Picasso nije doma (2. dio putopisa)

Ulazim u Muzej Picasso u Málagi. Ulazak u Picassov muzej meni je kao ulazak u jednu od španjolskih katedrala. Katedrale su građene od vječnosti, a muzeji s Picassovim djelima to imaju u sebi. Beskrajno vrijeme. Vječne stvari. Do Muzeja se lako dolazi. Ucrtan je na svakom gradskom planu, označen je na prometnim znakovima. Na spomen naslova Museo Picasso u Málagi vlada veliko uzbuđenje. Više nego u drugim gradovima u kojima se izlažu Picassova djela. Málaga je krsni list Picassa. Pozlaćeni natpis. Picasso je Málaga, otvoreno more prema pučini. Muzej se nalazi u Ulici San Augustin. Još 1950. godine postojala je ideja o njemu, ali otvoren je tek 2003. godine.

Stigli smo ovamo iz Picassova doma, neobično uzbuđeni. Muzej je vrlo blizu Picassove rodne kuće. Na putu dovde nismo progovorili ni riječ, samo nas je mladi Kraljević pitao koliko je Japanaca u Málagi. Japanci vole muzeje, mislio sam, i šutio. Bilo mi je nemoguće razgovarati bilo o čemu u susretu s Picassom. U svemu sam nazirao njegovu sjenu, njegov trag. Upravo je sunce obasjavalo grad onako kako se Picasso koristio svjetlom, kako je tretirao sjene.

Pred Muzejom gužva, u dvorištu gužva, muzej je pun. Godišnje ovud prođe blizu milijun posjetitelja.

Noćenja se ovdje ne računaju kao u našem turizmu. Muzej radi danju i ne prekoračuje svoje mogućnosti. Na biljetarnici mi nude popust, kao umjetniku, jasno u godinama. I mladi Kraljević dobiva biljet s popustom. Vila Hrvatica plaća punu cijenu, pa sad neka gradi i neka razgrađuje koliko je volja, kao što se zbiva u hrvatskim predajama.

U iščekivanju na ulazak u odaje hrama, pokušavam se upoznati sa zgradom Muzeja. Teško je vidljiva, tek s pročelja. Uvezana sa susjednim blokom zgrada urasta u samu povijesnu jezgru stare Málage. Kao i sva andaluzijska arhitektura i ta renesansna palača Buenavista, donedavni Muzej likovnih umjetnosti Málage, s maurskim je značajkama. Kamena plemićka kuća na dva kata s velikim unutrašnjim mramornim dvorištem u kojem raste neobično stablo smokve. Teško je smokvi odrediti dob, ali je takva da bi se na njoj svaki Juda s uspjehom mogao objesiti.

Dvorište je omeđeno vazama sa zelenilom, pa se može kretati samo klaustrom. Sve je nekako čisto, bez suvišnog detalja. Djeluje mi ispovjednički, što pojačava uzbuđenost.

Ulazeći u Muzej ista me slika čeka i u muzejskim prostorijama. U potpunoj suprotnosti s onim što je izloženo u Muzeju. Zidovi su bijeli, svježi, mirišu na kreč, pa me podsjećaju na stare prostrane spavaće sobe u orebićkim kapetanskim vilama. Svakako na spavaće sobe u starim primorskim, otočnim kućama. Sobe u kojima Arijadna odmotava svoje klupko, a Penelopa plete i raspleće odjeću za svog svekra Laerta čekajući Odisejev povratak. I shvaćam da za Picassove slike i priliče stare mediteranske sobe suvremeno dizajnirane. Samo bjelina trpi »zrakasti subject«, kako bi kazao Machiedo.

U Muzeju je oko 250 Picassovih djela, poklon supruge Picasova sina Paula, Christine i njezina sina Bernarda Picassa. Postava muzeja, raspored djela i izložaka prati kronološki put Picassove karijere, dug životni stvaralački period. Vodeći računa o obitelji, podrijetlu umjetnika, baštini, Picassovoj svakodnevici, bliskom krugu prijatelja i konačno o činjenici da je Pablo dijete Málage, u Muzeju nas uvjeravaju kako oni nude višestruko čitanje Picassa. Kao da je drukčije moguće. Ni to nije moguće, bar ne uvijek nije lako ni na postojećim jezicima. Teško se, u ovome slučaju, odlučiti kad prepoznati djelo, kad autora. Picassova plodnost je fascinantna, po broju slika Picasso je brojniji od cjelokupne svoje generacije, oslikao je cijelo 20. stoljeće, mijenjajući slikarski rukopis iz slike u sliku. Od prve do zadnje uvijek podjednako vitalan. Živost je bila njegova maksima. Kod Picassa je sve živjelo čega bi se dotaknuo, čak i hrpa pijeska, list odbačenih novina ili dio bicikla. Oživljavao je mrtvo. Bio je alkemičar u svom slikarskom laboratoriju.

Muzej ima dvije zbirke, Picassovu, i zbirku Roberta Otera, argentinskoga književnika, fotografa i novinara, koji je pratio posljednje godine Picassova života, Picassa u zreloj dobi, fotografirao ga i družio se s njim. Tu su dakle fotografije i dokumenti, svakodnevni Picassov život, rad i obitelj, njegova druženja. Detalji koji su postali legendarni.

Kroz ilustraciju 80 godina stvaranja genija našao sam se pred slikama, crtežima, grafikama, keramikom i skulpturama. I ovdje smo se razišli, Vila, Kraljević i ja, svatko pred svojom slikom. Picassa nije moguće gledati grupno. Kao što se nije moguće provlačiti zajedno kroz polje eukaliptusa.

Pa, krenut ću redom, onako kako sam se sâm utapao u vezuvskoj svjetlosti, kao da se to dogodilo prije tisuću godina. Picasso je kao kakva prirodna nepogoda. Svejedno, može i nova pojava svijeta. Ne znači da je najveći umjetnik, nego najveći stvaralac. Stvaratelj. Kod njega treba sve nabrojiti, spomenuti sliku po sliku. Ali to je nemoguće, to je kao životna džungla. Tretirati ga kao čudotvorca. Svako je njegovo djelo novo čudo. Susret s Picassom susret je s proročkim. Novim. Iznenađujućim. Neočekivanim. Diže ti pogled do sunca a gore vidiš kako se spušta giljotina. Neposredni susreti s Picassovim djelima u muzeju su doista dramatični. Evo, neka tome posvjedoči samo događaj u Madridu. Zablenuti pred »Guernicom« oči u oči, kao da smo gledali u oči kobre, a ne u oči bika, konja, žarulje, Dore Maar, Vila i ja smo zaboravili na maestrove slike iz plave faze izvješene u susjednoj prostoriji. Pred očima je sve bilo crno, a takav bljesak kao da nas je grom opalio posred čela.

Sada se preda mnom našlo lice s tugom »Portret Lole«, sestre, koju je Pablo još kao Ruiz naslikao s 13 godina. Naizgled jednostavna, obična, klasična slika. Slika je datirana 1. prosinca 1894. godine, i slikana je Rembrandtovim bojama. Likovno majstorstvo, na malom formatu blješti žuto, oker i bijelo. Pablov intimni svijet, a bilo je to njegovo akademsko vježbanje, početak učenja osnova slikanja. Lola, djevojčica Pablovih očiju i ušiju, istoznačnoga fizičkog položaja i s psihologijom izraza i crta lica. I trenutak postaje vječnost.

Mladi Pablo na malom formatu, daleke, daleke 1895. godine, koju više nitko ne pamti, osim knjiga povijesti i naslikanih slika, slika »Pralje«, dvije pognute peračice, lavandjere kao što su Preške bile, koje na nekom tek naznačenom izvoru poistovjećenom s platnom koje se ispire, kao u kakav odraz oblaka u zelenoj vodenoj mahovini umaču ruke ne bi li iz mutne vode iščupale svoje svjetlo. Već tad, na samom početku slikanja, prostor je neoslikan, nedovršen, kao što će poslije često bivati na Picassovim slikama. U zeleno mrkim mrljama samo se jasno vide pralje. Zapravo luk njihove napete kičme. Lice ću vidjeti tek na portretu nazvanom »Glava žene«. A žena nije nitko drugi već Picasso. Glavom i bradom. Očima, također. Njegov autoportret iz 1907. godine. Vrlo sličan autoportretu koji sam vidio u Pragu naslikan iste godine. Portret izložen u Malagi je manjeg formata, ulje na dasci, u Pragu je ulje na platnu i veći je format. I »Glava žene«, kao i »Autoportret« izvedeni su plošno, kao skice na kojima izrasta portret. Oči, kosa, nos, usne i uši, svaki detalj lica pojednostavljen je, tako da se volumen postiže tek s nekoliko linija. Lica su gotovo posmrtne maske. Picasso zarana poručuje da može raditi što i kako hoće i da će biti onako kako on hoće. Drago mi je to još jednom potvrditi u Málagi. Za svakoga od nas, najvažnije je u zavičaju dokazati da si to što jesi.

Tako dok su drugi postajali slikari, Pablo Ruiz je postao Picasso. U tome je bit tog portreta koji je autoportret. I odgovor na pitanje zašto odjednom tako slika. Uljem, ugljenom, tušem, olovkom, grafikom, u svakom umjetničkom postupku Picasso ne traži, nego ističe svoju ostvarenu slobodu, podjednako kad slika »Glavu žene«, »Autoportret« ili poslije »Glavu bika«. Ponaša se poput toreadora koji se našao u areni modernizma s početka svoga stoljeća. Eksperiment postaje njegova ideja. Andaluzijsko poimanje svijeta, problemi oblika ne mare za psihologiju, bitna je energija prostora, goli oblici, poredak stvari, volumeni, konture, erupcija, svjetlosni efekt. Glazbeno kazano serijom autoportreta, zapravo skicama i nježno koloriranim crtežima Picasso sklada fuge gdje jedna potiče drugu, nazivajući ih raznim imenima. Picasso i ovdje andaluzijski inzistira na dvosmislenosti koja će, i dalje, imati za cilj prepoznavanje slike a ne umjetnika. Složeni izraz flamenca, pitanje obreda.

U tome sam i našao razlog što nas je na samom ulazu u prostore muzeja dočekala jedna od verzija čudesne i začudne Picassove slike »Gospođice iz Avignona«, koju sam imao prilike vidjeti u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku. U Málagi me dočekala tapiserija izrađena 1958. po slici iz 1907. godine, jedini takav rad koji je meštar zadržao u osobnom vlasništvu, u vili Californija u Nici. Ne znam koliko je Picasso naslikao verzija avignonskih aktova, ali oni ujedinjuju povijest umjetnosti, kao što ples kod afričkih plemena ujedinjuje izraz slobode s »oslobođenjem od svoje granice«.

Svaka od skica »Gospođica iz Avignona« same za sebe, kao i slika preda mnom, likovno su snažne, literarno asocijativne, s modernom simbolikom i primitivnom alegorijom. Avignonske su gospođice boginje s dramatičnoga mediteranskog Olimpa, tijela nauljena andaluzijskom zemljom i magijski povezane s Afrikom. Zavrtjelo mi se u glavi od te pomisli, i nisam znao gdje se nalazim.

Za tren sam imao potrebu predahnuti. Potražio sam Vilu i Kraljevića, ali nisam im smetao. Vidim ih negdje u trećoj sali nešto raspravljaju pred »Glavom bika«. Možda i Kraljević misli kao što je nekad i mene nosila misao kako i nije bilo baš teško spojiti upravljač sa sjedalom bicikla. Danas vidim Picassa kao »Glavu bika«. Uostalom, sam je sebe nazivao »kraljem ljudi od krpa i kostiju«. Sposobnost njegove vještine da sve oko sebe transformira, sposobnost je njegove transformacije. Biciklist i toreador, dječak iz Málage. Tako mala igračka za dječaka koji je sanjao takvu skulpturu u koju bi mogao smjestiti više obitelji.

I dok sam ja pratio Vilu i Kraljevića, vidio sam »Ženu koja stoji s rukom na boku«. I sama izišla iz avignonskog ansambla, sad je stajala izdvojena i zbunjena poput mene. Odmah sam je prepoznao po arhitekturi tijela boje pečene ilovače s obližnje Alcazbe. Bila je to preobražena šumska nimfa, »Drijada« s kojom sam se sreo u Ermitažu u Petrogradu. Ovaj put prazna lica, iste zatvorene forme kao i prsa. Samo masa kao kod iberskih plesačica.

Shvatio sam još jednu Picassovu poruku: ako ne znaš jezik, knjiga napisana na tom jeziku prazna je knjiga, a oni koji ne znaju pismo, za njih je svaka knjiga prazna.

»Drijadu« čuvaju stabla, okružena je drvećem, »Ženu koja stoji...« okružuje prazna, tamna pozadina, pa su to ipak dva jezika istog pisma. Dvije breskve u raspadanju kao zrelo sunce, figure i oblici, sinteza svjetla kao jedinstveno pismo slike.

I ja odlazim u posjet »Olgi (koja) sjedi« u susjednoj sobi. Sama. Olga Khokhlova sama. Potpuno je drukčija nego što je opisana u knjizi Françoise Gilot »Život s Picassom«. Françoise očito nije podnosila ni jednu Picassovu ženu. Stojeći pred Olgom imam osjećaj da je Françoise svakoga dana Picassu stavljala njezino ime pod nos. Ruska balerina jest zamišljena, skupljenih usnica kisela izraza, ali i dalje poput boginje s grčkog Olimpa, nježna i prozračna, antičke ljepote i elegancije. Artemidinu arhaičnu figuru Pablo je izveo u vrlo lepršavu crtežu. Sve biva eterom, mjesečarsko lice, izvijeni labuđi vrat, i ruke poput spuštenih krila anđela. Sve je u svjetlu okera, tek su plava i bijela boja raspršene po dijelovima haljine.

Olga je naslikana 9. studenoga 1923. godine. Ni ovdje ona nije do kraja završena, baš kao i na »Portretu Olge u naslonjaču«, naslikanom šest godina prije. Ali slika ne djeluje prazno. Olga je na pozornici, iza zavjesa se i ne može vidjeti sve. Oni u gledalištu su tu da govore o njoj.

Kao i u slučaju autoportreta i portreta svojih žena, vidim kako se mag držao svog uvjerenja da u »svakom ljudskom stvoru obitava čitava kolonija«. U njemu je vrvjelo tisuće stvorenja. Uvijek u preobrazbi, ali sebe ni časa ne zaboravljajući. Filozofija toreadora naučena još s ocem i stricem u obližnjoj areni. Olgu će tako slikati kakva izgleda, jer mu se nije mogla suprotstaviti. Françoise vidi kao »Ženu cvijet«, zna da će uvenuti kada se od nje okrene. Svaka od njegovih gracija je drukčija. Dora Maar je »Zaplakana žena« jer je za razliku od drugih Picassovih žena bila snažne naravi kao i on, spremna mu pomagati i razumjeti ga. Andalužanin u suzama vidi snagu, u kriku flamenca je pobjeda. Marie Thérèse Walther je spokojna i senzualna žena koja čeka, Jacqueline će biti njegov mir pa će je slikati gotovo kao Matisse.

Picassove žene su ovdje svaka u svojoj sobi, a »Tri gracije« su zajedno. Čak u jednoj slici nastaloj još 1923. godine u Parizu. Ali, ni jedna nije odande, s Montmartrea, recimo, odavde su iz Málage. Mediteranke su, Feničanke, Grkinje, Rimljanke, svejedno, gotovo karijatide, da se doimlju kao Herkulovi stupovi na vratima Gibraltara. Čak je i slika velika, visoka dva metra, a gracije su gole i monumentalne.

I to treba vidjeti, odu tijelu, slikanu kombinacijom ulja i ugljena u sivo-bijelim tonovima. Tri izolirane figure lišene boje. Ni oko njih ničega nema, osim zatvorenoga sivila. I fizički se međusobno gotovo ne razlikuju. Ne možemo biti sigurni ni je li ovo slika, crtež ili skulptura, ove ničim opterećene gracije tek su istaknuti volumeni, koje naglašava kontrast svjetla i sjena kakve se mogu vidjeti samo u Málagi. Picasso je ovdje, u svojoj majci i u svojim tetama, otkrio ono što je poslije tražio u ženama koje je slikao. Svaka je od gracija sa snažnim licem, tjelesnom građom i energijom njegove majke. A tu je sliku naslikao još 1896. godine. Još danas, vidio sam je u kući na Plazi de la Merced.

I poslije oštrih, geometrijski prepoznatljivih, kubističkih andaluzijskih sjena i svjetla, evo me ni pod maslinom, ni pod narančom, ni pod palmom, nego pred mrtvom prirodom, pred Picassovom »Zdjelom s voćem«. Pred slikom punom simbolike, sastavljenom od jezika znakova, gotovo nadrealnih, dramatičnih elemenata, kao kakva ilustracija za Lorcinu poeziju. Predivna slika. A kad kažem predivna slika, mislim na ekselenciju umjetničke fotografije Antu Brkana, koji mi je svojedobno na upit kako prepoznati umjetnički vrijednu sliku, jednostavno odgovorio »kao onu koju bih rado imao na zidu svoje sobe«. Kada sam na svoj upit čuo taj odgovor, prvotno me nije zadovoljio. Sad mi se čini vrlo preciznim.

Teško je »Zdjelu s voćem« nazvati samo kubističkom, ima u njoj apstrakcije, enformela, dekoracije, konstrukcija koje na kraju zadivljuju. Svaki je prostor slike iste vrijednosti, samo se boje i oblici mijenjaju. Znam da Picasso nije poput Zeuksida, koji je slikao grožđe da su se ptice zalijetale na grozd zobati ga, za Picassa je bila laž oponašati stvarno. Sad kada sam spoznao kako u Andaluziji sve u što pogledate postaje geometrijskom strukturom, te da je svaki predmet u istome času osvijetljen sa svih strana, Picassovu »Zdjelu s voćem« gledam kao Zeuksidovu sliku. Mogao bih se poslužiti voćem, iako je u toj zdjeli teško razlučiti što je što, ali je voće svježe, toplo, sočno i zrelo. Zdjela, voće i stol, koji može biti i štafelaj, sve se isprepleće, arabeske i ravne plohe i oštra i zaobljena kompozicija, čiste boje zdjele i voća s monokromnom pozadinom sve metamorfozira, tako da svaki pogled nudi novu sliku. Čistu sliku Andaluzije. Sjećanje me nosi u Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, gdje sam gledao »Tri svirača« i »Tri žene na izvoru«, dvije slike koje meni osobno, s ovom trećom u Málagi, čine monumentalnu skicu dekora za balet »Cuadro Flamenco«, glazbeno Picassovo djelo, pa kao da u zalazu sunca za Gibraltar, slušam Carmen Amayu, Camaróna de la Islu i Paca de Lucíu kako zajedno sviraju i pjevaju. Ibersko-antičko iskustvo s maurskim rasporedom tonova. Ili to, možda, na lutnji glazba slavni Zirjab, taj »kos« koji je umjesto drvene trzalice koristio orlovski kljun.

Vidio sam malo potom druge dvije, meni daleko manje zanimljive slike, kubističku kompoziciju »Žena koja stoji« i »Gueridon i gitara«, rađenu za naslovnicu knjige pjesma Joana Salvat-Papasseita, posvećene samom Picassu.

A kakav li me potom tek čekao sudar slika, sudar svjetova, ideja, baš onako kako je Picasso sam za sebe govorio: »ja sam vjerojatno umjetnik bez stila«. Stil se sam u sebe zatvara, ne izaziva, ponavlja, stil ograničava, trpi od ponavljanja, tkanja, »ista tehnika, ista rješenja, godina za godinom, nekad i cijeli život«.

Picassova »Siesta« i njegova »Žena s podignutim rukama« jedna do druge, nastale u razmaku od četiri godine. Kakva igra, kakva ironija. Trenutci tijela kao trenutci povijesti.

»Siesta« trenutak ženskoga sna. Gordost koju ne zanima pejzaž. Metafizičko vraćanje u uspomene, kupačica koja leži na leđima otvorenih usana, nabreklih grudi, u eteru, kao što je i bila u životu Marie-Thérèse Walther, senzualnih i erotskih iskrivljenih oblina, snažne stražnjice koju ističe nježno plavo-zelena amorfna i neutralna pozadina. Obline kao vrata Gibraltara, rastvorene usne također, dodir Mediterana i Atlantika.

A »Žena s podignutim rukama« nadrealistički je buket cvijeća, očito Dora Maar, prikazana likovno suprotno u svemu kako se vidi Marie-Thérèse, u kompoziciji, boji, izrazu, crtežu, formi, lik kao naslikan na keramičkom tanjuru u kakvoj radionici Málage, vrišteći, plivajući i utapajući, koji s podignutim rukama kreće nekoga zagrliti istodobno zazivajući pomoć. I ovdje je tijelo savijeno, sabijeno kao na kakvoj iberskoj skulpturi, sjedinjeno s duhom. Različite žene koje dijele istu slavnu ruku, ruku koja ne uzima nego slika ruke, koje mu se pružaju i razgolićuje ih kao što andaluzijska zemlja razgolićuje sve što na njoj raste i postoji.

Dora Maar, fotografkinja, umjetnica kao zagonetka svog vremena, eruptivna i pobožna carica pariške boeme, žena hrvatskih korijena, ostavila je izniman trag u životu onoga koji se poput Zeusa zarekao kako će sve čega se dotakne učiniti besmrtnim, genija koji se u stvaralačkom umijeću sam uspoređivao s Bogom. Picasso je u Dori našao ono što je bio sam. Mediteran. Atlantidu. More. Pučinu. Sol. Sunce. S Dorom će slikati Mediteranke, Feničanke, Grkinje, Rimljanke, Andalužanke, Primorke, žene ćudljive kao siva morska površina prije oluje, žene patnice, mučenice, one koje čekaju i gledaju u pučinu, s rukama prekriženim iza glave, u suzama.

Sad već gledam boje koje su sive, oker, bež, s malo zelenih ili plavih površina, poput uzoranih i tamnim međama odjelitih njiva. Sliku »Poprsje žene s rukama prekriženim iza glave«, čini mi se, gledam s očima portreta na slici, jednim trokutastim i drugim okruglim okom. S dva oka koja se nikad neće susresti u istoj točki, na istoj slici. Doista mi oči i stvarno postaju kao one naslikane na slici. To mi se često događa gledajući Picassove slike, hodeći od jedne do druge. Ne znam kako se okulisti nisu već sjetili, koliko je, bez posljedica, moguće dnevno pogledati njegovih slika. Ne samo da se boje i crte miješaju a lica poput zvijezda u svemiru vraćaju kružno, nego je sve moguće, u istome vidjeti i raj i pakao, i u to povjerovati. Tajna Picassova slikarstva skrivena je u magiji njegova slikanja, i od tuda u njegovim slikama vrlo često vidim snagu Andalužanina, onoga koji boju i zemlju, glazbu i svjetlost ima pod noktima, koji suočen borbom u areni vidi prije viđenoga. Kist poput mača traži najbolnija, smrtonosna mjesta tijela.

»Ruka« iz 1941. nacrtana na novinama, u stisku s drugom rukom, a ispod vijesti o ratu, ubojstvima, politici, svemu zlu na ovome svijetu. Rat je krenuo, ruke i u stisku na novinskom papiru ne mogu biti čiste. Između crteža izvedenog crnim tušem zure mrtvi.

Idem dalje, preskačem skulpture, keramiku, vjerujući da u tom kretanju postoji pravilo koje razgolićuje i određuje boja, koje izaziva slika, ulja na platnu ili boje na papiru, iako malo koje pravilo vrijedi kad se prepustiti Picassovu djelu. Zato volim Picassa i vjerujem da je umjetnost ono što je stvorio. Nema pravila, nema granica, samo kretanje, ali bez mostova.

Preplivati mi je do Antibesa, Sredozemlje sve pokreće. Svojom hukom more izaziva jezu. Picasso je rođen na moru, njegovi su predci plovili u daleke svjetove, pa ga sve to podsjeća na povijest koja se ponavlja i kada se preskače. »Mrtva priroda s lubanjom i tri morska ježa«, ulje na platnu, nastalo je 6. siječnja 1947. godine, dvanaest dana prije mog rođenja. Sada smo zajedno u Málagi, oči u oči, a oči lubanje podsjećaju me na tužne oči moga psa Maxa, a morski ježinci na naježenog mačka Feliksa. I vidim, cijeli svijet zna da je rat završio, ali njegovi slojevi prekrivaju naš mir.

Oživljena pred mene izranja iz mora slika Françoise Gilot i ponosnog Picassa sa suncobranom u pratnji Françoise na plaži Antibesa, pa se pitam otkud mu teme smrti dok ga pokreće tolika radost. U koridi, eto odgovora za čas.

»Pijetao i nož«, oživljavaju mehanizam koride. Također mrtva priroda, naslikana nešto kasnije, 21. veljače 1947. godine. Sve je mrtva priroda što nije prava korida. Uznemirujuće, kao da rat i nije završio. Ništa više nije u rukama, sve je u okrutnim pandžama, prostrto po stolu, kao rastvoreno tijelo u operacijskoj sali.

Izvedba u jednom i drugom slučaju na oštrici noža i uboda igle u oko.

I zato je tu prikovana bojom slikara »Žena u fotelji«, Françoise Gilot, kako je vidi Minotaur. Kao mumificiranu ikonu, egipatsku vladaricu Nefertiti, starogrčku boginju plavog lica, kose od zelenih latica, s crvenom i žutom naušnicom, koje su zapravo suze, crvenih grudiju poput dva ohlađena sunca na zalazu, i ruku poput rimskih stupova. A možda je sve to samo zrcalo tog istog Minotaura, u kojem vidi koliko mu još preostaje i što propušta, gorljivo se poistovjećujući s neprolaznošću sunca. Kod Picassa je nemoguće moguće, kao što ga je davno prije smrt prijatelja Casagemasa potaknula na hladno modru gamu, tako ga sad Françoisina hladnoća i odbijanje potiču na vatreni stil i prelazak u neki drugi svijet. Kod njega će žene vrlo često isprevrtati oblike i pomiješati boje, kao što se to u Andaluziji događa svakodnevno između nebeske ploče i zemaljske kore. Duh i priroda uvijek su zaodjenuti istim platnom, uvijek u istim bojama. Jacqueline je sjećanje na mladost, na zavičaj, na more, Mediteran, žene koje čekaju, bez čije moći ne bi bilo ni pokretanja brodova što plove u daleki svijet.

»Jacqueline u slamnatom šeširu«, na čistoj bjelini, sigurna gotovo kao geometrija. Sve je suvišno, nepotrebno, osim crta lica. Jedno je oko njegovo, Picassovo, jedno njezino, Jacquelinino, i uho također. Kod Jacqueline nema oblina tijela, samo lice, samo ogledalo duše.

Vidim isti (zajednički) izraz, isti pogled, sve sa zadivljujuće malo elemenata. Linorez je izveden u samo četiri boje, crna, zelena, crvena i žuta. Boje Andaluzije. Saracenske. Španjolske. Jug koji rastvara draži, posljednje Picassove godine života, pune žara, energije, snage i boja u kojima ne vrišti tijelo nego duša.

I uz Jacqueline »Ležeći akt i mačka«. Vesela i djetinja slika. Paul Éluard bi za ovu prigodu kazao: »Picasso, najmlađi slikar na svijetu, danas navršava sedamdeset godina«. U konkretnome slučaju sedamdeset devet godina. Slika je nedovršena, kao i većina Picassovih djela. Svako njegovo djelo samo od sebe živi, ili samo se sobom hrani. Samo glava žene s izgledom vučice, tijelo iskrivljene forme slično onome prikazanom u »Siesti«, na kojem se sad kočoperi crni mačak, nacrtan dječjom akribijom. Akt je sa šakama Picassa.

»Dijete s lopatom« također ima njegove šake. Ako malo bolje promotrim, to je dječak Picasso na plaži Málage. Andalužanin. Španjolac. Modri nos, modri držak lopate, modra kosa, plavi valovi. More koje se provlači kroz sjećanje. Pogled, položaj tijela okrenuti su prema moru, dijete gleda u horizont. Pogled je odvažan, snažan i nježan. Izraz držanja lopate izraz je viteza koji drži mač. Kao da izlazi iz zidina staroga grada, iz Alcazbe, a može biti i slika djeteta u koridi, takva je oprema, takvi su detalji i boje. Dijete kao začuđena slika toreadora.

Kada sam već u Málagi, na glasovitoj Costa del Sol, spomenuti mi je i »Kupačicu«, izloženu ovdje u Muzeju Picasso. Sliku iz 1971. godine, kada sam se istinski i počeo zanimati za Picassa, kad mi je postao uzorom. Kao da se kreće u glazbi plivajući prema visokim tonovima, »Kupačica« otvorenih očiju ispred sebe gura valove kao dječja kolica. Plivajući ona pojačava valove pramenjem svoje raspletene kose. Začuđena kao da je doplivala s Magreba i na plaži srela »Mušketira s mačem«.

Riječ je o slici iz meni vrlo drage kolekcije nastale tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, čiju mi je monografiju Vila Hrvatica donijela s izložbe u Padovi. Picasso slika sebe, mušketira koji je toreador. Nema iznenađenja, svjetlo se prostire posvud. Šeširi, ovratnici, mačevi, lepeze, velaskezovski usmjeren, Pablo otvara sve andaluzijske prozore sjećanjima, nostalgiji, sjeti i melankoliji, istodobno i ekspresiji i vitalnosti, slikajući sebe. Vidim oči njegove, njegov nos i lice, ruku koja se jasno odaje svojom šakom i prstima, samo je oprema i odora viteška, mušketirska, zapravo toreadorska, sve uskovitlano s neizmjerno mnogo detalja. Mušketir naslonjen na mač, uistinu je toreador naslonjen na slobodu. Picasso.

I već mi se Muzej, Málaga i Picasso vrte poput ringišpila, i ja sam se vrtim već posrćući, a preda mnom je još toliko izloženih djela. Slike, crteži olovkom na papiru, grafike. Picassove oči, otisnute na ulaznicama muzeja, oči koje svi pamte, oči dobroćudna ćuka, oči egipatskog pisara, oči afričkih maski sa zjenicama kao spiralama u dubini neba, otvorenim nad ponorima zemlje. Skulpture bojane, od metala, otpada, kartona, gipsa i bronce. Keramika, tanjuri, ovali, vaze, vrčevi, ćupovi na kojima je oslikan i prikazan cijeli bestijarij, od golubice do fauna i koza, najčešće scene iz arene, koride, toreadori i borba s bikovima. Picasso je obožavao životinje, imao je tri sijamske mačke, psa, majmuna, kornjaču i bijelog miša, koji mu je na stolu napravio smočnicu. U Vallaurisu je imao kozu, u Cannesu majmuna. Nije mogao proći dan da nije bio u društvu kakvoga psa, činilo se da živi u srcu Noine arke. Eto ga kako slika »Mačku koja jede pivčića«.

Picasso je Málaga. Slikao je mitologiju Málage. Picasso je Andaluzija. Slikao bojama Andaluzije. Utjecaj trajan u svim periodima slikanja. Crni pijesak i bijeli jasmin. Picasso je Baskija. Guernica, propast svijeta. Picasso je Katalonija. Mediteran, boje, svjetlo, sunce, pijesak, plavo, žuto. Picasso je Španjolska. Zlato, katedrale, Novi svijet. Pariz. Francuska. Europa. Picasso je kontinent. Ogledalo povijesti umjetnosti. Uvijek budućnost. Uvijek suvremen. Uvijek živ. Vrijeme i pamćenje. Sve što je njegovo oko upilo u djetinjstvu poslije je reproducirano na njegovu slikarskom platnu kao u kakvom filmu, scena za scenom. Zavičaj, prašina koja se nikad neće zaboraviti. Zavičaj, prošlost s prizorom budućnosti. Picasso je pamtio zavičaj, o tome svjedoči Museo Picasso Málaga.

Imao je namjeru vratiti se ovamo, u Málagu, i vratio se. Korijen uvijek traži mjesto u zemlji koju je izgubio. Rekao je: »Ako Franco umre, sutra ću biti u Málagi...«. Željena sloboda, njegov je andaluzijski govor. Njegova kći Maya svjedočila je s kojom je ljubavlju i nostalgijom govorio o Málagi, tvrdio je da je iz Andaluzije. U njegovim očima rasle su naranče. U Cannesu je organizirao izložbu mladih slikara iz Málage i pridružio im se svojim slikama. Nije dao da ga isključe iz mladosti, ni iz Málage. Jacqueline, njegova posljednja supruga, govorila je kako je Picasso rekao da bi »želio biti pokopan na Plaza de la Merced u Málagi, pored nje«. Sad ondje sjedi u bronci okružen jatom golubova. A kad je umro Jacqueline je uz odar stavila jedino ono cvijeće koje je stiglo iz Málage. Cvijeće s Plaze de la Merced.

To se izdržati ne može. U Muzeju sam osjetio tisuće okruženja Picassa. Tako sâm, potražio sam Vilu Hrvaticu i mladoga Kraljevića. Zatekao sam ih u prostoriji iza, u galeriji 9. pred velikim keramičkim tanjurom s mitološkim likom fauna, koji je Picasso dao izraditi u Vallaurisu. I u crtovlju lika fauna ugledao sam Picassa, lik koji je spreman isprevrnuti svaki prostor.

Krenuli smo prema izlazu, ostavljajući Picassa u Muzeju. Ne progovarajući ni riječi znali smo da ga se nećemo riješiti u Málagi. On jednostavno ovdje ne dopušta da ga se isključi, jer on je taj koji drugima ne dopušta mogućnost uzajamnoga gledanja, raspravu o viđenim slikama, ništa čime bi ga se moglo dotaknuti, pa ni riječ da smo završili s razgledavanjem njegove izložbe.

Ispuniti grad, to je biti Picasso.