijavili su se na tu ekspediciju u Bruxellesu te su primljeni.

...Jedne večeri donio je Lukšić francuske novine i veselo mu (Lermanu) rekao:

– Karlo! Evo nešto za nas! Slušaj: »Traže se mladi, zdravi, poduzetni ljudi, koji žele pristupiti u istraživačku ekspediciju za još neistraženi dio Afrike – Kongo«. Prijave se...

I za dan-dva eto ih u Bruxellesu, u Grand hotelu, 1882. g. gdje je zasjedao »Comitée d´éexpedition du Congo«. Prijavili su se komisiji...

...Promatrali su me (komisija) začuđeno i nešto među sobom šaputali. Bio sam primljen.

Putovanje u srce Afrike – Kongo
(1882–1896)

Tijekom svoga života Lerman je u četiri navrata putovao u Kongo. Prvi ga je put posjetio i ondje boravio od 1882. do 1885. godine. Ponovno se otisnuo put Afrike tri godine kasnije (1888–1891) te ponovno od 1891. do 1894. godine. Posljednje putovanje, a ujedno i najkraće, trajalo je od 1895. do 1896. godine. Dragutin Lerman na afričkim je ekspedicijama proveo ukupno oko 3000 dana.

Lerman i njegov sluga oko 1896. godine. Izvor: GMP, KH-1024_1.

Godine 1882., ne navršivši ni 20 godina života, Lerman je krenuo na svoju prvu afričku ekspediciju, pod vodstvom Henryja Mortona Stanleyja u istraživanje velike belgijske kolonije Kongo. S njim je išao i mladi Napoleon Lukšić, no on je umro već na početku ekspedicije, od nepoznate tropske bolesti. Dragutin Lerman se u prvoj ekspediciji iznimno iskazao i postao je Stanleyjev čovjek od povjerenja. Prvo putovanje imalo je primaran cilj – učvrstiti belgijsku kolonijalnu vlast na prostoru Konga.

Lerman je brzo savladao nekoliko lokalnih jezika, što ga je učinilo idealnim za Stanleyjeve ekspedicije i uspostavljanje komunikacije s plemenskim poglavicama. Tijekom svoga prvog boravka u Kongu stekao je i poduku iz kartografije. Stanley je dao interesantan opis Lermana uoči Berlinskoga kongresa (1884–1885), nakon kojega je došlo do podjele interesnih sfera europskih država u Africi:

Drugi opet gospodin, imenom Lerman, jest rođenjem Hrvat. Kako se on razvio, većma me je iznenadilo, negoli ostali. Ujedno me je poučio kako ne valja čovjeka prenaglo suditi po prvim dojmovima. Nisam ni od koga se tako malo nadao, niti mi se koji tako neiskusnim pričinio, kao gospodin Lerman. Ipak, sada ga visoko cijenim kao izvrsnog činovnika. Energičan, oprezan bodra duha, nadzirući osobito vrsno svoje ljude, a uza to najpovoljnijega zdravlja ...

Lerman nakon dolaska u Kongo sudjeluje u istraživanju područja oko rijeke Kwilu, teritorija koji pripada jugozapadnom Kongu, odnosno današnjoj Republici Kongo. Spomenuta je rijeka bila iznimno važna belgijskim vlastima zbog svoje duljine i ulijevanja u Atlantik jer je omogućavala efikasan način transporta dobara iz unutrašnjosti prema oceanu. Kako bi ostvarila svoje ciljeve belgijska je država kontinuirano ulagala u izgradnju odgovarajuće infrastrukture i podizanje trgovačkih postaja na najvažnijim interesnim područjima i prometnim pravcima.

Lerman je sudjelovao u tom belgijskom prodoru prema unutrašnjosti, u kojem je bio imenovan zapovjednikom pojedinih postaja. Taj unutrašnji dio Konga je bilo područje od posebnog interesa belgijskim vlastima ponajprije zbog svojih prirodnih bogatstava. Uspostavivši dobru suradnju s lokalnim plemenima, 1884. godine je Lerman imenovan zapovjednikom postaja Philippeville (Madingou) i Rudolfstadt (Bas-Kouilou). Nakon isteka ugovora vratio se 1885. godine u Požegu te je služio vojsku u Osijeku od 1886. do 1888. godine.

Duboko u unutrašnjosti Konga

Lerman se ponovno 1888. godine vratio u Kongo, gdje je boravio sve do 1891. godine. U tom razdoblju sudjelovao je istraživanju jugoistočnog dijela Konga oko rijeke Kwango (Kongo) krećući se dalje prema Léopoldvilleu, današnjoj Kinshasi. Tijekom svoga drugog putovanja u Kongo preuzeo je upravu nad važnom postajom koja se nalazila duboko u unutrašnjosti Konga i koja je nosila ime Stanley-Falls, danas Boyoma Falls. Ta je postaja bila osobito važna u trgovini jer se tim putevima odvijala vrlo unosna trgovina bjelokosti.

Tijekom svoga trećeg boravka u Kongu od 1891. do 1894. godine Lerman je istraživao područje između rijeka Kwango i Kouilou-Niari. Treće putovanje je ujedno bilo najproduktivnije razdoblje Lermanovih istraživanja u Africi. U to je vrijeme bio zapovjednik okružja Popokabaka te je radio na mapiranju hidrografske mreže u gornjem toku rijeke Kwilu, gdje je 1893. godine otkrio slapove koje je nazvao imenom poznate hrvatske plemenitaške obitelji Zrinski.

Kod prijelaza preko rijeke opazih kasne slapove i na taj spomen da ih je jedan Hrvat otkrio, prozovem ih Zrinskim slapovima, Lerman.

Lerman je na svom trećem putovanju bio član povjerenstva za utvrđivanje granice i uspostavu interesnih sfera između belgijskoga Konga i portugalske Angole, a dio kartografskih prikaza nastalih od 1892. do 1895. godine objavio je kao prilog svojemu članku o istraživanjima toga područja (La Belgique coloniale, Bruxelles, 1895., 1; 1896., 40).

Posljednji boravak u Africi

Četvrti i posljednji boravak u Kongu bio je ujedno najkraći te je trajao od 1895. do 1896. godine. Lermanova otkrića promijenila su postojeće spoznaje o tom dijelu Konga, a njegovi kartografski prikazi uključeni su u službene zemljovide. Na taj mu je način ukazana posebna čast. Iz domovine je donio grožđe koje je namjeravao zasaditi u Kongu. Njegove namjere ipak nisu uspjele razviti vinogradarstvo, koje je u Kongu kompletno ovisilo o uvozu vina od 100.000 hl/godišnje. Lokalnom je stanovništvu donio poljoprivredne kulture poput luka, kupusa, peršina, celera i kave.

Portret Dragutina Lermana, komesara belgijskoga Konga, kraj 19. st. Izvor: GMP U-56

Za vrijeme svoga boravka u Kongu Lerman je naučio »swahili« (domorodačkim imenom »kiswahili«) te je upoznao različite afričke dijalekte, a konstantno je bio fasciniran afričkom kulturom. Lermanov interes prema antropologiji i etnologiji Konga vidljiv je u njegovim djelima i zapisima. Belgijska vlada ga je zbog zasluga na ekspedicijama imenovala glavnim povjerenikom za istočni Kongo (Commissaire Général de lʼEtat Independant du Congo).

Svoje doživljaje zapisivao je u bilježnice, a o svojim zapažanjima i iskustvima putem pisama redovito je izvještavao svojeg velikog prijatelja i jednog od najznačajnijih požeških gradonačelnika, Julija Kempfa (1864–1934), koji ih objavljuje u knjigama izdanima u Požegi i u Glasniku županije požeške. Lermanova najznačajnija i najpoznatija djela su: Listovi iz Afrike (1891) i Novi listovi iz Afrike (1894). Njegovi Afrički dnevnici 1888.–1896. objavljeni su tek 1989. Tri godine poslije svjetlost dana ugledali su Kreševski dnevnici, skupa s romansiranom biografijom Čovjek koji je vjerovao u svoju sreću autorice Zlate Kolarić Kišur.

Prikupljenu poveću etnografsku građu iz Konga Lerman je darovao Etnografskom muzeju u Zagrebu i ona je danas ključan segment muzejskog postava vezanog uz afrički kontinent.

Afrički dnevnici 1888.–1896.

Temeljno svjedočanstvo o Lermanovu djelovanju u Africi su dnevnički zapisi koje je vodio u devet putnih bilježnica u razdoblju od 1888. do 1896. godine. Dnevnik je, na poticaj svoga prijatelja Julija Kempfa, počeo voditi na drugom putovanju 1888. godine. Iako ne možemo reći je li ih Lerman pisao imajući na umu objavljivanje, posvete poput one na prvoj stranici 5. bilježnice: »Dnevnik pisan mojem izvrsnom prijatelju Julesu Kempfu, nasladom koju mu želim za čitanje istoga« (Lerman, 1989: 201) i obraćanja Kempfu (npr. 25/2/1892; 31/7/1892.; 14/5/1893) pokazuju da ih nije pisao isključivo za sebe. Na početku prve bilježnice stoji naputak Kempfu: »Odnošaji koji se tiču Politike, molim ne objelodanit, jer me tijem izvrgavaš pogibelji neprilike sa Kongo državom«. O kakvim je točno odnošajima riječ nije jasno. U dnevnicima Lerman ne bilježi samo svoje kretanje po Kongu, susrete i borbe sa stanovnicima, nego i logistiku ekspedicija, nostalgična maštanja, opise krajolika, ljudi, hrane, faune, flore, te razne političke i kulturološke opservacije i razmišljanja.

Uvođenje običaja europske kulture u Kongu Lerman smatra rješenjem svih afričkih problema. Tako vidjevši brojne ljude kako nedjeljom polaze na misu, uvjeren je kako će svi biti sretni kad jednom cijela Afrika »sa svim svojim milijunima« bude išla u crkvu. Posjetivši misiju u Monroviji obraduje se kad mu dječaci u prolazu skidaju kapu: »Eto kako kultura raširivana dobrom i zaslužnom zastupnicom krasan plod nosi!«, ili kad vidi stanovnike, osobito žene koje pokrivaju tijelo. Za Afrikance tvrdi da su u duši dobri, ali su odveć dugo bili iskorištavani. Tako iskvarene Afrikance on opisuje kao lijene, perfidne, bestidne, bučne, plašljive. No, istovremeno se žali na Europljane koji ne vole Afriku i koji se ne žele prilagoditi afričkim običajima. Povrh svega, ne želi da ga se stanovnici boje, nego da budu sretni.

Za vrijeme ekspedicija dopisivao se sa suvremenicima u domovini, među ostalima s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom (Agramer Tagblatt, 1892; Obzor, 1892–94., 1896), F. Folnegovićem (Hrvatska, 1892–93), E. Kumičićem i A. Harambašićem. Julije Kempf je primljena pisma priredio i tiskao kao knjige (1891. i 1894; ulomak u antologiji Hrvatski putopis, Zagreb, 2002). Od druge ekspedicije Lerman je počeo voditi već spomenuti dnevnik – prvorazredan izvor za poznavanje zemljopisa te etnološko-antropoloških i kulturno-povijesnih značajka kongoanskoga starosjedilačkoga stanovništva; dijelovi su objavljivani u časopisima (Pobratim, 1896–97; Vienac, 1896; Hrvatski list, 1928–29; Novosti, 1941; Suradnja, 1944), a u cijelosti je dnevnik tiskan posmrtno, tek 1989. godine.

»Odvažni putnik, naš Afrikanac«

Početkom listopada 1896. godine Požega je u znaku velikog događaja: »priređuje se svečani doček njenom uglednom sugrađaninu koji nikada, ni na jedan tren, nije u dalekoj žarkoj Africi zaboravio na svoj rodni kraj...«. Požežani su svečano dočekali Dragutina Lermana – »svoga sina«, kada se kao generalni komesar, ovjenčan odlikovanjima, vratio u voljeni rodni grad. Ulice su bile svečano okićene, a glazba je svirala. Dok se vozio ulicama grada, kočiju su mu cvijećem zasipali, a on je, sretan i radostan, otpozdravljao, pun najljepših planova kako će raditi za dobro svoga grada i odužiti se za taj tako svečani doček.

Pri svakom povratku u domovinu donosio je bogatu zbirku predmeta afričkih kultura, koji se danas nalaze u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Tadašnjem Narodnomu muzeju u Zagrebu darovao je zbirku predmeta afričke tradicijske kulture s popratnom dokumentacijom, danas najvrjedniji dio Odsjeka izvaneuropskih kultura zagrebačkoga Etnografskoga muzeja (493 predmeta), dok se manja Lermanova etnografska zbirka čuva u Gradskom muzeju Požega.

Požeško razdoblje (1896–1909)

Oduševljen svime što je vidio na svojim putovanjima, kao i u Belgiji, Lerman se silno zauzimao za razvoj Požege. Poticao je građane na uzimanje povoljnih kredita za obnovu vinograda koje je poharala filoksera, a uspješno je pronašao investitore za novoosnovano dioničko društvo »Ugljenici Ratkovica«, gdje je podigao i dvije tvornice. Lerman je među prvima zasadio vinograd na američkim podlogama, uredio perivoj, izgradio objekt u vinogradu, angažirao se u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Požega, Pjevačkom društvu »Vijenac«, Biciklističkom društvu i dr. Želio je Požegu uklopiti u svjetsku proizvodnu mrežu. Onako na veliko, kako je naučio u Kongu. Imajući apsolutno povjerenje u svoje sugrađane, on im je davao veće kredite, pa je na početku stoljeća podignuto više lijepih zgrada i kuća.

Lermanov povratak u Požegu u listopadu 1896. godine potaknut je željom da se skrasi s budućom ženom Hedvigom Reiner (1877–1958), kćeri brestovačkog veleposjednika i ravnatelja Požeške banke Mihaela (Mije) Reinera (1855–1925). Ženidbom za kćer utjecajnog i imućnog Požežanina Lerman je ubrzo postao ravnateljem Pučke banke u Požegi, a nešto kasnije, kada se ta banka našla u problemima, postaje predsjednik Banke za trgovinu i promet, isto u Požegi. Na kraju se i ta druga banka našla u nevolji, a sve je završilo loše za Lermana, koji je doživio financijski krah, nakon kojega je uslijedio i bračni brodolom.

Blagajnik kojem je Lerman povjerio posao s velikom svotom novca pobjegao je u Ameriku i ondje 1916. godine umro. Da bi izmirio dugovanja spram dioničara i povratio njihovo povjerenje, Lerman prodaje imanje Jakšić, s vinogradom na Kapavcu, koje je bio lijepo uredio i seli se u stan u gradu. Kratko vrijeme nakon toga u tvornicu briketa Nerosin u Retkovcu, a koja je bila pri kraju izgradnje, udario je grom i do temelja sve uništio, i postrojenje i zgradu.

Rad je obustavljen jer je Lerman naredio da se ljudi povuku na sigurno. Nakon toga banka je pod opsadom i pod pritiskom ulagača. Jedinu mogućnost za izlaz Lerman vidi u Belgiji u obećanju generalnoga konzula Konga da mu se javi ako mu ikada bude trebala pomoć. U Belgiji su ga doduše ljubazno primili i jednako ljubazno mu priopćili da mu ne mogu pomoći.

Dragutin Lerman, ravnatelj požeške
»Pučke banke«. Izvor: GMP, inv.br. 13.957.

Prvu noć nakon povratka iz Belgije on i Hedviga su jedva spasili žive glave od požara u kojem im je izgorjela kuća. Hedvigin otac Mijo Reiner nakon svih tih događaja gubi strpljenje te se više ne želi financijski skrbiti o Dragutinu i potiče Hedvigu da napusti Dragutina.

U teškim trenucima Hedviga je sklona nesreću koja ih je zadesila pripisati događajima tijekom Lermanovih kolonijalnih ekspedicija u Africi, smatrajući da im se »crni kontinent osvećuje«. Dragutin je odbacivao takvo razmišljanje smatrajući da je uvijek ispravno postupao te da su ga svi u Africi voljeli, nevezano za događaje iz širega konteksta belgijske kolonijalne vladavine u Kongu.

Velika razlika u klasnom položaju između njega i žene u Lermanu je poticala stalnu želju za dokazivanjem. Unatoč afričkom uspjehu, nije mogao pobjeći od činjenice da je nekoć bio trgovački pomoćnik, sin obrtnika i mali posjednik. Unatoč velikoj ljubavi presudila im je razlika u staležu, nemogućnost da imaju djecu i bankrot Lermanovih poslovnih nastojanja. Iako su ih okolina i okolnosti razdvojili, Hedviga je Lermanu ostala velika ljubav sve do kraja njegova života.

Premda je početkom 20. st. Lerman imao izniman utjecaj na društveni, kulturni i gospodarski razvoj Požege, politička situacija u zemlji i inozemstvu pred Prvi svjetski rat dovela je do toga da su sva njegova nastojanja i ambicije propali zajedno s Pučkom bankom 1909. godine. I dalje uvjeren da može pomoći svome gradu i uspjeti, po velikim gradovima radi najniže poslove, jer se u Požegu nije mogao vratiti. Nakon četiri godine mukotrpnog rada uspio je okupiti investitore za stare saske rudnike na području Kreševa u Bosni.

Kreševo – posljednja životna ekspedicija (1912–1918)

Lerman je 27. listopada 1912. godine stigao u Kreševo, svoje posljednje prebivalište, gdje je istraživao napuštena nalazišta zlata i druga rudna bogatstva. Tu će napisati Kreševske dnevnike, koji su vezani uz zadnje razdoblje njegova života. Prema nekim autorima Lerman je nadošao na ideju da traži zlato u Bosni na sljedeći način:

»Jedan čovjek, kojeg je Lerman poznavao, neki bosanski seljak, otkrio je sam veliko nalazište zlata, ali nikome nije htio povjeriti tajnu, gdje se ono nalazi. Postepeno je on sam dolazio na to mjesto, vadio zlatna zrnca i sakrivao u puščanu cijev. Pred smrt (ako je seljak umirao u svojoj kući, znači da je Lerman već morao biti u Bosni, u Kreševu) pozvao je Lermana, kojeg je cijenio i volio, želeći mu otkriti tajnu. Lerman je pohitao, ali je prekasno stigao, čovjek je ponio tajnu zlatnog nalazišta sa sobom u grob. Ali Lerman nastavlja dalje traganje za zlatom, putuje po planinama, istražuje potoke, kopa zemlju, sve dok ga u tome traženju nije smrt zatekla...«.

Kada je počeo Prvi svjetski rat Lerman se bavi kopanjem ruda, posebno bakra, koji je bio prijeko potreban vojnoj industriji. Do 12. lipnja 1918. godine Lerman zapošljava veći broj Kreševljana koji na taj način izdržavaju obitelji. Na ime potrebe za istraživanjem i kopanjem rude, Lerman je mnoge Kreševljane oslobodio odlaska u vojsku. Utjecaja je imao jer su mu Muslimanska centralna banka i Hrvatska centralna banka iz Sarajeva bile financijeri, a vojnoj industriji su bili prijeko potrebni bakar i olovo.

Zadnjih godina, kada je Lermanu posao bolje išao, obnovio je garderobu iz Beča, tovio smok, nabavio 20 butelja šampanjca, koje je čuvao u podrumu za slučaj da mu se posreći dobar iskop, te putuje sestri Dragi u Vukovar. Čitavo se vrijeme nadao pomirenju sa suprugom Hedvigom. No naporni rad i stalna putovanja nisu bili u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem.

Profesor Branimir Kempf kaže: »Pošto je Lerman boraveći u Kreševu predosjećao da neće dugo, poslao je u dva sanduka svu korespondenciju i dnevnike mome ocu (Juliju Kempfu) u Požegu. Moj otac se 1931. godine prihvatio priređivanja dnevnika za objavljivanje u knjizi, konzultirao je stručnjake iz pojedinih grana, jednom riječju dao sve od sebe. U to vrijeme i on se nije baš najbolje osjećao, ali prionuo je da obavi posao do kraja.«

Lermanova rodna kuća 70-ih godina 19. st. Izvor: GMP KH-1023.

Dragutin Lerman umro je u Kreševu, u svojoj sobi, 12. lipnja 1918. godine. Umro je sam, ali mu je na sahranu došlo čitavo malo Kreševo, koje ga je duboko cijenilo kao plemenita čovjeka koji je mnogima pomagao. Zbog poslovnih neuspjeha, Požega ga se dugo vremena odricala te je tek 1988. godine podignuta spomen-ploča na mjestu njegove rodne kuće, u trenutku kada su 70 godina nakon smrti objavljeni Afrički, potom i Kreševski dnevnici. Mala sredina poput Požege nije odmah prepoznala veličinu Dragutina Lermana, koji je uvijek nastojao donijeti napredak sredini iz koje je potekao, kao što je to isto želio i za afričke narode.

Lermanova ostavština

Iz današnje perspektive, bogata etnološka i antropološka ostavština s prostora današnjega Konga, koju je sustavno prikupljao Dragutin Lerman, predstavlja jedinstven biljeg vremena i prostora u kojem je radio i obitavao. Kulturno blago posebno je važno jer se kolonijalne vlasti nisu mnogo skrbile o etničkim, jezičnim i drugim tradicijama pojedinih zemalja i plemena pri razdiobi afričkoga kontinenta. Kao sakupljač i čuvar afričke i svjetske baštine Lerman je bio i ostao jedan od velikana hrvatske povijesti.

Dok se Lerman često u tekstovima slavi, a obljetnicama i imenovanjem ulica i škole ističe njegova važnost za lokalni i nacionalni identitet, u široj javnosti i u popularnom diskursu sjećanje na njega već duže vrijeme blijedi. Ipak, njegovo ime je u Požegi i okolici danas prisutno. Osnovna škola u mjestu Brestovac kraj Požege, smještena na negdašnjem posjedu Reinera i Zmaića, danas nosi ime Dragutina Lermana. Također, ulica u Požegi u kojoj se nalazila njegova rodna kuća, od 1992. godine nosi ime Dragutina Lermana.

Teško je reći je li Lerman bio svjestan posljedica kolonijalnog prodora u Afriku u kojem je i sam sudjelovao. Ako i jest, vjerojatno ih nije smatrao negativnima. Je li i sam bio žrtva belgijskih kolonijalnih ambicija, o tome se može diskutirati, a za što bi posebno bilo važno istražiti belgijske i njemačke arhive. Poslije svega, Lerman je duboko zadužio hrvatski i afrički narod očuvanjem kulturne baštine koja bi u »tuđim« rukama možda zauvijek nestala. Ovako su bogati i vrijedni predmeti afričkog naroda neprocjenjiva kulturna baština za sadašnje i buduće generacije.

Popis izvora

Glasnik županije požeške – list za pouku, gospodarstvo, družtveni i javni život (1891.–1919.)

HR-DAPŽ-112 Gimnazija Slavonska Požega, 1725.–1976.

Povijesni arhiv Požeške biskupije, Matične knjige rođenih, Požega (1863)

Povijesni arhiv Požeške biskupije, Matične knjige vjenčanih, Požega (1897)

Popis literature

Bačić-Karković, Sanja, »Putne bilježnice i dnevnici Dragutina Lermana«, u: Fluminensia, god. 9 (1997) br. 1–2, str. 59–84.

Kempf, Julije, Listovi iz Afrike, Požega: Tiskom i nakladom Lavoslava Kleina, 1891.

Kempf, Julije, Novi listovi iz Afrike, Požega: Brzotiskom Lavoslava Kleina, 1894.

Kolarić Kišur, Zlata, Kreševski dnevnici: 1916–1918, Čovjek koji je vjerovao u svoju sreću, Zagreb: Znanje, 1992.

Lazarević, Sanja, »Naši izvanevropski putnici istraživači«, u: Etnološka tribina 6–7 (1984), str. 179–184.

Lerman, Dragutin, Afrički dnevnik 1888–1896., Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989.

Wittenberg, Tomislav, »Velika obitelj Lermanovih«, u: Godišnjak njemačke narodnosne zajednice VDG Jahrbuch, Osijek: Njemačka narodnosna zajednica, 2007., 71–107.

Žepčević Matić, Maja, »Požeški period Dragutina Lermana«, u: Radovi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi, 9 (2020), str. 45–62.

Zdeslav Španiček je diplomirao na znanstvenom smjeru ranonovovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U dosadašnjem radu se bavio istraživačkim temama vezanima za povijest Požege, koje je obrađivao pomoću objavljenih i neobjavljenih arhivskih izvora. Znanstveni i stručni interes veže za urbanu povijest te razdoblje 19. i 20. stoljeća. Zaposlen je u Državnom arhivu u Požegi.