Neznana baština Baranje – poklonci i studenci

Termin Baranja danas u prvi mah evocira prilično jednoznačne slike, vezane uz tradicijsku kuhinju natopljenu domaćom paprikom i vinom te uz magične krajolike zadnjih ostataka dunavskih močvara u Kopačkom ritu. No, nasljeđe Baranje puno je složenije, a njezina je baština gotovo neznana, vezana više uz memoriju pojedinaca nego što čini jedan prepoznatljiv multietnički i multikonfesionalni identitet toga duhom bogata kraja. Predmet ovog rada su upravo takvi, naoko zaboravljeni spomenici, čiji su nastanak i očuvanje do današnjih dana vezani uz prostorne specifičnosti Baranje što se kao antonimi suprotstavljaju: voda rita i Banovo brdo. Naime, kako je navela Dubravka Božić Bogović, najizrazitiji prirodni elementi koji su u prošlosti utjecali na život baranjskog stanovništva i kojima je razvoj Baranje uvelike bio podređen svakako su vodeni tokovi Drave, Dunava i Karašice s naplavnim ravnima. Unutar tih naplavnih ravni, Banovo brdo je jedina uzvisina u baranjskom trokutu. Oblikovanje kulturnoga krajolika Baranje, pa tako i njezine baštine, vezano je uz uređenje njezinih vodenih i obradivih površina, što se intenzivira s odlaskom Osmanlija.

Karta Beljskog vlastelinstva, 19. stoljeće (Državni arhiv Osijek, HR-DAOS-470 Vlastelinstvo Belje, serija C: zemljišne karte)

Nakon oslobođenja Slavonije austrijske su vlasti za uređenje novoosvojenih krajeva osnovale Komisiju za nove stečevine (Neoacqistica Commissio): Baranjska županija je podijeljena na vlastelinstva, a trokut Baranje je razdijeljen između vlastelinstva Belje i vlastelinstva Darda, čiji su prvi veleposjednici bili princ Eugen Savojski odnosno Joseph i Friedrich Veterani. Veleposjedi su ostali u rukama vladajućih njemačkih obitelji sve do II. svjetskog rata, a jedna od njihovih glavnih okupacija, ali i doprinosa, svakako je zauzdavanje vode na prostoru baranjskog trokuta. Naime, izloženost Baranje poplavnim vodama Drave, Dunava i Karašice negativno je utjecala na razvoj poljoprivrede te su u raznim opisima beljskog i darđanskog vlastelinstva iz 18. i 19. stoljeća česti podatci o utjecaju vode na način života i djelatnosti stanovništva, kao i zapisi o vodostaju, o izgradnji i održavanju nasipa i kanala, o mlinovima, ribarenju i lađarenju. Ti zapisi govore kako se voda od ožujka do svibnja, a nekad i do listopada!, izlijevala iz svojih korita i činila velike štete, odnoseći usjeve s oranica i potapajući livade i sjenokoše; kako u močvari nije bilo dovoljno drva ni za ogrjev ni za gradnju kuća (stoga je građevni materijal često bila trska), a od poplava su stradavali i pašnjaci te se uzgajalo manje stoke nego što je veličina prostora omogućavala. O »prokletstvu vode« u baranjskoj močvari govore i podatci kako su stanovnici Bilja i Podravlja (jer u prvoj polovici 18. stoljeća nisu imali svoju crkvu), ako bi zbog teškog zdravstvenog stanja poželjeli duhovnika, morali ići za Osijek preko dravskih močvara te se događalo da bi za toga tegobnog i opasnog puta bolesnik umro; drugi zapisi govore o teškom kuluku koji su kmetovi podnosili za gradnju i održavanje nasipa i mostova. Stoga se ne treba čuditi što se postanak dijela baranjske baštine može objasniti upravo značenjem koje je voda imala u svakodnevnom životu tadašnjih ljudi.

Rit i sv. Ivan Nepomuk

Kako pokazuju karte vojnih i katastarskih izmjera zemalja Austro-Ugarske iz 18. i 19. stoljeća, kao i mnoge druge zemljišne karte koje je izrađivao Inženjerski ured pri Generalatu u osječkoj Tvrđi (a koje se danas čuvaju u Državnom arhivu u Osijeku i Zagrebu te u Ratnom arhivu Austrijskoga državnog arhiva i u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici), baranjski trokut, a pogotovo njegov istočni dio, bio je jedan koloplet rijeka i močvara. Najveće močvare su bile one dunavskog toka te karaševačka močvara, a s juga je Baranju plavila Drava. Naselja su nastajala uz rubove poplavnih područja, a putevi odnosno nasipi i mostovi što su ih povezivali nerijetko su bivali oštećeni ili poplavljeni zbog rasta vodostaja. Stoga su na »kritičnim« punktovima Baranjci dizali zavjetne kipove i kapele poklonce posvećene sv. Ivanu Nepomuku, od kojih je do danas sačuvano njih nekoliko.

Kult sv. Ivana Nepomuka vezan je ponajprije uz srednjoeuropski prostor i habsburški teritorij: u Češkoj, u Austriji, u južnoj Njemačkoj, u Sloveniji te Hrvatskoj tom svecu se, kao zaštitniku mostova i zagovorniku protiv poplava, na mostove odnosno u blizini vode podižu zavjetni kipovi ili kapele odnosno poklonci. Poklonac je kip u stiliziranoj kapelici ili na postamentu, a može se nalaziti u javnom prostoru (ceste, trgovi, mostovi) kao i na pročelju kuće. Na prostoru baranjskog trokuta zavjetni kipovi i kapele posvećene sv. Ivanu Nepomuku bili su postavljeni uz ceste kroz močvaru (poklonac sv. Ivana Nepomuka u Bilju), uz mostove (poklonac sv. Ivana Nepomuka u Dražu, kapela sv. Ivana Nepomuka nedaleko od Belog Manastira) te na mjestima na kojima su poplave radile velike štete (kapela i poklonac sv. Ivana Nepomuka u Batini).

U Bilju je kip sv. Ivana Nepomuka postavljen na putu koji je povezivao selo s Osijekom, a koji je, prema Drugoj vojnoj izmjeri (1819–1869), cijelom svojom trasom išao duž nasipa i mostova preko beljske odnosno dravske močvare (što itekako čini vjerojatnim priče o tegobnim putevima od Belja do Osijeka, kao i tužaljke seljaka radi održavanja mostova). Kanonske vizitacije iz 1782. i 1810. godine navode kako je kip izrađen u Beču i kako se izvorno nalazio u Podravlju, filijali biljske župe, gdje je stajao uz drvenu/daščanu kapelu sv. Ivana Nepomuka, izgrađenu sredinom 18. stoljeća i to izdatcima osječkog satnika pontonca imenom Plyberger, a s dopuštenjem biskupa Đure Klima. Nakon izgradnje beljske crkve 1775. godine, kraj nje je prenesen opisani kip, radi čuvanja sela od voda Dunava i Drave, ali i čuvanja nasipa kojima je išla cesta, a koje su poplave nerijetko odnosile.

Poklonac sv. Ivana Nepomuka, Bilje (autor fotografije: Iva Papić)

Kapela poklonac sv. Ivana Nepomuka, Batina (autor fotografije: Iva Papić)

U Batini se kapela poklonac sv. Ivana Nepomuka nalazi na obali Dunava: unutar manje barokne kapele smješten je također barokni kip sv. Ivana Nepomuka, izrađen od pješ­čenjaka i podignut na postament na kojem uklesani natpis svjedoči o njegovoj izradi 1756. godine, i to dobročinstvom vlastelina. No, drugačiju verziju postanka kipa govori seoska legenda, vezana uz Dunav, prema kojoj su Batinci podigli spomenik nakon oluje 1865. godine, u kojoj su poginuli mnogi mještani, ribari, lađari i vodeničari što su se u to vrijeme nalazili na Dunavu. Nakon tog događaja sv. Ivan Nepomuk, zaštitnik ribara, lađara i svih putnika na vodi, izabran je za zaštitnika Batine, a svake godine se održava procesija od poklonca do Dunava na Dan naselja kada se u večernjim satima pale svijeće i u rijeku puštaju vijenci.

U Dražu se kip sv. Ivana Nepomuka, nastao u drugoj polovici 18. stoljeća (prvi njegov spomen je u kanonskoj vizitaciji iz 1782. godine), nalazio uz most na rijeci Karašici. Kip koji Ivan Roth na temelju dinamične kompozicije i naglašene S linije tijela smatra radom kvalitetnoga kipara prve polovice 18. stoljeća, danas je oštećen te pohranjen u Osijeku u Restauratorskom odjelu Hrvatskoga restauratorskog zavoda.

Kult sv. Ivana Nepomuka nije bio rezerviran samo za zavjetne kipove. Do danas je podno Banova brda sačuvana kapelica posvećena sv. Ivanu Nepomuku, sagrađena u 18. stoljeću na »staroj« cesti od Belog Manastira do Branjina Vrha, odnosno na početku mosta preko karaševačke močvare. Vizitacija župe Branjin Vrh iz 1782. godine ovako je opisuje: »U ovome mjestu na području Branjinog Vrha u podnožju brda, na kraju mosta, postoji kapelica posvećena sv. Ivanu Nepomuku, koju je podigao Matija Banacz, branjinvrški seljak, dozvolom ordinarija i blagoslovljena. U njoj se tijekom godine služe oko tri svete mise, te nije na štetu nikakvim župnim pravima.« U kanonskoj vizitaciji iz 1810. godine kapelica sv. Ivana Nepomuka se opisuje na sljedeći način: »Nekada je bila izgrađena od drveta branjinvrškog seljaka Matije Banacza, po dopuštenju blagopokojnog u Gospodinu biskupa Klima. Budući da je prijetila skorim rušenjem, a patron je sa svojom obitelji umro te ju nitko nije htio ponovo izgraditi, sadašnji ju je župnik, s dopuštenjem blago u Gospodinu pokojnog biskupa Pavla grofa Esterhazyja, podigao od dobrog materijala i blagoslovio.«

Dakle, sredinom 18. stoljeća, vrlo blizu jedan drugome, podignuta su četiri spomenika sv. Ivanu Nepomuku: jedan je poklonac u Batini na Dunavu, drugi je u susjednom Dražu kip sv. Ivana Nepomuka na mostu preko Karašice, a treći je kapela sv. Ivana Nepomuka na staroj cesti preko karaševačke močvare. Sva tri spomenika nalaze se na poplavnom području Dunava odnosno Karašice, a podno Banova brda. Nedaleko od njih podignut je u dravskom ritu, u Podravlju, četvrti poklonac sv. Ivana Nepomuka, poslije premješten u Bilje.

O učestaloj praksi postavljanja kipova sv. Ivana Nepomuka na mostove slavonskih rijeka, svjedoči i njegov poklonac što se nekoć nalazio uz most preko rijeke Karašice na valpovačkom vlastelinstvu, preciznije, na mostu zvanom »Malta« pred ulazom u perivoj dvorca Prandau-Normann, kao i na mostu na ulazu u brodsku tvrđavu, nedavno rekonstruiran.

Sv. Ivan Nepomuk i pietas austriaca

Popularnost kulta sv. Ivana Nepomuka nije bila vezana samo uz njegovu zaštitu od voda nego i uz habsburšku političku propagandu, koje je on bio glavni protagonist. Naime, nakon odlaska Osmanlija, Slavonijom i Baranjom se širi kult sv. Ivana Nepomuka, koji postaje važan čimbenik habsburške političke propagande, zvane još i pietas austriaca, čiji je cilj bio kroz zajedničke pobožnosti i vjerske prakse (procesije, hodočašća i sl.) objediniti i povezati brojne narode na pograničnom području teritorija Habsburške Monarhije. Odnosno, javni spomenici sv. Ivana Nepomuka bili su promatrani kao dio političke ikonografije, stoga su ih Habsburgovci koristili za neformalno obilježavanje pripadnosti teritorija.

Prema Ivanu Rothu, većina slavonskih veleposjednika je potkraj 18. stoljeća isticala odanost državi kroz podizanje skulptura ili kapela posvećenih sv. Ivanu Nepomuku. Jedan od najvećih promicatelja kulta sv. Ivana Nepomuka bio je Kazimir Esterházy, posjednik vlastelinstva Darda, koji podiže prvu, drvenu crkvu u Čemincu, posvećenu sv. Ivanu Nepomuku, a u njoj je bio i oltar sv. Ivana Nepomuka. Osim toga, u drugoj polovici 18. stoljeća obitelj Esterházy, inače patron darđanske župne crkve, ispred crkve podiže, danas nažalost nestali, kip sv. Ivana Nepomuka u paru s kipom sv. Tekle. Također, u batinskoj župnoj crkvi, posvećenoj sv. Valentinu, jedan je bočni oltar, kako navodi kanonska vizitacija iz 1782. godine, bio posvećen sv. Ivanu Nepomuku, a u istoj crkvi se čuvao u maloj pokaznici tog sveca voštani jezik.

Stara razglednica Batine s kapelom pokloncem sv. Ivana Nepomuka
(izvor:  https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.6435-9/151985271_247695133495352_
2874186386997493478_n.jpg?_nc_cat=110&ccb=1-7&_nc_sid=24ef35&_nc_ohc=
6rUpghtNCAIQ7kNvgF31unc&_nc_ht=scontent-vie1-1.xx&oh=00_AYAX9EHiwN61_YuQGvZ4bp4xbK2US-KdMSoHe4Dt0Cd5lw&oe=66F6A68B , 28. 8.2024.)

Studenac u Branjini (autor fotografije: Iva Papić)

Banovo brdo – posvećeni sveti izvori vode (studenci)

Posvećeni izvori vode, odnosno studenci na Banovu brdu, vezuju se uz epidemije kuge i kolere, ponajviše u 18., ali i u 19. stoljeću. Prema ljetopisu franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu prve su vijesti o kugi, koja se pojavila u Erdelju, stigle u Slavoniju 1737. godine. Epidemija je 1738. godine zahvatila gradove u Bačkoj, a poslije Temišvar, Arad, Beograd i Petrovaradin. Iste je godine kuga iz tih gradova stigla i u Ilok, Vukovar te u predgrađa Osijeka. Ljetopis navodi da, suprotno opisanoj ruti te bolesti, kuga u Požešku kotlinu nije stigla iz istočne Slavonije, nego iz Bosne, i to preko Gradiške i Cernika, gdje se pojavila tijekom zime 1738/39. godine. Zapovjednik Petrovaradina, pukovnik Fefershofen, dobio je 1738. godine obavijest o pojavi kuge u Erdelju i Banatu te je zatim počela gradnja kontumaca odnosno karantena u Slankamenu i Osijeku odnosno Dardi.

Kako je prostor rita bio podložan vodostaju močvarnih voda, to je voda iz bunara tijekom epidemija kuge i kolere bila zarazna. Naime, premda su močvare oko Popovca isušene kanalima, čija je gradnja počela 1793., a završena 1811. godine, tek u 19. stoljeću počinju opsežniji radovi melioracije baranjskih močvara, o čemu piše Joseph Payr, visoki dužnosnik vlastelinstva Belje. Payr navodi dosada izgrađene nasipe te dunavske i karaševačke kanale, kao i planove za izgradnju novih (odnosno dobivanje plodnih zemljišta s isušenih ritskih područja) te planove za regulaciju Drave, kojim radovima je rukovodio vlastelinski građevni ured. Zbog širenja zaraze duž močvara dunavskih, dravskih i karaševačkih ritova, vodu kao izvor života bilo je moguće piti samo s izvora što su se mahom nalazili na Banovu brdu. Upravo su iz tih razloga, naime, radi opskrbljivanja stanovništva pitkom vodom u razdobljima epidemija kuge i kolere, izvori duž Banova brda bili posvećeni jednako od katoličke kao i od pravoslavne crkve. Odnosno, uz izvor bi se sagradila kapela, nerijetko i zvonik, a samo mjesto bi se otad nazivalo studencem.

Studenci su bili sljedeći: kapela »na Vodici« odnosno kapelica Marije Divice Pomoćnice u Baranjskom Petrovu Selu, svetište Gospe Lurdske u Popovcu, kapela Rođenja Presvete Bogorodice u Popovcu, studenac u Branjini, Bunarić Dol u Dražu i kapelica Vodica u Dražu, sv. Rok u Batini te studenac (česma) kod Reformatorske crkve u Zmajevcu. Geografski, većina studenaca prati sjevernu stranu Banova brda. Sve kapelice su bile jednostavno oblikovane i tek na nekima su vidljivi blijedi tragovi kakvog povijesno-umjetničkog stila, s elementima pauperizirane barokne morfologije.

Začuđuje pomanjkanje povijesnih spomena o studencima te proturječnost pisanih izvora i legendi: primjerice, za studenac sv. Roka kraj Batine postoji legenda kako je tu bila jedina zdrava voda za vrijeme kuge, no u kanonskim vizitacijama 18. i 19. stoljeća uopće se kapela ne spominje. Tek jedan navod, iz vizitacije župe Draž iz 1829. godine, može se, možda, vezati uz tu kapelu, a koji glasi: »... bijaše na vrhu brda kapelica, uz koju se jedva veže sjećanje«.

Za kapelu na Vodici odnosno kapelicu Marije Divice Pomoćnice u Baranjskom Petrovu Selu legenda kaže kako je milodarima, darovanim toj kapeli za čudesna ozdravljenja, sagrađena župna crkva, no u svim kanonskim vizitacijama navodi se kako je crkvu podigao tadašnji patron vlastelinstva, Veterani. Kapelica Vodica u Dražu i poklonac Bunarić dol u Dražu uopće se ne spominju u crkvenim pisanim izvorima, a za kapelu u Branjini legenda govori kako je srednjovjekovna.

Iznimka je svetište Marije Lurdske u Popovcu, čiji nastanak predaja i crkveni zapisi vežu uz vrijeme Prvoga svjetskog rata: 1915. godine je narod za kip Gospe Lurdske i kip Presvetog Trojstva darovao više od 1000 kruna, a obitelj Scheibl je darovala grunt za podizanje špilje. Nadalje, Gospin kip podignut je i posvećen 1921. godine, a uz svetište se nalazi zdenac, na kojem se i danas vidi natpis »Errichtet zur Ehre Gottes, Friedrich Getto und Familie«.

Studenac kapela Rođenja Presvete Bogorodice u Popovcu (autor fotografije: Iva Papić)

Razglednica s marijanskog svetišta Marije Lurdske u Popovcu (izvor: Željko Predojević, »Marijansko svetište Marija Lurd u Popovcu«, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru 18 (2021), str. 64, sl. 1)

Zaključak

Prostorno-geografske i političke specifičnosti baranjskog trokuta uvjetovale su, nakon odlaska Osmanlija, podizanje javnih spomenika uglavnom zavjetne prirode. Na prostoru dunavskog i/ili dravskog rita dizali su se spomenici sv. Ivanu Nepomuku uz ceste i mostove, uz riječne skele, na mjestima gdje su poplave bile česte i opasne, kao i na mjestima gdje su uvjeti za život bili značajno umanjeni rastom vode rita. Osim toga, kult sv. Ivana Nepomuka bio je u službi širenja austrijske propagande te nije čudo što ga prihvaćaju plemići kojima je austrijska komora na baranjskoj crnici dodijelila bogatu zemlju.

Za razliku od rita, na Banovu brdu se razvija specifičan tip zavjetnog spomenika, koji ujedinjuje pogansku i kršćansku tradiciju, odnosno izvor vode i kapelu. Legende o ljekovitim izvorima i čudesnim izlječenjima djelovanjem vode sa studenca sastavni su dio svake predaje, jednako germanske kao i slavenske. Tako je i predaja o baranjskim ljekovitim izvorima oplemenjena kršćanskom formom, odnosno gradnjom i posvetom kapele koja otada služi unutar katoličkog odnosno pravoslavnoga vjerskoga kulta.

Danas su i poklonci sv. Ivana Nepomuka i čudonosni studenci uglavnom zaboravljeni, te više nisu sastavni dio svakodnevice pobožnog stanovništva koje ih je i gradilo. Ovaj rad je, baš stoga, pokušaj zapisivanja tradicija koje se vežu uz nastanak tog dijela baranjske baštine što se danas doima zaboravljenom i, baš stoga, neznanom. Ta ‘neznana’ baština svjedoči nam o nekadašnjim osobitostima baranjskog trokuta te kao trag u prostoru ilustrira principe nastanka umjetnosti na području Baranje u 18. i 19. stoljeću.

Literatura

Božić Bogović, Dubravka, »Drava u opisima vlastelinstva Belje u drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća«, Podravina: časopis za geografska i povijesna multidisciplinarna istraživanja, vol. 12 br. 24, 2013., str. 86–96.

Cvetnić, Sanja, »Habsburški politički utjecaji i ikonografija sv. Ivana Nepomuka u Hrvatskoj«, Hagiologija: kultovi u kontekstu, Marinković, Ana, Vedriš, Trpimir (ur.), Zagreb: Leykam International, 2008., str. 161–167.

Kanonske vizitacije Baranja 1729. – 1810., knjiga I, preveo i priredio: Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku, Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek: IBL, 2003.

Kanonske vizitacije Baranja 1829. – 1845., knjiga II, preveo i priredio: Stjepan Sršan, Državni arhiv u Osijeku, Biskupija Đakovačka i Srijemska, Osijek: IBL, 2004.

Predojević, Željko, »Marijansko svetište Marija Lurd u Popovcu«, Godišnjak Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru, 18, 2021/2022., str. 61–71.

Roth, Ivan, Javni spomenici sv. Ivana Nepomuka u istočnoj Slavoniji, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema, Slavonski Brod, 2016.

Sršan, Stjepan, Tri stoljeća Belja 1698.–1998., Kneževo: »Belje« d.d. Arhiv Belja, Osijek, 1998.

Sršan, Stjepan, Baranja 1785. godine, Osijek: Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 1999.

Sršan, Stjepan, Stanovništvo i gospodarstvo Baranje 1766. i 1824. godine, Osijek: Državni arhiv u Osijeku, Građa za povijest Osijeka i Slavonije: knjiga XIV, Osijek, 2002.

Tri stoljeća Belja – zbornik radova, Dušan Čalić (ur.), Osijek: JAZU Zavod za znanstveni rad Osijek, 1986.

Iva Papić je diplomirana povjesničarka umjetnosti i latinistica te doktorica znanosti iz znanstvenog polja povijesti umjetnosti. Njezini znanstveni i stručni interesi su srednjovjekovna arhitektura i umjetnost u prvom redu istočne Hrvatske, kao i nastanak i razvoj kulturnoga krajolika Slavonije i Baranje u međuovisnosti prostora i predaje. Zaposlena je u Konzervatorskom odjelu u Osijeku.