Kako našu glazbenu produkciju vide stranci i što iz toga možemo naučiti?

Glazba i muzikologija u Hrvatskoj uglavnom su prepušteni istraživanju domaćih stručnjaka, a, vice versa, od hrvatskih se muzikologa očekuje da će se baviti ponajprije istraživanjem hrvatske glazbe i muzikologije (bolje rečeno, glazbe i muzikologije u Hrvatskoj). Razlozi su mnogi i raznovrsni, neki i naslijeđeni, uglavnom vezani uz poznavanje izvora, uz poznavanje jezika, ali često i zbog patriotskog interesa za domaću produkciju, a i za svojevrsno kreiranje nacionalnog identiteta. Neki su pak rezultat negativne selekcije: želja za bavljenjem nekom od svjetskih tema brzo nailazi na temeljne zapreke, poput nepostojanja odgovarajuće literature u Hrvatskoj, pa je blizina neke dobre međunarodne knjižnice (Graz, Beč) preduvjet za takvo usmjerenje. U doba zamaha digitalne muzikologije i dostupnosti digitalnih izvora takvi bi se razlozi mogli i morali nadići, svakako ovisno o agilnosti institucija da domaću glazbenu i muzikološku produkciju učine šire dostupnom pa time i pobude međunarodni interes za hrvatske, ali međunarodno relevantne teme. Neki su proboji u tom pogledu, a osobito vezani uz glazbu u Hrvatskoj (ovdje se uvijek govori o hrvatskim povijesnim zemljama kada se misli na razdoblje do 1945), postignuti, u prvom redu zahvaljujući individualnim naporima kojima su katkad rezultirala i institucionalnim postignućima. Govoreći o 18., 19. i ranom 20. stoljeću, svakako valja upozoriti na djela Luke Sorga (Sorkočevića) i Dore Pejačević i izvedbe njihovih djela od inozemnih glazbenika. Rezultat je to uporne muzikološke prezentacije na stranim jezicima, potom ne manje upornom izdavanju Muzičkog informativnog centra i Hrvatskoga muzikološkog društva (ali i nekih drugih izdavača) i njihovu oglašavanju te, napokon, nosačima zvuka snimljenim kod respektabilnih inozemnih tvrtki u izvedbi domaćih i inozemnih interpreta. Iako i dalje mnogo toga prolazi ispod radara, žeđ za novom (ne mislim ovdje na kronološki novu) nepoznatom glazbom privukla je interes izvođača za izvanredne skladbe Blagoja Berse, već spomenute Dore Pejačević (djelomice istaknute težnjom za promoviranjem ženskoga notnog pisma), Josipa Hatzea, ali i Ivana Zajca te starijih poput Luke i Antuna Sorkočevića, Julija Bajamontija i dr. Zapravo je sve počelo još prije 40-ak godina, kad su sjajni europski ansambli specijalizirani za ranu glazbu »izvukli« renesansne i barokne skladbe Andrije Patricija, Ivana Lukačića, Vinka Jelića i drugih i snimili ih (tada još) na LP ploče.

Međutim, muzikološka percepcija namijenjena široj publici – recenzije snimki hrvatske glazbe – i dalje su rijetke te, gotovo kao ni recenzije brojnih domaćih muzikoloških edicija (na hrvatskom ili nekom svjetskom jeziku), ne dopiru dalje od hrvatskih granica. Ipak, kako ćemo vidjeti u ovoj prilici, ljubitelji glazbe – ponajprije na europskom i sjevernoameričkom kontinentu – donekle su obaviješteni o nekim skladbama koje se u Hrvatskoj smatraju remek-
-djelima. I recenzenti se donekle specijaliziraju pa donosimo dva prikaza hrvatskih opernih produkcija snimljenih u njemačkoj tvrtki cpo (Classic Produktion Osnabrück, osnovana 1986). Međutim, to nisu jedini hrvatski naslovi tog izdavača koji se upustio u objavljivanje odabranih djela hrvatskih skladatelja. Još prije 20 godina objavio je instrumentalna djela dubrovačkog aristokrata i inventivnoga pretklasičkog skladatelja Luke Sorga/Sorkočevića (1734–1789) u eteričnoj izvedbi Wolfganga Brunnera i ansambla Salzburger Hofmusik; vjerojatnu mu je naveći projekt bio predstavljanje kompletnog opusa hrvatske skladateljice Dore Pejačević (1885–1923) koji je dodatno popularizirao njezinu glazbu – vokalna, klavirska, komorna i orkestralna djela – tako da se u novije vrijeme (a osobito vezano uz prošlogodišnje obilježavanje 100. obljetnice smrti) učestalo javlja na koncertnom repertoaru diljem Europe i svijeta. Nezaobilazan projekt su i objavljivanja skladbi izvanrednog modernista Borisa Papandopula (1906–1991., dosad objavljena 5 CD-a), a s jednakim brojem izdanja na golemom popisu njihove produkcije (s više od 2.000 izdanja: https://www.jpc.de/jpcng/cpo/theme/-/tname/labelshop_cpo_komponistenverzeichnis) nalaze se glazbeno-scenska djela Franza von Suppèa (1810–1895), bečkog majstora operete, rođenog Splićanina, obrazovanog u Zadru.

Jedan od redovitih recenzenata izdanja tvrtke cpo, specijaliziran u prvom redu za opernu produkciju, jest i muzikolog Ralph P. Locke, emeritirani profesor na Eastman School of Music Sveučilišta u Rochesteru, SAD. Podatke o njegovoj djelatnosti prenosimo iz dostupnih medija: »Šest njegovih članaka osvojilo je nagradu ASCAP-Deems Taylor za izvrsnost u pisanju o glazbi. Njegove najnovije dvije knjige su Musical Exoticism: Images and Reflections i Music and the Exotic from the Renaissance to Mozart (obje u nakladi Cambridge University Press). Oba su sada dostupna u mekom uvezu, a druga također kao e-knjiga. Ralph Locke također surađuje u American Record Guide i online umjetničkim časopisima New York Arts, Opera Today i The Boston Musical Intelligencer. Njegovi članci objavljeni su u glavnim znanstvenim časopisima, u Oxford Music Online (Grove Dictionary) i u programskim knjižicama velikih opernih kuća, npr. Santa Fe (New Mexico), Wexford (Irska), Glyndebourne, Covent Garden i Bavarska državna opera (München).« (https://artsfuse.org/236815/classical-album-review-an-opera-by-the-croatian-verdi-sung-right/#comments)

Uz ljubazno dopuštenje autora, ovdje su prevedene njegove recenzije dviju opernih »znamenitosti« iz povijesti hrvatske glazbe 19. i 20. stoljeća – glazbena tragedija Nikola Šubić Zrinjski (1876) Ivana Zajca (1832–1814) na libreto Huga Badalića, prema Theodoru Körneru (CD: 2018) i komična opera Ero s onoga svijeta (1935) Jakova Gotovca (1895–1982) na libreto Milana Begovića (CD: 2020) – u interpretaciji domaćih i inozemnih izvođača. Prijevodu tih Lockeovih tekstova Stanislava Tuksara dodane su i autorove poveznice na kojima se mogu čuti ulomci iz opera, ali se isto tako mogu i saznati podatci o nekim autorima i djelima na koje se referira, kako bi i našim čitateljima omogućili sav ponuđeni spektar obavijesti.

Većina obrazovanijih pripadnika srednje i starije generacije Zagrepčana vjerojatno je obje opere doživjela u kazalištu jer doista pripadaju najpopularnijim djelima tog žanra. Oba su i u svoje vrijeme, ali i često kasnije, predstavljala neki oblik konstrukta nacionalnog identiteta: Zrinjski u razdoblju nakon Austro-ugarske i Hrvatsko-ugarske nagodbe, a Ero u ne manje za Hrvatsku bolno doba Kraljevine Jugoslavije. Činjenica da je Ivan Zajc, potomak češkoga vojnoga glazbenika, rodom Riječanin, obrazovan u Milanu na snažnoj verdijanskoj tradiciji, stasao u Beču kao operetni skladatelj, 1870. pozvan u Zagreb da stane na čelo Nacionalnoga kazališta, tipična je za migrantsko-obrazovne sustave u Monarhiji. Njegove su se operete, pa i opera Mislav izvele i u češkim kazalištima pa je njegova reputacija nadišla granice hrvatskih zemalja.

Profesor Locke želi američkim čitateljima (i ljubiteljima opere) približiti Zajčev glazbeni jezik, donosi nekoliko podataka o skladatelju, a uspoređuje njegov stil s ranim Verdijem i Donizettijem. Ovdje bismo mogli pridodati utjecaj Meyerbeera, kojeg je Zajc rado postavljao na zagrebačku scenu još 1870-ih godina. Dovodeći u vezu Zrinjskog sa »širenjem zapadnoeuropskih glazbenih manira i praksi«, autor je u suglasju s ocjenom hrvatskih muzikologa proglasio upravo te nadnacionalne stilske odrednice dominantnima, dok se nacionalni idiom izražava tek u dva citata folklornih melodija. Sličnosti nalazimo i u druge dvije Zajčeve prethodne nacionalnopovijesne opere (Mislav i Ban Leget). O toj je trilogiji i njezinoj ulozi u konstruktu hrvatskoga nacionalnog identiteta mnogo pisano i na stranim jezicima, a hrvatski čitatelji mogu pronaći dosad najiscrpniju analizu u najnovijoj reprezentativnoj monografiji Rozine Palić-Jelavić Ivan pl. Zajc: Hrvatska nacionalna povijesna operna trilogija (više: https://www.hnk.hr/hr/opera/predstave/ivan-pl-zajc-hrvatska-nacionalna-povijesna-operna-trilogija/). Autor povlači paralele u Zajčevu odnosu na lokalnu povijest s djelima autora u Norveškoj pa i SAD-u. O sličnim usporedbama, ali s Finskom i Škotskom, već je prije pisao američki muzikolog William A. Everett. Na tom je tragu prije 10 godina u Zagrebu bio organiziran međunarodni znanstveni skup Ivan Zajc (1832. – 1914.): glazbene migracije i kulturni transfer / Music Migrations and Cultural Transfer, gdje je tridesetak autora osvijetlilo analogne procese u europskim i prekomorskim zemljama.

U prikazu toga dvostrukog CD-a istaknute su četiri noseće uloge »pozitivaca«, no zamjerke su upućene interpretima dvojice Osmanlija. Svakako, riječku postavu valja pozdraviti, no u mnogočemu, a osobito u odabiru pjevača, ostaje jedina prethodna kompletna snimka (najprije kao LP vinil, a poslije prebačena na CD, Croatia Records) iz 1962. teško dostižnom. Posebno je iznijansirani bariton Vladimira Ruždjaka (Zrinjski) kao i njegova protuteža, moćni bas Drage Bernardića (Sulejman). Pretpostavljam da iz toga kompleta potječe i prijevod libreta na engleski (u izdanju 1962. paralelno je otisnut hrvatski, engleski, njemački i talijanski tekst).

Napokon, recenzent se pita, nisu li druga Zajčeva djela možda još efektnija. I doista, u Hrvatskoj su se izvodile Zajčeve operete prevedene s njemačkog na hrvatski, kao i nekoliko kasnijih opera koje su nastale u Zagrebu. Tri pripadaju panslavenskom krugu (autorica ovih redaka 2011. je objavila članak »Die Opern von Ivan Zajc zwischen Nationalismus und Panslawismus«) i skladane su na libreta J. E. Tomića: Lizinka (prema Puškinu, 1878), Pan Tvardovski (prema J. I. Kraszewskom, 1880) te Gospoje i husari (prema A. Fredru, 1886), kao i živahna vedra opera Zlatka (A. Harambašić, 1885). Za obnovu partiture i izvedbu Lizinke i Zlatke 1990-ih (kao i za odličnu postavu nekoliko drugih Zaj­čevih glazbeno-scenskih djela) osobito je zaslužan dirigent i skladatelj Zoran Juranić.

Napokon, korisno Lockeovo upozorenje zainteresiranim pretraživačima Zajčeva opusa izvan granica Hrvatske upućuje na problem s dijakritičkim znakovima – slično ćemo se boriti i s njemačkim ili skandinavskim znakovljem pa uputu za »zaobilaženje« u pretraživanju valja svakako trenirati.

Drugi se Lockeov prikaz odnosi na Gotovčevu komičnu operu Ero s onoga svijeta. Autor ju je u pogledu sadržaja usporedio sa Smetaninom Prodanom nevjestom, češkom uspješnicom iz 1866. godine, nastalom, dakle 60 godina prije nastanka Ere. Smetanina je opera postavljena i u Zagrebu relativno brzo, 1873., zaslugom prevoditelja Augusta Šenoe i opernog ravnatelja Zajca, a i poslije je doživjela nekoliko novih inscenacija.

Gotovčev skladateljski rukopis, primjeren neonacionalnom izričaju prve polovice 20. stoljeća, ima podlogu u izvanrednom Begovićevu libretu, prema narodnoj priči, koji mu omogućava razvoj tipskih likova, ali i jednostavnu melodiku pučkog tipa, katkad čak i preuzetu iz folklora, a recenzent prepoznaje inzistiranje na specifičnim ritmovima, ostinatima, ali i tonskim nizovima orijentalnog obilježja (međutim, možemo ga uvjeravati da ju mi u Hrvatskoj ne doživljavamo kao bliskoistočni melos). I u toj operi, kao i u mnogim uspjelim glazbeno-scenskim i orkestralnim djelima hrvatskog međuraća, ostvario se san etnomuzikologa Franje Ksavera Kuhača uoči objavljivanja njegovih svezaka Južnoslovjenskih narodnih popievaka 1880-ih godina, da će te zbirke poslužiti skladateljima kao temelj za komponiranje nacionalnih djela. Naravno, društveni kontekst i (ponovna) potreba za utvrđivanjem i pozicioniranjem nacionalnog identiteta dala je dodatan poticaj skladateljima, a (režimsko) prihvaćanje takve glazbe zapravo se nije znatnije mijenjalo od 1920-ih sve do 1950-ih godina (dakle, i u doba nacističke ere u Njemačkoj, kako recenzent posebno ističe).

Dragocjene su recenzentove usporedbe nekih značajki toga djela s međunarodnom opernom literaturom, osobito onom »egzotičnijom«, što je i njegova uža specijalizacija. Dobrodošli su i biografski krokiji koje iznosi na temelju biografskih podataka u pratećoj knjižici, a možda i na temelju dostupnih međunarodnih enciklopedijskih natuknica u kojima su prisutni i Zajc i Gotovac.

Donekle bi nas, međutim, mogla začuditi autorova konstatacija s početka prikaza Gotovčeve uspješnice, da je Hrvatska »zemlja koju se dugo smatralo nekom vrstom kulturne zabiti«. I on nije prvi muzikolog koji je tako nešto izgovorio. Doista, hrvatska glazbena kultura nije imala ni Smetanu, ni Dvořáka, ni Chopina, poput ostalih zapadnoslavenskih naroda katoličkog predznaka. Imala je, doduše, sjajne pjevačice koje su još u 19. stoljeću pokorile europske i prekomorske pozornice, ali su one dobivale razne nacionalne atribute – austrijske, mađarske i kojekakve druge, naprosto jer su dolazile iz multikulturalne sredine s dominantnim njemačkim predznakom. Jednako kao što je i Nikola Tesla u Ameriku otputovao s austrougarskom putovnicom. Doista, hrvatske su zemlje, poput poljskih pokrajina, dugo vremena bile rubna područja, limesi, nazvane »predziđem kršćanstva«, u koje su službenici Monarhije slani po kazni, što se, međutim, u Kraljevini Jugoslaviji stubokom promijenilo. No, glazba je u oba slučaja, možda i više od jezičnom barijerom izolirane književnosti, ali slično likovnoj umjetnosti, sustavno izgrađivala obrazovni sustav i svoje institucije. Stoga, kad osoba s kulturnom podlogom u drugome desetljeću 21. stoljeća o Hrvatskoj, članici Europske unije, piše na takav način, to znači svojevrsni znak za uzbunu. Postavljamo pitanje, zbog čega je percepcija hrvatske kulture i dalje tako slaba, gotovo nikakva? Tko bi trebao, mogao i morao nešto promijeniti? Uistinu, hrvatskom umjetničkom glazbenom baštinom bavili su se rijetki inozemni muzikolozi. Među takvima je bio i već spomenuti William A. Everett, donedavno profesor na Sveučilištu Missouri u Kansas Cityju, koji je još od kraja 1980-ih godina sudjelovao u sređivanju glazbenih arhiva, a poslije objavio i niz članaka o hrvatskoj glazbi kasnog 19. i ranog 20. stoljeća. Tako je u istaknutom međunarodnom časopisu International Review of the Aesthetics and Sociology of Music, koji se već 55. godinu uređuje i tiska u Zagrebu, pisao upravo o Zajčevu Zrinjskom. IRASM je široko poznat, priznat i dostupan (online preko JSTOR-a) časopis koji redovito nabavljaju najveće svjetske glazbene knjižnice (pa tako i Rochester School of Music, uz koju je vezan naš autor recenzija). Isti izdavač (Hrvatsko muzikološko društvo, www.hmd-music.org) redovito objavljuje i nacionalni časopis Arti musices, s hrvatskim temama, često na engleskom jeziku (OA, https://hrcak.srce.hr/arti-musices) te brojne zbornike radova s međunarodnih skupova, uglavnom također na engleskom. Individualni napori pomogli su da brojne notne edicije Muzičkog informativnog centra dospiju do umjetnika željnih novog materijala daleko izvan granica Hrvatske.

Međutim, važan aspekt institucionalne potpore ne samo da izostaje nego i jenjava. Sjajna edicija HAZU Hrvatska i Europa, kultura, znanost i umjetnost (u tisku je 5. svezak, 20. stoljeće, te je u pripremi 4. svezak na engleskom jeziku, 19. stoljeće) uopće nema svoju posebnu web adresu na hrvatskom i stranom jeziku (dapače, na web stranici HAZU potpuno je nevidljiva). A to je edicija koja bi trebala biti temeljni reprezentativni materijal u svim hrvatskim veleposlanstvima i kulturnim centrima u inozemstvu koji će ne samo informirati i dodatno obrazovati hrvatske emigrante nego još više stanovnike zemlje u kojoj djeluju, ili bi trebali djelovati.

Područje/struka koje je u naletu već niz godina, digitalna humanistika, koja može baštinu učiniti najdostupnijom, u Hrvatskoj jedva da napreduje, tako da istraživači baštine često izvore pronalaze u inozemnim knjižnicama (neza­obilazna je platforma za novine i časopise anno Austrijske nacionalne knjižnice) jer od popriličnog popisa digitaliziranih novina i časopisa u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu online je dostupan tek mali dio uglavnom loše skeniranoga gradiva.

Međutim, lamentiranje ne pomaže, sve dok se ne načine realni strateški planovi koji će se sustavno i ostvarivati. Do tada imamo ozbiljnu tvrtku cpo, koja hrvatsku glazbenu baštinu čini široko internacionalno dostupnom. Možemo biti zadovoljni da inozemni stručni recenzenti ne zaobilaze tu glazbu. Dapače, pridružujemo se recenzentovoj pohvali tvrtke cpo i nadamo se da ćemo uskoro u njezinu izdanju moći poslušati izvrsnu operu Blagoja Berse Der Eisenhammer (u hrvatskom prijevodu: Oganj), ili simfonijsku pjesmu Sunčana polja.

Ralph Locke
(s engleskog preveo Stanislav Tuksar)

Opera »hrvatskog Verdija« – pjevana na način koji savršeno odgovara glazbi

Često izvođena hrvatska nacionalna opera Ivan Zajca Nikola Šubić Zrinjski, u istančanoj izvedbi (s dobro prevedenim libretom!)

Ivan Zajc: Nikola Šubić Zrinjski

Kristina Kolar (Eva), Anamarija Knego (Jelena), Aljaž Farasin (Lovro), Robert Kolar (Nikola).

Zbor i orkestar Riječke opere / Ville Matvejeff.

CPO 555335 [2 CDa] 116 minuta.

Poveznica za kupnju ili za slušanje ulomaka: https://music.apple.com/hr/album/zajc-nikola-%C5%A1ubi%C4%87-zrinski-op-403-live/1526314756.

Kako to može biti divno kada operni pjevači doista znaju jezik na kojem pjevaju (i to po mogućnosti pred publikom čiji je to materinski jezik)! Spomenuo sam ovo u vezi s nizom opera koje sam recenzirao, poput Wagnerovih Majstora pjevača (Die Meistersinger; pjevanih na talijanskom: https://artsfuse.org/181803/opera-cd-review-wagners-die-meistersinger-sung-in-italian-beautifully-with-conversational-ease/), Wolf-Ferrarijevih Četiri grubijana (I quatro rusteghi; pjevanih na njemačkom: https://artsfuse.org/234501/opera-album-review-an-italian-comic-opera-or-is-it-a-german-one-you-decide/) i jedne od najboljih i najzanimljivijih američkih opera posljednja dva desetljeća: Princ igrača (Prince of Players) Carlislea Floyda (temeljen na drami Jeffreya Hatchera iz kojeg je izveden film Stage Beauty: https://artsfuse.org/203432/opera-cd-review-a-compact-powerful-new-opera-from-carlisle-floyd-composer-of-susannah/.).

Isto, dakle, vrijedi i za opere koje se pjevaju na hrvatskom, čak i za ovog recenzenta koji ne zna ni riječi tog jezika. Prethodno sam recenzirao jednu hrvatsku operu koja je imala aktivan život izvan domovine, Ero s onoga svijeta (Ero the Joker: https://artsfuse.org/221633/opera-album-review-croatias-best-known-opera-ero-the-joker-folk-fun-and-games/.), komično djelo o ljubavi na selu, po uzoru na Smetaninu Prodanu nevjestu. A evo i prve važnije snimke druge najčešće izvođene hrvatske opere, Nikola Šubić Zrinjski, Ivana Zajca. I još jednom, izvedena je s osjećajem za uvjerljivost i stilsku ispravnost što pomaže djelu da pređe barijere jezika i kulture. (Pomaže i prevedeni libreto, naravno!)

Ivan Zajc (ponekad pisano kao Zaytz; 1832–1914) bio je vodeća osoba hrvatskoga glazbenog života tijekom kasnoga devetnaestog stoljeća: bio je ravnatelj zagrebačke operne kuće i profesor glasovira i pjevanja na gradskom konzervatoriju. Studirao je u Milanu, a ponekad ga s lokalnim ponosom nazivaju »hrvatski Verdi«.

Ovo je naravno nacionalistička hiperbola. Sad kad sam čuo Nikolu Šubića Zrinjskog, rekao bih da je bio vrlo sposoban napisati atraktivne pasaže kratkoga daha i nanizati ih, ali je rijetko kad gradio dramaturški zamah u okviru cijelih scena ili činova. Glazba također ima tendenciju pobuditi nekoliko istih raspoloženja uvijek iznova. Djelo mi se zapravo sviđa i zanima me u cijelosti. Samo ne mislim da mu pretjerano hvaljenje ide u korist.

Ta je opera većinu vremena živahna i borbena, osobito u brojnim zborskim i ansambalskim točkama. U tom smislu prilično nalikuje Donizettiju i ranom Verdiju. Poslušajte broj za osmanske trupe na CD-u 1, pjesma 6 (»Neka Allah zaštiti svaki vaš korak!«): to su uzbudljive stvari i, što je zanimljivo, bez ikakvih egzotičnih stilskih oznaka.

Nikolu Šubića Zrinjskog toplo preporučujem osobama koje zanima širenje zapadnoeuropskih glazbenih manira i praksi (u ovom slučaju: operne tradicije ponajprije vezane uz Italiju i Francusku) u druge europske zemlje i druge dijelove svijeta. Cijeli taj proces nije relevantan samo za istočnu Europu. Sve veća profesionalizacija glazbenog života u Hrvatskoj tijekom onoga što se danas naziva »Zaj­čevom erom« — pokušavajući podići glazbeni život kako bi zadovoljio međunarodne norme, a istovremeno raspirujući ponos na lokalnu povijest i kulturu — nalikuje događajima koji su se događali otprilike u isto vrijeme na mjestima kao što su Norveška (sa Svendsenom i Griegom) i SAD (s tako različitim ličnostima kao što su Bristow, Paine, Dvořák, Macdowell, Ives i Chadwick).

Radnja Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog proizlazi iz slavne njemačke drame Theodora Körnera o hrvatskom vođi Nikoli Zrinskom (poznatom i kao Miklós VII Zrínyi, jer je mogao biti i Mađar) i slavnoj bitci kod Sigeta (Szigetvár), u kojoj su združene hrvatske i mađarske snage nanijele teške gubitke osvajačkim trupama iz osmanske Turske, dovoljne da zaustave njihovo napredovanje prema Beču. Pomoglo je i to što je sultan Sulejman Veličanstveni, već narušenog zdravlja, umro noć prije bitke. (Osmanlije će pokušati ponovno 1683., opsjedajući Beč mjesecima dok ih multinacionalne snage nisu potisnule, ovaj put definitivno.)

Likovi u operi su general Nikola Zrinjski, njegova odana i jednako domoljubna žena Eva, njihova kći Jelena, njezin dragi Lovro, sultan Sulejman i njegov izaslanik Mehmed-
-paša. (Postoji i osmanski liječnik, očito Židov, po imenu Levi!) Radnja je vrlo epizodna, kao u nekim drugim operama temeljenim na političkim i vojnim sukobima (npr. Hugenoti i Rat i mir).

Ukratko: Jelena i Lovro žele biti zajedno, ali njezin otac (Zrinjski) nagovara Lovru da izvrši svoju domoljubnu dužnost i pridruži se vojsci koja pokušava odbiti Osmanlije. Sultan Sulejman šalje Mehmeda da zatraži od Zrinjskog da preda grad. Umjesto toga, Zrinjski zapali stari grad i premjesti svoje trupe u novi grad. Jelena, u strahu da će je Turci mučiti ili ubiti, traži od Lovre da je ubije nožem, što on i čini. Njeni roditelji, kada im on to priopći, pjevaju: »O, Bože, tebi hvala, koj’ blago uze nju!«

Turci upadaju u novi grad. Opera završava velikom zborskom točkom u kojoj Hrvati pozivaju jedni druge na rat: »Za domovinu mrijeti kolika slast! Prot dušmaninu! Mora on past’!«. Ovaj broj se uglavnom kao takav pjeva u japanskim muškim pjevačkim društvima. (Potražite na YouTubeu »Zajc U Boj Japan«.)

Dok se zastor spušta, vidimo, u svojevrsnoj pantomimi, Lovru i Zrinjskog kako boreći se padaju. Eva baca baklju u skladište baruta, što izaziva veliku eksploziju, a novi grad pun turskih vojnika biva uništen.

Izvedba općenito pokazuje visoku kompetentnost i ugodu, što ne čudi s obzirom na to da je to djelo dugogodišnji hit u Hrvatskoj: doista, to je najizvođenija opera na cjelokupnom repertoaru Hrvatskoga narodnoga kazališta (Zagreb). Ova snimka koristi orkestar i zbor iz Rijeke, trećega najvećega grada u Hrvatskoj (poznatog na talijanskom kao Fiume), koji je također bio grad Zajčeva rođenja i rane karijere.

Najveći nedostatak je u ulogama vezanim uz dva glavna osmanska lika. Luki Ortaru nedostaju mnogi niski tonovi potrebni za dočaravanje autoriteta i moći Sultana. Pjevač ovdje naveden kao »Giorgio Surian jr.«, koji pjeva ulogu Mehmed-paše, sin je svjetski poznatog Giorgia Suriana. Jako sam uživao u tumačenju starijeg Suriana uloge komičnog basa u snimci Franza von Suppéa Povratak mornara. Mlađi Surian nije ni izdaleka na istoj razini. Glas mu je tanak i koleba se na visokim tonovima. Te dvije uloge stoga ispadaju kao papirnati negativci, uvelike slabeći dramatsku napetost djela između muslimanskih osvajača i kršćana koji brane svoju domovinu.

Dvije glavne uloge tumači, pretpostavljam, bračni par: Robert i Kristina Kolar. Pjevaju prekrasno, s puninom, ali s gotovo potpunom kontrolom, često sjenčajući svoje glasove kako bi izrazili različita raspoloženja i razvoj zapleta. (Oh, kako pjevači mogu biti divni kada izvode na svom materinskom jeziku!) Sopran i svijetli tenor, koji su mladi ljubavnici Jelena i Lovro, neokaljani su i čisti (ona uvijek, on većinom). Ako imate priliku čuti Anamariju Knego (Riječanku) ili Aljaža Farasina (očito iz susjedne Slovenije), nemojte to propustiti! Riječki orkestar i zbor djeluju kao da potpuno vladaju notama.

Knjižica sadrži informativan, ali pomalo nekritički esej, koji veliča Zajčevu »gotovo božanski nadahnutu melodijsku invenciju«. Bez da idem tako daleko da zazivam nebo, složio bih se da su melodije često prilično dobre, čak i nezaboravne.

Dakle, sve u svemu, ova se snimka može pozdraviti, očito kao prva za ovo djelo koja je široko dostupna. (Postoji i jedna prethodna kod hrvatskog izdavača, pod dirigentskom palicom Milana Sachsa.) Ne mogu a da se ne zapitam jesu li druga Zajčeva djela možda još efektnija. Zajc je proveo sedam godina pišući i dirigirajući operete na njemačkom jeziku u Beču, a neke je napisao i na hrvatskom. Čini se da bi njegov energičan, melodičan, vedar stil mogao savršeno pristajati opereti. U Hrvatskoj se izvodi nekoliko njegovih opereta (na hrvatskom, možda u prijevodu s njemačkog?), ali čini se da još nisu snimljene.

Zajc je također napisao desetke sakralnih djela, uključujući potpuno orkestrirane mise. (Hrvatska je, kao i Mađarska i Poljska, većinski rimokatolička zemlja.) Tko zna?

Upozorenje: ako tražite snimku na internetu, pokušajte navesti ime skladatelja plus »Nikola«. Čak i ako pokušate tražiti »Subic« (bez naglasaka, tj. dijakritičkih znakova, op. prev.), pretraga može biti neuspješna jer se »Š« na web stranici prodavača ili knjižnice prikazuje kao upitnik ili kao neko sasvim drugo slovo. Knjižničari tu vrstu strategije pretraživanja nazivaju »zaobilaženjem« (»work-around«).

Ilustracije su dostupne na sljedećim poveznicama:

CD omot: https://www.hbdirect.com/album/4113823-ivan-zajc-1832-1914-nikola-eubic-zrinski-ville-matvejeff-rijeka-symphony-orchestra-rijeka-opera-choir.html

Sopran i bariton, Kristina i Robert Kolar: https://www.google.com/search?source=univ&tbm=isch&q=robert+and+kristina+kolar&sa=X&ved=2ahUKEwip9oPjse_yAhVLF1kFHcswDOEQjJkEegQIAhAC&biw=1242&bih=568

Scene iz opere: https://www.google.com/search?q=nikola+subic+zrinski+opera+images+rijeka&tbm=isch&ved=2ahUKEwislsjAsu_yAhVChHIEHdRzCswQ2-cCegQIABAA&oq=nikola+subic+zrinski+opera+images+rijeka&gs_lcp=CgNpbWcQA1DrkwJYhZsCYMucAmgAcAB4AIABOIgB1AKSAQE3mAEAoAEBqgELZ3dzLXdpei1pbWfAAQE&sclient=img&ei=ua44YezVDsKIytMP1Oep4Aw&bih=568&biw=1242

Prizori iz originalne produkcije (u Rijeci) s istim pjevačima:

https://torpedo.media/u-subotu-kriticki-glas-o-operi-nikola-subic-zrinjski/

https://www.fiuman.hr/u-srijedu-premijera-zajceve-opere-nikola-subic-zrinjski-u-rijeci/

https://www.tportal.hr/kultura/clanak/nikola-subic-zrinjski-u-borbi-za-jedini-preostali-komad-plodne-zemlje-foto-20181018/slika-863b196dfca380aef24601253065d9a2

Izvorno objavljeno u online časopisu The Arts Fuse: https://artsfuse.org/236815/classical-album-review-an-opera-by-the-croatian-verdi-sung-right/#comments 14 rujna 2021.

Ralph Locke
(s engleskog preveo Stanislav Tuksar)

Najpoznatija hrvatska opera Ero s onoga svijeta u elegantnoj i divnoj izvedbi

Ovo djelo iz 1927. slično je Prodanoj nevjesti ili laganijoj inačici Porgy and Bess: melodiozno, zabavno i scenski vrijedno.

Jakov Gotovac: Ero s onoga svijeta

Valentina Fijačko Kobić (Đula), Jelena Kordić (Doma), Tomislav Mužek (Mića, znan kao Ero), Ljubomir Puškarić (Sima), Ivica Čikeš (Marko)

Zbor Hrvatske radio-televizije, Orkestar münchenskog radija / Ivan Repušić

CPO 555080-2 [2 CDs] 112 minuta

Poveznica za kupnju CD-a ili slušanje ulomaka iz opere: https://www.prestomusic.com/classical/products/8767647--jakov-gotovac-ero-s-onoga-svijeta-ero-the-joker

Zemlja koju se dugo smatralo nekom vrstom kulturne zabiti često traži od svojih kreativnih umjetnika da osmisle djelo koje izražava njezin (pretpostavljani) »nacionalni« karakter, težnje njezinih ljudi. Djelo koje će, ako se posreći, biti posjetnica te zemlje u širem svijetu.

Henry Wadsworth Longfellow učinio je nešto slično s Pjesmom o Hiawathi (The Song of Hiawatha; 1855), epskom pjesmom koja je donijela mit o podrijetlu SAD-a. Djelo završava tako što poglavica američkih domorodaca dočekuje krš­ćanskog svećenika (»Svećenik Molitve, Bljedoliki«) i druge europske »goste« i potiče vlastiti narod da »sluša istinu koju im oni govore«, dok on, u svom kanuu, otplovi u zalazak sunca. Pjesma je postala veliki hit diljem svijeta, pridonoseći imidžu benignih Sjedinjenih Američkih Država.

U glazbenoj areni, opera je bila glavni žanr za ovu vrstu nacionalnog samoodređenja i vlastite promocije. Govornici češkog imaju Smetaninu Prodanu nevjestu (koja je i danas na međunarodnom opernom repertoaru), Poljaci Moniuszkovu Halku (iz koje Piotr Beczała pjeva ariju na recitalu koji trenutno prenosi Met; poveznica: https://observer.com/2021/01/radvanovsky_and_beczala_perform_met_stars_live/), a Mađari Erkelov Bánk Bán. Mnogi su američki skladatelji u dvadesetom stoljeću željeli postići nešto slično, a dva posebno uspješna primjera bila su Porgy i Bess i Ulična scena (Street Scene) Kurta Weilla.

Pa dobro, ispada da Hrvati u tom pokeru imaju dvije velike opere. Jedna je Nikola Šubić Zrinjski (1876), domoljubna povijesna opera Ivana Zajca (ponekad pisanog kao Zaytz), koji je pet godina studirao na Milanskom konzervatoriju. (Dobra snimka i te opere upravo je objavljena na CD-u; poveznica: https://www.prestomusic.com/classical/products/8795048--ivan-zajc-nikola-subi-zrinski.)

Druga i poznatija je Ero the Joker (Ero s onoga svijeta) Jakova Gotovca. Ero je sada dostupan u svojoj prvoj velikoj snimci. Ispostavilo se da nije posve nepoznat.

Smatram da vrijedi pogledati bilo koju operu u kojoj postoji barem jedna arija ili duet koji je sam po sebi postao standardna točka, kao što sam tvrdio u vezi s Gounodovom Le Tribut de Zamora (Danak Zamore; poveznica na recenziju: https://artsfuse.org/190776/opera-album-review-a-grand-opera-from-late-in-gounods-career-gets-its-first-recording-ever/) i Korngoldovim Das Wunder der Heliane (Helianino čudo; poveznica na recenziju: https://artsfuse.org/183822/opera-review-a-sumptuous-new-recording-of-korngolds-the-miracle-of-heliane-centerpiece-of-this-summers-bard-music-festival/). Ali što je s djelom koje je repertoaru podarilo instrumentalnu numeru? To je manje razumljivo, budući da se zasigurno može osmisliti atraktivna uvertira ili plesna točka, a da se sasvim ne svladaju posebni izazovi vještog i privlačnog pisanja za glas i stvaranja dramatskog luka tijekom dva sata ili više u kazalištu. Reznicekova čudesna uvertira za Donnu Dianu mogla bi, a možda i ne, predvidjeti veliku operu koju bismo trebali pogledati.

Tako sam se pitao o Eri s onoga svijeta, budući da je stavak u njemu koji se zove kolo (vrsta narodnog plesa koji se izvodi u krugu ili u nekoliko koncentričnih krugova) nekoliko puta zasebno snimljen u čisto orkestralnim verzijama (npr. Rudolf Kempe 1961., elegantno, s Bečkom filharmonijom: https://www.youtube.com/watch?v=JQEFCznIEMc). Ta je numera uvijek svježa zbog svoje zanimljive mješavine blistavih melodija, propulzivnih plesnih ritmova i lijepo raznolike orkestracije.

(Nemojte ga brkati s Gotovčevim Simfonijskim kolom, koje je samostalno i duže djelo, isto tako privlačno i živopisno. Na ovoj su drugoj snimci oba njegova orkestralna kola: https://www.prestomusic.com/classical/products/7999011--gotovac-symphonic-poems)

Dakle, evo cijele opere Ero s onoga svijeta (1927; praizvedba u Zagrebu 1935). Ponekad se spominje pod njemačkim naslovom, Ero der Schelm, jer je djelo imalo aktivan život u njemačkim i austrijskim opernim kućama kroz desetljeća. I doista, esej iz knjižice nam govori da je izvedena više od 700 puta u brojnim zemljama, uključujući Englesku i Italiju. U knjižici se s posebnim ponosom ističu tri uprizorenja na njemačkom jeziku: Karlsruhe (1938), Berlin (1940) i München (1942., s velikim izvođačima kao što su tenor Julius Patzak i Ludwig Weber, pod ravnanjem Heinricha Hollreisera). Pribilježite datume! To da su se te predstave dogodile na vrhuncu nacističke ere, domoljubni pisac knjižica ne spominje.

Gotovac, skladatelj Ere s onoga svijeta, djelovao je i kao dirigent i kao skladatelj. Ero se pokazao izvanredno atraktivnim, gotovo kao i njegova dva orkestralna kola. Radnja je relativno jednostavna, uključuje mladića koji se pojavljuje niotkuda i šali se da je »došao s onoga svijeta«, odnosno »pao s neba«. (To u krajnjoj liniji na hrvatskom i znači naslov opere, a ne »šaljivdžija« – »the joker«.)

Zaplet koji se razvija vezan je za to hoće li se Ero (koji se zapravo zove Mića) i Đula vjenčati, unatoč protivljenju Đulina oca, koji je imućni seljak, i njezine oštre maćehe Dome. Đula usput dobiva tužnu glazbu, ali Ero/Mića konačno otkriva svoj identitet. I sam je imućan, iz susjednoga grada, ali je želio da ga Đula voli zbog njega samoga, a ne zbog novca. On i Đula ipak će se napokon vjenčati.

Glazba je jednostavna u harmoniji i strukturi fraze, a u cijelom djelu prisutni su elementi osebujnoga folklornog stila, uključujući intrigantne sinkope unutar brojeva koji inače zadržavaju jedan stabilan ritam. Knjižica skreće pozornost na neke povećane sekunde u melodijskim stihovima mlinara Sime kao dokaz da je Hrvatska bila blizu prostranih zemalja u jugoistočnoj Europi (od Grčke sve do Rumunjske), kojima je stotinama godina upravljalo Otomansko Carstvo.

Za nas ostale, opera se neće činiti ni izdaleka bliskoistočnom, nego više poput Smetanine Prodane nevjeste — veseli zborovi i sve ostalo — ali nadopunjena disonancama u malim sekundama, nemilosrdnim ostinatima i drugim samosvjesno modernim dodatcima. Povremeno sam se sjetio Orffove Carmine burane, ali to je djelo nastalo kasnije od Ere (1935–36).

»Najistočniji« broj, za moj ukus, jest početak scene na tržnici (početak 3. čina), za koji se čini da su mu blizak uzor Borodinovi »Polovjecki plesovi« iz Kneza Igora. (Borodinovo djelo ima dugu povijest izvođenja u Jugoslaviji, o čemu svjedoči ova poznata snimka nedavno ponovno objavljena: https://www.prestomusic.com/classical/products/8442806--borodin-prince-igor.) Usput rečeno, u Gotovčevoj operi kolo završava djelo u duhu slavlja, pri čemu se orkestru pridružuje zbor.

Među izvođačima su hrvatski solisti, hrvatski zbor i jedan od vodećih njemačkih orkestara pod dirigentskim vodstvom u Hrvatskoj rođenog dirigenta Ivana Repušića. Jako sam se divio njegovu elegantnom radu na Verdijevim operama I due Foscari i Attila (poveznica na recenziju: https://artsfuse.org/215817/opera-cd-review-verdis-opera-about-attila-the-hun-gets-a-taut-vivid-new-recording/) te u Puccinijevoj La rondine (Lastavica).

Slušamo koncertnu izvedbu od 19. svibnja 2019. Čini se da je svaka nota na svom mjestu i radi ono što treba. Vokalne dionice postavljaju samo umjerene zahtjeve (kao što je slučaj s mnogim komičnim operama), a pjevači u cijelom djelu pokazuju zadivljujuću kontrolu, kao i jasno razumijevanje riječi — ima puno malih prilagodbi tempa kako bi se izrazila poenta koju lik iznosi. Zvuk je uhvaćen s jasnoćom i toplinom, zahvaljujući poznatoj finoj akustici münchenskoga kazališta Prinzregenten.

Mogu zamisliti Eru kako ponovno osvaja pozornicu, možda osobito ako se mogu napraviti prijevodi koji bi uhvatili izmjenu dirljivih i bezbrižnih trenutaka u djelu. Postoji čak i epizoda u kojoj dva muška lika razmjenjuju plašteve, u maniri Don Giovannija i Leporella.

Knjižica pruža dobar prozni prijevod na engleski i finu verziju pjevanja na njemačkom jeziku. To će omogućiti nama koji smo u hrvatskom malo preslabi da bismo shvatili operu iz prve.

Bravo, CPO! Operne kuće i sveučilišni operni programi, obraćate li pažnju? Vrijeme je da počnete razmišljati o novom repertoaru za »nakon pandemije«!

Ilustracije su dostupne na sljedećim poveznicama:

CD omot:

https://www.prestomusic.com/classical/products/8767647--jakov-gotovac-ero-s-onoga-svijeta-ero-the-joker

Gotovac (skladatelj): https://en.wikipedia.org/wiki/Jakov_Gotovac

Zanimljivo je da obje fotografije pokazuju počast Gotovcu (odanu na različite načine), naglašavajući moju tvrdnju da bi skladatelj mogao postati neka vrsta nacionalnoga heroja napiše li nacionalno obojenu operu, čak i uvelike komičnu, kao u ovom slučaju....

Repušić (dirigent): https://ivanrepusic.com/?lang=en

Izvorno objavljeno u online časopisu The Arts Fuse: https://artsfuse.org/221633/opera-album-review-croatias-best-known-opera-ero-the-joker-folk-fun-and-games/ 4. veljače 2021.

Vjera Katalinić znanstvena je savjetnica i upraviteljica Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te naslovna redovita profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Istražuje glazbenu kulturu 18. i 19. stoljeća, mobilnost glazbe i glazbenika te njihovo umrežavanje, glazbene arhive u Hrvatskoj. Autorica je pet knjiga i više od 250 članaka. Uredila 12 zbornika i osam notnih izdanja. Vodila je domaće i međunarodne projekte.