Istraživači među hrvatskim misionarima Družbe Isusove u Novome svijetu

U nas se u više navrata moglo čitati o Hrvatima koji su u Novi svijet dospjeli u prvim desetljećima i stoljećima nakon španjolskih i portugalskih otkrića »Zapadnih Indija« ili samo »Indija« kako su u skladu s Kolumbovom glasovitom zabludom te kolonijalne sile nazivale Novi svijet. Većina takvih slučajeva zasad je bez historiografske provjere, ali svaki je vrijedan daljnjih istraživanja na španjolskim, (hispansko)američkim i hrvatskim primarnim izvorima. Isto tako, često se spominju hrvatski isusovci, koji su kao misionari u tijeku 17. i 18. stoljeća sudjelovali i u istraživanjima/otkrivanjima onih dijelova Novoga svijeta u koje su bili poslani kao misionari jer je istraživanje i opisivanje istraženog i pronađenog bio dio njihovih zadataka u misijama u koje su bili poslani. Ovdje ćemo predstaviti dvojicu, Ivana Rattkaya i Ferdinanda Konšćaka, koji su istražili i opisali sjeverozapadne dijelove nekadašnjeg potkraljevstva Nove Španjolske.

Ivan Rattkay djelovao je kao misionar u 17., a Ferdinand Konšćak u 18. stoljeću. Bilo je to, dakle, gotovo dva (Rattkay) odnosno tri (Konšćak) stoljeća nakon onih zgusnutih događaja koje u Europi nazivamo velikim otkrićima. Laik si može postaviti pitanje o potrebi i svrsi otkrivanja i otkrića toliko vremena nakon velikih otkrića. Kronološki poredana i predstavljena tako kao da je svako novo otkriće logično slijedilo iz i nakon prethodnoga, ona gotovo da izgledaju kao niz pokreta ljudi i brodovlja po već poznatom zemljovidu. Tako ih je, naime, mnogo kasnije iscrtao i predstavio europski racionalni um. Takav pogled zapostavlja i ono što se – slobodno rečeno – odvijalo u glavama pomoraca i istraživača te u glavama tadašnjih Europljana koji su činjenici novootkrivenog svijeta morali prilagoditi sve svoje dotadašnje znanje o svijetu, sav svoj idearij i imaginarij. Tada je i Kolumbova zabluda imala velikoga odraza na bogati i danas pomalo zaboravljeni imaginarij koji se u Starome svijetu počeo stvarati o prostranstvima u koja su Europljani pod španjolskom zastavom dospjeli. Stoga ću, prije nego se posvetim istraživanjima hrvatskih misionara u Novome svijetu, nekoliko riječi posvetiti tom imaginariju i izvorima za nj. Naime, kako su Španjolci na svaki način branili širenje informacija o Novome svijetu Europom, predodžbe o njemu stvarale su se gotovo »na slijepo«, pabirčenjem vijesti koje su curile unatoč zabranama. Istodobno, španjolska je Kruna veoma brzo u Sevilli uspostavila učinkovitu službu za sve poslove s »Indijama« koja je prikupljala izvješća i zemljovide te sve ostalo što je a posteriori rezultiralo cjelovitom slikom Novoga svijeta. To nepregledno mnoštvo svakovrsnih svjedočanstava o Novome svijetu, posebno ono nastalo u prvih 50 godina od Kolumbova dolaska onamo, zaključano u seviljskom arhivu i žanrovski klasificirano kao dnevnik, putopis, renesansna historia itd. danas tvori prvo i ujedno najopsežnije poglavlje hispanskoameričke književnosti. Istodobno, glad za znanjem o Novome svijetu širila se Europom i poticala hibridizaciju sveprisutnih srednjovjekovnih predodžaba i vijesti o Novome svijetu; u nedostatku izvora iz prve ruke – pohranjenih u Sevilli – pojavljivali su se takozvani apokrifni putni dnevnici, opisi i drugi oblici svjedočanstava koje su Europljani rado čitali. Primjerice, neki mletački knjižari su zaradili lijepih novaca tiskajući anonimna svjedočanstva ili ona objavljena pod pseudonimima, a koja su sva bila neka vrsta mješavine popabirčenih podataka i onoga što se o Novome svijetu zamišljalo ili htjelo čuti.

Novi je svijet, kao što sam već spomenula, zaskočio Stari i njegovo sveukupno znanje, a u prvom redu poimanje sebe sama. Prilagodba novoga starome i radikalne promjene koje je uzrokovala trajale su stoljećima. Kao jedan od primjera te mentalne nespremnosti spomenimo samo demonizaciju američke flore i faune u jednom krilu europske prosvjetiteljske misli u 18. stoljeću. Taj primjer nije nasumično odabran: naime, baš je Družba Isusova temeljem istraživanja svojih misionara i izvješća koja su pisali tada upoznavala Europu s Novim svijetom i otvarala mogućnost europskom prirodoznanstvu, ali i humanističkim disciplinama, u profiliranju stava o Novome svijetu. Naravno, ta je kompleksna cjelina bila prikazana i objašnjena u okviru cjelokupnog isusovačkog pogleda na svijet i uloge koju su u njemu imali. Ali, vidjet ćemo da su isusovci u tijeku dvaju stoljeća djelovanja u Novome svijetu prvi podastrli Europi informacije o njemu.

Novi svijet se, kao što znamo, u 16. stoljeću pojavio kao mogućnost i onima koji su domišljali predodžbe o svijetu boljem od onog europskog u kojem su živjeli. Tu najprije mislimo na Tomu Morusa i njegovu Utopiju (1516). Međutim, osim njega i ostalih mislilaca utopije, i crkveni su redovi Novi svijet vidjeli kao mogućnost za širenje vjere, odnosno za propovijedanje »na način prvih apostola« i za stvaranje zajednica vjernika u kojima će se moći izbjeći nedostatci europskih zajednica. Franjevci i dominikanci, koji su u Indijama, na karipskim otocima i u današnjem Meksiku, već početkom 16. stoljeća ustrojili svoje provincije, stalno su se sukobljavali s predstavnicima kraljevske vlasti jer je ona provodila organizaciju društva na način koji nije dopuštao provođenje mirne evangelizacije koju su od španjolskih vladara tražile i bule Inter caetera (1492) i Eximiae devotionis (1501) pape Aleksandra VI. (Borgije). Naime, tim bulama Sveta je Stolica dopustila španjolskim vladarima osvajanje zemalja »koje su otkrivene ili će biti otkrivene« onkraj mora ako su »pravno prazne«, tj. ako ih ne nastanjuju kršćani.

»Crne halje« u Novome svijetu

Sve rečeno naoko se čini daleko od dvojice hrvatskih misionara, otaca isusovaca Ivana Rattkaya (1647–1683) i Ferdinanda Konšćaka (1703–1759), njihova djelovanja u tadašnjem potkraljevstvu Nove Španjolske i svjedočanstava koja su o tome napisali. Međutim, i stanje provedbe španjolskoga kolonizatorsko-evangelizatorskog projekta u Novome svijetu, i znanje o Novome svijetu u Europi, a i sasvim posebna uloga Družbe Isusove i njih dvojice u tome ostali bi nejasni bez ovih uvodnih napomena.

Zemljovid Nove Španjolske iz godine 1794., nakon Konšćakova otkrića

Družbi Isusovoj, potvrđenoj od Svete Stolice 1540., Kraljevsko je vijeće za Indije u Sevilli dalo dopuštenje za odlazak u Novi svijet 1566., nakon dviju odbijenica. »Crne halje«, kako su Družbu nazivali, našle su se ondje u već ustrojenom društvu razdijeljenu na bijelce (»Američke Španjolce«, kako su sebe zvali, ili kreolce), Indijance i one koji su nastali miješanjem tih dviju rasa, tzv. »kaste«. U takvu je društvu inicijalni franjevački i dominikanski evangelizatorski zamah, započet već potkraj 15. stoljeća, tada već bio jenjao, a nepregledni predjeli obiju Amerika bili su »prepoznati« (tako su govorili), tj. kroz njih je prošao poneki istraživačko-
-osvajači pohod, ali bili su praktički neosvojeni i neintegrirani u kolonijalno društvo. Svjetovna vlast je od isusovaca očekivala da svoj evangelizatorski žar usmjere prema tim predjelima. Družbu Isusovu osnovao je Španjolac, Bask Ignacio Loyola, i ona je u Španjolskoj odmah dobila puno pristaša i članova. Međutim, za opsežni projekt privođenja zapadnoj civilizaciji golemih američkih prostora bilo ih je premalo, ili je barem bilo premalo »indipeta«, to jest onih qui petunt Indias, koji mole dopuštenje za odlazak u Indije ili Novi svijet. Zato je Družba Isusova predložila španjolskom Dvoru (kojim su do 1701. vladali španjolski Habsburzi) i dobila od njega dopuštenje da u Novi svijet dovodi i svoje članove nešpanjolce. Bilo je to prvi put da je kraljevska vlast, pritisnuta vlastitom neaktivnošću u istraživanju američkih prostranstava i golemom zastoju u evangelizaciji, godine 1664. dopustila ulazak u svoje prekomorske posjede i rad u njima nekomu tko nije bio njezin podanik. Osim onih koji su se uspjeli ilegalno provući (u Kraljevskom vijeću za Indije koje je odlučivalo o iseljavanju u prekomorje cvjetala je korupcija), iz prva dva stoljeća poznato je samo nekoliko stranaca koji su u Novome svijetu boravili neko vrijeme s posebnim dozvolama. Do kraja trostoljetnoga španjolskoga gospodstva najpoznatiji među tim strancima bit će Alexander von Humboldt.

Tako su isusovci nešpanjolci predstavljali sasvim novu pojavu u Novome svijetu. Do dolaska u Novi svijet oni su u Europi već bili uspostavili načelo horizontalne mobilnosti, tj. internacionalizma: članovi Družbe vrlo su često slani djelovati izvan svojih matičnih zemalja ili provincija. Primjer su za to isusovačke akademije, od kojih je jedna i Academia Zagrabiensis (1669), u kojoj su profesori bili tek dijelom isusovci Hrvati, dočim je većina bila iz drugih zemalja (Mađari, Česi, Moravci, Talijani i drugi). Isusovci su se uspavanim španjolskim potkraljevstvima u Novom svijetu veoma brzo nametnuli u školstvu i odgoju koje su organizirali u skladu s društvenim mogućnostima svakoga od već spomenutih društvenih staleža, u istraživanju drevne (predšpanjolske) kulturne baštine i nepoznatih dijelova toga svijeta te u misionarskom radu. U tijeku jednoga stoljeća oni su se svojom sposobnošću i radom, tiho i »odozdo«, kapilarno, pretvorili u pravu vlast u španjolskom prekomorju. Najsposobniji među njima bili su, zahvaljujući izvrsnu obrazovanju i svjetovnom iskustvu koje je vrlo često prethodilo zaređivanju, srednjoeuropski isusovci. Među njima su bili i Ivan Rattkay i Ferdinand Konšćak.

Obojica su tražila i dobila mogućnost odlaska u misije, bolje rečeno, uspostavljanja misija u predjelima daleko od gradova u kojima su živjeli Španjolci, ali i od onih ruralnih prostora na kojima je autohtono stanovništvu živjelo sjedilačkim načinom života. Obojica su poslana u sjeverni dio tadašnjeg potkraljevstva Nove Španjolske, koja je tada obuhvaćala znatno veći dio Sjeverne Amerike nego što je danas zahvaća Meksiko. Premda su španjolske vojne postaje (španj. presidio) na tim prostranstvima bile rijetke i uglavnom neučinkovite, Nova Španjolska se nominalno prostirala preko polovice teritorija današnjih Sjedinjenih Američkih Država, preko današnjeg Meksika, preko cijeloga karipskog područja i današnjih država Srednje Amerike. Pratimo li u SAD-u toponime očitoga hispanskog podrijetla (»San Francisco«, »Los Angeles«, »Colorado« i mnoštvo drugih) možemo lako ocrtati sjeverne predjele nekadašnje Nove Španjolske. To je klimatski, geografski, botanički, zoološki i na svaki drugi način veoma težak prostor, potpuno stran Europljaninu, posebno Europljaninu iz Srednje Europe. To je bilo područje u kojem su uspostavljane misije.

Prvi zadatak misionara bio je sagraditi sebi nastambu, a zatim pronaći autohtone stanovnike, nomade, i privoditi ih vjeri i sjedilačkom životu te tako učvršćivati španjolsku vlast i osiguravati joj granice. Drugi zadatak bio je istraživati predjele u koje je misionar bio poslan i izvještavati o njima sebi nadređene u američkoj provinciji u propisanom pisanom obliku. Ovisno o stanju poznavanja nekoga kraja misionar je dobivao konkretne istraživačke zadatke koje je morao obaviti. Strani su isusovci redovito zadržavali vezu sa svojom starom provincijom, s njenim glavarima ili naprosto sa subraćom i kolegama iz seminarskih dana. Oni su o Novome svijetu pisali i njima, a oni su ta pisana svjedočanstva objavljivali. Kao što sam već napomenula, kako su Španjolci sve do kraja svoga gospodstva u Novome svijetu, a i poslije, svjedočanstva o njemu čuvali od javnosti, vijesti isusovaca iz Novoga svijeta bile su prve vijesti Europljanima o Novome svijetu utemeljene na iskustvu i sustavno izložene.

Misija kao oblik utopije

Osnovna ideja španjolske vlasti i isusovaca, koji su u prvom stoljeću isusovačkog djelovanja u Novom svijetu išli »ruku pod ruku«, bila je, dakle, na rubovima španjolskih potkraljevstava stvoriti mrežu misija, to jest naselja koje osniva misionar s tamošnjim stanovništvom, Indijancima. Takva su naselja imala crkvu, nastambu za misionara i nastambe za privedene i pokrštene Indijance te obično vrtove u kojima se, ako su to tlo i klima dopuštali, uzgajalo povrće. U Novoj Španjolskoj se zbog vrlo teških klimatskih uvjeta i polupustinjskog ili pustinjskog tla nije moglo razvijati ni obrte ni uzgajati poljoprivredne kulture za prodaju izvan misije, kao što se to vrlo uspješno radilo u paragvajskim misijama. Ipak, etnografski uvid u život onoga tamošnjeg autohtonog stanovništva koje je ostalo izvan misija i danas odaje utjecaj misionara na njihove vještine. Primjerice, danas vrlo cijenjena tkanja plemena Navajo, koje obitava u dijelovima saveznih angloameričkih država Arizone, Utaha i Novog Meksika, plod su misionarske pouke jer se u narodu Navajo prije dolaska isusovaca nije znalo tkati. I tako redom. Osnovna ideja misije bila je život u zajednici vjernika koja nastoji biti samodostatna u materijalnom pogledu, bez težnje za ekonomskim rastom, ali s težnjom za rastom same misije, tj. za što brojnijim narodom privedenim vjeri. Tim se modelom trebalo provesti eliminaciju nomadizma, tj. pretvoriti nomade u sjedilačko stanovništvo. Ideja života u jednakosti, tj. jednakosti u siromaštvu uz osiguranje osnovnih životnih potreba, u svakodnevici u kojoj se perpetuiraju i usavršavaju stalno iste radnje, u osnovi je utopijska. Misija je trebala živjeti leđima okrenuta svijetu i vremenu u kojem je nastajala: poimanje života i korištenja vremena u njoj je bilo blisko načelu ora et labora benediktinske Europe. Istodobno je misionar morao stalno održavati vezu s glavarom provincije, slati izvješća, primati vizitatore koji su ocjenjivali njegov rad, provoditi posebne poslove poput istraživanja, pisati godišnje izvješće... Trebao se, dakle, iz tog modela organizacije života prebacivati u veoma dinamičan suvremeni svijet u kojem su isusovci, djelujući – kao što smo već rekli – među svim društvenim staležima – polako stvarali Ameriku kakvu su imali na umu kao krajnji cilj svojega rada: kao golemu zemlju koju je, onako rasno, etnički i kulturno izmiješanu, trebalo držati na kupu kršćanstvo, a ne španjolsko gospodstvo. Žar kojim su isusovci određeni za misije prihvatili taj izazov, koji su gledali kao Božju milost koja je baš njima dana da ljude u tim bespućima privedu vjeri, jamačno je bio ključan u prevladavanju svih zaista velikih teškoća. Sami su, da bi namaknuli novac za taj projekt, prosili po bogataškim kućama u gradu Meksiku i tako stvarali fondove: najpoznatiji je bio tzv. Pobožni fond za Kaliforniju (Fondo pío de California) jer su Kaliforniju držali obećanom zemljom. Pritom treba imati na umu da su mnogi od njih bili iz bogatih ili plemenitaških obitelji, da su prije pristupanja Družbi bili sveučilišni profesori (često matematičari i astronomi), ljekarnici, visoki službenici u državnoj hijerarhiji. Zbog takva su sastava oni ujedno bili i daleko najučeniji ljudi koji su dobili zadatak istraživanja i opisa Novoga svijeta od njegova otkrića europskom oku.

Ivan pl. Rattkay (1647–1683)

Ivan Rattkay je jedan od primjera rane odluke o napuštanju života u povlaštenom plemenitaškom staležu u kojem je rođen u zamjenu za posvećenje idealu: propovijedanju nevjernicima i privođenju vjeri. Rođen je u Ptujskom gradu, koji je pripadao njegovim roditeljima, velikotaborskim grofovima Rattkayima. Kao mladac postao je pažem na dvoru kralja Leopolda I. Paralelno je u Beču pohađao isusovačku gimnaziju. U sedamnaestoj je godini odlučio napustiti tu prvu, ali obećavajuću stepenicu u usponu u društvenoj hijerarhiji i pristupiti Družbi Isusovoj te je nastavio školovanje u isusovačkom novicijatu. Studij teologije završio je u Grazu, a zatim je predavao na isusovačkim kolegijima u Gorici, u Zagrebu i u Linzu. Zagrebačku je akademiju darivao značajnim novčanim iznosom, a Akademijinu crkvu svete Katarine srebrnim svijećnjacima umjetničke vrijednosti. Veoma je brzo napustio i nastavnički poziv jer je na vlastitu molbu izabran u skupinu »austrijskih« isusovaca koji su odlučili raditi u misijama u Novome svijetu. Skupina s kojom je otišao bila je ujedno i prva skupina članova Družbe Isusove iz Austrijske provincije, kojoj su pripadale i hrvatske zemlje. Ta se skupina veoma često spominje i zato što je u njoj bio i Tirolac Alfred Kühn, vjerojatno najpoznatiji stranac u misijama Nove Španjolske, koji je ostao u povijesti i legendi kao padre Kino, otac Kino. Prije puta preko Atlantika njegova je skupina, kao i sve ostale, provela dvije godine na pripremama, najprije u Sevilli, »vratima Amerike«, kako se taj grad nazivalo, a zatim u samostanu u luci Puerto de Santa María, najizbočenijoj točki Iberskog poluotoka u Atlantski ocean. Naime, ti mladi redovnici, obrazovani idealisti, morali su steći praktična znanja koja će im trebati u misijama i znanje iz prirodnih znanosti baš da bi mogli obavljati istraživačke zadatke. Dva autoriteta u temi misija, Peter Masten Dunne i Berndt Hausberger, navode baš Rattkayev opis tih priprema:

Ne samo da smo proučavali astronomiju, matematiku i druga zanimljiva područja znanja, nego smo sami izrađivali i svakovrsne sitnice i baratali praktičnim stvarima. Jedni su izrađivali kompase ili sunčane ure, a drugi okvire, kućice za njih: jedan je šivao odjeću i krzna, drugi je učio kako praviti boce, treći kako spajati lim; netko se zanimao destiliranjem, netko tokarenjem, netko pak izradom kopova; a sve samo da bismo tim vještinama i dobrima pridobili naklonost divljih pogana i tako im lakše prenijeli istine kršćanske vjere.

Pokazat će se da je ipak najteži dio misijskog života bila sama prirodna okolina u kojoj su se našli. O njoj nisu učili na pripremama jer nije ni bilo pravoga znanja o mnogim predjelima: do tog znanja su trebali doći oni, misionari, i podastrijeti ga Družbi i cijelom (europskom) svijetu. Redovito se pokazivalo da su i predjeli i mogućnosti bili drukčiji od predodžaba koje su budući misionari stvarali prije odlaska; u predodžbama su želja za žrtvovanjem i (ipak) utopijski aspekti imaginarija koji je među njima prevladavao poput neiskvarenosti Indijanaca i slični zamagljivali i ublažavali oštrije obrise onoga što ih je čekalo.

Rattkay je stigao u Novu Španjolsku, u luku Veracruz, 15. rujna 1680. godine. Odanle je proveden u glavni grad Meksiko, odakle je poslan u brdsko područje Sierra Madre Occidental među Indijance Tarahumara. Ondje su već postojale misije Tutuaca, San Javier i Carichic i on ih je preuzeo. Rattkay je proveo kao misionar samo tri godine. Po riječima svoga subrata koji je vodio susjedne misije, Josepha Neumanna, Rattkay je dugo pobolijevao. Međutim, po navodnim riječima Indijanke koju je Neumann ispovijedao, nije umro od bolesti, nego su ga otrovali Indijanci koji su pripadali misijama koje je vodio zbog protivljenja onome što je on kod njih vidio, kao stalni razvrat i često pijanstvo, i čemu se protivio.

Rattkay je autor triju pisanih izvješća o svom američkom iskustvu. Prvo nosi nadnevak 16. studenoga 1680. godine i iz glavnoga grada Meksika poslao ga je Nikoli Avanciniju, provincijalu Austrijske pokrajine Družbe Isusove. Drugo je iz »američke zemlje Novi Meksiko« od 25. veljače 1681., naslovljeno također ocu Avanciniju. Treće i najopsežnije izvješće je iz Rattkayeve misije Jesús Cárichic, od 5. ožujka 1683. godine. Sva tri izvješća je, zajedno s ostalim poznatim Rattkayevim pismima, objavio Mijo Korade u monografiji Ivan Rattkay: Izvješća iz Tarahumare (ArTresor, Zagreb, 1998). Sva je tri Rattkay napisao na latinskom, a Korade ih u monografiji donosi paralelno u njemačkom i hrvatskom prijevodu (prvo i drugo izvješće) te u latinskom izvorniku i prijevodu na hrvatski (treće izvješće). Prva dva izvješća doživjela su objavljivanje netom nakon primitka i to u prijevodu na njemački jezik u periodičkoj zbirci izvješća iz Novoga svijeta naslovljenoj Der Neue Welt-Bott, koju je uređivao austrijski isusovac Joseph Stöcklein i izdavao u razdoblju od 1726. do 1758. Stöckleinova je edicija jedna od onih koje su prve u Europi, gotovo dvjesto godina nakon velikih otkrića, objavljivale izvješća iz Novoga svijeta temeljena na neposrednom iskustvu i opažanju. Treće izvješće nije bilo objavljeno tada, nego je o njemu kao dokumentu pohranjenu u ARSI – Archivum Romanum Societatis Iesu – prvi pisao američki povjesničar Ernest J. Burrus 1967. u knjizi La Obra Cartográfica de la Provincia Mexicana de la Compañía de Jesús (Madrid, 1967), a djelomice je objavljen u prijevodu na španjolski u Meksiku 1982. (Luis González Rodríguez, Tarahumara. La sierra y el Hombre, México, 1982). Korade je sam prijevod prije nego u monografiji objavio u časopisu Gazophylacium 1993. godine. Treće izvješće sadržava i Rattkayev zemljovid Tarahumare.

Rattkay nije, dakle, bio jedan od misionara – istraživača u strožem smislu riječi. Njemu nikad nije dano u zadatak istražiti neki novi dio američkog prostranstva. On se u tijeku triju misionarskih godina kretao po misijama koje su mu bile povjerene i posjećivao subraću u okolnim misijama, što je, bez obzira na goleme američke udaljenosti, predstavljalo mali radijus kretanja. Međutim, sva tri izvješća donose minuciozne opise viđenoga i doživljenoga te stoga imaju status apsolutno pionirskih izvješća za germanski svijet, tj. za čitateljstvo navedenoga Stöckleinova časopisa, ali, u dobroj mjeri i za cijeli europski (pa i hispanski) svijet: Tarahumarsko gorje dio je masiva Sierra Madre Occidental, smješteno pretežno u današnjoj saveznoj meksičkoj državi Chihuaha. Prije Rattkayeva dolaska narod Tarahumara koji u tom gorju živi poveo je nekoliko pobuna protiv Španjolaca koji su u tom dijelu otvorili rudnike zlata i srebra i prisiljavali ih na rad u njima. To je složeno stanje, u kojem je bilo dosta sumnjičavosti između misionara i Španjolaca, naslijedio Rattkay, i u takvu je ozračju trebao uspostaviti povjerenje prema Indijancima. Isusovci su govorili da žele misije »daleko do Španjolaca i njihovih grijeha«. Rattkayeve misije bile su blizu Španjolaca, posljedice njihovih grijeha bile su za Indijance vrlo bolne, Indijanci ratoborni, što je Rattkayu pastoralni rad pretvaralo u gotovo »nemoguću misiju«. Stoga je zanimljiv njegov pogled na sve to.

Pođimo redom, od prvog pisma provincijalu Austrijske provincije Družbe Isusove. Ono počinje opisom brodoloma u samoj luci polaska, u Cádizu, zbog kojega se njih, misionare rasporedilo na nekoliko brodova te flote. Istom je flotom putovao u Novu Španjolsku njen novi potkralj, grof Laguna, i markiz Paredes, Antonio de la Cerda, za čijeg je namjesništva došlo do mnogih pobuna i napada drugih kolonijalnih sila, ali i velikog zamaha umjetnosti i produkcije novog znanja o Novom svijetu. Dobar dio Rattkayeva prvog pisma zorno prikazuje dnevnu rutinu potkraljevskog para i cijele njihove svite te proslave vjerskih blagdana. Kao bivši kraljevski paž on izvrsno očitava simboliku svakoga detalja ponašanja u svakodnevici i u posebnim prilikama, tako da njegov opis predstavlja autentičan zapis o provedbi onoga što se iz povijesti poznaje kao strogi španjolski barokni ceremonijal, i to u specifičnim uvjetima putovanja preko oceana. Tu su i opisi proslava blagdana svetoga Jakova i Velike Gospe s topovskom pucnjavom sa svih brodova, opisi rutinskih manevara brodovlja i posada na njegovu brodu, subordinacije, zatim prehrane i vjerskog života u kojem su oni, isusovci, uzimali aktivna udjela, ali i oluja za kojih su bacali u more ono bez čega su mogli dalje, a zajedno s nadirućim morem stvaralo je težinu nepodnošljivu za brod. Novi svijet najavila su im jata ptica, baš kao i Kolumbu. Putovanje je trajalo od 12. srpnja, dana isplovljavanja iz Cádiza, do 15. rujna, kad su uplovili u luku Veracruz. Prije toga brodovlje je, praćeno flotom koja je osiguravala otočje i obale Novoga svijeta (tzv. Armada de Barlovento), pristalo u Santo Domingu te u Havani. Najdetaljnije Rattkay opisuje Jamajku, koju su, kaže, »Englezi oteli Španjolcima... te su ju u međuvremenu tako lijepo opskrbili narodom, zakonima, umjetnošću, zgradama i policijom, da taj otok sada ne zaostaje mnogo za europskim zemljama«. Za luku Veracruz i grad Pueblu (u Koradeovu prijevodu »Anđeoski grad«) ograničuje se na opis broja samostana i redovnika, ali mu zapinju za oko velike samostanske ekonomije na kojima ima i po »osamdeset tisuća svinja, dvadeset tisuća ovaca i više tisuća goveda, uz drugo blago i perad«. Glavni grad Meksiko, u koji su stigli nakon 25 dana puta i odsjedanja u usputnim samostanima, jedini je opisan, ali koncizno: »Nakon četiri dana po naredbi velečasnoga oca provincijala nastavismo put do Meksika i u taj glavni grad stigosmo 10. listopada 1680. Prva smo tri dana stanovali u kolegiju, a ostalo vrijeme, zbog provincijske kongregacije koja se u njemu trebala održati, u kući profesa. Grad nije baš tako velik kao Beč bez predgrađa; kuće su zbog čestih potresa visoke samo jedan kat, no ulice su kao povučene po žici. Srebra i zlata ima ovdje u obilju, a ovim su posljednjim skoro sve crkve iznutra bogato obložene i izgledaju raskošno. Sve što na zemlji raste, smiješno je jeftino: funta govedine stoji 1 krajcar, a tovljen vol 4 njemačka talira. Sutra ću se odavde uputiti u određenu mi misiju, koja je, kao i sve ostale u ovoj Pokrajini, dobro opskrbljena svim potrebnim, za što malo marim, jer sam odlučan težiti samo za dobitkom duše, kako bi se među neznabošcima slavilo Božje ime. (...) Ovdašnja je kuća profesa ljepša, ali nije tako velika kao kolegij. Crkva prve toliko sjaji od zlata i lijepih slika, da se u njoj ne može naći ni pedalj prostora prazan ili bez nakita. (...) Ovdje ima i visoka škola, na kojoj predaju pomiješano svjetovni svećenici i redovnici. (...) Španjolci ovdje imaju prevlast u svemu, dok naprotiv Meksikance drže za svoje robove, koji su uistinu ljudi podle ćudi...«.

U drugom pismu, »pisanu u američkoj zemlji Novi Meksiko 25. veljače 1681.«, Rattkay opisuje putovanje s dva pratitelja i dvije mazge od glavnoga grada do Novoga Meksika, udaljenog oko četiristo milja. Pismo je nešto kraće od prvoga i opisuje krajeve kroz koje autor prolazi, organizaciju putovanja te autohtone narode na koje nailazi i njihov odnos prema Španjolcima i misionarima. Jedni od njih su miroljubivi, a drugi ratoborni; međutim, Rattkay kaže i da su sve do Guadiane (danas Durango) mirni, te
»...nemaju običaj vrebati na putnike, ali to čine pokoji odbjegli španjolski vojnici«. Sjevernije, u krajevima oko Parrala, gdje su veliki rudnici srebra, morao je putovati pod oružanom pratnjom španjolskih vojnika iz tamošnjih prezidija, što je opisao navodeći sve toponime (tada donekle različite od današnjih) te zgode i, na kraju prvoga dijela pisma, konkretan opis stanja u kojem rade misionari. Taj opis je ujedno i najdojmljiviji prikaz sklopa prilika na novohispanskom sjeveru:

»Od Méxica dovde ima gotovo četiristo milja, što sam ih prevalio u četrdeset dana. Ne govorim ništa o stalnoj opasnosti da te Indijanci i razbojnici ili oplijene ili ubiju, ništa o nestašici pristojne hrane, ništa o nevjeri pratilaca i poslužitelja, koji često izdajnički pobjegnu sa svećenikovim mazgama i stvarima, a njega samoga ostave na cjedilu; ništa o tovarnim životinjama, koje često pobjegnu, satru se, budu ubijene ili ukradene; ništa o nestašici vode, kada se po čitav dan ne nađe ni svježi gutljaj; ništa o krovu i prenoćištu, kako smo u prosincu i siječnju pokoje noći ležali na otvorenome polju pod vedrim nebom i na ljutome mrazu, a ujutro se našli pokriveni snijegom, koji je zapao preko noći.«

Slijede odlomci »Život i vještine Indijanaca«, »Vojna i civilna uprava« i »Zvijezda repatica«. Naime, Rattkay je putujući tim prostranstvima na velikim nadmorskim visinama vidio zvijezdu repaticu koja se pokazala te 1681. godine, i o kojoj je pisao i Isaac Newton i mnogi drugi zannstvenici toga vremena, ali i padre Kino, koji je u to vrijeme bio na istim geografskim širinama i dužinama kao i Rattkay. Detaljno opisuje kako se u četiri tjedna kretala donjom polutkom, kako se »... prvi put pojavila prema koncu mjeseca studenoga u četiri sata ujutro u Djevičinu klasu, s dugim repom koji je pružala prema zapadu...« koji je »... iz dana u dan bivao sve svjetliji«, kako se opet pojavila »... prema Sunčevu zalazu sa strašnim repom«. Tu pojavu Rattkay tumači kao loš znak za »Zapadnu Europu, tj. za Španjolsku Kraljevinu«. Indijance procjenjuje prema njihovu odnosu prema njima, misionarima, te prema Španjolcima; dočim Čičimeki i Topoki misionare poštuju, Španjolce ubijaju pa sami prate misionare do prvog prezidija, Tarahumare, među kojima je radio, opisuje kao miroljubive i trgovce; opisuje i prehrambene navade, u kojima prevladava napola sirovo životnjsko meso. Zanimljiva je ocjena vojne vlasti: naime, u tom dijelu Novoga svijeta postoji pet prezidija, s ukupno 131 vojnikom koji trebaju »držati na uzdi«, kako kaže, sve te Indijance i razbojnike, najčešće odbjegle Španjolce. Završava u razmišljanju o svom cilju, tj. cilju Družbe Isusove: »Iz toga s razlogom izvodim da bi rimsko-carski general s tri tisuće Nijemaca i petsto hrvatskih husara bez teškoća podvrgao pod njemačku vlast čitavu Sjevernu Ameriku sve do 70. stupnja sjeverne širine. U tome bi slučaju sve bilo sigurnije i katolička bi se vjera mnogo brže rasprostranila.«

Najduže je i najiscrpnije, te današnjem istraživaču drugih kultura najzanimljivije, treće izvješće, sastavljeno 20. ožujka 1683., neobjavljeno do XX. stoljeća, a nastalo kao izvješće Austrijskoj provinciji. Naslovljeno »Izvješće iz Tarahumarskih misija i u njemu opis Tarahumarskoga naroda i zemlje«, ono opisuje cjelinu prostora misija i misionarova iskustva, koje će zapravo biti i konačno, jer je Rattkay nedugo nakon sastavljanja pisma preminuo. Kaže da će
»...ukratko izložiti, koliko mognem, sve što sam osobno mogao vidjeti ili od vjerodostojnih ljudi čuti«. Pismu prilaže zemljovid Tarahumare, koji je ujedno i prvi zemljovid toga kraja, a u verbalnom dijelu opisa se stalno referira na zemljovid. Tako najprije opisuje okolna područja i narode koji ondje žive, stanje misija u njima te njihovu sudbinu usred pobuna i višestruka vraćanja na početno stanje misija vojnom silom ili misijskim radom. Donosi detalje o borbi s pretkršćanskim vjerovanjima i o stanju prihvaćenosti kršćanstva kod svakoga pojedinog naroda, mjestimice s detaljima, te svakodnevne borbe, spominje kazne koje su primjenjivali (ali ih ne opisuje):

»Prema istoku Tarahumarska provincija ima neposredno ove zasebne narode prije Nove Floride, Nove Francuske i Kraljevstva Leona, koje zovemo Conchi, Tobosi i Parras. Conchi su divlji narod. Od tarahumarskoga se znatno ne razlikuju, ali imaju drugi jezik. (...) U divljaštvu ih Tobosi daleko nadmašuju. A to su opravo oni za koje su duhovnu skrb prije puno godina izvrsno vodili apostolski muževi iz naše Družbe, velikim žarom i uz posebnu milost koju je Bog dao Redu za tu zadaću. No prema uredbama Družbe oni se nisu htjeli u svim stvarima staviti u podložnost jednomu ovdašnjemu biskupu pa su radije svojevoljno odstupili.«

Zemljovid Tarahumare što ga je nacrtao Ivan pl. Rattkay

Krajolik je u opisu barokno poetiziran (»Po raznolikoj izmjeni brežuljaka, polja i planina pokazuje se i svojima i stranima krasnom i poželjnom«), što pomaže pri uvođenju teme eksploatacije plemenitih metala (»...dragocjena rudnicima srebra i zlata, kao majka koja je noseća bogatim kovinama, neštedimice obogaćuje gotovo svu Ameriku, a otuda i europske zemlje«); mogućnosti prehrane također, jer se podatci o broju krupne stoke i mazga prepleću s opisima ljupkih sitnih bića poput ptica šarena perja koje su također jestive; okolnost da je to područje prepuno opasnih otrovnica prikazuje se iz očišta vrijednosti tamošnjih ljekovitih trava: »Među njima se ističe ona koja brzo prevladava opasan otrov zmija ljutica, pa ona koja poništava otrovne ujede tarantela...« (Hausberger u radu o svakodnevnom životu misionara navodi stalni strah od zmija otrovnica kao jedan od uzroka za česte slučajeve ludila među misi­onarima). Čudi ga niska cijena kvalitetnih domaćih životinja, voća, poludragoga kamenja, biserja i drugih dobara. U činjenici da jedna pokrajina obiluje jednim dobrima, a druga drugima, vidi znak reda kao Božje volje. »Ćudima i običajima Indijanaca« posvećuje velik dio izvješća: njihovu inicijalnom »zgražanju« od života u (misijskoj) zajednici, kodeksu vjernosti koji poštuju, životu u špiljama ili u okruglim niskim nastambama koje grade, pridobivanju pomoću hrane, njihovu izgledu (rasi), naravi (onome što percipira kao lijenost i lažljivost), općem prepuštanju putenim nagnućima, mnogoženstvu i ostalome što određuje kao »zlo vladanje«. Posebno detaljno opisuje sve teškoće pri nauku vjere i u biti priznaje da »samo tri ili četiri« u cijelom narodu razumiju kršćanski nauk. Detaljno opisuje njihova stara vjerovanja: taj aspekt je bio važan i u šesnaestostoljetnim kronikama evangelizacije jer je takav opis mogao služiti kao znak drugom misionaru da pokršteni Indijanac i dalje vjeruje u idole i održava stare obrede.

Detaljno je opisan smještaj 11 tarahumarskih misija, njihov stupanj uređenosti i privedenosti Indijanaca misijskom životu, povezanost sa »Španjolcima« (najbližim gradovima, rudnicima i vojnim postajama) i svi ostali detalji koji su tada bili novost njemu, Rattkayu, kao i svima u Austrijskoj provinciji kojoj je namijenio pismo. Opis i zemljovid se u tom pogledu nadopunjuju.

»Šest ima starih misija, tj. već razvijenih, budući da su uz grad Parral i da u njima zbog rudnika srebra živi mnogo Španjolaca. Novih misija, s kojima se je počelo raditi tek prije sedam ili osam godina, ima, kako rekoh, sedam. U Gornju su Tarahumaru kao prvi ušla dvojica apostolskih muževa: Španjolac otac Josip Tarda i otac Toma Guadalaxara, rodom iz Angelopolisa u Američkoj Indiji. Na početku su pretrpjeli jako puno: mnogo progonstva, nespavanja, smrtnih opasnosti, glada, žeđi i slično. Razvivši misije ipak ni dosada nisu mogli odanle otići jer se Španjolci još ne usuđuju tamo živjeti i ne dolaze onamo osim da kupe kokoši, ovaca, konja i slično čega na tome tlu ima i rađa se. (...) Zatim je [misija] Prečiste Djevice Marije. Zove se Papigochic ili odmorište orlova. Tu su nekoć naši imali utvrdu, ali su Tarahumari istjerali Španjolce odanle. Ubijeni su mnogi, i jedan otac, imenom Goldinus.« Dobar dio pisma posvećen je opisu stadija prihvaćenosti kršćanskog nauka, svakodnevnih obreda, osposobljenosti Indijanaca za poslove u misiji, tj. stupanj njihova prihvaćanja druge civilizacije. Govori Rattkay: »Vrlo se često treba praviti da ne vidiš.«

Sve to daje zaokruženu sliku jednoga dijela svijeta iz jednoga specifičnog očišta. Upuštanje u daljnje analize – što u ovom prilogu ne možemo – nalagalo bi neku vrstu dekonstrukcije toga očišta da bismo mogli jasnije vidjeti sve stadije interkulturiranja koje se u misijama odvijalo i koje je taj autohtoni američki svijet pretvorilo u drukčiji svijet nego što je on bio prije uspostave misija. Bio bi to drukčiji pristup Rattkayevim tekstovima. Ovdje ga predstavljamo kao nekoga tko je posredno, obavljajući drukčiju službu u okviru projekta evangelizacije i europeizacije zapadne hemisfere, zbog obveze obavještavanja svoje matične provincije ostavio zapise koji imaju vrijednost istraživanja. Treće pismo nije, koliko zasad znamo, objavljeno u to vrijeme ni poslije, sve do 20. stoljeća. Uzmemo li u obzir da se ni danas najslavnija šesnaestostoljetna izvješća o Novome svijetu zbog španjolskog embarga na znanje o Novome svijetu nisu objavljivala do sredine 20. stoljeća, možemo reći da je Rattkayevo treće pismo doživjelo njihovu sudbinu. Kao ni ona, ni ono nije zbog toga manje vrijedno; dapače, njega pribrajamo golemom korpusu tih svjedočanstava. Iz njih današnja hispanoamerikanistika i neke druge društvene i humanističke discipline crpe građu za svoj rast i za naše bolje razmijevanje kako je zaista izgledao dugotrajni proces upoznavanja dvaju svjetova, Novoga i Staroga, te imaginarija kojima su se svi uključeni u nj vodili, to jest, što i kako su zapravo vidjeli.

Ferdinand Konšćak (1703–1759)

Konšćakov je životni put veoma sličan Rattkayevu, ali su konkretni istraživački zadatci koje je uz misionarski rad trebao obaviti kao i izvješća koja je o tome sastavio imali znatno veću težinu i odjek od Rattkayevih. Nije bio plemenita roda kao Rattkay, nego sin vojnog časnika, tako da nije ni mogao imati iskustvo bečkoga Dvora kao on. Družbi Isusovoj je pristupio kao šesnaestogodišnjak. Filozofiju i teologiju studirao je na isusovačkim akademijama u Trenčinu i Grazu, a predavao u Zagrebu i Budimu. Četiri puta je od generala Družbe Isusove tražio odlazak u Indije, prvi put kao devetnaestogodišnjak. Dopušteno mu je kad mu je bilo 25 godina. Otputovao je u ljeto 1731. godine iz Cádiza, kao i Rattkay, nakon priprema i nastavka studija teologije, što je ukupno trajalo gotovo dvije godine. U glavnom se gradu Méxicu zadržao da završi studij teologije. Tek tada biva određen za misiju u Donjoj, ili, kako se tada govorilo, »Staroj« Kaliforniji.

Vrijedi reći nekoliko riječi o tom budućem predmetu Konšćakova istraživanja. Jamačno zvuči nevjerojatno da obrisi Kalifornije tada, kad je Konšćak upućen u nju, nisu bili jasni: nije bilo jasno je li Kalifornija veliki otok ili kontinent koji se nalazi »desno od Indija«, kako se još od 16. stoljeća pisalo i govorilo. »Kalifornija« je jedan od najstarijih hispanskih toponima u Novome svijetu, a preuzet je iz mita o amazonkama koji se u 16. stoljeću bio pretočio u tada neobično popularne viteške romane. Amazonke, mitske ratnice koje gole jašu na konjima, koje oplođuje vjetar a ubijaju mušku djecu, spominju mnogi srednjovjekovni pisci. Ukorijenjenost mita o amazonkama bila je tolika da su neki osvajači i otkrivači u ugovorima sa svojim mecenama potpisivali i klauzulu da će u Novom svijetu tražiti otok s amazonkama. Amazonke Kalifornijke (šp. Californianas) i kraljica im Kalafija (šp. Calafia) pojavljuju se kao navodno viđene u mnogim svjedočanstvima (Kolumbo, Pedro Mártir, Antonio Pigafetta i dr.), a Francisco de Orel­lana, koji je prvi preplovio rijeku Amazonu, tvrdio je da ih je vidio na obalama, da su ga gađale strijelama, kojima su bile vrlo vične, kao što se kaže i u mitu, pa je rijeku na čijim obalama je tvrdio da ih je vidio nazvao Amazonom. Svakako, Kalifornijke su u tadašnjem imaginariju bile smještene na taj otok ili poluotok nejasnih obrisa. Istodobno, sjeverozapadna obala Sjeverne Amerike bila je Španjolcima neobično važna jer je uz nju jednom godišnje plovio takozvani Galijun za Manilu (šp. Galeón de Manila), koji je isplovljavao iz tihooceanske luke Acapulco, plovio duž obale do rta Mendocino i odatle se upućivao na pučinu Tihog oceana do Filipinskog otočja. Zbog vrlo stjenovite obale, brojnih malih otočića i podvodnoga grebenja te zbog magle koja je veoma često prekrivala cijelu obalu ta plovidba a i istraživanje bili su otežani. Najnevjerojatnija je ipak bila činjenica da su Španjolci još tridesetih godina XVI. stoljeća, na pohodu koji je organizirao još Hernán Cortés, Kaliforniju identificirali kao poluotok. Međutim, ta je činjenica u moru otkrića tih godina (primjerice, otkrića carstva Inka i velikog dijela Južne Amerike) neobjašnjivo pala u zaborav. Isusovci su u svojim planovima za Novi svijet Kaliforniju pretvorili u obećanu zemlju, u novi Paragvaj (gdje se mreža misija pretvorila u čvrsto organiziranu državu u državi), zemlju koja čeka samo njih. Ferdinand Konšćak bio je jedan od onih koji su u tijeku dvaju stoljeća bili određeni za njeno istraživanje.

Konšćak je najprije boravio u misiji Loreto, prvoj kalifornijskoj misiji osnovanoj 1697. godine, zatim je (1733) prešao u misiju San Ignacio Cadacaaman, gdje je bio »otac asistent« i opsluživao nekoliko udaljenih misija, odakle je bio dužan brinuti se za misiju Nuestra Señora de los Dolores, koja je bila gradnjom i privođenjem domorodačkog stanovništva nedovršena, a nalazila se u području današnje granice između Sjedinjenih Američkih Država i Meksika. Tako je postao odgovoran za najudaljenije točke kršćanskoga svijeta na američkom sjeverozapadu. Ta je misija po želji donatora, markiza Villapuente, poslije prozvana Santa Gertrudis i danas je glasovita pod tim imenom. Konšćakov se misionarski rad, dakle, odvijao u krajnje negostoljubivu kraju. U opisu sjevernih misija sastavljenom oko 1748., koji su objavili Burrus i Zubillaga opisuje se ovako:

»Nema napretka u obraćenju bezbožaca na sjeveru; najprije zato jer nema misionara, drugo, jer nema vojnika ni utvrde; jer su mjesta gdje ti bezbošci žive jako udaljena od Loreta pa malobrojni vojnici ne dostaju za pomoć svim misijama; treće, zbog jalovosti tla koje je istraženo gotovo stotinu liga dalje od zadnje misije San Ignacio, ali je sve gore i gore i nema ni vode ni ispaše; četvrto, jer nema sredstava za nova utemeljenja. Neće se moći provesti ni utemeljenje i odvajanje misije koja bi trebala pripasti ocu Ferdinandu Konšćaku bez novog misionara.«

Konšćakov je misionarski rad dobro poznat i popraćen u tadašnjim dokumentima, a posebno mu je mjesto posvetio najglasovitiji američki pisac – isusovac, otac Francisco Xavier Clavigero, u svojoj sintezi Historia de la Antigua o Baja California (izdana postumno 1852). Očito je predano radio: ondašnje izvrsne komentare o njegovu misionarskom radu objavilo je nekoliko važnih angloameričkih povjesničara misionarstva u Novom svijetu, kao Peter Masten Dunne i Francis Bannon, a žalio se samo u pismima svojim »sunarodnjacima«, ocima iz Austrijske provincije koji su službovali u Novoj Španjolskoj i na Filipinskom otočju, i to pišući im na njemačkom jeziku.

Dva istraživačka pohoda koja su mu povjerena imala su jasno određene ciljeve: na prvom je ploveći Cortésovim morem prema sjeverozapadu trebao provjeriti je li to samo kanal između kopna i Kalifornije koja je dotad na zemljovidima prikazivana kao golemi otok ili manji kontinent koji su nazivali Anián, a na drugom je idući kopnom uz morsku obalu trebao utvrditi značajke te obale Tihog oceana sjeverno od svoje misije. Oba je pohoda Konšćak s pratnjom uspio ostvariti i predati pisana svjedočanstva o tome glavi svoje meksičke provincije i oba su doživjela objavljivanje. Osim njih, Konšćak je sastavio i sažeti opis Kalifornije naslovljen Descripción compendiosa de lo descubierto y conocido de la California. Por el Padre Fernando Consag de la Compañía de Jesús za potrebe kompendija o tadašnjem znanju o Kaliforniji koji su u Madridu 1757. godine objavila Konšćakova subraća Miguel Venegas i Andrés Marcos Buriel pod naslovom La Noticia de California y de su Conquista Temporal y Espiritual hasta el Tiempo Presente.

Kalifornija je poluotok

Španjolci su negostoljubivu Kaliforniju u tijeku 17. stoljeća uzalud pokušavali naseliti da bi ju tako obranili od drugih kolonijalnih sila koje su plovile do njenih zapadnih obala. I jedni i drugi bili su uvjereni da je posrijedi veliki otok ili zasebni kontinent. Isusovci pak su se nadali da je riječ o poluotoku u prvom redu zato što bi kopnom mogli puno lakše opskrbljivati svoje buduće kalifornijske misije nego morem. Naime, do tada su na sjeverozapadu današnjeg Meksika i jugozapadu današnjih Sjedinjenih Američkih Država uspostavili nekoliko misija koje su se uspješno održavale i širile. S tim je ciljem otac Kino između 1697. i 1703. poduzeo čak 4 putovanja, s kojih je donio vrlo važna i plodonosna opažanja i osvjedočio se da je riječ o poluotoku. Međutim, ukorijenjeno vjerovanje da je riječ o zasebnom kopnu naprosto nije dopustilo prihvaćanje Kinova otkrića. Zato je u ljeto 1746. godine Konšćak poslan u provjeru tog otkrića. Isplovio je »s dijela obale nazvane San Carlos« s četiri jedrenjaka 11. lipnja, a pohod završio 25. srpnja. Devetoga dana srpnja stigli su do ušća rijeke Colorado ili Crvene rijeke (šp. »Colorado« znači »crven, crveno«). Sam opis ušća te goleme riječne vode u more nije posebno istaknut dio brodskog dnevnika koji je svakodnevno vodio jer je Konšćak očito otprije vjerovao u rezultate Kinova istraživanja. On u skladu s uputom provincijala Escobara y Llamasa bilježi sve što trebaju znati oni koji će onamo broditi nakon njega. Tako je opis ušća gotovo raskomadan na detalje (prijevode izvornih tekstova u vlastitom prijevodu preuzimam iz svoje knjige Kalifornijski zapisi oca Ferdinanda Konšćaka iz Družbe Isusove):

»S tog se mjesta za izlaska i zalaska sunca vidi kopno na drugoj strani; a sa sjevernog rta San Felipe vidi se drugi rt na ovoj strani, i ta dva rta tvore veliku uvalu; ali to je samo privid jer takva zaljeva nema, nego je vrh brda već u Crvenoj rijeci, i to na kopnu. Od toga mjesta dalje sva je morska obala ravna i puna baruština koje more na više mjesta potpuno preplavljuje za vrijeme uštapa.« (...) »Dne jedanaesti. Nakon kratka hoda naiđosmo na neke crvene bare, po čemu smo zaključili da smo već u blizini Crvene rijeke. Plovili smo do poslijepodneva, nastojeći na nekoliko mjesta izići na kopno, ali utaman jer bare nisu samo priječile da se približimo obali brodom, nego i onima koji su pokušavali pješice doći do nje. Zbog tih poteškoća moradosmo baciti sidro i ukotviti se ispred otoka koji tvori močvarni luk na kraju tjesnaca. Voda je tu već drukčija od morske, a tako je opora i gruba da dere kožu svakome tko se u njoj smoči. (...) Svi su još dugo patili ne samo zbog te nezgode, nego su osjećali jake bolove od opeklina na najnježnijim i najosjetljivijim dijelovima tijela, a neki su imali neugodne smetnje sve do kraja pohoda. Osim te nevolje, mnogi su patili od skorbuta, a neke je ta bolest toliko shrvala da na povratku nisu bili ni od kakve koristi.« Obalu Kalifornijskog zaljeva duž koje se približavaju Crvenoj rijeci opisuje iz dana u dan jamačno upravo da bi uz detaljan opis zemljopisnih značajki što bolje predočio i vremenske razmake u kojima je moguće prijeći određeni dio puta. Pritom posebno opisuje mjesta na kojima ima slatke ili pitke vode te životinje koje je na obali ili na okolnim planinama opazio:

»Dne dvadeset treći. Oplovismo rt toga zaljeva Los Angeles koji u odnosu na drugi leži sjeverno-sjeverozapadno i južno-jugoistočno. Dio koji se stere sjeverno-sjeverozapadno sastoji se od tri zasječene padine koje su s primorske strane pokrivene kamenjem od kojega se jedno vidi, a drugo je pod vodom. (...) Obala je do Los Remedios sad šljunkovita sad stjenovita. Uvala Nuestra Señora de los Remedios počinje malenim otokom. Uz bijeli dio obale u tom zaljevu može se skloniti od jugoistočnjaka, a iza tamnih padina od sjeverca. U pješčanom dnu tog zaljeva ima biserja. Zbog nepogodna vjetra nismo mogli dalje na put makar smo htjeli.

Dne dvadeset četvrti. Nekoliko naših pretraži brda, ali ne nađoše ništa vrijedno pozornosti i promatranja. Učini im se da su ugledali nekakvu uvalu, ali to bijaše obala koja zbog velikog otoka Angel Santo de la Guarda izgleda kao zasebni zaljev.

Zbog sjeveroistočnjaka ne uspjesmo se opskrbiti vodom u San Rafaelu, ali zato otkrismo nekoliko vrela tople vode u blizini nekih bijelih klisura koje su po rubovima crvene. Za plime more ta vrela zapuni i prekrije, ali za oseke se vide i druge konkavne stijene u kojima se nalaze; i usred njih izvire voda i oplakuje ih. Osim tih vrela, a četiri takva se nalaze iza nekakvog razrušenog stijenja, ima ih i u šljunku na samoj obali, te još niže, na pjeskovitoj obali koju od šljunčane obale dijeli mali brežuljak.

Dne trinaesti. Ploveći cijelu noć, stigne onaj jedrenjak koji se približio drugoj obali u San Buenaventuru (...) Oni pak u San Buenaventuri trudili su se naći vodu ali je ne nađoše makar su gotovo dan i pol utukli u tu potragu. (...) U samom ušću nađosmo pitku vodu koja je izvirala iz Crvene rijeke.«

Konšćak bilježi svaki susret s domorodcima i svako mjesto gdje su ih barem ugledali u daljini. Naglašava poteškoće koje su oci isusovci imali u pristupanju tim uglavnom nomadskim skupinama zbog lošeg iskustva koje su ovi stekli u kontaktu s tragačima za biserjem:

»Ugledavši naše jedrenjake, pomisliše ti ljudi da smo ronioci (lovci na biserje, op. MPB). U tom su uvjerenju žurno pobjegli, od velikog straha od razbojstava i šteta koje im ovi nanose pa ih se domorodci duž cijele kalifornijske obale boje.«

U posadama svih četiriju njegovih jedrenjaka bilo je i nekoliko pokrštenih pripadnika naroda Jaki, koji i danas živi na sjeveru Meksika i jugu SAD-a (u Arizoni). Međutim, tijekom putovanja on uviđa da je prisutnost Jakija češće nedostatak nego prednost u kontaktu s narodom na koji nailazi zbog općeg neprijateljstva kalifornijskih naroda među sobom, ali i prema drugim domorodcima i pozorno bilježi sve naznake tih odnosa, stanje pokrštenosti svih njih te njihov izgled i navade:

»Ti Kalifornijci iz kočimskog naroda do krajnosti su siromašni, ali po prirodnom nagonu, makar nemaju odjeće, niti je imaju od čega napraviti, smisliše, s čednosti i potrebe da se pokriju i iz pristojnosti, nekakve zastorčiće, sastavljene od glavica tanke trstike. Žene narežu mnogo tih glavica pa kroz njih povuku konac koji prave od agave i koji im seže od jednog do drugog kuka, pa ih objese ili ovjese o donji dio trbuha do koljena i time nadomještaju haljine kojih nemaju.«

Oblik obale i samog ušća Crvene rijeke u Cortésovo more ili Kalifornijski zaljev (koji se tada nazivalo i Mar Lauretano, Loretsko more, po misiji Loreto na zapadnoj obali Meksika) Konšćak marljivo unosi u svoj zemljovid koji će poslije postati dokaz o stvarnom obliku Kalifornije. Goleme teškoće na putu ne predstavljaju zasebnu temu, ali se iz opisa dade zaključiti o njihovim stvarnim dimenzijama: »Neko smo vrijeme plovili po mraku, ne znajući kamo idemo, kad ugledasmo mnogo velikih svjetala. Zaključismo da je u blizini obala, ali stigosmo do nje tek blizu ponoći. Budući da nismo znali kakvo je to mjesto, a uspjeli smo se usidriti, provedosmo ostatak noći na sidru ne usuđujući se stupiti na kopno zbog već spomenutoga i zato što smo se pribojavali napada nevjernika koji običavaju zapaliti svoje kolibe i sakriti se u blizini pa iznenadno napasti svakoga tko im se približi.«

Odjek Konšćakova pohoda uslijedio je brzo, a izdanja njegova dnevnika do kraja 18. stoljeća dokazuju njegovu važnost: cjeloviti tekst danas nam je poznat iz prijepisa pohranjenog u zbirci Yale Collection of Western Americana knjižnice Beinecke sveučilišta Yale u SAD-u, a objavljen je u Meksiku 1986. godine (usp. M. Polić Bobić, 2015). Netom nakon pohoda, 1748., Konšćakov je tekst preradio i objavio Antonio de Villa-Señor y Sánchez, glavni kozmograf potkraljevstva Nove Španjolske. Dužnost kozmografa bila je svake godine izvijestiti Dvor o pojedinostima o svim svakovrsnim otkrićima u Novome svijetu, ali ne i objavljivati ih za javnost. Glede objave prerađenoga Konšćakova dnevnika, vrijedi navesti tumačenje cenzora, markiza Altamire, koji u slučaju Konšćakova dnevnika traži dopuštenje za objavljivanje zbog »javne koristi od toga djela«, premda Zakoni za Indije brane objavljivanje bilo kakvih opisa Novoga svijeta. Drugu preradbu objavio je, a očito i vlastoručno obavio, bogati poduzetnik, numizmatičar i kolekcionar Pedro Alonso O’Crowley pod naslovom Idea compendiosa del Reyno de la Nueva España 1774. godine u Cádizu. Prije tog izdanja, 1754., sažetak dnevnika objavio je barcelonski nakladnik Nadal u izdanju Apostólicos afanes de la Compañía de Jesús escritos por un padre de la misma sagrada religion de su provincia de México. Cjeloviti tekst, koji se tek u nekoliko detalja razlikuje od prijepisa pohranjenog u knjižnici sveučilišta Yale, objavila je 1757. godine u Madridu Družba Isusova u knjizi Noticia de California y de su Conquista Temporal y Espiritual hasta el Tiempo Presente (Apéndice, tj. Dodatak III), u kojoj su Miguel Venegas i Andrés Marcos Burriel objavili sve dotad poznate isusovačke izvore o Kaliforniji. Otac Burriel je pritom na nekoliko stranica koje je dodao Konšćakovu tekstu opisao svjedočanstvo Konšćakovih mornara koji su zalutavši kopnom zapravo dodatno potvrdili poluotočnost Kalifornije. Venegasovo i Burrielovo izdanje u idućim je godinama prevedeno na četiri europska jezika: engleski (A Natural and Civil History of California, London, 1759), te s engleskog na francuski (Histoire Naturelle et Civile De la Californie, Pariz, 1766), njemački (Naturliche und burgerliche Geschichte von Californien, Lemgo in der Meyerschen Buchhandlung, 1769) i nizozemski (Naturlyke En Brugerlyke Histoire Van California, Haarlem, 1761). U madridskom izdanju i u navedenim prijevodima pojavio se i Konšćakov zemljovid Kalifornije, koji je suvremenim političarima i gospodarstvenicima bio znatno zanimljiviji od samog dnevnika jer su ostale europske kolonijalne sile, uključujući carsku Rusiju, davno prije pokazivale zanimanje za Kaliforniju i plovile do njenih obala. U idućem, 19. stoljeću, doći će do novih izdanja i tumačenja Konšćakova dnevnika, najviše od strane angloameričkih povjesničara koji su nakon angloameričkog osvajanja Gornje Kalifornije prikupljali sve što je o njoj dotad bilo napisano. Premda koliko nam je poznato Konšćakov dnevnik nije bio predmetom zanimanja engleskih putnika kroz Hispansku Ameriku u 19. stoljeću, valja spomenuti da su oni bili među najrevnijim čitateljima te literature jer su slijedeći informacije iz nje za svoju zemlju krstarili hispanskoameričkim svijetom i provjeravali stanje sirovina, komunikacija i svega ostaloga što je britanskom carstvu, tada u ekspanziji, trebalo u njegovoj puzećoj kolonizaciji dotadašnjih španjolskih kolonija. Ali, to nije bio jedini Konšćakov istraživački pohod.

Naime, otac Konšćak je od 22. svibnja do 8. srpnja 1751. vodio istraživanje dijela Donje Kalifornije između kalifornijskog sredogorja (Sierra Madre) i Tihog oceana po uputi glavnog vizitatora za kalifornijske misije Antonija de Balthasara, koje je primio još 1744. godine, ali ga nije mogao poduzeti zbog pohoda do Crvene rijeke te zbog nedostatka sredstava i odgovarajuće pratnje. Svrha pothvata bilo je istraživanje tog područja i utvrđivanje točne geografske širine. Kao što smo već rekli, samoj Družbi predjel je bio zanimljiv zbog širenja misija, a španjolskoj vlasti zbog već spomenute plovidbe do Filipinskog otočja, a i zbog organiziranja obrane od čestih upada na to područje pomoraca stranih sila, u prvom redu Velike Britanije. Osim toga, i jedni i drugi gajili su nadu da je taj dio Kalifornije ipak manje neplodan i težak za život od već poznatih dijelova. U prvome od tri dijela putnog dnevnika Konšćak navodi kao početnu točku puta misiju La Piedad na 28,5 stupnju geografske širine, čiju okolicu – posebno izvore pitke vode – je poznavao i odakle je krenuo »... pod pokroviteljstvom Bogorodice iz Loreta, čijoj čudotvornoj zaštiti valja zahvaliti za obraćenje Kalifornije, s petoricom vojnika i odgovarajućim brojem domaćeg življa, pješaka«; dnevnik završava opisom povratka pohoda na isto mjesto.

Zemljovid Kalifornije što ga je nacrtao Ferdinand Konšćak nakon pohoda do ušća rijeke Colorado

Dnevnik razdijeljen u tri dijela koji su opet razdijeljeni na dane detaljan je opis onih značajki tih predjela koje su bile najvažnije za odluke o daljnjim koracima Družbe i španjolske vlasti. To su u prvom redu izvori pitke vode, konfiguracija i sastav tla, raslinje (ne i životinje), te tamošnje stanovništvo. Sve što vidi i zapiše jednoga dana, Konšćak u tijeku puta ne gubi s uma, nego poslije u opisu puta povezuje i nadograđuje pojašnjenjima ocrtavajući tako i »veliku sliku« i detalje koji joj daju puninu. Navodimo neke od njih:

»Dne trideset i prvoga krenusmo s namjerom da dođemo do ovog mjesta, a to je ušće potoka Kanjaikamana, ali budući da se uza sve pokušaje nije moglo hodati uza nj, uđosmo u korito potoka, ali uvidjesmo da se zbog visokih stijena i strmina ni onuda ne može proći. (...) Ušće se nalazi na dvadeset osmom stupnju i četrdeset minuta; prema jugu se sužava i utječe u ocean; voda je u vrulji koja se nalazi između toga stijenja vrlo slana, a korito je duboko i iz njega raste mnogo velikih mezquitea«. (...) »Dne petoga, nakon sata hoda na sjeverozapad po brežuljcima i brdima stigosmo do potoka u kojem je rasla trska, a voda tekla u izobilju. Bio je pristupačan s obiju strana, što je rijetkost u Kaliforniji. Tlo je vrlo loše zbog vlage, tu raste neka trava koje nema izvan potoka i vlažnog i slanog tla, ali dobra je konjima za ispašu; u tom potoku ima svakakve vode.« (...) »Dne jedanaestoga približismo se vrelu na koje smo naišli prethodnoga dana, ali iz njega treba piti samo u krajnjoj nuždi.«

Zabilježio je i iskustvo potresa, odnosno onoga što je opisao kao »podzemnu grmljavinu«, kao i glasovitu kalifornijsku maglu:

»Na nebu ne bijaše ni oblaka, ali je odjekivalo kao da grmi; kad smo upitali domaće ljude odakle ta buka dolazi, svi nam odgovoriše da iz podzemlja, i to iz jednog obližnjeg brda, te da je osobito česta ljeti; na povratku dobro promotrih to brdo, ali ne opazih nikakva otvora ni procjepa.« (...) »Dne devetoga, prije zore, iz podzemlja se začuo štropot, a onda se zatresla zemlja. To je jamačno uplašilo konje, pa ih je sedam pobjeglo.« (...) »Zatim pokušasmo pretražiti pjeskoviti jezičac koji smo vidjeli dana tridesetog svibnja. (...) Po udaljenosti do vrha tog pruda, koju sam saznao od Indijanaca, a i po tome što sam sâm primijetio, može se mirne duše utvrditi da je smješten na dvadeset osmom stupnju i dvadeset osam minuta. Htio sam to osobno provjeriti, ali me zaustavljahu svi ti domorodci, što zato što tamo nema ni vode ni ispaše, a što zato što je nedaleko počinjalo pješčano tlo u koje pješaci, ako su bosi, zaglibe do koljena, a gdjegdje upadnu sve do pojasa. (...) Ostali udariše put padina najbližih oceanu koje su im bile na vidiku. Stigoh i ja do jedne u društvu zapovjednika pohoda, ali ne uspjeh vidjeti ništa osim tužnoga plašta kojim u ovo doba magla gotovo stalno pokriva ocean pa je, nošena sjeverozapadnjakom, i nas ovila noćnom hladnoćom i tamom.« (...) »Magla je, barem u ovo doba godine, jako gusta, zbog nje i zbog vjetra koji stalno puše sa zapada noći i jutra jako su hladni.«

Stanovništvo, koje je uglavnom nomadsko i tvori skupine koje smo preveli kao »oselje« (šp. ranchería) u Konšćakovoj recepciji je razdijeljeno na one već pokrštene (znatno manji broj) i one koje promatra kao potencijalne krštenike; zapisi o njima su prije u funkciji informacija važnih za nastavak pohoda koje od njih uspijevaju dobiti nego u funkciji sustavnijeg prikaza onoga što opaža u tim susretima u kojima Indijanci uglavnom bježe od njega i njegove pratnje; međutim, i tako fragmentarni, predstavljaju pionirske zapise o domorodačkom stanovništvu tog dijela Kalifornije, njihovu izgledu, prehrani, jezicima, stavu prema došljacima i onim vidovima njihova pogleda na svijet koji se dade iščitati iz opisa njihovih reakcija na ove:

»...opskrbismo se tom vodom, ali ne vidjesmo ni jednog tamošnjega žitelja; opazismo samo tragove, ali malobrojne, a onaj koji nam je služio kao vodič reče da vode prema obali; bili smo na mjestu na kojem se znade sastajati i do tucet oselja; ali nije bilo mjesta strahu; jer oni, živeći onako raspušteno kako žive, ne drže do zajedništva niti održavaju prisne i obiteljske veze«. (...) »Ti jadni barbari prave te svoje idole od svakakve trave i učvršćuju ih štapićima: na glavi ili (bolje rečeno) tamo gdje bi trebala biti glava, nalazi se nekakva tokica ili nešto poput kardinalske kapice a to prave od crnoga perja koje spletu u nekakvu mrežicu kao da je vlasulja...«. (...) »Ovi se Indijanci od južnjaka razlikuju po tome što južnjaci drže da im je sva ljepota u velikim rupama u uškama koje razrezuju i koje im se katkad raspadaju jer ih previse šire, a na njih su jako ponosni. Te im rupe služe kao vrećice u koje stavljaju guštere koje ulove pa u njih udijevaju ili njih, ili šuplje štapove, ili debelu trstiku, a njima vezuju vrške strelica koje prave od kamena.« (...) »Osim inačica i raznolikosti narječja u ovom se narodu različitost ogleda i u oružju, a to je štap oblika nesavršene elipse, koja nije zatvorena kao slovo O, nego otvorena s jedne strane gotovo kao slovo G ili C, s vršcima malo okrenutima prema unutra.«

Konšćakovi zaključci na kraju opisa puta tiču se mogućnosti uspostave misija, kojima neizravno govori i o mogućnostima naseljavanja. Taj drugi Konšćakov pohod nije rezultirao tako važnim otkrićem, odnosno potvrdom prijašnjih hipoteza i otkrića, kao pohod u ljeto 1746., ali je utvrdio i opisao niz značajki toga predjela važnih za postupno i mukotrpno upotpunjavanje slike o Kaliforniji i za daljnje korake u njezinu osvajanju. Tekst je objavljen u knjizi naslovljenoj Apostólicos afanes de la Compañía de Jesús kod nakladnika Pabla Nadala u Barceloni 1754. godine.

Otac Konšćak je uz opise dvaju istraživačkih pohoda svoje znanje o Kaliforniji, skupljeno u tijeku 27 godina života u tom negostoljubivom kraju, izložio i u pismima/izvješćima svojim nadređenima, te u već spomenutom Sažetom opisu otkrivenih i poznatih dijelova Kalifornije (Descripción compendiosa de lo descubierto y conocido de la California), koji je opis također napisao na zahtjev Družbe, odnosno onih njezinih članova koji su bili zaduženi za prikupljanje i objavljivanje takvih opisa u Družbinim izdanjima u Europi namijenjenima širenju znanja o Novome svijetu. Međutim, zbog spleta okolnosti ostao je neobjavljen u vrijeme kad ga je napisao i danas je poznat u prijepisu načinjenom u gradu Meksiku, u kojem ga objavljuju poznavatelji Konšćakova djela od kraja 19. stoljeća i iz kojega je preveden na hrvatski jezik (za prijevode vidi Zorić 2002. i Polić Bobić 2015).

Prinos otaca Rattkaya i Konšćaka otkrivanju dijelova Nove Španjolske, golemog dijela svijeta koji danas pripada Sjedinjenim Američkim Državama i Meksiku, nedvojbeno je značajan i s pravom ih možemo uvrštavati među istraživače Novoga svijeta dva, odnosno tri stoljeća nakon »otkrića Amerike«. Objavljivanje njihovih svjedočanstava o tim istraživanjima u izvorniku i u prijevodima potvrđuje vrijednost i težinu koju su imali u svoje vrijeme, kad se, mukotrpno i sporo, sastavljala slika ne samo pojedinih predjela nego i čitavih kontinenata koje su Europljani nazvali Novim svijetom. U prostoru koji nam je ovdje na raspolaganju nemoguće je navoditi mnogobrojne detalje njihovih zapisa o američkoj stvarnosti koji su doista pionirski. Naveli smo tek njihove kratke dijelove. Njih su obradile i evaluirale različite discipline: posebno je impresivna literatura meksičkih i angloameričkih povjesničara, geografa i antropologa o Konšćakovim izvješćima nastala u zadnjih pola stoljeća. Zato svijest o njihovim otkrićima i opažanjima živi i danas, što je najbolji hommage njihovu mukotrpnu životu na rubovima Europljanima/Španjolcima poznatoga svijeta, a nama svakim novim suvremenim čitanjem pokazuje povijest naše vlastite percepcije toga svijeta i uloge Družbinih misionara u njoj. U ta nova čitanja pripadaju i ona koja još uvijek polaze od tzv. »crne legende« o španjolskom osvajanju i porobljavanju Novoga svijeta, lansirane iz anglofonskih kolonijalističkih krugova potkraj 18. stoljeća, kao i postkolonijalna čitanja. Razmišljajući o njihovu životu, djelima, njihovoj percepciji sebe samih i civilizacije iz koje su potekli, držimo da je prije svakoga evaluiranja nužno upoznati ih kao ljude vremena u kojem su živjeli.

Izbor iz literature

Burrus, Ernest y Zubillaga, Félix, D.I.: El Noroeste de México. Documentos sobre Misiones Jesuíticas 1600.–1769. UNAM, Ciudad de México, 1986.

Carta del P. Fernando Consag de la Compañía de Jesús Visitador de las Misiones de Californias a los Padres Superiores de esta Provincia de Nueva España. Estudio preliminary y transcripción Ma Eugenia Patricia Ponce Alcocer. Universidad Iberoamericana Biblioteca Francisco Xavier Clavigero México, 2005.

Dunne, Peter Masten: Black Robes in Lower California, Berkeley and Los Angeles: University of California Press, 1968.

Hausberger, Berndt: Jesuiten aus Mitteleuropa im kolonialen Mexiko. Verlag fűr Geschichte und Politik, Beč, R. Oldenburg Verlag, Műnchen, 1995.

Korade, Mijo: Ivan Rattkay. Izvješća iz Tarahumare, Zagreb, ArTrezor, 1998.

León-Portilla, Miguel: Cartografía y crónicas de la Antigua California, Instituto de investigaciones históricas, UNAM México, 2001.

Polić Bobić, Mirjana: Kalifornijski zapisi oca Ferdinanda Konšćaka iz Družbe Isusove, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2015.

Río, Ignacio del: Conquista y aculturación en la California Jesuítica 1697-1768. UNAM, Ciudad de México, 1998.

Weber, David: La frontera Española en América del Norte, Fondo de cultura económica, México, 2000.

Zorić, Damir: Ferdinand Konšćak, misionar i istraživač. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002.